Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4491/21 (J. Č.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4491/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-4491/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jasmina Čehajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasmina Čehajić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 387760 21 Rev od 7. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmina Čehajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnijela je 29. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 387760 21 Rev od 7. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 387760 13 Rs od 31. avgusta 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužena (ASA BANKA DD Sarajevo) obaveže da joj na ime razlike isplaćene plate za 2011. i 2012. godinu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj isplati određeni novčani iznos na ime obaveznih doprinosa kod nadležnog fonda PIO za period od 1. februara 2011. do 1. maja 2012. godine. Istom presudom je obavezana tužena da apelantici na ime razlike isplaćenog i pripadajućeg regresa za 2011. godinu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Također je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 31. avgusta 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 387760 17 Rsž od 19. maja 2021. godine odbio predmetnu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 19. maja 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 387760 21 Rev od 7. oktobra 2021. godine odbio predmetnu reviziju.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tokom postupka među strankama bio sporan koeficijent složenosti poslova koje je obavljala apelantica. Također, da je apelantica u utuženom periodu po zaključenom ugovoru o radu od 7. avgusta 2011. godine obavljala poslove Stručni saradnik, pomoćnik za sprečavanje pranja novca Odjela za pravne poslove i sprovođenje zakonitosti u poslovanju banke za koje je predviđena visoka stručna sprema (u daljnjem tekstu: VSS). S tim u vezi je apelantica tvrdila da joj pripada plata ovog radnog mjesta koje spada u VI grupu složenosti poslova po koeficijentu od 3,00 do 3,50 shodno članu 26. stav (1) Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU). Na osnovu provedenog vještačenja po vještaku iz finansijske oblasti utvrđena je visina utuženih potraživanja po GKU i to primjenom obračuna koeficijenata od 3,00 i 3,50 (koje je predložila apelantica za radno mjesto VI grupe složenosti po članu 26. stav (1) GKU) bez utvrđivanja složenosti poslova koje obavlja apelantica. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev u tom dijelu sa obrazloženjem da apelantica provedenim dokazima nije dokazala činjenicu kojoj grupi složenosti pripada radno mjesto na kojem je bila zaposlena u utuženom periodu, od čijeg utvrđenja zavisi dosuđenje plate po koeficijentu 3,50 iz GKU. S tim u vezi je Vrhovni sud zaključio da su ovakvi pravni zaključci nižestepenih sudova pravilni, te je ukazao da je odredbom člana 68. Zakona o radu propisano da se plata zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Dalje, da je odredbom člana 22. GKU propisano da je poslodavac dužan zaposleniku za njegov rad isplatiti platu koja se sastoji od osnovne plate i uvećane plate po osnovu uslova rada i radnog staža; članom 25. propisana je najniža plata kao polazni osnov za utvrđivanje osnovne plate prema grupama poslova bez minulog rada; članom 26. je propisano da se sva radna mjesta razvrstavaju po grupama složenosti poslova po njihovoj vrsti i značaju, i minimalni koeficijenti za grupe poslova od I-VI i „ostale grupe poslova“. Također, da odredbom člana 26. GKU nije uopšte definisan opis poslova po grupama već su samo određeni minimalni koeficijenti u početnom i završnom rasponu te potreban stepen školske spreme, pa je tako za VI grupu složenosti poslova propisan minimalni koeficijent 3,00 do 3,50 i potreban sedmi stepen školske spreme, kao i da se konkretna razrada poslova u okviru navedenih grupa poslova utvrđuje pravilnikom o radu, ali ne nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih ovim ugovorom. Vrhovni sud je dalje ukazao da su neosnovani navodi apelantice o povredi pravila o teretu dokazivanja koje je obrazlagala navodima da je visina potraživanja dokazana vještačenjem, jer je apelantica bila dužna dokazati činjenice koje su stvarna osnova tužbe, odnosno da je obavljala poslove složenosti koje odgovaraju koeficijentu 3,50 iz GKU, a koje je tužena osporila. Naime, istinitost određene tvrdnje dokazuje onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, pa navodi tužene da za poslove koje je obavljala apelantica ne pripadaju iznosi koliko je to navedeno u nalazu vještaka, nema značaj iznošenja pozitivne činjenice koju je dužan dokazati, već samo procesni karakter osporavanja. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna ocjena nižestepenih sudova da se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može sa sigurnošću izvesti zaključak da poslovi koje je obavljala apelantica spadaju u VI grupu složenosti poslova, sa propisanim koeficijentom složenosti u rasponu od 3,00 do 3,50. Naime, da bi se odredbe GKU mogle u konkretnom slučaju pravilno primijeniti, nije bilo dovoljno utvrditi samo stručnu spremu zaposlenika, već i odrediti u koju grupu složenosti spadaju poslovi koje je apelantica obavljala kod tužene, tj. da li se radi o poslovima za koje je potreban VI stepen stručne spreme. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da okolnost da sud nije utvrdio da je tužena pravilnikom o radu razradila poslove u okviru propisanih grupa, ne oslobađa apelanticu obaveze da dokaže sudu da poslovi koje je obavljala spadaju u grupu poslova čiji se koeficijent zahtijeva, a u izostajanju dokazivanja ovih činjenica, pravilna je ocjena nižestepenih sudova da se primjenom odredbe člana 26. GKU na utvrđeno činjenično stanje ne može sa sigurnošću utvrditi da je potraživanje apelantice u zahtijevanom iznosu osnovano.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog navodi da su sudovi u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelantica navodi dokazala da je u utuženom periodu obavljala poslove koji spadaju u VI grupu složenosti sa propisanim koeficijentom složenosti od 3,00 do 3,50. Nadalje ističe da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne pozitivno-pravne propise, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, nasuprot apelantičini navodima, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić