Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2314/20 (M.P.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Uknjižba
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Šta se smatra imovinom
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Proporcionalnost
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2314/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2314/20, rješavajući apelaciju M. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 002465 20 Rev 3 od 7. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant M. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 10. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 002465 20 Rev 3 od 7. maja 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i zakonskog zastupnika tužene Opštine Modriča (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. avgusta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Osnovni sud i zakonski zastupnik tužene dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 18. do 27. avgusta 2021. godine.

4. Ustavni sud je 4. februara 2022. godine dostavio apelantu odgovore Vrhovnog suda, Osnovnog suda i tužene, na koje apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene (primarni tužbeni zahtjev)

6. Apelant i A. P. (apelantova supruga koja je u međuvremenu preminula) podnijeli su 22. juna 2006. godine tužbu Osnovnom sudu protiv tužene, a konačno uređenim i opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 10. septembra 2012. godine tražili da se tužena obaveže da im na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 251.566,00 KM, zajedno sa kamatama, počev od 27. decembra 1999. godine kao dana kada je tužena zaključila ugovor o udruživanju sredstava sa „NBS Group“ d.o.o. Modriča (u daljnjem tekstu: „NBS Group“), pa do isplate, uz naknadu troškova postupka. Eventualnim zahtjevom, u slučaju da primarni zahtjev bude odbijen, apelant i A. P. su tražili da se utvrdi da je tužena protivno pravu na imovinu iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) povrijedila njihovo pravo na imovinu, te da se, shodno tome, tužena obaveže da u svrhu uspostavljanja pređašnjeg stanja na imovini obezbijedi pravo svojine na nepokretnosti u Modriči, preciziranih karakteristika, te izda tabularnu ispravu za upis prava posjeda i svojine na izgrađenoj nepokretnosti radi upisa prava u javne evidencije.

7. U ranijem toku postupka pravosnažno je odbijen primarni tužbeni zahtjev apelanta i A. P. (Presudom Vrhovnog suda broj 86 0 P 002465 16 Rev 2 od 7. aprila 2016. godine) kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 251.566,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Između ostalog, Vrhovni sud je u svojoj presudi utvrdio da prvostepeni sud ima obavezu da odluči o eventualnom tužbenom zahtjevu apelanta i njegove supruge.

8. Apelant i A. P. su Ustavnom sudu ranije podnijeli apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 86 0 P 002465 16 Rev 2 od 7. aprila 2016. godine kojom je pravosnažno odbijen njihov primarni tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja. Odlučujući po podnesenoj apelaciji, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4332/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4332/18 od 20. maja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju apelanta i A. P. uz zaključak da „nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne proizlazi ništa što bi opravdalo prigovore apelanata o kršenju navedenih prava jer je taj sud dovoljno jasno obrazložio razloge zbog kojih je prihvatio stav Okružnog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o neosnovanom bogaćenju i da se stoga u kontekstu prigovora o zastari potraživanja ne može primijeniti opšti zastrani rok iz člana 371 ZOO-a, već rok za naknadu štete iz člana 376 ZOO-a“.

Postupak u kojem je donesena osporena presuda (eventualni tužbeni zahtjev)

9. Odlučujući o eventualnom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj 86 0 P 002465 19 P 4 od 7. juna 2019. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su apelant i A. P. tražili da se utvrdi da je tužena povrijedila njihovo pravo na imovinu, te da se, shodno tome, obaveže da u svrhu uspostavljanja pređašnjeg stanja na imovini obezbijedi apelantu i A. P. pravo svojine na nepokretnosti u Modriči, preciziranih karakteristika, te izda tabularnu ispravu za upis prava posjeda i svojine na izgrađenoj nepokretnosti radi upisa prava u javne evidencije. Apelant i A. P. su obavezani da tuženoj naknade troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Nakon ocjene dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 4 i 5 obrazloženja), u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude utvrdivši da je u konkretnom slučaju osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja. Tokom postupka, između ostalog, utvrđeno je da su apelant i A. P. vanknjižni vlasnici i suposjednici nepokretnosti u Modriči, u naravi kuća i zemljište ispod kuće (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) koje su stekli na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa ranijim vlasnikom (P. T.), ovjerenim 1983. godine. Zatim je utvrđeno da su apelant i A. P. uslijed ratnih dešavanja 1992. godine napustili Modriču i Bosnu i Hercegovinu ostavljajući predmetne nepokretnosti neoštećenim, da je Sekretarijat za stambeno-komunalne poslove Modriče 1994. godine donio rješenje o rušenju ratom oštećenih objekata, između ostalih, i objekta apelanta i A. P., koji je srušen 1995. godine, nakon donošenja rješenja o rušenju kojem je prethodio izvještaj o stanju objekata koji su predviđeni za rušenje. Tokom postupka je utvrđeno da je SO Modriča 22. decembra 1998. godine donijela rješenje o preuzimanju neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta (apelant i A. P. su u tom postupku bili zastupani po privremenom zastupniku, advokatu iz Modriče), između ostalih i zemljišta ispod srušenog stambenog objekta apelanta i A. P., kojem je prethodio zapisnik nadležnog organa u kojem je konstatovano da na zemljištu nema objekta. U navedenom rješenju je konstatovano da ranijim vlasnicima pripada naknada za preuzeto zemljište koje će se odrediti u posebnom postupku, međutim, iz spisa predmeta proizlazi da postupak utvrđivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost nije proveden. Vezano za rušenje objekata u Modriči, ombudsmen za ljudska prava BiH (u daljnjem tekstu: ombudsmen) sačinio je pismeni specijalni izvještaj u čijem je dodatku (spisak porušenih objekata) označen i objekat apelanta i A. P. Nadalje je utvrđeno da je nadležni organ tužene u junu 1999. godine donio urbanističko-tehničke uslove za izgradnju stambeno-poslovnog objekta po zahtjevu „NBS Group“ na više parcela, između ostalih i parcele na kojoj se nalazila kuća apelanta i A. P., te da je tužena sa „NBS Group“ 27. decembra 1999. godine zaključila pismeni ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stanova u korist tužene. Utvrđeno je takođe da je nadležni organ tužene u junu 2000. godine donio rješenje kojim je „NBS Group“ odobrena izgradnja stambeno-poslovnog objekta, da je stambeno-poslovni objekat izgrađen, nakon čega ga je tužena preuzela u posjed.

11. Osnovni sud je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene ocijenio neosnovanim iz razloga što je tokom postupka utvrđeno da je upravo tužena donijela akt o rušenju predmetnog objekta zbog oštećenja nastalih tokom ratnih dešavanja i po kojem je predmetni objekat srušen. Dalje, u vezi s neosnovanošću prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta i A. P., Osnovni sud je naveo da je na osnovu rješenja i provedene promjene nadležnog organa tužene od 7. avgusta 1998. godine utvrđeno da su apelant i A. P. upisani kao suposjednici na parceli upisanoj u KO Modriča, a osim toga njihova aktivna legitimacija proizlazi i iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osnovni sud je istakao da je tužena tokom postupka dokazala da je objekat apelanta i A. P. u toku ratnih dejstava oštećen uslijed granatiranja i da je bio izložen nepovoljnim atmosferskim prilikama, što je uslovilo njegovu daljnju devastaciju i urušavanje. Takođe, ukazano je na odredbu člana 117 Zakona o uređenju prostora koji je bio na snazi u vrijeme rušenja objekta, kao i na odredbu člana 1 Zakona o upravnim sporovima, te je istaknuto da nije u nadležnosti parničnog suda da odlučuje o zakonitosti ili nezakonitosti odluka organa uprave, već se o tome može odlučiti samo u okviru upravnog postupka, shodno odredbi člana 12 stav 1 ZPP-a.

12. Osnovni sud je ponovio eventualni tužbeni zahtjev i odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisana šteta i odgovornost za štetu (čl. 154, 172, 185 i 186), kao i rok u kojem zastarijeva pravo na naknadu prouzrokovane štete (čl. 371 i 376), te je istakao da je u obavezi da odluči o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja (naknade štete uspostavljanjem pređašnjeg stanja na imovini apelanta i A. P.). Prilikom ispitivanja prigovora zastarjelosti potraživanja Osnovni sud je pošao od iskaza A. P. datog na glavnoj raspravi iz kojeg proizlazi da je ona 1995. godine dobila informaciju da je kuća srušena, a pošto su A. P. i apelant supružnici, nameće se zaključak da je i apelant 1995. godine imao saznanje o rušenju kuće. S obzirom na to da je od 1995. godine kao dana saznanja o rušenju objekta, odnosno od 19. juna 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje do podnošenja predmetne tužbe (22. juna 2006. godine) protekao rok duži od tri, odnosno pet godina (propisan odredbom člana 376 ZOO-a), Osnovni sud je zaključio da je predmetno potraživanje u cijelosti zastarjelo. Takođe, sud je naveo da je u konkretnom slučaju zastara nastupila i u skladu s odredbom člana 371 ZOO-a s obzirom na to da je od prestanka ratnih dejstava do podnošenja tužbe protekao rok duži od 10 godina. Osim toga, sud je naveo da apelant i A. P. tokom postupka nisu dokazali da su se prije pokretanja parnice obraćali Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), Domu za ljudska prava ili tuženoj, odnosno nadležnom ministarstvu RS za povrat imovine ili isplate naknade, čime bi došlo do prekida zastare, kao i da apelant i A. P. nisu dokazali da je po njihovom zahtjevu ombudsmen za ljudska prava BiH sačinio izvještaj od 27. maja 1999. godine (u kojem su navedeni porušeni objekti i imena apelanta i A. P.). Naime, kada bi se eventualno obraćanje apelanta i A. P. Instituciji ombudsmena moglo smatrati radnjom koja dovodi do prekida zastare, Osnovni sud je zaključio da je od dana kada je urađen nalaz ombudsmena (27. maja 1999. godine) do dana podnošenja tužbe (22. juna 2006. godine) protekao rok duži od tri, odnosno pet godina i da je predmetno potraživanje zastarjelo. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, zbog čega je u cijelosti neosnovan eventualni tužbeni zahtjev apelanta i A. P. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio u skladu sa odredbama čl. 383 i 386 stav 1 ZPP-a.

13. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 002465 19 Gž 5 od 25. oktobra 2019. godine usvojena je žalba apelanta i A. P. i preinačena je prvostepena presuda tako što je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti, dok je tužena obavezana da apelantu i A. P. naknadi troškove postupka u iznosu od 45.573,29 KM.

14. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje Osnovnog suda, te je naveo da se žalbenim prigovorima dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost osporene odluke. Dalje, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o osnovanosti eventualnog tužbenog zahtjeva, bilo potrebno utvrditi da li je rušenje stambeno-poslovnog objekta apelanta i A. P. od tužene imalo karakter diskriminacije s obzirom na sadržaj specijalnog izvještaja ombudsmena. Naime, Okružni sud je ukazao na sadržaj izvještaja ombudsmena (u pogledu rušenja objekata u Modriči i odgovornosti vlasti koje nisu uspostavile odgovarajući balans između interesa zajednice i pojedinaca) koji je iznio svoje mišljenje da su prethodni korisnici spornog zemljišta diskriminisani na bazi nacionalnog porijekla u uživanju svojih prava predviđenih članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uz zaključak da je došlo do povrede člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga, Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 37 Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa (u daljnjem tekstu: ZOSPO), za koji smatra da se treba primijeniti u konkretnom slučaju budući da su apelant i A. P. od prvostepenog suda tretirani kao vanknjižni vlasnici na predmetnom oduzetom zemljištu. Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi za naknadu štete, kako je to pogrešno cijenio prvostepeni sud, već se u predmetnom postupku radi o tužbi za zaštitu prava svojine, koje pravo ne zastarijeva (član 37 stav 3 ZOSPO-a), kako se to osnovano ukazuje žalbom apelanta i A. P. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude raspravio sve odlučne činjenice koje su mogle biti od uticaja na ishod spora u ovoj pravnoj stvari, ali je prilikom odlučivanja pogrešno primijenio važeće odredbe materijalnog prava kada je zbog zastare odbio kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev. Shodno navedenom, Okružni sud je pobijanu presudu primjenom odredbe člana 224 stav 1 tačka 5, u vezi sa članom 229 stav 1 tačka 4 ZPP-a preinačio i odlučio kao u izreci presude, dok je na osnovu ovlašćenja iz člana 397 stav 2 ZPP-a odlučio o troškovima cijelog postupka.

15. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 86 0 P 002465 20 Rev 3 od 7. maja 2020. godine kojom je usvojio reviziju i preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio žalbu apelanta i A. P. i potvrdio presudu Osnovnog suda od 7. juna 2019. godine. Istom presudom obavezani su apelant i A. P. da tuženoj naknade troškove revizionog postupka.

16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog čega ju je preinačio i potvrdio prvostepenu presudu, ali ne iz razloga datih u toj odluci. Dalje, Vrhovni sud je ukazao na sudsku praksu (da u slučaju kada je postavljen primarni i eventualni tužbeni zahtjev pravosnažnost odluke o primarnom zahtjevu nije uslov da se istovremeno ne rješava i o eventualnom zahtjevu) i zaključio da nije osnovan revizioni prigovor povrede odredbe člana 176 stav 2 ZPP-a kojom je propisano da ako postoji više zahtjeva da sud o svim zahtjevima odlučuje jednom presudom. Vrhovni sud je ukazao na utvrđene činjenice u pogledu rušenja ratom oštećenih objekata u Modriči, među kojima se nalazio i objekat apelanta i A. P., kao i na izvještaj ombudsmena u kojem je to navedeno, te na odredbu člana 172 stav 1 ZOO-a kojom se kao uslov odgovornosti za štetu ne propisuje nezakonit ili nepravilan rad organa, već samo uslov da je šteta nastupila u vršenju dužnosti ili u vezi s vršenjem dužnosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz relevantnih činjenica utvrđenih u konkretnoj parnici proizlazi da je rušenje objekata naloženo iz razloga što ti objekti predstavljaju opasnost po zajednicu i život ljudi, dok njihovo oštećenje nije posljedica radnji ili propusta organa tužene već ratnih dejstava koja kao takva imaju karakter više sile, čije djelovanje tužena nije mogla predvidjeti, izbjeći ili spriječiti. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 203 stav 1 Zakona o prostornom uređenju SRBiH (koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o rušenju objekata i koja odredba je sadržana u članu 117 Zakona o uređenju prostora RS, u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom uređenju) i naveo da apelant i A. P. nisu dokazali da je tužena selektivno i ciljano sprovodila rušenje objekata čiji su vlasnici nesrpske nacionalnosti, odnosno da je određivala rušenje onih objekata koji po stepenu svog oštećenja nisu mogli da se podvedu pod navedenu odredbu zakona. Naime, rješenje o rušenju je u konkretnom slučaju donio nadležni (opštinski) organ tužene uz poziv na odredbu člana 16 Uredbe o smještaju izbjeglih i drugih lica na teritoriji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uredba), kojom je propisano da će nadležni opštinski organ izdati rješenje o rušenju za napuštene objekte sa šestom kategorijom oštećenja na osnovu zapisnika komisije, dok su apelant i A. P. napustili Modriču 1992. godine i nisu dokazali da njihov objekat po stepenu oštećenja nije spadao u 6. kategoriju). Vrhovni sud smatra da pozivanje na Uredbu (iako je bilo moguće) umjesto na zakon koji je jače pravne snage ne ukazuje na nezakonitost u postupanju organa tužene. Ovo zbog činjenice što je objekat apelanta i A. P. uslijed granatiranja i atmosferskih djelovanja bio u toj mjeri oštećen da njegova sanacija nije bila moguća i da je predstavljao opasnost po život ljudi, zbog čega je nakon komisijskog pregleda naloženo njegovo rušenje zajedno sa još osam objekata.

17. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da apelant i A. P. nisu pokrenuli postupak pred nadležnim upravnim organom kojim bi se rješenje o rušenju objekta proglasilo ništavim, odnosno tokom parnice nisu pružili dokaz da je to rješenje ukinuto, izmijenjeno ili po bilo kojem osnovu stavljeno van snage. Naime, sudovi u parničnom postupku ne mogu preispitivati zakonitost i pravilnost akata tužene o rušenju objekata apelanta i A. P. i o izvršenju tog akta, bilo da se radi o primjeni pravila Zakona o opštem upravnom postupku ili o primjeni materijalnog prava na kojem je rješenje zasnovano jer na to nisu ovlašćeni niti jednim zakonskim propisom. Zakonitost i pravilnost konačnih i pravosnažnih upravnih akata može se ispitivati samo u upravnom postupku ili eventualno u upravnom sporu ako je takva mogućnost propisana zakonom. Prigovore apelanta i A. P. o propustima organa tužene u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o rušenju ne može cijeniti sud u parnici zato što je vezan za konačne odluke donesene u upravnom postupku, zaključio je na kraju Vrhovni sud ocijenivši osnovanim i zahtjev tužene za naknadu troškova postupka na ime sastavljanja revizije. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je na osnovu odredbe člana 250 stav 1 ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je osporenom odlukom prekršeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukazao na hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju donio nezakonitu odluku ukazujući na dijelove osporene odluke na kojima je ona zasnovana. Dalje, apelant je istakao da je Vrhovni sud zaboravio na sadržaj člana 1 stav 3 tačka a) Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te je ukazao na sadržaj specijalnog izvještaja ombudsmena od 27. maja 1999. godine u kojem je utvrđeno da su prethodni korisnici spornog zemljišta (između kojih i apelant) diskriminisani na bazi nacionalnog porijekla u uživanju svojih prava predviđenih članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, kada se dovede u vezu specijalni izvještaj ombudsmena sa Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim se opozivaju administrativne mjere koje imaju diskriminirajući učinak proizlazi da je neosnovano obrazloženje Vrhovnog suda kojim se „daje mišljenje“ o načinu pobijanja odluka upravnih organa i nadležnosti sudova u parničnom postupku da odlučuju o takvim odlukama. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da u prilog tome govori i činjenica da je ombudsmen u obrazloženju svog izvještaja našao da miješanje u mirno uživanje posjeda apelanta i A. P. „nije izvršeno u skladu s uslovima predviđenim zakonom niti je služilo zakonitom cilju, a da je konkretan praktični rezultat preduzetih mjera bio da se budući povratnici – manjine onemoguće da izgrade svoje kuće na istom zemljištu kao prije rata i da njihova imovinska prava nisu bila valjano predstavljena ni zaštićena, te da su na taj način strane bile primorane da podnesu prevelik teret. Apelant je istakao da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njegovog prava na imovinu jer je miješanjem u apelantovo pravo na imovinu na diskriminatorski način u specifičnim okolnostima rušenja objekata narušen razuman odnos proporcionalnosti u kojem je apelant prinuđen da snosi pretjeran pojedinačan teret, a djelovanje vlasti nije bilo u javnom interesu, već u interesu pojedinaca, funkcionera opštine Modriča. S obzirom na to da više ne postoji mogućnost da se na istoj nepokretnosti uspostavi pravo na imovinu, apelant smatra da je u cijelosti pravilna i zakonita odluka Okružnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo navedeno u apelaciji, te da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, a koje je cijenio prilikom donošenja osporene odluke. Takođe, Vrhovni sud je istakao da njegova odluka sadrži jasne i pravno utemeljene razloge zasnovane na pravilnoj primjeni prava, tako da je isključena proizvoljnost pri donošenju odluke.

20. Osnovni sud je u odgovoru naveo da su neosnovani navodi apelacije, te je predložio da se apelacija odbije.

21. Tužena je u svom odgovoru navela da je osporena odluka zakonita i donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, kao i da je Vrhovni sud dao jasna obrazloženja za svoju odluku. Tužena je predložila da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o prostornom uređenju – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90 – ispravka, 15/90 i 14/91):

Član 203 (stav 1) Opštinski organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugog objekta za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda i većih oštećenja ne može dalje da služi svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj, kao i uslove i mjere koje je potrebno provesti, odnosno obezbijediti pri rušenju građevine, dijela građevine ili drugog objekta.

23. Uredba o smeštaju izbeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 27/93) glasi:

Član 16.

Za oštećene napuštene objekte sa šestom kategorijom oštećenja, na osnovu zapisnika komisije iz člana ove uredbe, nadležni opštinski organ izdaje rešenje o rušenju.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 172. (stav 1.)

1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12 (stav 1) Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 86 0 P 002465 20 Rev 3 od 7. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

32. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

33. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o obavezi tužene da uspostavi pređašnje stanja na apelantovoj imovini tako što će mu obezbijediti pravo svojine na nepokretnosti u Modriči, preciziranih karakteristika, te izdati tabularnu ispravu za upis prava posjeda i svojine na izgrađenoj nepokretnosti radi upisa prava u javne evidencije. Takođe, tokom postupka je kao nesporno utvrđeno da su apelant i A. P. vanknjižni vlasnici predmetne nepokretnosti, odnosno da su upisani kao suposjednici na parceli upisnoj u KO Modriča. S obzirom na to, proizlazi da apelant ima imovinu koja potpada pod obim zaštite iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, budući da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (u cijelosti), nesporno je da osporena odluka predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu.

35. Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

36. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49, i Malone, presuda od 2. avgusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67 i 68).

37. S obzirom na navedeno, tj. polazeći od standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud kao razlog za odbijanje apelantovog zahtjeva naveo da je rušenje objekata (pa i apelantovog) naloženo iz razloga što su oni oštećeni u ratu i predstavljali su opasnost po zajednicu i život ljudi, pri čemu je ukazao na odredbu člana 203 stav 1 Zakona o prostornom uređenju (koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o rušenju objekata) i odredbu člana 16 Uredbe. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da se zakonitost i pravilnost konačnih i pravosnažnih upravnih akata može ispitivati samo u upravnom postupku, ili eventualno u upravnom sporu, odnosno da je sud u parnici vezan za konačne odluke donesene u upravnom postupku (član 12 stav 1 ZPP-a). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa navedenim zakonskim odredbama. S obzirom na to da su navedeni zakoni objavljeni u službenom glasilu i dostupni javnosti, te da su zakonske odredbe na kojim je zasnovana osporena odluka jasne i nedvosmislene, nesporno je da ispunjavaju standarde „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito.

38. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da je odredbama Zakona o prostornom uređenju i Uredbe propisano da nadležni opštinski organ, po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica, može donijeti rješenje kojim se određuje rušenje objekta koji je oštećen i predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju, a to je obaveza nadležnog opštinskog organa da ukloni oštećene objekte koji ne služe svojoj svrsi i predstavljaju opasnost za druge. Pri tome je evidentno da je članom 203 stav 1 Zakona o prostornom uređenju propisano da „opštinski organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugog objekta za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda i većih oštećenja ne može dalje služiti svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj...“. Stoga, cijeneći odredbe Zakona o prostornom uređenju i Uredbe na kojima se zasniva osporena odluka, proizlazi da se zapravo javni interes ogleda i u otklanjanju neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu, okolne objekte i saobraćaj, što nesporno predstavlja javni interes zajednice kao cjeline.

39. Međutim, postavlja se pitanje da li je u konkretnom slučaju lišavanje apelantove imovine proporcionalno tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret. S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu, Ustavni sud treba dalje utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i opšteg interesa.

40. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u obrazloženju svoje odluke (kojom je preinačio drugostepenu odluku i potvrdio prvostepenu presudu ali iz drugih razloga), između ostalog, ukazao na odredbu člana 172 stav 1 ZOO-a i utvrđene činjenice da je rušenje predmetnog objekta naloženo zbog opasnosti po zajednicu i život ljudi, kao i da oštećenje objekta nije posljedica radnji ili propusta organa tužene, već ratnih dejstava koja imaju karakter više sile. Osim toga, Vrhovni sud je naveo apelant i A. P. nisu pokrenuli postupak oglašavanja ništavim rješenja o rušenju predmetnog objekta niti su pružili dokaz da je ono ukinuto, izmijenjeno ili stavljeno van snage, te je istakao da se u parničnom postupku ne mogu preispitivati zakonitost i pravilnost konačnih i pravosnažnih upravnih akata. Ustavni sud zapaža da se eventualni tužbeni zahtjev apelanta i A. P. (kao i primarni) zasniva na odredbi člana 172 stav 1 ZOO-a, kao i da je primarni tužbeni zahtjev Ustavni sud razmatrao u svojoj ranijoj odluci (AP 4332/18, tačka 8 odluke) u kojoj je zaključio da u konkretnom slučaju nije pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, uz zaključak da obrazloženje osporene odluke nije proizvoljno i suprotno pravu na pravično suđenje, kao i pravu na imovinu i pravu na dom apelanta i A. P. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao zbog čega nije udovoljeno eventualnom zahtjevu u konkretnom slučaju, odnosno da eventualne propuste organa tužene u postupku koji je prethodio rušenju predmetnog objekta sud ne može cijeniti u parnici jer je vezan za konačne odluke donesene u upravnom postupku. Osim toga, iz činjenica predmeta i dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da apelant može u posebnom postupku pred nadležnim organima tužene ostvariti naknadu za izuzeto zemljište. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva na apelanta nije stavljen pretjeran teret budući da apelant svoj zahtjev zasniva na činjenici da je tužena zbog propusta svojih organa (u postupku koji je prethodio rušenju predmetnog objekta) povrijedila njegovo pravo na imovinu. Ovo posebno ako se ima u vidu činjenica da rješenje o rušenju predmetnog objekta nije proglašeno ništavim, niti je ukinuto, izmijenjeno ili stavljeno van snage, kao i da u skladu sa odredbom člana 12 stav 1 ZPP-a nije u nadležnosti parničnog suda da odlučuje o zakonitosti ili nezakonitosti odluka organa uprave.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu, te proporcionalno cilju kojem se težilo.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2314/20 (M.P.) | Sudska praksa | Aktio