Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2769/20 (T. S.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2769/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2769/20, rješavajući apelaciju Tihomira Sušca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Tihomira Sušca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 321104 15 Gž od 17. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 321104 13 P od 24. februara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Tihomir Sušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kanade, kojeg zastupa Goran Gerin, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 321104 15 Gž od 17. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 321104 13 P od 24. februara 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Asa osiguranja“ d.d. Sarajevu (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 14. septembra 2021. godine, tuženi 22. septembra 2021. godine a Općinski sud 4. oktobra 2021. godine.

4. Apelantu su 23. decembra 2021. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 321104 13 P od 24. februara 2015. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 4.573,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. februara 2015.godine kao dana presuđenja, pa do isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelant podnio tužbu tom sudu u kojoj je naveo da se 9. augusta 2009. godine na llidži dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je smrtno stradao apelantov brat Blago Sušac (u daljnjem tekstu: stradali) a koju je skrivila osoba poimenično navedena u presudi (u daljnjem tekstu: osuđeni) na način da je upravljala motornim vozilom, marke precizirane u presudi, koje je bilo osigurano kod tuženog a protiv kog lica je vođen krivični postupak pred Općinskim sudom u predmetu broj 65 0 K 120539 10 K i on je proglašen krivim pravosnažnom presudom od 26. aprila 2011.godine i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Navedeno je da je apelant u tužbi naveo da je kao jedini i najbliži srodnik stradalog, a obzirom da živi u Kanadi, došao u pratnji supruge i kćerke da sahrani svog jedinog brata-stradalog, te je snosio troškove avionskih karata za sebe i suprugu i kćerku u ukupnom iznosu od 7.530,00 KM. U tužbi je navedeno i da je u ostavinskom postupku nakon smrti stradalog apelant naslijedio njegov automobil preciziran u presudi a koji je oštećen u spomenutoj saobraćajnoj nesreći na ime čega je apelant naveo da potražuje iznos od 3.000,00 KM, kao i da je stradalom podigao nadgrobni spomenik za čiju je gradnju platio iznos od 5.150,00 KM koju naknadu također potražuje. Navedeno je i da se apelant sa odštetnim zahtjevom u smislu člana 941. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obratio tuženom a tuženi je, očitujući se po navedenom zahtjevu, dostavio apelantu sporazum o vansudskom poravnanju nudeći isplatu u iznosu od ukupno 2.165,36 KM.

8. S tim u vezi, u obrazloženju presude je navedeno da su u postupku na osnovu vještačenja vještaka saobraćajne struke, u kojem je naznačeno da je saobraćajna nesreća mogla biti izbjegnuta da je stradali izvršio pravilno uključivanje u put preciziran u presudi, a s obzirom da stradali nije stao na obavezan znak STOP, već je produžio bez zaustavljanja ne ustupivši prvenstvo prolaza motornom vozilu kojim je upravljao osuđeni a koji se kretao znatno većom brzinom od dozvoljene. Navedeno je i da bi, u slučaju da se motorno vozilo osuđenog kretalo dozvoljenom brzinom i svim brzinama manjim od 86 km/h, osuđeni bi kočenjem uspio da zaustavi vozilo prije sudara ali pošto se predmetno vozilo kretalo brzinom znatno većom od dozvoljene (za 100% većom brzinom), ta brzina je bila u uzročnoj-posljedičnoj vezi sa nastankom nezgode. Općinski sud je u vezi s navedenim obrazložio da proizlazi da apelant ima pravo na naknadu materijalne štete za oštećenje naslijeđenog motornog vozila, podizanje nadgrobnog spomenika i naknadu troškova za avionske karte u iznosu koji mu je dosuđen, a s obzirom da je taj sud utvrdio da je prigovor podijeljene odgovornosti osnovan i da je doprinos stradalog za saobraćajnu nesreću 50%.

9. Općinski sud je, s tim u vezi, obrazložio da je tačno da je u krivičnom postupku koji se vodio protiv osuđenog donesena pravomoćna presuda kojom je on proglašen krivim za navedenu saobraćajnu nesreću i izrečena mu kazna zatvora u trajanju od jedne godine, ali da je građanska odgovornost dosta šira od krivične odgovornosti, te da je taj sud prilikom donošenja odluke o visini materijalne štete uzeo u obzir i nalaz i mišljenje vještaka prema kojem je stradali doprinio nastanku štete u visini od 50% s obzirom da se nije zaustavio na obavezni znak STOP. S tim u vezi, obrazloženo je da je članom 155. ZOO propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla šteta), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Obrazloženo je i da je članom 185. stav 1. ZOO propisano da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastupila dok je članom 193. stav 1. istog zakona propisano da ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegove sahrane. Općinski sud je, s tim u vezi, obrazložio da je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, na njega primijenio citirane zakonske odredbe, te utvrdio da je došlo do umanjenja apelantove imovine uslijed doprinosa osuđenog kao osiguranika tuženog pa je donio presudu kao u dispozitivu. Pri tome je Općinski sud obrazložio i da je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva isplata avionskih karata na ime apelantove supruge i kćerke odbio iz razloga što su ti troškovi prouzrokovani kao nepotrebni, jer apelant nije dokazao da je bilo nužno putovanje i njegove supruge i njegove kćerke radi pogreba stradalog,

10. Protiv navedene presude apelant i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 321104 15 Gž od 17. marta 2020. godine žalbe djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 6.340,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 3.765,00 KM počev od 10. augusta 2009. godine do isplate i sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 2,575,00 KM od 22. jula 2011. godine do isplate uz naknadu troškova preciziranih u presudi. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 743,79 KM na ime štete na motornom vozilu, kao i žalbe apelanta i tuženog u preostalom dijelu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je građanski sud vezan utvrđenom krivičnopravnom odgovornosti počinitelja, ali da u građanskoj parnici sud utvrđuje na zahtjev i po dokazima stranaka podijeljenu odgovornost i to na temelju člana 192. ZOO, prema kojem se kod naknade štete utvrđuje doprinos nastanku nezgode i samo u odnosu na visinu naknade štete. Kantonalni sud je obrazložio da, dakle, sam zakon određuje mogućnost utvrđivanja podijeljene odgovornosti radi utvrđivanja doprinosa nastaloj šteti, a što višedecenijska praksa sudova čini nespornom i nimalo diskutabilnom odredbom. Kantonalni sud je obrazložio da su zbog navedenog žalbeni navodi apelanta koji se odnose na navodnu nezakonitost i nepravilnost postupanja prvostepenog suda jer je, pored utvrđene krivične odgovornosti osiguranika tuženog-osuđenog, utvrdio i doprinos od 50% stradalog neosnovani.

11. Kantonalni sud je obrazložio da su neosnovani i navodi tuženog prema kojima je stradali, jer se nije zaustavio na znak STOP, kriv što je došlo do udesa, a osiguranik tuženog je „samo" doprinio nesreći i to sa 30%. Obrazloženo je da propust stradalog da se zaustavi na obaveznom zaustavljanju i prekoračenje brzine 100% od osuđenog su ozbiljni u mjeri u kojoj Kantonalni sud ne može vršiti gradaciju stavljajući i ocjenjujući jedan manje značajnim u odnosu na drugi i oba u odnosu na sigurnost u prometu. Pri tome, a što se tiče navoda žalbe tuženog da je stradali kriv a osiguranik-osuđeni je samo doprinio nezgodi, prema obrazloženju tog suda, treba imati u vidu da se u ovoj parnici ne utvrđuje krivica niti jednog od sudionika, već se samo odlučuje o doprinosima radi odmjeravanja visine naknade štete. S tim u vezi je navedeno da je pravo apelanta da kao brat stradalog dođe sa obitelji avionom radi sahrane jedinog brata, te da apelant sa obitelji ne bi putovao taj dan i platio tu cijenu avionskih karata da nije bilo saobraćajne nesreće, te da mu je ta nesreća prouzročila putovanje i trošak koji mu je umanjio imovinu za cijenu plaćenih karata. Pri tome je istaknuto da ni sud ni suprotna strana ne mogu elaborirati da li je bilo potrebno ili nije da cijela obitelj bude prisutna sahrani ili ne, jer je pravo obitelji, i to još i našim običajima podržavano, da budu prisutni sahrani, zbog čega postupanje apelanta i njegove obitelji nije nelogično, neuobičajeno i usmjereno na postizanje „besplatnog" putovanja. Taj sud u tom dijelu je i preinačio prvostepenu presudu na način da je apelantu dosuđeno 50% od ukupne cijene karata.

12. Kantonalni sud je, nadalje, obrazložio da je neosnovano pozivanje tuženog da račun izdat na ime izrade i montaže nadgrobnog spomenika ne sadržava ime apelanta kao platioca računa, zbog čega nije dokazano da je to njegov trošak jer, kako je obrazložio taj sud, račun sadržava ime stradalog koji je bio brat tužitelja i za koga je spomenik izgrađen. Obrazloženo je i da se, prema članu 193. ZOO, uobičajeni troškovi sahrane imaju platiti, dok je u konkretnom slučaju dokazano da su postojali i u kojoj visini, a sam tuženi nije dokazao da su već plaćeni. Kantonalni sud je istakao da, s druge strane, apelant nema pravo na obeštećenje na oštećenom automobilu stradalog kojeg je naslijedio. Ovo stoga što, kako je obrazložio taj sud, materijalna šteta na koju apelant ima pravo jeste šteta koja se ogleda u umanjenju njegove imovine, a ne izmakla imovina koju je eventualno mogao naslijediti da nije oštećena, dok je upravo isti štetni događaj i doveo do mogućnosti nasljeđivanja uopće. Kantonalni sud je naveo da nije izvjesno, pa prema tome ni osnovano očekivati da neki bliski srodnik umre prije i da mu imovina ostane netaknuta, a radi većeg naslijeđa, tako da zahtjev za zaštitu i naknadu takvih očekivanja (buduće i neizvjesne imovine) nema svog uporišta u pravu. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je u osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u nedovoljno obrazloženim presudama. Navodi da se redovni sudovi u obrazloženjima nisu pozvali na relevantne propise na osnovu kojih su izveli zaključak zbog čega se ne može iz presuda razumjeti zašto sud smatra da može utvrditi postojanje podijeljene odgovornosti, u situaciji kada je krivičnom presudom utvrđena krivica osobe poimenično navedene u presudi, pogotovo ako se ima u vidu da je odredbama člana 12. stav 2. ZPP propisano da je parnični sud vezan za presudu krivičnog suda. Navodi da iz obrazloženja presuda nije vidljivo ni na osnovu kojih propisa su redovni sudovi doveli u vezu utvrđene činjenice i materijalne dokaze, te ni zašto apelant ne može naslijediti bratov automobil jer je nesporno utvrđeno da je on njegov nasljednik. Zbog navedenog, smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu, jer je apelant u času bratove smrti stekao, odnosno naslijedio njegovu imovinu, te osporene presude predstavljaju miješanje u tu apelantovu imovinu, koje je nezakonito jer ne postoji odgovarajuće obrazloženje presuda iz kojih bi bilo vidljivo na osnovu kojih propisa je došlo do miješanja u to apelantovo pravo.

II.Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te da se radi isključivo o apelantovom nezadovoljstvu donesenom presudom.

15. Općinski sud je naveo da u postupku donošenja njegove odluke nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

16. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelant mogao izjaviti i reviziju Vrhovnom sudu jer član 237. ZPP predviđa mogućnost i vanredne revizije a u situacijama kada je rješavanje pitanja bitno za buduće slučajeve.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, čije relevantne odredbe glase:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Podijeljena odgovornost Član 192.

(1) Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.

(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

Član 193. stav 1.

(1) Ko prouzrokuje nečiju smrt, dužan je naknaditi uobičajene troškove njegove sahrane.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 12. stav 3.

(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 321104 15 Gž od 17. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. juna 2020. godine a apelacija je podnesena 4. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanja koja se tiču naknade materijalne štete iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. U vezi sa navodima apelanta da obrazloženje osporenih presuda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje jer se redovni sudovi nisu pozvali ni na jedan adekvatan propis prilikom izvođenja zaključaka, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju, zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Š panije , presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i broj AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

28. Dovodeći u kontekst navedene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda sa činjenicama konkretnog predmeta i relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, dali jasna i argumentirana obrazloženja svojih presuda koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz stanja spisa proizlazi da su redovni sudovi nakon provođenja dokaza preciziranih u presudama, provedene dokaze doveli u kontekst sa relevantnim zakonskim odredbama i u obrazloženjima osporenih presuda se pozvali i to kako na odredbe člana 12. stav 3. ZPP kojim je propisano da je sud u građanskoj parnici vezan za krivičnu osuđujuću presudu, tako i na odredbe čl. 154, 155, 186, 192. i

193. ZOO kojima je regulirano pitanje načina utvrđivanja građanske odgovornosti za pričinjenu štetu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, dali argumentirana obrazloženja zašto je i na osnovu koje zakonske odredbe (člana 192. ZOO) bilo moguće utvrditi podijeljenu odgovornost za nastanak materijalne štete u konkretnom slučaju, a da se ne „dira“ u osuđujuću krivičnu presudu. Osim toga, redovni sudovi su jasno obrazložili i da je građanska odgovornost mnogo šira od krivične odgovornosti a da navedeno proizlazi iz ustaljene sudske prakse. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, odnosno na izostanku relevantnog obrazloženja osporenih presuda. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje u segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao, Ustavni sud iz istog razloga smatra neosnovanim i pozivanje apelanta na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja svojih odluka i pri tome se pozvali na relevantne odredbe člana 12. stav 3. ZPP i odredbe čl. 154, 155, 186, 192. i 193. ZOO u situaciji kada su utvrdili da postoji podijeljena odgovornost za nastanak materijalne štete uslijed saobraćajne nesreće u kojoj je osiguranik tuženog proglašen krivim i izrečena mu zatvorska kazna, a redovni sudovi utvrdili da je za nastanak materijalne štete sa dijelom 50% odgovoran i stradali koji je apelantov brat, te su shodno tome i dosudili naknadu materijalne štete apelantu.

32. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđene a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić