Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2823/20 (V. H., B. K. i O. H.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2823/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-2823/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Vasvija Harlač i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vasvija Harlač, Behija Kulelija i Osman Harlač protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 032176 18 Rev od 11. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 032176 17 Gž od 17. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 032176 16 P od 14.

jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vasvija Harlač, Behija Kulelija i Osman Harlač (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Galiba Hrvačić – Karačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 032176 18 Rev od 11. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 032176 17 Gž od 17. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 032176 16 P od 14. jula 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 032176 16 P od 14. jula 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se Općina Goražde (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da apelantima na ime naknade za izuzeto zemljište u vlasništvu njihovog pravnog prednika „u omjeru od ½“, precizno označeno u izreci presude, isplati novčani iznos preciziran u izreci presude sa zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Sreska ekspropriaciona komisija Narodnog odbora sreza Goražde (u daljnjem tekstu: Sreska komisija) rješenjem o eksproprijaciji od 30. juna 1951. godine eksproprisala zemljište J.R., koje nekretnine su oduzete za potrebe SNO Goražde, a u svrhu stvaranja Zemljišnog fonda iz koga bi se dala zemlja vlasnicima čije su nekretnine eksproprisane za potrebe VP „Pobeda“ u Goraždu.

4. Općinski sud je dalje naveo da je Sreska komisija rješenjem o eksproprijaciji od 10. jula 1952. godine eksproprisala zemljište pravnih prednika apelanata u svrhu podizanja objekta društvenog standarda VP „Pobeda“. U rješenju je navedeno da će kao naknada za eksproprisane nekretnine pravnim prednicima apelanata pripasti nekretnine eksproprisane od J.R. i gotov novac u određenom iznosu. Dalje je u rješenju određeno da je VP „Pobeda“ dužna isplatiti novčani iznos pravnim prednicima apelanata, te da je dužna J.R. isplatiti dio iznosa u državnim obveznicama, a dio u gotovom novcu. Općinski sud je naveo da je u obrazloženju rješenja od 10. jula 1952. godine navedeno da, iako je zemljište J.R. eksproprisano za potrebe SNO Goražde, naknadu za to treba dati VP „Pobeda“ jer je eksproprisano zemljište od J.R. dato pravnim prednicima apelanata kao jedan od oblika naknade koju bi VP „Pobeda“ u protivnom morala dati u nekom obliku pravnim prednicima apelanata.

5. U vezi sa tim, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je Sreska komisija u svrhu podizanja objekata VP ,,Pobeda“ na osnovu rješenja iz 1952. godine eksproprisala nekretnine pravnih prednika apelanata. Takođe, nije sporna činjenica da je u Katastru nekretnina Općine Goražde kao posjednik nekretnina, precizno označenih u presudi, sa udjelom 1/1, upisana tužena. Općinski sud je naveo da apelanti osnovanost tužbenog zahtjeva zasnivaju na tvrdnji da njihovim pravnim prednicima kao naknada za izuzeto zemljište nikada nije predato zemljište koje je eksproprijacijom oduzeto od J.R., jer je od strane J.R. poništeno rješenje kojim se od njega izuzimaju nekretnine. S obzirom da pravnom predniku apelanata nije nikada isplaćena naknada za izuzeto zemljište, apelanti smatraju da imaju pravo da im tužena nadoknadi tržišnu vrijednost izuzetih nekretnina. Općinski sud je, dalje, naveo da je među strankama sporno koje su tačno katastarske čestice eksproprisane od pravnog prednika apelanata i u kojoj površini, s obzirom da je u vrijeme eksproprijacije postojao samo opisni katastarski operat, a u samom rješenju iz 1952. godine je navedena površina samo jedne parcele, dok površine ostalih nekretnina koje su eksproprisane nisu navedene.

6. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali da su nekretnine - katastarske čestice koje su predmet tužbenog zahtjeva upravo one nekretnine koje su eksproprisane rješenjem iz 1952. godine. Međutim, sve i da su tačni navodi apelanata da se radi o istim nekretninama, Općinski sud je naveo da je rješenjem iz 1952. godine VP „Pobedi“ naloženo da je dužna pravnim prednicima apelanata isplatiti određeni novčani iznos, kao i da je dužna isplatiti J.R. na ime zemljišta koje je izuzeto od njega i dato kao naknada pravnim prednicima apelanata na ime zemljišta koje je njima izuzeto za potrebe VP „Pobeda“. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je naveo da je na osnovu rješenja iz 1952. godine došao do zaključka da je VP „Pobeda“ korisnik eksproprijacije. Općinski sud je naveo da je članom 12. stav 4. Zakona o eksproprijaciji propisano da naknadu za eksproprisanu nekretninu snosi korisnik eksproprijacije, a naveo je da je isto pravilo sadržavao i Osnovni zakon o eksproprijaciji koji je bio na snazi u vrijeme eksproprijacije. Imajući to u vidu, Općinski sud je naveo da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene ocijenio osnovanim, jer bez obzira ko je danas upisan u katastru nekretnina kao posjednik nekretnina, troškove eksproprijacije snosi korisnik eksproprijacije.

7. Općinski sud je naveo da apelanti tvrde da je u toku postupka dokazano da je tužena pasivno legitimisana za isplatu naknade štete s obzirom da je rješenje o eksproprijaciji donio Narodni odbor sreza Goražde, čiji pravni sljednik je tužena, te da je tužena predmetne nekretnine zadržala u vlasništvu, međutim, sud je istakao da je te navode ocijenio neosnovanim.

8. Općinski sud je naveo da rješenje o eksproprijaciji datira iz 1952. godine, da je u popisnom katastarskom operatu 1952. – 1953. godine zemljište koje je predmet tužbenog zahtjeva bilo upisano na korisnika eksproprijacije VP „Pobedu“, a novim premjernim katastarskim operatom 1969. – 1975. godine predmetno zemljište upisano je kao društvena svojina, a korisnik je tužena. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je očigledno da apelanti nisu dokazali da je korisnik eksproprijacije tužena, nego su rješenjem iz 1952. godine dokazali da je korisnik eksproprijacije VP „Pobeda“. Takođe, Općinski sud je naveo da apelanti nisu dokazali po kom osnovu je tužena u novom premjernom katastarskom operatu 1969. – 1975. godine upisana kao korisnik predmetnih nekretnina, a pogotovo nisu dokazali da je na predmetnim nekretninama tužena upisana kao korisnik eksproprijacije. Općinski sud je naveo da je na osnovu svega izloženog ocijenio da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene osnovan, zbog čega je primjenom citirane zakonske odredbe Zakona o eksproprijaciji donio odluku kao u izreci.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 032176 17 Gž od 17. oktobra 2017. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da apelanti nisu dokazali da su nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva upravo one nekretnine koje su eksproprisane rješenjem iz 1952. godine (čl 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku.) Nadalje, da je prvostepeni sud naveo da iz provedenih dokaza, koje je sud obrazložio, proizlazi da je VP „Pobeda“ korisnik eksproprijacije. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 12. stav 4. Zakona o eksproprijaciji propisano da naknadu za eksproprisanu nekretninu snosi korisnik eksproprijacije, a što je propisivao i Osnovni zakon o eksproprijaciji koji je u vrijeme eksproprijacije bio na snazi. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno prihvata prigovor pasivne legitimacije tužene sa obrazloženjem da troškove eksproprijacije snosi korisnik eksproprijacije, pa je primjenom citirane zakonske odredbe Zakona o eksproprijaciji donio odluku kao u izreci prvostepene presude. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je žalba apelanata neosnovana, te kako nije bilo povreda odredaba parničnog postupka, a ni pogrešne primjene materijalnog prava, taj sud je odlučio kao u izreci.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 45 0 P 032176 18 Rev od 11. februara 2020. godine odbijena je revizija apelanata.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, odlučujući o izjavljenoj žalbi apelanata, prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda, prihvatio i njegov zaključak i odluku, te je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je presuda drugostepenog suda pravilna i zakonita, a prigovori revizije apelanata nisu osnovani. Naime, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i u pogledu njih dao jasne i potpune razloge. Vrhovni sud je ukazao da je navedeno omogućilo drugostepenom sudu da provjeri njihovu opravdanost, što je i učinio na način da je ocijenio sve navode koji su od odlučnog značaja, a što je vidljivo iz razloga datih u obrazloženju drugostepene presude. Uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora apelanata drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporište i u odredbama materijalnog prava na koje se i pozvao u obrazloženju drugostepene presude.

13. Vrhovni sud je istakao da apelanti, između ostalog, navode da nisu ničim skrivili gubitak pravno-formalne identifikacije predmetnih nekretnina, da su na licu mjesta jasno pokazali o kojim nekretninama se radi, jer su to nekretnine njihovog pravnog prednika i apelanti znaju gdje se nalaze. Nadalje, da su apelanti naveli da im se ne može staviti na teret činjenica da nekretnine u katastarsko-knjižnom smislu nisu identifikovane u rješenjima o eksproprijaciji, da drugostepeni sud nije naveo niti jedan razlog zbog čega ne bi dao vjeru iskazu i „pokazivanju“ apelanata, te da sudovi neosnovano VP „Pobedu“ tretiraju kao korisnika eksproprijacije, a ne tuženu. Međutim, Vrhovni sud je istakao da apelanti iznose svoju ocjenu provedenih dokaza, na način da iznose drugačije činjenično stanje iz kojeg izvode svoj činjenični zaključak, čime uključuju prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz kog razloga se revizija ne može izjaviti. Vrhovni sud je naveo da je vezan činjeničnim stanjem utvrđenim od strane nižestepenih sudova, te da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata pravilno izveden zaključak da nisu ostvarene materijalno pravne pretpostavke iz kojih proizlazi njegova osnovanost, da su za takvu odluku dati jasni i potpuni razlozi, koje u cijelosti prihvata i taj sud, čime je pravilno izvršena primjena pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama na koje se pozvao drugostepeni sud, dosljedno čemu se revizijski razlog apelanata sveden na pogrešnu primjenu materijalnog prava pokazuje neosnovanim.

14. U vezi sa tim, Vrhovni sud je naveo da apelanti neosnovano pogrešnu primjenu materijalnog prava nalaze u tvrdnjama da je došlo do postupka eksproprijacije, da je 1951. godine doneseno rješenje o eksproprijaciji, da se pravnim prednicima apelanata kao naknada za eksproprisanu nekretninu daju nekretnine koje su eksproprisane od strane trećeg lica, u odnosu na kojeg je poništeno rješenje o eksproprijaciji, tako da apelanti nisu ništa dobili na ime naknade. Vrhovni sud je naveo da takvi navodi, u skladu sa iskazanim i prihvaćenim razlozima presude drugostepenog suda, nemaju svoje materijalno pravno uporište. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su jednake i tvrdnje apelanata da eksproprisane nekretnine nikada nisu privedene krajnjoj namjeni i da bi korisnik eksproprijacije bio pasivno legitimisan samo u situaciji da je eksproprijacija i provedena i zemljište privedeno krajnjoj namjeni, da VP „Pobeda“ nikada nije zemljište dobila na raspolaganje i nikada nije obeštetila pravnog prednika apelanata, a da je tužena upisana kao vlasnik nekretnina, iz čega proizlazi obaveza tužene na plaćanje naknade kao pasivno legitimisane strane. Vrhovni sud je naveo da apelanti zanemaruju da, kao pravni sljednici lica od kojih je izvršena eksproprijacija, sva prava u pogledu naknade za eksproprisane nekretnine ostvaruju u odnosu na korisnika eksproprijacije, gdje tužena, putem svoga organa samo provodi postupak eksproprijacije, bez bilo kakvog materijalnog učešća u pogledu prava i obaveza stranaka tog postupka, a u odnosu na koju je bez značaja činjenica da su ranije eksproprisane nekretnine, bez obzira na osnov sticanja, upisane na nju.

Apelacioni navodi

15. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da u predmetu nisu primijenjeni relevantni zakonski propisi, odnosno da je primijenjen Zakon o eksproprijaciji, iako je u vrijeme donošenja spornog rješenja iz 1951. godine u primjeni bio Osnovni zakon o eksproprijaciji. Apelanti ukazuju da Osnovnim zakonom o eksproprijaciji isplata naknade nije data u nadležnost korisnika eksproprijacije nego je samo regulisano da će se vlasnicima isplatiti naknada. Apelanti smatraju da je u postupku utvrđeno da su predmetne nekretnine bile u vlasništvu njihovih pravnih prednika, da nekretnine nisu privedene krajnjoj namjeni i da su bez pravnog osnova upisane na tuženu, zbog čega su apelanti tuženu označili kao pasivno legitimisanu stranu u postupku. Apelanti smatraju da bi VP „Pobjeda“ bilo legitimisano samo u slučaju da je kao korisnik eksproprijacije nekretnine uzelo u vlasništvo i privelo krajnjoj namjeni, a s obzirom da se tužena upisala kao vlasnik nekretnina, apelanti smatraju da je ona i obavezna isplatiti naknadu ili vratiti nekretnine apelantima.

Relevantni propisi

16. Zakon o eksproprijaciji ("Službene novine Federacije BiH", br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 - OUS i 34/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o eksproprijaciji ("Službene novine Federacije BiH", broj 70/07) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. stav (4) Naknadu za eksproprisanu nekretninu snosi korisnik eksproprijacije.

17. Osnovni zakon o eksproprijaciji („Službeni list Federativne Narodne Republike Jugoslavije“, broj 28/47) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 2.

Akt o eksproprijaciji ima naročito sadržati odredbe o tome u čiju se korist i za koje potrebe vrši eksproprijacija i o predmetu eksproprijacije.

Član 11. stav 1.

Sopstveniku će se dati naknada za eksproprisanu imovinu.

Član 32.

Odmah po pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji komisija će izdati nalog državnom organu odnosno zadruzi ili organizaciji, za čije je potrebe izvršena eksproprijacija, da postupi prema tom rješenju u pogledu naknade ranijem sopstveniku eksproprisane imovine.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u predmetu broj AP- 2279/15 Ustavni sud naveo: „. Iako se Vrhovni sud u osporenoj odluci nije eksplicitno pozvao ni na jednu od citiranih zakonskih odredaba, dovodeći u vezu sadržaj navedenih odredaba Zakona o eksproprijaciji sa obrazloženjem osporene odluke Vrhovnog suda, te imajući u vidu da apelantkinja ne osporava da je u pomenutom rješenju o eksproprijaciji kao korisnik eksproprijacije naveden PD „Motajnica“, te da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je apelantkinja u predmetnom postupku tvrdila da je protivnik predlagača - Republika Srpska pravni sljednik navedenog pravnog subjekta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda, kada je taj sud zaključio da protivpredlagač nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju“ (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 2279/15 od 18. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

22. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi kako iz provedenih dokaza proizilazi da je VP „Pobeda“ korisnik eksproprijacije, a kako je članom 12. stav

4. Zakona o eksproprijaciji propisano da naknadu za eksproprisanu nekretninu snosi korisnik eksproprijacije (isto pravilo sadržavao i Osnovni zakon o eksproprijaciji koji je bio na snazi u vrijeme eksproprijacije) prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene je osnovan. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da u predmetnom postupku apelanti tvrde da je u toku postupka dokazano da je tužena pasivno legitimisana za isplatu naknade štete s obzirom da je rješenje o eksproprijaciji donio Narodni odbor sreza Goražde, čiji pravni sljednik je tužena. Dakle apelanti ne tvrde da je tužena pravni sljednik VP „Pobeda“. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2823/20 (V. H., B. K. i O. H.) | Sudska praksa | Aktio