Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3914/21 (Š. V.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3914/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-3914/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Šaban Veljačić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šaban Veljačić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću broj 23 0 I 005063 21 Gž 6 od 13. listopada 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 I 005063 20 I 4 od 13. rujna 2021.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Šaban Veljačić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojega zastupa Mirsada Bašić, odvjetnica iz Velike Kladuše, podnio je 15. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 I 005063 21 Gž 6 od 13. listopada 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Velikoj Kladuši (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 23 0 I 005063 20 I 4 od 13. rujna 2021. godine.
2. Rješenjem o promjeni predmeta ovrhe Općinskoga suda od 15. veljače 2021. godine, na prijedlog apelanta kao tražitelja ovrhe, određena je ovrha na nekretninama ovršenika („Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša), predmetne nekretnine bliže označene u izreci te odluke.
3. Rješenjem Općinskoga suda od 13. rujna 2021. godine ovrha u tome predmetu je obustavljena i ukinute su sve provedene ovršne radnje.
4. Rješenjem Kantonalnoga suda od 13. listopada 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je ovrha određena na točno određenoj nekretnini, da je izvršena procjena nekretnine na iznos od 62.000,00 KM, da je založna povjeriteljica (Porezna uprava F BiH) uložila prigovor nedostatka pokrića, u kojemu je istakla da ima prvenstvo namirenja kao založna povjeriteljica prije svih drugih tražitelja ovrhe u visini od 41.283.785,55 KM. Nadalje, da je utvrđena vrijednost nekretnine niska, da vrijednost nekretnine ne pokriva niti djelomično iznos potraživanja apelanta u ovome ovršnome postupku, da je apelant upisan na 88. mjestu u licu „C“ predmetne nekretnine. Nadalje, da je založna povjeriteljica prigovor izjavila pravovremeno, da apelant kao 88. na listi upisani tražitelj ovrhe prodajom nekretnine ne bi niti u dijelu bio namiren. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, istakao je da je prvostupanjski sud u ovoj ovršnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio pravo. Naime, istakao je da je čl. 81. Zakona o ovršnom postupku određeno da svaka osoba koje ima pravo da bude namirena iz prodajne cijene nepokretnosti, a koje po redu prvenstva dolazi ispred tražitelja ovrhe, može predložiti da se ovrha obustavi, ako utvrđena vrijednost nepokretnosti niti djelomično ne pokriva iznos potraživanja tražitelja ovrhe. Stoga, istakao je da apelant pogrešno smatra da je prvostupanjski sud prije donošenja pobijanoga rješenja morao pozvati tražitelja ovrhe da predloži novi predmet i sredstvo ovrhe. Naime, istakao je da je Porezna uprava F BiH kao podnositeljica prijedloga za obustavu ovrhe upisana sa svojim pravom potraživanja u ZK daleko prije nego je izvršen upis zabilježbe rješenja o ovrsi izvršen u korist apelanta. Dakle, istakao je da stoga Porezna uprava F BiH po redu prvenstva dolazi ispred tražitelja ovrhe te da je ona pravovremeno dostavila prijedlog za obustavu ovrhe, i da je stoga pravilno prvostupanjski sud donio pobijano rješenje.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise kada je u „C“ listu Porezna uprava F BiH upisana na 13. mjestu, odnosno da su postojali prioritetniji upisi od 1. do 12. mjesta, pa da stoga nije bilo mjesta obustavi ovrhe, pa da je stoga neutemeljen prigovor nedostatka pokrića istaknut od založne povjeriteljice.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o ovršnom postupku, dovoljno jasno obrazložio zbog čega je utemeljen prigovor istaknut od strane založne povjeriteljice, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić