Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3873/21 (SADIKOVIĆ TOURS d.o.o. Doboj Jug)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3873/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-3873/21, rješavajući apelaciju koju je podnio SADIKOVIĆ TOURS d.o.o. Doboj Jug, pravni sljednik SADIKOVIĆ TOURS d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio SADIKOVIĆ TOURS d.o.o. Doboj Jug, pravni sljednik SADIKOVIĆ TOURS d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034516 21 Uvp od 24. avgusta 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. SADIKOVIĆ TOURS d.o.o. Doboj Jug, pravni sljednik SADIKOVIĆ TOURS d.o.o.
Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vlado Adamović advokat iz Sarajeva, podnio je 12. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 034516 21 Uvp od 24. avgusta 2021. godine.
2. Rješenjem Grupe za reviziju i kontrolu od 6. jula 2017. godine apelantu je za period od 1. oktobra 2011. do 30. septembra 2012. godine dodatno utvrđena PDV obaveza u određenom novčanom iznosu.
3. Rješenjem Odsjeka za poreze RC Sarajevo od 25. oktobra 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Grupe za reviziju i kontrolu od 6. jula 2017. godine.
4. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 5. novembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Odsjeka za poreze RC Sarajevo od 25. oktobra 2017. godine.
5. Presudom vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 034516 20 U od 10. februara 2021. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 5. novembra 2019. godine.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 034516 21 Uvp od 24. avgusta 2021. godine odbijen je zahtjev apelanta za preispitivanje sudske odluke Presude Suda BiH broj S1 3 U 034516 20 U od 10. februara 2021. godine.
7. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je predmetni postupak proizišao iz postupka pokrenutog po naredbi Tužilaštva BiH od 15. jula 2015. godine, na osnovu koje je Uprava za indirektno oporezivanje BiH obavezana da kod apelanta izvrši obnovu postupka kontrole indirektnih poreza za period od 1. oktobra 2011. do 30. septembra 2012. godine, zbog sumnje da je apelant vršio „fiktivni promet“ prilikom obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Dalje, da je u postupku kontrole utvrđeno da je stvarno stanje potpuno drugačije od stanja koje je prikazano kroz knjigovodstvo apelanta. Naime, na osnovu dokaza pribavljenih od Tužilaštva BiH, te Državne agencije za istrage i zaštitu BiH, Sektora za provođenje propisa UIO BiH, kontrolom nabavke i prometa roba, uvidom u izvorna dokumenta, prijavljene obaveze, carinske deklaracije, na kojim je navedena količina uvezene robe, te izjave kupaca, dobavljača i poslovnih saradnika apelanta, kao i dokumentaciju pribavljenu putem međunarodnih administracija Mađarske i Turske, utvrđeno je da apelant u spornom kontrolisanom periodu nije vršio promet svoje robe, tj. robe u vlasništvu apelanta, nego je stvarnim vlasnicima vršio usluge posredovanja pri uvozu robe. Sud BiH je dalje naveo da je, nalazeći da je apelant u svojim poslovnim evidencijama prikazao da je uvoz robe vršio u svoje ime i za svoj račun i na taj način koristio pravo na odbitak ulaznog PDV-a po osnovu uvoza, prvostepeni organ ocijenio da apelant nije imao osnova za korištenje prava na odbitak ulaznog poreza propisanog članom 32. Zakona o PDV-u, jer predmetni uvoz, kao i nabavka robe od društva Eko-San d.o.o. Doboj Jug, nije rezultat stvarnog prometa, nego se radi o fiktivnom prometu iz člana 64. Zakona o PDV-u. S tim u vezi je Sud BiH ukazao da je vijeće za upravne sporove pravilno zaključilo da je postupak informativne kontrole apelanta kao poreskog obaveznika, vođen i okončan u cijelosti u skladu sa relevantnim propisima u svakoj fazi postupka, te da je apelant kao stranka, imao mogućnost učešćta u postupku, dokazivanja i korištenja sredstava pravne zaštite. Konačno, Sud BiH je naveo da apelant osim pozivanja i tumačenja propisa i ponavljanja tužbenih navoda u zahtjevu za vanredno preispitivanje nije naveo činjenice niti dostavio dokaze u cilju osporavanja činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, na šta ga je obavezivala odredba člana 61. stav (1) Zakona o postupku indirektnog oporezivanja u kojom je propisano da je teret dokazivanja na poreskom obavezniku.
Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, smatra da je Sud BiH pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, navodeći da činjenice koje je Sud BiH uzeo kao utvrđene nisu tačne.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud ukazuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić