Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4511/21 (F. J.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4511/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-4511/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Fehim Jašarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fehim Jašarević protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 30 0 K 104951 21 Kž od 14. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Srebreniku broj 30 0 K 104951 20 K od 18. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fehim Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Tuzle, kojeg zastupa Miralem Dizdarević advokat iz Tuzle, podnio je 28. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 30 0 K 104951 21 Kž od 14. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 30 0 K 104951 20 K od 18. februara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 30 0 K 104951 20 K od 18. februara 2021. godine apelant oglašen je krivim što je na naročito drzak način tuđu pokretninu oduzeo drugom s ciljem da njenim prisvajanjem sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, čime je počinio krivično djelo Teška krađa iz člana 287. stav (1) tačka b) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, u koju je uračunato i vrijeme od lišenja slobode i provedeno u pritvoru u određenom vremenskom periodu. Istom presudom je određeno da je apelant na osnovu člana 212. stav (3) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) dužan oštećenoj (J. N.) naknaditi pričinjenu štetu u određenom novčanom iznosu, kao i da je oslobođen naknade troškova postupka.

3. Odlučujući o žalbama tužioca Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona i branioca apelanta izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 18. februara 2021. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 30 0 K 104951 21 Kž od 14. oktobra 2021. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant 13. januara 2020. godine, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, došao do porodične kuće oštećene kojoj se predstavio kao radnik Crvenog križa BiH i Italije. Zatim, da je nakon što je ušao u unutrašnjost navedene kuće, iskoristio nepažnju apelantice, iz njenog novčanika uzeo i prisvojio za sebe iznos od 200,00 KM i iz spavaće sobe iz njene tašne uzeo i prisvojio za sebe iznos od 1.500,00 KM, da bi se nakon toga udaljio u nepoznatom pravcu. Kantonalni sud je naveo da je branilac apelanta u žalbi pobijao prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav (2) ZKP FBiH, te da je pri tome ukazao da prvostepeni sud nije cijenio provedene dokaze u smislu odredbe člana 296. stav (2) ZKP FBiH, pa da je iz tih razloga izveo pogrešan zaključak o postojanju krivice na strani apelanta. Naime, u prilog navedenom je ukazao da je oštećena na glavnom pretresu, gledajući direktno u oči apelanta, dva puta kategorično izjavila da on nije osoba koja je došla u njenu kuću 13. januara 2020. godine, a da je prilikom ispitivanja od strane tužiteljice, od šest pokazanih fotografija samo na fotografijama 1. i 3. potvrdila da se na njima nalazi apelant. Nadalje, da je svjedok Z.A. (policijski službenik PU Srebrenik), prilikom unakrsnog ispitivanja od strane branioca, na svih šest fotografija iz fotoalbuma od 21. jula 2020. godine, po obje sačinjene verzije, „pokazivao na osobu pod imenom E.M. a ne na apelanta koje je kritične prilike dolazila u kuću oštećene“. Konačno, da je branilac apelanta kod takvih dokaza smatrao da je prvostepeni sud primjenom načela in dubio pro reo u smislu odredbe člana 3. stav (2) ZKP FBiH, trebao apelanta osloboditi od optužbe, kako je to istaknuto u završnoj riječi odbrane, a koju okolnost prvostepeni sud nije cijenio. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je prvostepeni sud, kako to proizilazi iz obrazloženja pobijane presude, naveo kratku sadržinu iskaza svjedoka i materijalne dokumentacije, te je potom navedene dokaze pravilno cijenio u smislu odredbe člana 296. stav (2) ZKP FBiH i na osnovu takve ocjene izveo zaključak o odlučnim činjenicama kako za postojanje krivičnog djela tako i krivice apelanta za krivično djelo za koje je optužen. Naime, suprotno tvrdnji apelanta da se sud nije mogao upustiti u tumačenje vida oštećene, budući da ne posjeduje potrebno stručno znanje a ni zakonsko ovlaštenje, Kantonalni sud je našao da je upravo dužnost suda da cijeni i iznosi ocjenu dokaza, a time i zaključaka. Tako je prvostepeni sud uzimajući u obzir dob oštećene koja koristi naočale zbog kratkovidnosti, i koja je u vrijeme izvršenja djela imala 76, a na glavnom pretresu 77, njezin iskaz koji je dala u istrazi i potvrdila na glavnom pretresu nakon predočenog dijela tih navoda iz istrage, ocijenio iskrenim i uvjerljivim. Također, da isti ničim nije doveden u sumnju, pa ni činjenicom da je oštećena na dvije od šest predočenih fotografija prepoznala apelanta, uz objašnjenje da je sa ranije korištenim naočalama bolje vidjela i da je u PU Srebrenik prepoznala apelanta. Pri tome je cijenio i činjenicu da je bilo nesporno vidljivo u sudnici da je apelant sada više sijed, kraće kose, dok je kosa na fotografijama kod prepoznavanja dosta tamnija, te da je prepoznavanje izvršeno 21. jula 2020. godine, a da je oštećena apelanta vidjela u sudnici drugi put dana 25. januara 2021. godine, što je ipak protek znatnog perioda s obzirom na njezine godine starosti zbog čega nije prihvatio iskaz oštećene na glavnom pretresu u dijelu gdje je navela da apelant nije ta osoba jer je ta osoba bila mlađa od njega. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio vjerodostojnim iskaz svjedoka Z.A. (policijski službenik), koji je obavio razgovor sa oštećenom, te vršio radnju prepoznavanja osobe, i koji je svjedočio da je oštećena uz korištenje naočala, prvo opisala izvršioca, a potom pristupila prepoznavanju i da prilikom prepoznavanja apelanta kao izvršioca nije iskazala nikakvu sumnju. Svjedok Z.A. je potvrdio da je u sudnici vidio apelanta i da je u vrijeme prepoznavanja apelant imao dužu kosu i malo je mlađe izgledao, što je prvostepeni sud prihvatio cijeneći i navode oštećene, ali uzimajući i izgled apelanta u sudnici u poređenju sa fotografijama iz fotodokumentacije. Pored navedenog, svjedok Z.A. je istakao da je kod apelanta kosa „najviše bila blizu lica koje nosi lice“ na određenim fotografijama, a radi se o licu E. M. Dakle, svjedok se nije izjašnjavao da je E. M. optuženo lice, nego je objasnio da je apelant imao kosu koja je najbliže licu koje je nosilo naprijed navedene oznake na fotografijama sa fotodokumentacije. Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog slijedi da je prvostepeni sud cijeneći iskaz oštećene i svjedoka Z.A., pojedinačno te u međusobnoj vezi sa materijalnim dokazima optužnice – zapisnikom PU Srebrenik od 21. jula 2020. godine o prepoznavanju osoba, te službenom zabilješkom PU Srebrenik od 13. januara 2020. godine, izveo pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo Teška krađa iz člana 287. stav (1) tačka b)

KZ FBiH.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. stav (1) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili procesno pravo, jer ni prvostepena ni drugostepena presuda ne sadrže razlog kojim bi van svake razumne sumnje bila dokazana krivična odgovornost apelanta za krivično djelo za koje je osuđen u predmetnom krivičnom postupku, pa navodi da je trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi, kroz ocjenu dokaza, utvrdili činjenično stanje, te smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da je prvostepeni sud, cijeneći iskaz oštećene i svjedoka Z.A., pojedinačno te u međusobnoj vezi sa materijalnim dokazima optužnice – zapisnikom PU Srebrenik od 21. jula 2020. godine o prepoznavanju osoba, te službenom zabilješkom PU Srebrenik od 13. januara 2020. godine, pravilno zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo, slijedom čega je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih presuda, tako da ni procjena izvedenih dokaza ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4511/21 (F. J.) | Sudska praksa | Aktio