Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3856/20 (K. M.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku · čl. 47
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3856/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3856/20, rješavajući apelaciju Karla Marića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Karla Marića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012705 18 Uvp od 23. srpnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantu Karlu Mariću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Karla Marića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012705 18 Uvp od 23. srpnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Karlo Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Mostara, podnio je 26. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012705 18 Uvp od 23. srpnja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) i Službe za zaštitu prava branitelja, Odjel za zaštitu prava branitelja Grada Mostar (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je u periodu od 12. do 14. listopada 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Vrhovnog suda zatraženo je 12. siječnja 2022. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, Federalno ministarstvo i Služba dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 20. do 28. listopada 2021. godine, a Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. siječnja 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 17. siječnja 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.
5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Rješenjem Službe broj UP-I 09-43-883/06 od 25. rujna 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70% vojnog invaliditeta, stalno, po osnovi povrede i oboljenja, počevši od 1. travnja 2006. godine pa dok postoje uvjeti za korištenje tih prava propisanih Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja). Istim rješenjem određeno je da će se apelantu vršiti isplata osobne invalidnine od 1. travnja 2006. godine u mjesečnom novčanom iznosu od 234,88 KM, te da mu pripadaju i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja.
8. Rješavajući po službenoj dužnosti radi obnove postupka u predmetu priznavanja prava na osobnu invalidninu, Služba je donijela Rješenje broj UP-I 06/4-43-10253/09 od 24. prosinca 2009. godine kojim je ukinuto rješenje od 25. rujna 2006. godine na koje je dana suglasnost Uprave za pitanja branitelja Mostar - Sektor za pitanja branitelja (HVO, MUP) od 22. prosinca 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu utvrđen prestanak svojstva ratnog invalida V. skupine sa 70% vojnog invaliditeta sa 30. studenim 2008. godine. Istim rješenjem apelantu je priznato pravo na osobnu invalidninu i svojstvo ratnog vojnog invalida VIII. skupine sa 40% vojnog invaliditeta, stalno, po osnovi povrede i oboljenja, počevši od 1. kolovoza 2008. godine pa dok postoje uvjeti za korištenje tih prava propisani Zakonom o pravima branitelja. Također, istim rješenjem određeno je da će se apelantu vršiti isplata osobne invalidnine u mjesečnom novčanom iznosu od 56,39 KM, te da mu pripadaju i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja.
9. U obrazloženju rješenja Služba je navela, između ostalog, da je rješenjem Inspektorata Federalnog ministarstva od 29. studenog 2008. godine naređena obnova postupka Ministarstvu za pitanja branitelja Mostar u apelantovom predmetu, a Službi da obustavi isplate osobne invalidnine apelantu iz razloga što je Liječnička komisija za nadzor i medicinsko vještačenje donijela drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje liječničkih komisija iz članka 47. stavak 1. Zakona o pravima branitelja (prvostupanjska i reviziona komisija). Dalje, da je Služba dopisom od 4. prosinca 2008. godine dostavila predmetni spis Ministarstvu za pitanja branitelja Mostar. Nadalje, rješenjem Ministarstva za pitanja branitelja Mostar od 17. ožujka 2009. godine odbijena je obnova postupka po rješenju Inspektorata Federalnog ministarstva u apelantovom predmetu. Zatim, Ministarstvo za pitanja branitelja Mostar je zatražilo povrat apelantovog predmeta, te je donijelo novo rješenje od 19. svibnja 2009. godine kojim je, između ostalog, proglašeno ništavim rješenje od 17. ožujka 2009. godine. Nadalje, da je rješenjem Kantonalnog suda od 10. prosinca 2009. godine odlučeno o negativnom sukobu nadležnosti između Službe i Ministarstva za pitanja branitelja Mostar (u postupku obnove nadležna je isključivo Služba).
10. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II-03-41-118/10 od 15. srpnja 2010. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja od 24. prosinca 2009. godine.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 004489 10 U od 11. veljače 2011. godine djelomično je uvažena apelantova tužba, poništeno rješenje od 15. srpnja 2010. godine, kao i rješenje od 24. prosinca 2009. godine i predmet je vraćen Službi na ponovni postupak.
12. Rješenjem Službe broj UP-I 064-43-102553/09-1 od 22. travnja 2014. godine ukinuto je rješenje od 25. rujna 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu utvrđen prestanak svojstva ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70% vojnog invaliditeta sa 30. studenim 2008. godine.
13. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-788/14 od 23. listopada 2015. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja od 22. travnja 2014. godine.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 012705 15 U od 1. prosinca 2018. godine djelomično je uvažena apelantova tužba, poništeno rješenje od 23. listopada 2015. godine i riješeno tako što se rješenje Službe od 22. travnja 2014. godine povodom apelantove žalbe mijenja tako da se, umjesto sa 30. studenim 2008. godine, prestanak svojstva ratnog vojnog invalida utvrđuje sa 22. travnjem 2014. godine, dok je u ostalom dijelu prvostupanjsko rješenje ostalo neizmijenjeno.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, u smislu članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, zakazao i održao javnu raspravu 1. veljače 2018. godine na koju je pristupio apelantov punomoćnik. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 52. stavak 1. Zakona o pravima branitelja propisano da nalaz i mišljenje liječničke komisije iz članka 47. stavak 3. ovog zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dan po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članku 41. ovog zakona. Zatim, da je člankom 52. stavak 2. istog zakona propisano da, ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebna liječnička komisija iz članka 47. stavak 4. ovog zakona donese drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje liječničkih komisija iz članka 47. st. 1, 2. i 3. ovog zakona, taj će nalaz i mišljenje poslužiti kao razlog za obnovu postupka. Kantonalni sud je naveo da je nalaz i mišljenje Liječničke komisije za nadzor i medicinsko vještačenje od 21. srpnja 2015. godine potpun, jasan i obrazložen, da sadrži sve činjenice i okolnosti za donošenje rješenja, te je dan u skladu sa Pravilnikom o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i Pravilnikom o radu liječničke komisije za nadzor i medicinsko vještačenje. Dalje, da je nalaz i mišljenje dan nakon neposrednog pregleda apelanta i uvidom u kompletnu medicinsku dokumentaciju. Takođe, da se konkretni nalaz i mišljenje mogao upotrijebiti kao novi dokaz i obnoviti postupak u smislu članka 52. stavak 1. Zakona o pravima branitelja, a što je u skladu sa toč. 4. i 5. Upute o primjeni članka 52. Zakona o pravima branitelja po kojoj su dužni postupati organi nadležni za boračko-invalidsku zaštitu. Dakle, da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu kada je obnovljen postupak, ukinuto rješenje od 25. rujna 2006. godine i apelantu utvrđen prestanak svojstva ratnog vojnog invalida, jer ne ispunjava uvjete iz članka 3. Zakona o pravima branitelja obzirom da oštećenje njegovog organizma ne iznosi najmanje 20%.
16. Kantonalni sud je ukazao da je apelant utemeljeno ukazao u tužbi da je u rješenju od 22. travnja 2014. godine pogrešno utvrđen datum od kada apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida. S tim u svezi, da se ukidanjem rješenja shodno odredbama članka 266. stavak 2. Zakona o upravnom postupku ne poništavaju pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo do dana ukidanja, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja. Obzirom na to je ukinuto rješenje od 25. rujna 2006. godine, Kantonalni sud je ukazao da je prestanak svojstva ratnog vojnog invalida trebalo utvrditi sa danom donošenja rješenja, tj. 22. travnjem 2014. godine (u obrazloženju presude greškom naveden datum 24. travanj 2014. godine).
17. Apelant i Federalno pravobraniteljstvo Sarajevo izjavili su zahtjeve za izvanredno preispitivanje sudske odluke (presuda Kantonalnog suda od 1. prosinca 2018. godine), koji su Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 012705 18 Uvp od 23. srpnja 2020. godine odbijeni.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao sadržaj odredaba članka 52. stavak 2. Zakona o pravima branitelja, te naveo da je toč. 7. i 8. Upute o primjeni članka 52. Zakona o pravima branitelja regulirano da je, u smislu članka 52. stavak 2. tog zakona, osnov za obnovu postupka nalaz i mišljenje Liječničke komisije za nadzor i medicinsko vještačenje ukoliko je ona dala drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje prvostupanjske i revizione liječničke komisije. Dalje, da je u nalazu i mišljenju Liječničke komisije za nadzor i medicinsko vještačenje od 21. srpnja 2015. godine utvrđen drugačiji invaliditet apelanta u odnosu na nalaze i mišljenja prvostupanjske i revizione liječničke komisije iz 2006. godine. Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu kada je, shodno relevantnim zakonskim propisima u obnovljenom postupku, na temelju nalaza i mišljenja od 21. srpnja 2015. godine, apelantu ukinuto svojstvo ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70% vojnog invaliditeta. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.
20. Apelant je naveo da je u rješenju Ministarstva za pitanja branitelja Mostar od 17. ožujka 2009. godine navedeno da se odbija obnova postupka po rješenju Inspektorata Federalnog ministarstva od 29. studenog 2008. godine. Zatim, da se iz uvoda rješenja Službe od 24. prosinca 2009. godine jasno vidi da je postupak obnovljen na temelju rješenja Inspektorata Federalnog ministarstva od 29. studenog 2008. godine. S tim u svezi, apelant je ukazao da iz navedenog proizlazi da je obnova postupka u potpunosti nezakonita. U odnosu na navode o duljini trajanja postupka, apelant je ukazao da je predmetni postupak trajao dulje od deset godina. S tim u svezi, da je u pitanju jednostavan predmet, te da je postupak značajan za njega jer se radi o predmetu o čijem ishodu je ovisilo priznanje statusa ratnog vojnog invalida i prava koja proizlaze iz takvog statusa. II.Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga na koje se pozvao u osporenoj odluci koja je donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
22. Kantonalni sud je dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju presude Vrhovnog suda apelantu, bez izjašnjavanja na apelacione navode.
23. Federalno ministarstvo je navelo dio kronologije predmetnog postupka, te je ukazalo na relevantne odredbe Zakona o pravima branitelja i Uputu o primjeni članka 52. Zakona o pravima branitelja. Dalje, da nisu utemeljeni navodi vezani za duljinu trajanja predmetnog postupka iz razloga što je odmah rješavalo o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Službe od 22. travnja 2014. godine.
24. Služba je navela kronologiju predmetnog postupka, te je ukazala da kao prvostupanjski organ nema utjecaja na rad i postupanje nadležnih sudova, Federalnog ministarstva i rad liječničke komisije gdje se predmetni spis zadržavao dulji vremenski period, što je prouzrokovalo dugotrajnost postupka.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH",br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – OUSFBiH i 90/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07 i 9/10), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 52.
Nalaz i mišljenje liječničke komisije iz članka 47. stavak 3. ovog Zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dan po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članku 41. ovog Zakona.
Ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebna liječnička komisija iz članka 47. stavak 4. ovog Zakona donese drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje liječničkih komisija iz članka 47. st. 1., 2. i 3. ovog Zakona taj nalaz i mišljenje će poslužiti kao razlog za obnovu postupka.
26. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
14. Ekonomičnost postupka Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
27. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
28. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 012705 18 Uvp od 23. srpnja 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 3. rujna 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. listopada 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, kao elementu prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
35. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se u konkretnom postupku odlučivalo o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida i prava na osobnu invalidninu, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
37. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, u ovom dijelu, u suštini, svode na tvrdnju o proizvoljnoj primjeni Zakona o pravima branitelja. U odnosu na apelantove navode kojima je ukazao na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. Lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. Svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, nakon provedenog upravnog postupka i upravnog spora, te postupka po zahtjevima za izvanredno preisptivanje sudske odluke, ukinuto rješenje Službe od 25. rujna 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji ukazao da je rješenjem Ministarstva za pitanja branitelja Mostar od 17. ožujka 2009. godine odbijena obnova postupka po rješenju Inspektorata Federalnog ministarstva od 29. studenog 2008. godine, a da je u uvodu rješenja Službe od 24. prosinca 2009. godine navedeno da je postupak obnovljen na temelju tog rješenja Inspektorata Federalnog ministarstva. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Službe od 24. prosinca 2009. godine proizlazi da je Ministarstvo za pitanja branitelja Mostar svojim rješenjem odbilo obnovu postupka, ali da je nakon toga donijelo rješenje od 19. svibnja 2009. godine kojim je, između ostalog, proglašeno ništavim rješenje od 17. ožujka 2009. godine. Ustavni sud zapaža da obnovu postupka jeste provela Služba na temelju rješenja Inspektorata Federalnog ministarstva, ali nakon što je proglašeno ništavim rješenje od 17. ožujka 2009. godine i nakon što je Kantonalni sud riješio negativni sukob nadležnosti između Službe i Ministarstva za pitanja branitelja Mostar. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je obnova postupka pokrenuta i provedena u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, prije svega u skladu sa odredbama članka 52. Zakona o pravima branitelja, kojima su propisani razlozi za obnovu postupka. Imajući u vidu činjenice predmeta, prije svega nalaz i mišljenje liječničke komisije kojim je kod apelanta utvrđen drugačiji invaliditet u odnosu na ranije nalaze i mišljenja, te relevantne odredbe koje su primijenjene u konkretnom slučaju, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni Zakona o pravima branitelja od Vrhovnog suda u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene konačne odluke dao jasne i precizne razloge zbog čega nije utemeljen apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neutemeljena, odnosno da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je Služba, rješavajući po službenoj dužnosti radi obnove postupka u predmetu priznavanja prava na osobnu invalidninu, donijela rješenje od 24. prosinca 2009. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 23. srpnja 2020. godine. Dakle, postupak je trajao deset godina i sedam mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud. Analiza duljine trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i upravnom sporu u kojima se odlučivalo o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida i pravima koja mu po tom osnovu pripadaju. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i prava koja mu po tom osnovu pripadaju. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja postupka.
43. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Služba (rješavajući po službenoj dužnosti radi obnove postupka) donijela rješenje od 24. prosinca 2009. godine. Dalje, da je Federalno ministarstvo, odlučujući o apelantovoj žalbi, donijelo odluku nakon nešto dulje od šest mjeseci. Nadalje, Kantonalni sud je odluku o apelantovoj tužbi donio nakon sedam mjeseci (tužba djelomično uvažena i predmet vraćen Službi na postupak). Zatim, u ponovnom postupku Služba je donijela prvostupanjsko rješenje nakon dvije godine i oko četiri mjeseca, dok je Federalno ministarstvo o apelantovoj žalbi odlučilo nakon jedne godine i šest mjeseci. Najzad, Kantonalnom sudu su bile potrebne tri godine i dva mjeseca da u upravnom sporu odluči o apelantovoj tužbi, dok je predmetni postupak okončan odlukom Vrhovnog suda koji je o zahtjevima za izvanredno preispitivanje odlučio u roku od jedne godine i osam mjeseci.
44. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu, koji je ukupno trajao deset godina i sedam mjeseci, odgovornost za duljinu trajanja postupka u određenoj mjeri snosi Služba (postupak u drugoj fazi trajao dvije godine i oko četiri mjeseca), te u najvećem dijelu Kantonalni sud pred kojim je postupak po tužbi (druga faza) trajao tri godine i dva mjeseca (u odgovoru na apelaciju Služba nije ponudila objektivno opravdanje za duljinu trajanja postupka, dok se Kantonalni sud nije ni izjašnjavao u odnosu na te navode). Ustavni sud, također, podsjeća na stav Europskog suda i Ustavnog suda da vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav.
45. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da duljina trajanja postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
47. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
48. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
49. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u postupku koji je trajao deset godina i sedam mjeseci za što odgovornost u određenoj mjeri snosi Služba (postupak u drugoj fazi trajao dvije godine i oko četiri mjeseca), te u najvećem dijelu Kantonalni sud pred kojim je postupak po tužbi (druga faza) trajao tri godine i dva mjeseca, pri čemu Služba u odgovoru na apelaciju nije ponudila objektivno opravdanje za duljinu trajanja postupka, dok se Kantonalni sud nije izjasnio u odnosu na te navode.
51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge u odnosu na primjenu relevantnih odredaba Zakona o pravima branitelja u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić