Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2642/20 (S.P. i N.K.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2642/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2642/20, rješavajući apelaciju S. P. i N. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. P. i N. K.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 010915 16 Uvp od 12. marta 2020. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantima S. P. i N. K. isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima S. P. i N. K. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija apelanata S. P. i N. K.

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 010915 16 Uvp od 12. marta 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. P. i N. K. (u daljnjem tekstu: apelanti, apelant ili apelantica), koje zastupa Dragan Pudar, advokat iz Mostara, podnijeli su 28. jula 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010915 16 Uvp od 12. marta 2020. godine. Apelanti su istovremeno podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio Općini Neum i njenim upravnim organima da mijenjaju pravna i fizička svojstva nekretnine označene kao k. č. 1705/226 po starom, odnosno parcele k. č. 1142/85 po novom premjeru“ do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2642/20 odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 2642/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) i Općinskog javnog pravobranilaštva Stolac, koje je u postupku zastupalo Općinu Neum, zatraženo je 29. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Federalna uprava i Općinsko javno pravobranilaštvo Stolac su u periodu od 31. decembra 2021. do 17. januara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 1. februara 2022. godine dostavljeni apelantima. Apelanti su 6. februara 2022. godine dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Odjela za imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Neum (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 08-II-203-7/97 od 23. oktobra 1997. godine apelantu i N. K. (pravnom predniku apelantice koja je proglašena za nasljednicu rješenjem o nasljeđivanju koje je dostavljeno u prilogu apelacije) utvrđen je gubitak prava korištenja radi građenja na dodijeljenom građevinskom zemljištu društvenog vlasništva u Neumu, koje im je dodijeljeno u svrhu izgradnje garaže, pobliže opisanom u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište). U rješenju je navedeno da će Zemljišno-knjižni ured tadašnjeg Osnovnog suda u Čapljini brisati dotadašnjeg korisnika i uspostaviti ranije zemljišno-knjižno stanje u korist Općine Neum. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je rješenjem Skupštine općine Čapljina od 19. septembra 1977. godine dodijeljeno građevinsko društveno zemljište apelantu i apelanticinom pravnom predniku u svrhu izgradnje kuće i garaže, da je na zemljištu izgrađena kuća, dok na predmetnom zemljištu dodijeljenom u svrhu izgradnje garaže nije ništa rađeno, kako je utvrđeno 20. oktobra 1997. godine (poslije 20 godina) izvršenom kontrolom neaktiviranih lokacija. U obrazloženju je dalje navedeno da je uvidom u dokumentaciju Imovinsko-pravne službe utvrđeno da je 1991. godine pokrenut postupak utvrđivanja gubitka prava korištenja na predmetnom zemljištu, da su na usmenoj raspravi od 14. juna 1991. godine apelant i apelanticin pravni prednik izjavili da se ne protive utvrđivanju gubitka prava korištenja na predmetnom zemljištu. Na osnovu tako provedenog postupka doneseno je rješenje od 23. oktobra 1997. godine primjenom člana 54, a u vezi sa članom 53. stav 1. preuzetog Zakona o građevinskom zemljištu.

7. Kako je apelant S. P. podnio i zahtjev za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka i prijedlog za proglašavanje ništavim rješenja od 23. oktobra 1997. godine, Služba za imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Neum (u daljnjem tekstu: Služba) donijela je Zaključak broj 07-33-978/1 1 od 19. marta 2012. godine kojim je odlučeno da se razdvoji upravna stvar pod brojem 07-33-978/11, te će se voditi dva odvojena upravna postupka, i to prijedlog za obnovu pravomoćno okončanog postupka od 23. oktobra 1997. godine, koji će se voditi pod brojem UpI- 07-33-189/12, i prijedlog za proglašavanje rješenja od 23. oktobra 1997. godine ništavim, koji će se voditi pod brojem UpI-07-33-190/12.

8. Nakon toga, Služba je donijela Rješenje broj Upl-07-33-190/12 od 28. novembra 2012. godine kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog apelanata za proglašenje ništavim rješenja od 23. oktobra 1997. godine, koje je postalo pravomoćno 10. novembra 1997. godine.

9. Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-3 2339/2012 od 4. aprila 2013. godine poništeno je rješenje Službe od 28. novembra 2012. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

10. Rješenjem Službe broj UpI-07-33-190/12 od 9. decembra 2013. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanata za proglašenje ništavim rješenja od 23. oktobra 1997. godine.

11. Služba je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdila da apelanti ničim nisu dokazali da se protiv nekog službenog lica u vezi s navodima o falsifikatu potpisa i zloupotrebi ovlaštenja uopće vodio krivični postupak, niti su dokazali da je krivični postupak protiv nekog lica obustavljen, ili se zbog nekih zakonom propisanih okolnosti krivični postupak ne može pokrenuti, odnosno postojanje okolnosti zbog kojih nema mogućnosti za krivično gonjenje, a koju tvrdnju su apelanti trebali dokazati u za to predviđenom postupku pred nadležnim sudom. Nadalje, u odnosu na navode da nije bilo prethodnog zahtjeva stranke, utvrđeno je da je rješenje čije se poništenje traži moralo biti donijeto bez obzira na učestvovanje stranke u postupku, jer su uvjeti za gubitak prava korištenja radi građenja zakonom objektivno propisani, a što potvrđuju i zapisnici od 14. juna 1991. i 20. oktobra 1997. godine, jer predmetno zemljište ni 1997. godine, kada je doneseno rješenje čije se poništenje traži, nije bilo privedeno namjeni, čime su ispunjeni uvjeti iz člana 53. Zakona o građevinskom zemljištu. U odnosu na navode koji se odnose na nejednak tretman i diskriminaciju po nacionalnoj pripadnosti, Služba je navela da predmetno zemljište ni nakon dvadeset godina od dana dodjele nije bilo izgrađeno, odnosno privedeno svrsi koje je apelantu i apelanticinom pravnom predniku dodijeljeno, iz čega proizlazi da su ispunjeni objektivno utvrđeni razlozi za donošenje rješenja o gubitku prava korištenja, a u navedenom rješenju iz 1977. godine predviđen je rok od šest mjeseci za završetak temeljnih stopa objekta. S obzirom na navedeno, Služba je utvrdila da u konkretnom slučaju nije bilo diskriminacije ni po kojem osnovu.

12. Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-3-2151/2013 od 14. maja 2014. godine odbijena je žalba apelanata protiv rješenja Službe od 9. decembra 2013. godine.

13. Federalna uprava je navela da su apelanti u žalbi samo ponovili razloge i stavove koji su bez uspjeha izneseni u toku ispitnog postupka, a koje je pravilno cijenio prvostepeni organ. Pri tome je Federalna uprava navela da su razlozi zbog kojih se rješenje može proglasiti ništavim tačno definirani i ni zbog kakvih drugih razloga rješenje se ne može proglasiti ništavim. Osim toga, Federalna uprava je navela da u konkretnom slučaju nema ni dokaza niti indicija da bi izvršenje osporavanog rješenja moglo prouzrokovati neko krivično djelo s obzirom na to da je njim utvrđen gubitak prava korištenja radi građenja (zbog ispunjenja zakonom utvrđenih razloga). Ukoliko je neko krivično djelo počinjeno u postupku donošenja osporavanog rješenja, na što su apelanti ukazivali tokom postupka, onda se to, prema ocjeni Federalne uprave, prethodno treba riješiti pred organima nadležnim za krivični progon, a zatim poništenje, odnosno ukidanje osporavanog rješenja po tom osnovu zatražiti u smislu čl. 246. ili 260. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), a nikako u postupku proglašavanja rješenja ništavim, u smislu člana 264. ZUP-a. Nadalje, Federalna uprava je navela da se osporavano rješenje iz zakonom propisanih razloga donosi po službenoj dužnosti, uz pristanak ili bez pristanka subjekta kojem je zemljište dodijeljeno, pa stoga ne može biti riječi o tome da je stranka morala naknadno pristati na to rješenje.

14. Apelanti su protiv rješenja Federalne uprave tužbom pokrenuli upravni spor. Odlučujući o tužbi apelanata, Kantonalni sud Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 07 0 U 010915 15 U od 2. juna 2016. godine uvažio tužbu apelanata, poništio rješenje Federalne uprave od 14. maja 2014. godine i rješenje Službe od 9. decembra 2013. godine i upravnu stvar riješio tako što je proglasio ništavim rješenje Odjela od 23. oktobra 1997. godine, te je na predmetnom zemljištu uspostavljeno zemljišno-knjižno i katastarsko stanje prije donošenja poništenog rješenja od 23. oktobra 1997. godine.

15. Kantonalni sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za proglašavanje rješenja ništavim propisani članom 264. stav 1. tač. 2. i 5. ZUP-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je rješenjem Odjela od 23. oktobra 1997. godine apelantu i apelanticinom pravnom predniku utvrđen gubitak prava korištenja radi građenja, koje rješenje im je dostavljeno posredstvom privremenog zastupnika Petra Raguža. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, donošenje rješenja u odnosu na apelanticinog pravnog prednika, kao i postavljenje Petra Raguža za privremenog zastupnika apelantu i apelanticinom pravnom predniku je bilo nezakonito, prije svega zato što u vrijeme vođenja postupka i donošenja rješenja (1997. godine) pravni prednik apelantice N. K. nije bio živ. Prilikom odlučenja Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 48. i 49. ZUP-a, iz kojih proizlazi da umrla osoba ne može biti stranka u postupku jer je njenom smrću prestala njena sposobnost, pa se u odnosu na apelanticinog pravnog prednika N. K. nije moglo donijeti rješenje, niti mu se mogao postaviti privremeni zastupnik. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da rješenje od 23. oktobra 1997. godine, kojim je apelanticinom pravnom predniku utvrđen gubitak prava korištenja zemljišta kada on nije bio živ, čini rješenje ništavim u smislu tačke 5. člana 264. ZUP-a. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelant, kojem je kao licu nepoznatog boravišta također postavljen privremeni zastupnik Petar Raguž, nije bio nepoznatog boravišta s obzirom na to da je prema svim podacima kojima su raspolagali upravni organi imao adresu u Mostaru. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da se Petar Raguž nije mogao postaviti za privremenog zastupnika jer je u vrijeme postavljenja bio službenik Općine Neum, odnosno zaposlenik u Službi koja je donijela rješenje o gubitku prava korištenja zemljišta apelanta i apelanticinog pravnog prednika, što predstavlja zloupotrebu položaja i razlog za proglašenje rješenja ništavim po tački 2. člana 264. ZUP-a.

16. Protiv navedene presude Kantonalnog suda Općinsko javno pravobranilaštvo Stolac je 25. jula 2016. godine podnijelo zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, koji je Vrhovni sud Presudom broj 07 0 U 010915 16 Uvp od 12. marta 2020. godine uvažio, presudu Kantonalnog suda od 2. juna 2016. godine preinačio tako što je tužba apelanata odbijena.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Općinsko javno pravobranilaštvo Stolac zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnijelo zbog povrede pravila postupka i povrede federalnog zakona. Općinsko javno pravobranilaštvo Stolac je u zahtjevu istaklo da je prvostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o građevinskom zemljištu (čl. 6, 53. i 54) i član 264. ZUP-a. Navelo je da ne postoje razlozi za proglašenje rješenja ništavim primjenom člana 264. stav 1. tač. 2. i 5. ZUP-a jer se u slučaju smrti stranke postupak može obustaviti ili nastaviti zavisno od prirode stvari koja je predmet postupka (član 53. ZUP-a). Istaklo je da je prvostepeni organ prije donošenja rješenja od 23. oktobra 1997. godine potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u smislu da je dodijeljeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu u svrhu izgradnje garaže i da u zakonskom roku nisu izvršeni građevinski radovi, koji navodi nisu osporavani i time su se stekli zakonski uvjeti za izuzimanje zemljišta, koji postupak se pokreće po službenoj dužnosti. Nakon pravomoćnosti rješenja pristupilo se njegovom izvršenju, brisanju ranijih korisnika tog zemljišta i daljnjem raspolaganju od strane Općine, a da pri tome nisu ostvarena obilježja bilo kojeg krivičnog djela, niti su u tom pravcu pokrenuti odgovarajući postupci.

18. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud, suprotno stavu upravnih organa, smatrao da su ispunjeni uvjeti za proglašavanje rješenja ništavim shodno odredbama člana 264. stav 1. tač. 2. i 5. ZUP-a. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, proglašavanje rješenja ništavim, kao vanredno pravno sredstvo, nije pravni instrument za otklanjanje povreda postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava do koje je došlo u postupku donošenja rješenja koje je postalo pravomoćno. Prvostepeni sud je, kako je istaknuto, obrazlažući primjenu tačke 5. člana 264. ZUP-a, naveo da je došlo do povreda pravila postupka, koje su počinjene u postupku donošenja i dostavljanja rješenja, kao i postavljanjem privremenog zastupnika strankama, a koje, prema ocjeni Vrhovnog suda, po svojoj prirodi ne mogu biti razlog za proglašavanje rješenja ništavim. Razlozi prvostepenog suda za primjenu tačke 5. člana 264. ZUP-a su da je apelanticin pravni prednik umro 19. jula 1992. godine i da donošenje rješenja u odnosu na njega, kao i postavljanje privremenog zastupnika Petra Raguža apelanticinom pravnom predniku (koji je umro) i apelantu, kao licu nepoznatog boravišta, nije bilo zakonito prema odredbi čl. 48. i 49. ZUP-a.

19. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 53. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu kojom je propisano da građanin, odnosno udruženje građana i drugo građansko pravno lice gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja ako u roku od jedne godine od pravomoćnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korištenje radi građenja ne podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje, odnosno ako u roku od tri godine od dana izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je rješenje od 23. oktobra 1997. godine doneseno primjenom citirane odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, a na osnovu pokrenutog postupka 1991. godine za utvrđivanje gubitka prava korištenja na predmetnom zemljištu, da je na usmenoj raspravi od 14. juna 1991. godine, na kojoj je bio prisutan apelanticin pravni prednik, znači u vrijeme kada je bio živ, navedeno da su imenovani izjavili da se ne protive utvrđivanju gubitka prava korištenja na predmetnom zemljištu. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 53. ZUP-a kojom je propisano da ako u toku postupka nastupi smrt stranke, postupak se može obustaviti ili nastaviti zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka. S obzirom na to da je u postupku gubitka prava korištenja zemljišta radi građenja pred prvostepenim organom apelanticin pravni prednik, koji je učestvovao na usmenoj raspravi od 14. juna 1991. godine, izjavio da se ne protivi utvrđivanju gubitka prava korištenja na predmetnom zemljištu, a odredbom člana 53. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu je tačno propisano pod kojim uvjetima se gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja, koji uvjeti su u konkretnoj upravnoj stvari prema utvrđenom činjeničnom stanju ispunjeni, Vrhovni sud je smatrao da se primjenom citirane odredbe postupak mogao nastaviti prema prirodi te upravne stvari. Navedeno je da Vrhovni sud u skladu s odredbom člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) nije mogao cijeniti utvrđeno činjenično stanje. Prema navedenom, po ocjeni Vrhovnog suda, ne postoje razlozi za proglašavanje rješenja ništavim primjenom tačke 5. člana 264. ZUP-a.

20. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude naveo razloge za primjenu tačke 2. člana 264. ZUP-a, i to zbog postavljanja privremenog zastupnika Petra Raguža, koji je u to vrijeme bio službenik Općine Neum, i da je zbog nezakonito provedenog postupka izvršenjem rješenja objektivno postojala mogućnost izvršenja krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja. Međutim, kako je utvrdio Vrhovni sud, iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je nakon pravomoćnosti rješenja Odjela od 23. oktobra 1997. godine navedeno rješenje izvršeno tako što je izvršeno brisanje ranijih korisnika predmetnog zemljišta i uspostavljeno ranije zemljišno-knjižno stanje u korist Općine Neum, jer u skladu sa članom 6. Zakona o građevinskom zemljištu, tada važećeg, Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. Nije utvrđeno da su pri tome ostvarena obilježja krivičnog djela, niti su pokrenuti odgovarajući postupci, jer o tome u konkretnoj upravnoj stvari nema nikakvih dokaza, niti se u tužbi navode ti dokazi. Iz navedenih razloga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne mogu prihvatiti razlozi navedeni u pobijanoj presudi da bi izvršenje rješenja, koje je izvršeno, prouzrokovalo neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu, ne navodeći odredbe krivičnog zakona. Također, nisu ostvareni ni razlozi za primjenu tačke 5. člana 264. ZUP-a jer povrede postupka, na koje se apelanti pozivaju i koje je cijenio prvostepeni sud u pobijanoj presudi, kao i utvrđeno činjenično stanje nisu razlozi za proglašavanje rješenja ništavim, jer se ne radi o pravnom instrumentu za otklanjanje povreda postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava do koje je došlo u postupku donošenja rješenja koje je postalo pravomoćno. S obzirom na naprijed navedeno, Vrhovni sud je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, pobijanu presudu Kantonalnog suda preinačio i tužbu odbio primjenom člana 46. st. 1. i 2. ZUS-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U suštini, smatraju da postupak izuzimanja zemljišta ima sva obilježja krivičnog djela budući da se postupak vodio protiv mrtve osobe, da se mrtvoj osobi postavio privremeni zastupnik, da su falsificirane dostavnice, te da je osoba koja je određena za privremenog zastupnika Petar Raguž, aktivni službenik Općine Neum.

23. Apelanti dalje navode da pobijana presuda proizvoljno tumači i primjenjuje član 264. stav l. tač. 2. i 5. ZUP-a, na osnovu koje je i donesena presuda koja je bila predmet vanrednog preispitivanja. Ističu da je praksa u pogledu smrti stranke već zauzeta, te su ukazali na stavove Vrhovnog suda Hrvatske i Vrhovnog suda Srbije. Također, navode da zapisnik iz 1991. godine ne sadrži broj protokola, iz čega proizlazi da nije kompletan, što ga čini neupotrebljivim u pravnom prometu. Pri tome su ukazali na stavove Ustavnog suda Hrvatske i Vrhovnog suda Srbije.

24. Apelanti ukazuju i na povredu prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje i traže naknadu nematerijalne štete zbog povrede tog prava, kao i naknadu troškova sastavljanja apelacije.

b)Odgovori na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi. Smatra da je osporena odluka donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz razloga koji su navedeni u obrazloženju presude. Ističe da nisu osnovani apelacioni prigovori da je došlo do povrede prava propisanih Evropskom konvencijom, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Federalna uprava je ukazala na razloge iskazane u obrazloženju drugostepenog rješenja od 14. maja 2014. godine, pri kojima ostaje u cijelosti. Smatra da osporavanim drugostepenim rješenjem, svakako ni kasnijom odlukom Vrhovnog suda u upravnom sporu, ni na koji način nisu povrijeđena ili narušena ustavom i međunarodnim konvencijama zajamčena prava apelanata.

27. Općinsko javno pravobranilaštvo Stolac je navelo da su navodi apelacije u cijelosti neosnovani, te da kao takvi ne mogu dovesti u pitanje zakonitost pobijane presude. Navodi da je Vrhovni sud, analizirajući ukupan tok postupka u predmetnoj pravnoj stvari, nesporno potvrdio da je predmetno zemljište apelantima izuzeto u upravnom postupku, koji se provodi po službenoj dužnosti, i uz potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te pravilnu primjenu tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu, i to 20 godina nakon dodjele zemljišta u svrhu gradnje (tj. nakon višestrukog prekoračenja zakonskih rokova za gradnju), u kojem periodu gradnja na tom zemljištu nije ni počela, što apelanti tokom postupka nisu ni sporili. Pored toga, Općinsko javno pravobranilaštvo Stolac je navelo da je rješenjem o izuzimanju zemljišta ranijim korisnicima (apelantu i apelanticinom pravnom predniku) određena i naknada u skladu sa članom 55. važećeg Zakona o građevinskom zemljištu i da su u tom pravcu donesena rješenja kojim su im dodijeljena zamjenska zemljišta uz njihove parcele. Dakle, izuzimanjem predmetnog zemljišta apelanti, uz dodjelu zamjenskog zemljišta s kojom se saglasili, nisu pretrpjeli bilo kakvu štetu, niti je došlo do povrede drugih prava na koja u apelaciji ukazuju. Općinsko javno pravobranilaštvo Stolac je u prilogu odgovora dostavilo generalnu punomoć kojom je Općina Neum ovlastila to pravobranilaštvo da je zastupa u svim sudskim i upravnim postupcima pred svim sudovima i drugim nadležnim tijelima, a sve u skladu s odredbama Zakona o javnom pravobranilaštvu HNK.

28. Apelanti su u izjašnjenju na odgovor na apelaciju ukazali na stav Vrhovnog suda „da je smrt stranke prije pokretanja postupka neotklonjiv nedostatak koji nužno zahtijeva odbacivanje tužbe“. Osim toga, apelanti smatraju da pravobranilac nije bio ovlašten da podnese zahtjev za vanredno preispitivanje, a s obzirom na datum podnesenog zahtjeva za vanredno preispitivanje i zauzeti stav Vrhovnog suda FBiH izražen u odluci od 11. marta 2020. godine kojim se „stavlja van snage pravno shvaćanje objavljeno u Biltenu januar–juni iz 2018. godine, pod tačkom 10, tj. donosilac osporenog upravnog akta u upravnom postupku je aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu“, odnosno da donosilac upravnog akta nema aktivnu legitimaciju za pokretanje zahtjeva za vanredno preispitivanje shodno odredbi članu 41. ZUS-a. U pogledu odgovora na apelaciju Federalne uprave ističe da je odgovor paušalan. Što se tiče odgovora na apelaciju Općine Neum, apelanti navode da je taj odgovor apsolutna neistina. Predložili su da se apelacija usvoji, utvrdi povreda prava garantiranih Ustavom i Evropskim konvencijama, te konačno donese odluka u skladu sa zakonom, odnosno preinači odluka Vrhovnog suda i potvrdi odluka Kantonalnog suda.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 53. stav (1) Građanin, odnosno udruženje građana i drugo građansko pravno lice, gubi pravo korišćenja zemljišta radi građenja ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korišćenje radi građenja ne podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje, odnosno ako u roku od tri godine od izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini (stavljanje zgrade pod krov i sl.).

Član 54.

Gubitak prava korišćenja zemljišta radi građenja iz razloga predviđenih u prethodnom članu utvrđuje rješenjem opštinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove.

Na osnovu rješenja iz prethodnog stava briše se u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi upisano pravo korišćenja zemljišta radi građenja i uspostavlja se ranije stanje upisa.

30. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 53. stav 2.

(2) Ako u toku postupka nastupi smrt stranke, postupak se može obustaviti ili nastaviti, zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka. Ako prema prirodi stvari postupak ne može da se nastavi, organ će obustaviti postupak zaključkom protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.

Član 264. tač. 2) i 5) Ništavim se oglašava rješenje:

2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;

5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

31. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 41. st. 1. i 2.

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10. stav 2.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

33. U Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 1, januar–juni 2008. godine, relevantni dio glasi:

Tačka 10.

Članovi 2., 41. stav 1. i 2. i 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima donosilac konačnog upravnog akta u upravnom postupku nije aktivno legitimisan za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu.

34. U Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda F BiH broj 1-2, januar–decembar 2019. godine, relevantni dio glasi:

Tačka 89.

Pravna shvatanja Upravnog odjeljenja od 11. marta 2020. godine stavlja se van snage pravno shvatanje objavljeno u biletenu januar-juni iz 2018. godine, pod tačkom 10, tj. donosioc osporenog upravnog akta u upravnom postupku je aktivno legtimisan za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 010915 16 Uvp od 12. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 1. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelanti pobijaju osporenu presudu tvrdeći da su im tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

42. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak koji se odnosi na utvrđivanje gubitka prava korištenja zemljišta radi građenja na dodijeljenom građevinskom zemljištu društvenog vlasništva u Neumu predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

c)U odnosu na osporenu odluku

43. Apelanti smatraju da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je osporenom odlukom Vrhovnog suda proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Smatraju da postupak izuzimanja zemljišta ima sva obilježja krivičnog djela, da se postupak vodio protiv mrtve osobe, da u konkretnom slučaju o izuzimanju nije odlučilo Općinsko vijeće, te da pravobranilac nije bio ovlašten da podnese zahtjev za vanredno preispitivanje. Također, apelanti su ukazali i na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Srbije u kojima je zauzet stav u pogledu smrti stranke i činjenice što zapisnik ne sadrži broj protokola.

44. U vezi s apelantovim navodima da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda u konačnici apelantima utvrđen gubitak prava korištenja radi građenja na predmetnom zemljištu koje im je dodijeljeno u svrhu izgradnje garaže. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u postupku vanrednog preispitivanja presude Kantonalnog suda uvažio zahtjev Općinskog javnog pravobranilaštva Stolac i preinačio presudu Kantonalnog suda tako što je odbio tužbu apelanata protiv rješenja upravnih organa i na taj način potvrdio rješenja upravnih organa kojim je odbijen predmetni zahtjev apelanata. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci dovoljno jasno i argumentirano obrazložio zaključak da, suprotno navodima apelanata, u konkretnom predmetu nisu ispunjeni zakonski razlozi za proglašavanje rješenja ništavim primjenom člana 264. stav 1. tač. 2. i 5. ZUP-a. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoj stav dao jasna obrazloženja pozivajući se na relevantne odredbe zakona koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo da proglašavanje ništavim, kao vanredno pravno sredstvo, nije pravni instrument za otklanjanje povreda postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava do koje je došlo u postupku donošenja rješenja koje je postalo pravomoćno. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da razlozi koje je istakao prvostepeni sud (povreda pravila postupka koje su počinjene u postupku donošenja i dostavljanja rješenja, kao i postavljanja privremenog zastupnika strankama), po svojoj prirodi, ne mogu biti razlog za proglašavanje rješenja ništavim. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja navoda koje su isticali u tužbi kojom su pokrenuli upravni spor i u odgovoru na zahtjev za preispitivanje presude Kantonalnog suda, a koje je, u konačnici, ispitao Vrhovni sud, te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u konačnici, u osporenoj odluci ispitao istaknute navode apelanata i dao jasno obrazloženje i razloge za svoj zaključak zašto je smatrao da su neosnovani, a u datom obrazloženju Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava.

46. U vezi s navodima istaknutim u izjašnjenju na odgovore na apelaciju da pravobranilac nije bio ovlašten da podnese zahtjev za vanredno preispitivanje, a s obzirom na zauzeti stav Vrhovnog suda „da donosilac konačnog upravnog akta u upravnom postupku nije aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje“, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju zahtjev za vanredno preispitivanje podnijelo Općinsko javno pravobranilaštvo Stolac, koje je u predmetnom postupku zastupalo Općinu Neum, a koje nije donosilac konačnog upravnog akta u konkretnom slučaju, već je to Federalna uprava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u Odluci broj AP 3842/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3842/19 od 7. aprila 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci podsjetio da je u Odluci broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine naveo: „U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za vanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članu 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi (član 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43–46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijelo neovlašteno lice (član 44. stav 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (član 46).“ Zatim je Ustavni sud ukazao: „[…] Naime, ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP, samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, članom 41. propisano je da zahtjev za vanredno preispitivanje može podnijeti 'stranka', dakle svaka stranka bez ograničenja.“ Dovodeći sadržaj navedenog pravnog stava Vrhovnog suda u vezu s okolnostima konkretnog predmeta i apelanticinim navodima, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

47. U pogledu pozivanja apelanata na drugačiju praksu sudova u drugim susjednim državama, Ustavni sud podsjeća da je prvenstveno na domaćim organima, posebno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava. Imajući u vidu da je prethodno zaključeno da su apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava neosnovani, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, u odnosu na ovaj dio apelacionih navoda, osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d)Pravo na suđenje u „razumnom roku“

48. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetni postupak osporavaju i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.

Relevantna načela

49. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

50. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir

51. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo donošenjem rješenja Odjela od 23. oktobra 1997. godine, kojim je utvrđen gubitak prava korištenja radi građenja na predmetnom zemljištu, i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 12. marta 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao više od 22 godine i to je relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka.

Analiza dužine trajanja postupka

52. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i upravnom sporu proglašavanja ništavim rješenja o utvrđivanju gubitka prava korištenja zemljišta radi građenja, odnosno o postupku koji nije po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi. Pri tome, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta ne proizlazi da su apelanti svojim radnjama utjecali na dužinu trajanja predmetnog postupka.

53. U vezi s ponašanjem organa uprave i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je zaključkom Općinskog vijeća Neum od 28. juna 1997. godine naloženo Imovinskopravnoj službi da izvrši utvrđivanje gubitka prava korištenja građevinskog zemljišta gdje god postoje zakonski uvjeti, Odjel donio rješenje od 23. oktobra 1997. godine kojim je utvrdio gubitak prava korištenja predmetnog zemljišta apelantima. Nakon toga, Služba je nakon 14 godina i četiri mjeseca (19. marta 2012. godine) donijela zaključak kojim je razdvojila postupak po zahtjevu apelanata za obnovu pravomoćno okončanog postupka i za proglašenje ništavim rješenja Odjela od 23. oktobra 1997. godine, nakon čega je nakon osam mjeseci (28. novembra 2012. godine) donijela rješenje kojim je zahtjev apelanata odbila. Federalna uprava je, odlučujući o žalbi apelanata, nakon četiri mjeseca (4. aprila 2013. godine) donijela rješenje kojim je žalbu uvažila i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak. Služba je u ponovnom postupku donijela novo rješenje nakon osam mjeseci (9. decembra 2013. godine), dok je Federalna uprava nakon pet mjeseci (14. maja 2014. godine) donijela rješenje kojim je potvrdila prvostepeno rješenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak upravnog spora pred Kantonalnim sudom proveden u roku od dvije godine (2. juna 2016. godine), dok je postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje pred Vrhovnim sudom proveden u roku od tri godine i devet mjeseci (12. marta 2020. godine). Ustavni sud zapaža da Služba, Federalna uprava, Kantonalni i Vrhovni sud ničim nisu ni pokušali opravdati svoje nepostupanje u tako dugom vremenskom periodu.

54. Sagledavajući postupak u cjelini, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaju, kada je predmetni upravni postupak i upravni spor, koji nije složen, u relevantnom periodu trajao više od 22 godine, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose upravni organi, tj. Služba, kojoj je trebalo više od 14 godina od donošenja rješenja Odjela od 23. oktobra 1997. godine da donese zaključak kojim je razdvojila postupak po zahtjevu za obnovu i za proglašenje ništavim predmetnog rješenja od 23. oktobra 1997. godine, nakon čega su u relativno kratkim vremenskim razmacima organi uprave i Kantonalni sud donijeli više različitih odluka, dok je Vrhovni sud tek nakon tri godine i devet mjeseci donio presudu (12. marta 2020. godine) kojim je premetni postupak okončan, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

55. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

56. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

57. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti iznos od po 1.000,00 KM.

58. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona s obzirom na sjedište upravnih organa i Kantonalnog suda (s obzirom na to da su u pretežnom dijelu odgovorni za dužinu trajanja predmetnog postupka), u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

59. S druge strane, u vezi sa zahtjevom apelanata da im Ustavni sud dodijeli troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da ta mogućnost nije propisana Pravilima Ustavnog suda.

Ostali navodi

60. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovih prava, u suštini, vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u ostalim segmentima, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni upravni i postupak upravnog spora trajao više od 22 godine, za što najveću odgovornost snosi Služba, kojoj je trebalo više od 14 godina da donese zaključak kojim je razdvojila postupak po zahtjevu za obnovu i za proglašenje ništavim rješenja od 23. oktobra 1997. godine, koja za navedeno nije dala nikakve razloge.

62. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u konačnici za svoju odluku kojom je apelantima utvrđen gubitak prava korištenja radi građenja na predmetnom zemljištu dao dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa ZUP-a, ZUS-a i Zakona o građevinskom zemljištu na štetu apelanata.

63. Ustavni sud također zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelanti navode o kršenju tih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

64. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2642/20 (S.P. i N.K.) | Sudska praksa | Aktio