Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3997/21 (N. P. i M. P.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3997/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-3997/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Novak Petraš i Milka Petraš, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Novak Petraš i Milka Petraš protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 213565 20 Gž 2 od 24. ožujka 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 213565 19 P 2 od 4.

svibnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Novak Petraš i Milka Petraš (u daljnjemu tekstu: apelanti), oboje iz Banjaluke, koje zastupa Dalibor Pejaković, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 23. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 213565 20 Gž 2 od 24. ožujka 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 213565 19 P 2 od 4. svibnja 2020. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2034/21 od 8. srpnja 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijeli apelanti protiv presude Okružnoga suda od 24. ožujka 2021. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 P 213565 21 Rev od 12. listopada 2021. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnoga suda od 4. svibnja 2020. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice (M. N.), te su apelanti obvezani da tužiteljici na ime naknade materijalne štete isplate određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Preko dosuđenoga iznosa tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen. Obvezani su apelanti da tužiteljici solidarno nadoknade troškove parničnoga postupka u određenome iznosu.

4. Presudom Okružnoga suda od 24. ožujka 2021. godine priziv apelanata je odbijen te je presuda u pobijanom dosuđujućemu dijelu odluke o glavnoj stvari i odluke o troškovima parničnoga postupka potvrđena.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskoga suda proistječe da je apelantima rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluke od 31. srpnja 2008. godine dana urbanistička suglasnost za izgradnju stambeno poslovnoga objekta, predmetna nekretnina bliže označena u obrazloženju odluke. Utvrđeno je i da je rješenjem istoga organa od 27. studenoga 2011. godine apelantima odobreno da pristupe izvođenju radova na uklanjanju jednoga dijela postojećega stambenoga objekta, predmetna nekretnina bliže označena u obrazloženju. Nadalje, da je radove na izgradnji objekta prema projektnoj dokumentaciji izvodila tvrtka GP Vranica Banjaluka i nad izvođenjem radova je bio osiguran stručni nadzor. Također, da je tužiteljica nakon što su počeli radovi na izgradnji objekta u ljeto 2012. godine inspekciji uputila dopis, kojim je prijavila štetu na svojemu objektu, te da je došlo do oštećenja temelja, da je popucala fasada itd. Nakon izvršenoga inspekcijskoga nadzora zapisnicima (u razdoblju od 18. lipnja do 17. rujna 2012. godine), koji su sačinjeni povodom rušenja jednoga dijela stambeno-poslovnoga objekta, navedeno je da je na dijelu objekta tužiteljice došlo do oštećenja u unutarnjem i vanjskome dijelu. Istakao je da iz zapisnika sačinjenih od strane nadležnoga organa na početku izvođenja građevinskih radova, odnosno rušenja jednoga dijela stambenoga objekta koji je bio povezan sa jednim dijelom stambenoga objekta u vlasništvu tužiteljice proistječe da je tužiteljica od samoga početka izgradnje objekta upozoravala apelante kao investitore i izvođače radova da na njezinome objektu dolazi do oštećenja. Nadalje, istakao je da prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke iz travnja 2013. godine proistječe da je izašao na lice mjesta i konstatirao da je uočio znatna oštećenja na objektu tužiteljice, te da je iznio i mišljenje da su potrebne znatne investicije kako bi se objekt doveo u prvobitno stanje. Također, da je po prijedlogu tužiteljice vođen postupak osiguranja dokaza pred Osnovnim sudom, te da je u tomu postupku drugi vještak građevinske struke snimio predmetni objekt i konstatirao oštećenja na objektu, u nalazu i mišljenju od 9. veljače 2016. godine. Naveo je i da je sačinjen nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, po zahtjevu apelanata, i to prije otpočinjanja građevinskih radova, te da je taj vještak pregledao i objekt tužiteljice i tom prilikom konstatirao da nema vidljivih oštećenja (dakle, prije početka sporne gradnje). Okružni je sud naveo da je apelantica visinu štete dokazala također izvođenjem dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke, koji se izjasnio koje je sve radove potrebno izvršiti, te da je prema ocjeni toga suda pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je to iznos od 10.351,34 KM. Naveo je da, ukoliko se uslijed izgradnje novoga objekta, njegovoga korištenja ili vršenja susjedskih prava vlasniku susjedne nepokretnosti nanese štete koja prelazi normalne granice, postoji obveza naknade štete čak i kad je objekt izgrađen sukladno odobrenju nadležnoga organa. Naveo je da je u toj parnici utvrđeno da su prilikom izvođenja radova na objektu apelanata nastala oštećenja na objektu tužiteljice i da se radi o oštećenjima koja prelaze normalne granice. Istakao je da budući da prema čl. 185. Zakona o obligacionim odnosima, kojima je regulirano pitanje naknade štete i kako u konkretnome slučaju nije moguće uspostavljanje ranijega stanja, ispunjeni su uvjeti da se tužiteljici sukladno čl. 185. st. 3. toga Zakona isplati odgovarajuća svota novca na ime naknade štete. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom čl. 386. st. 1. Zakona o parničnom postupku u svezi sa Odvjetničkom tarifom. Naime, prvostupanjski je sud imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 50.000,00 KM tužiteljici razmjerno uspjehu u parnici dosudio troškove u iznosu od 2.600,58 KM. Istakao je da je troškove postupka prvostupanjski sud pravilno obračunao, imajući u vidu troškove koji su bili potrebni radi vođenja predmetne parnice, tako da navodi apelanata da sud nije vršio obračun troškova koje su oni imali, i da je razmjerno njihovome uspjehu u parnici troškove trebalo dosuditi njima, nisu utemeljeni. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti predmetne parnice, i prema ocjeni toga suda nisu ispunjeni uvjeti da se izvrši prebijanje troškova parničnoga postupka.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, između ostaloga, ističu kako su posjedovali svu dokumentaciju neophodnu za izgradnju svojega objekta, da je njihov objekt u cijelosti izgrađen na temelju odobrenja nadležnoga organa. Nadalje, apelanti navode kako se nije moglo zaključiti da je utemeljen tužbeni zahtjev tužiteljice u situaciji kada je u nalazima i mišljenjima vještaka isticano da je do oštećenja na objektu tužiteljice „moglo doći radnjama apelanata“, ali ne i da je do oštećenja „došlo“. Apelanti osporavaju i troškove postupka, navodeći da je tužiteljica neznatno uspjela u parnici.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3997/21 (N. P. i M. P.) | Sudska praksa | Aktio