Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2666/20 (Ž. I.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2666/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2666/20, rješavajući apelaciju Živka Ivankovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Živka Ivankovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 099196 19 Gži od 10. lipnja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Živko Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupaju Angela, Petar i Goran Puljić, odvjetnici iz Čapljine, podnio je 29. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 099196 19 Gži od 10. lipnja 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zaštitnog fonda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 11. studenog 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 18. i 29. studenog 2021. godine, dok izvršenik nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
4. Odgovori na apelaciju su 11. veljače 2022. godine dostavljeni apelantu.
5. Apelant je dostavio izjašnjenje 21. veljače 2021. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 9. lipnja 2009. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na temelju izvršne isprave – Pregleda potraživanja DD Bosansko-njemačko osiguranje u likvidaciji Tuzla broj 11/24 kojim je apelantu priznato potraživanje odštete na putničkom vozilu u iznosu od 15.500,00 KM.
8. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 09196 09 I od 6. listopada 2010. godine određeno je predloženo izvršenje prema izvršeniku u visini i na način kako je pobliže opisano u rješenju. Izvršenik je 12. listopada 2010. godine protiv navedenog rješenja uložio prigovor koji je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 09196 12 I 2 od 31. listopada 2012. godine odbijen kao neutemeljen, te je određeno da se rješenje o izvršenju od 6. listopada 2010. godine u cijelosti održava na snazi.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 09196 16 Gž 2 od 13. travnja 2016. godine uvažena je žalba izvršenika, ukinuto rješenje Općinskog suda od 31. listopada 2012. godine i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
10. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 09196 19 I 3 od 22. svibnja 2019. godine kojim je usvojio prigovor izvršenika protiv rješenja od 6. listopada 2010. godine, te predmetno rješenje o izvršenju stavio izvan snage, ukinuo sve provedene radnje i izvršni postupak obustavio. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je rješenje o izvršenju doneseno na temelju izvršne isprave – Pregleda potraživanja DD Bosansko-njemačko osiguranje u likvidaciji Tuzla broj 11/24 07 kojim je apelantu priznato potraživanje odštete na vozilu u iznosu od 15.500,00 KM. Općinski sud je potom naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari izvršenik u cijelosti osporio rješenje o izvršenju i obvezu izvršenika kao treće osobe za ispunjenje duga po predmetnoj izvršnoj ispravi. U svezi s tim, Općinski sud je naveo sadržaj odredbe članka 30. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku prema kojem se izvršenje određuje i protiv treće osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik ako tražitelj izvršenja javnom ili privatnom ispravom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obvezna izmiriti. Međutim, kako je dalje navedeno, ako treća osoba ospori ispunjenje duga, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Imajući u vidu da je izvršenik u predmetnoj pravnoj stvari u cijelosti osporio rješenje o izvršenju, osporio obvezu na ispunjenje duga po predmetnoj izvršnoj ispravi, Općinski sud je zaključio da se to pitanje u smislu članka 30. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku mora prethodno riješiti u parničnom postupku jer to predstavlja razlog koji sprječava izvršenje donesenog rješenja o izvršenju. Stoga je Općinski sud ukazao da je u smislu odredbi članka 47. točka 6. Zakona o izvršnom postupku navedeno rješenje o izvršenju stavljeno izvan snage, ukinute provedene izvršne radnje i obustavljen izvršni postupak koji je protiv izvršenika kao treće osobe dozvoljen rješenjem od 6. listopada 2010. godine.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 099196 19 Gži od 10. lipnja 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je postupak izvršenja obustavljen. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je prvostupanjsko rješenje ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu članka 221. u svezi sa člankom 236. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te članka 21. stavak 1. ZIP-a i ocijenio da je žalba neutemeljena. U svezi s tim ponovljena su utvrđenja iz prvostupanjskog rješenja prema kojem je u izvršnom prijedlogu označena treća osoba, a ne tuženi iz izvršne isprave jer nad tuženim traje postupak likvidacije. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant je imao zakonsku osnovu da u izvršnom postupku zahtijeva namirenje potraživanja od treće osobe (Zaštitni fond FBiH) u smislu članka 16. stavak 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti, jer je treća osoba (Zaštitni fond FBiH) obvezna oštećenim stranama plaćati odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzročene u saobraćajnim nezgodama u BiH kada je protiv društva registriranog u FBiH pokrenut postupak posebne likvidacije. Međutim, odgovornost treće osobe kao izvršenika utemeljena na Zakonu o osiguranju od odgovornosti ne sprječava izvršenika (Zaštitni fond FBiH) kao treću osobu da osporava postojanje duga koje u odnosu na njega nikada nije utvrđeno. Taj spor se, kako je navedeno, može riješiti samo u parničnom, a ne u izvršnom postupku. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju izvršenik kao treća osoba, koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik, u cijelosti osporio svoju obvezu na namirenje potraživanja iz izvršne isprave, čime je prvostupanjski sud, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno zaključio da prema članku 30. stavak 2. ZIP-a stranke prije izvršenja to pitanje moraju riješiti u parničnom postupku. Imajući u vidu činjenično stanje u konkretnom slučaju, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe članka 49. ZIP-a u svezi sa člankom 47. ZIP-a kada je usvojio prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju stavio izvan snage te izvršni postupak obustavio. Stoga je Kantonalni sud, primjenom odredbi članka 235. stavak 1. ZPP, apelantovu žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsko rješenje.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je naveo kronologiju predmetnog postupka, ukazujući pri tome da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog zakona. U svezi s tim ukazao je na nedostatak obrazloženja osporenog rješenja glede primjene članka 30. stavak 2. ZIP-a jer smatra da posjeduje izvršnu ispravu – Pregled potraživanja broj 11/24 07 kojim je apelantu priznato potraživanje odštete na vozilu. Također navodi da je izvršenik upoznat da apelant posjeduje predmetnu izvršnu ispravu, kao i da je protiv Bosansko-njemačkog osiguranja pokrenut likvidacijski postupak, te da je samim tim bio upoznat sa svojom obvezom plaćanja predmetnog potraživanja, shodno članku 16. stavak 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila.
b) Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima koje je dao u osporenom rješenju, te smatra da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava, kao i da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
14. Općinski sud je naveo kronologiju predmetnog postupka, kao i da se postupak izvršenja u konkretnom slučaju proveo u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
15. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelant je naveo da ostaje pri svojim navodima iz predmetne apelacije.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 30. stavak (2) Prijelaz tražbine ili obveze (2) Ovrha se određuje i protiv treće osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao ovršenik, ako tražitelj ovrhe javnom ili po zakonu ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz ovršne isprave ili je taj dug po zakonu obvezna izmiriti. Ako se obveza treće osobe na ispunjenje duga ospori, stranke prije ovrhe to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.
Članak 47. točka 6) Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o ovrsi može se podnijeti iz razloga koji sprječavaju ovrhu, a osobito ako:
6) tražitelj ovrhe nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika;
Članak 49. st. (1) i (3) Rješenje o prigovoru (1) Rješenje o prigovoru donosi sudac.
(3) Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti ovrhu u cijelosti ili djelomice i ukinuti sprovedene radnje.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 099196 19 Gži od 10. lipnja 2020. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 6. srpnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 29. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
23. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant kao tražitelj izvršenja pokrenuo protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građansko-pravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4924/19 od 9. lipnja 2021. godine, točka 39., dostupna na www.ustavnisud.ba).
25. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.), zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
27. Polazeći od navedenih standarda i apelacijskih navoda koji se tiču primjene materijalnog i procesnog prava (u svezi s obustavom postupka u odnosu na izvršenika kao treću osobu), Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, potvrđujući pravilnost prvostupanjskog rješenja kojim je usvojen prigovor izvršenika kao treće osobe i obustavljen izvršni postupak, naveo jasne i precizne razloge u smislu odredbe iz članka 30. stavak 2. ZIP-a. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe članka 16. stavak 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti, naveo da je apelant imao zakonsku osnovu da u izvršnom postupku kao izvršenika označi treću osobu koja nije bila označena u izvršnoj ispravi (Pregled potraživanja DD Bosansko-njemačko osiguranje u likvidaciji), ali da navedena odredba ne sprječava izvršenika (treću osobu) da ospori postojanje duga koje prema njemu nikada nije ni utvrđeno, kao što se desilo u konkretnom slučaju. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je, cijeneći navode iz apelantove žalbe, zaključio da je izvršenik kao treća osoba osporio obvezu na namirenje potraživanja iz izvršne isprave, te da se, kako je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno odlučio prvostupanjski sud, u smislu članka 30. stavak
2. Zakona o izvršnom postupku to pitanje mora riješiti u parničnom, a ne u izvršnom postupku, pa shodno tome i započeti izvršni postupak obustaviti. Ustavni sud također zapaža da apelant svojim apelacijskim navodima ponavlja prigovore koje je isticao tijekom postupka pred Kantonalnim sudom, a što je u konačnici cijenio Kantonalni sud i dao detaljna obrazloženja zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.
Ostali navodi
29. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenog prava, osim što navode o proizvoljnoj primjeni prava u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje dovodi u vezu i s kršenjem prava na imovinu. Budući da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje u segmentima na koje je apelant neutemeljeno ukazao, Ustavni sud iz istog razloga smatra neutemeljenim i pozivanje na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi razmotrili sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te na temelju utvrđenog činjeničnog stanja obustavili predmetni izvršni postupak, pri čemu su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke glede primjene relevantnih odredbi Zakona o izvršnom postupku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za navode koje je istaknuo u svezi s kršenjem prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić