Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2764/20 (Marketing Minja d.o.o. Banja Luka i B. G.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2764/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2764/20, rješavajući apelaciju Marketing Minja d.o.o. Banja Luka i Bogdana Grabovca, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marketing Minja d.o.o. Banja Luka i Bogdana Grabovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 070241 20 Rev od 29. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marketing Minja d.o.o. Banja Luka i Bogdan Grabovac (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant; zajedno: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Željko Šurlan advokat iz Banja Luke, podnijeli su 3. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 070241 20 Rev od 29. maja 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 070241 19 Gž od 20. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 070241 09 P od 15. januara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i D.J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 22. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. decembra 2021. do 18. januara 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su punomoćniku apelanata 22. januara 2022. godine.

5. Punomoćnik apelanata je 27. januara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 070241 09 P od 15. januara 2019. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se obavežu apelanti da joj na ime ½ novčane protivvrijednosti njenog nasljednog dijela iza majke Mileve Grabovac (u daljnjem tekstu: ostavilac), koji nasljedni dio čini ½ stambene zgrade na sprat sa dva stana, solidarno isplate iznos od 294.489,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je drugoapelant tražio da se obaveže tužiteljica da mu isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na ime troškova sahrane ostavioca i na ime troškova izgradnje nadgrobnog spomenika, da se utvrdi da je drugoapelant građenjem-stvaranjem nove stvari stekao pravo vlasništva na „dvorišnom objektu“ (pored porodične kuće a koja se vodi na ime ostavioca) koji predstavlja stambenu zgradu na sprat i da će se drugoapelant nakon pravosnažnosti presude upisati kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama umjesto ostavioca, te da se utvrdi da predmetne nekretnine ne ulaze u zaostavštinu ostavioca. Zatim, da se utvrdi da u zaostavštinu ostavioca ne ulazi vrijednost od 66.000,00 KM za koliko je ulaganjem drugoapelant uvećao vrijednost predmetnih nekretnina i da se procijenjena vrijednost tih nekretnina u visini od 152.320,00 KM umanji za iznos od 66.000,00 KM, koji novčani iznos predstavlja posebnu imovinu drugoapelanta, što je tužiteljica dužna priznati i trpjeti da se njen nasljedni dio umanji za iznos od 66.000,00 KM, odnosno za 50% vrijednosti predmetne kuće. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je utvrdio da su tužiteljica i drugoapelant sestra i brat, da je iza ostavioca vođen ostavinski postupak koji je rješenjem od 31. januara 2002. godine prekinut i drugoapelant je upućen na parnicu, da je drugoapelant pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja obima ostavinske mase, te da je taj postupak okončan rješenjem kojim je utvrđeno da se tužba smatra povučenom. Zatim, da je ostavilac za života dao saglasnost za uspostavu hipoteke na predmetnim nekretninama, kojih je bio suvlasnik sa ½ dijela, u cilju obezbjeđenja novčanog potraživanja Kristal banke a.d. Banja Luka prema prvoapelantu po osnovu ugovora o kreditu, te da su predmetne nekretnine i ranije, u istu svrhu, bile opterećene hipotekom radi obezbjeđenja novčanog potraživanja Jugobanke d.d. Banjaluka. Osnovni sud je takođe utvrdio da su založene nekretnine prodane u izvršnom postupku radi namirenja prvoapelantovog duga i da se na taj način banka dijelimično namirila za iznos od 152.033,00 KM, odnosno da je rješenjem o dosudi od 13. oktobra 2003. godine banci (povjeriocu) predana ½ predmetnih nekretnina, te da se banka u javnim evidencijama upisala sa ½ dijela prava svojine u zemljišne knjige. Osnovni sud je utvrdio i da je tužiteljica u tom izvršnom postupku zaključkom od 24. oktobra 2003. godine upućena da u parničnom postupku ostvaruje svoja prava, te da je podnijela predmetnu tužbu 5. decembra 2005. godine. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor neblagovremenosti predmetne tužbe, prigovor zastare predmetnog potraživanja i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, dok je usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugoapelanta. Ukazao je na sadržaj odredaba čl. 3 st. 1, 61, 63 i 64 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), te je istakao da je ostavilac za života slobodnom voljom raspolagao svojom imovinom, shodno odredbi člana 3 ZOSPO, na način da je predmetne nekretnine opteretio hipotekom prvo u korist Jugobanke d.d. Banja Luka, a zatim i u korist Kristal banke a.d. Banja Luka. S obzirom da tužiteljica u predmetnom postupku nije osporavala volju ostavioca da optereti predmetne nekretnine hipotekom radi osiguranja potraživanja banke prema prvoapelantu i da apelanti ne polažu nikakva prava na predmetnim nekretninama, Osnovni sud je zaključio da je tužiteljičin zahtjev neosnovan. Nadalje je ocijenio neosnovanim protivtužbeni zahtjev kojim je drugoapelant tražio da se utvrdi da je stekao pravo svojine na dvorišnom objektu. Ukazao je da je odredbom člana 24 stav 3 ZOSPO propisano da lice koje može imati pravo svojine izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na kojem drugi ima pravo svojine (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekat, a i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. S obzirom da je drugoapelant znao da gradi na zemljištu koje nije njegovo, Osnovni sud je zaključio da je drugoapelant u konkretnom slučaju bio nesavjestan graditelj, kao i da nije na nesumnjiv način dokazao da je on bio graditelj tog objekta, te da stoga nije stekao pravo svojine na dvorišnom objektu. Kako su predmetne nekretnine prodate banci u izvršnom postupku, koji prijenos vlasništva drugoapelant nije osporio, te da te nekretnine u ostavinskom postupku nisu ušle u zaostavštinu ostavioca, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan i protivtužbeni zahtjev kojim je drugoapelant tražio da se utvrdi da u zaostavštinu ostavioca ne ulazi vrijednost od 66.000,00 KM, za koji novčani iznos je drugoapelant uvećao vrijednost predmetne kuće.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 070241 19 Gž od 20. septembra 2019. godine djelimično je usvojena tužiteljičina žalba i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka u odnosu na prvoapelanta na način da je prvoapelant obavezan da tužiteljici isplati iznos od 76.016,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.904,00 KM, dok je u preostalom dijelu tužiteljičina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Takođe je odbijena žalba drugoapelanta i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu, odbijene su žalbe tužiteljice i drugoapelanta i potvrđena je odluka o troškovima postupka da svaka stranaka snosi svoje troškove postupka u odnosu na ove stranke, prvoapelant je obavezan da tužiteljici nadoknadi troškove žalbenog postupka, te su odbijeni zahtjevi apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju stambeni objekat na sprat sa dva stana, da je tužiteljica tvrdila da joj, kao zakonskom nasljedniku iza ostavioca, pripada ½ predmetnih nekretnina i da je u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju u trenutku smrti ostavioca postala suvlasnik predmetnih nekretnina, te da joj, s obzirom da su predmetne nekretnine prodate u sudskom izvršnom postupku zbog krivice apelanata, pripada pravo na novčanu naknadu ½ tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina u iznosu od 294.489,46 KM. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da nasljednici, shodno odredbama Zakona o nasljeđivanju, trenutkom smrti ostavioca ex lege stupaju u prava i obaveze ostavioca, te da su tužiteljica i drugoapelant stoga momentom smrti ostavioca postali suvlasnici predmetnih nekretnina. Okružni sud je, međutim, istakao da promjena vlasnika nepokretnosti na kojoj je uknjiženo založno pravo (po ma kom osnovu) ne utiče na prava založnog povjerioca da se započeti postupak izvršenja nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti, te da sve radnje preduzete prije toga, shodno odredbi člana 72 stav 3 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), ostaju na snazi i novi vlasnik ne može preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzimati prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo. Okružni sud je takođe ukazao da je, u smislu odredbe člana 63 stav 1 ZOSPO, založno pravo na nepokretnostima stvarno pravo na tuđoj stvari i da založnom povjeriocu pripada pravo da se iz vrijednosti založene nepokretnosti namiri ako mu potraživanje koje je dospjelo ne bude blagovremeno isplaćeno. Pri tome je istakao da u slučaju da na nepokretnosti postoji suvlasništvo izraženo u alikvotnim dijelovima, kao što je u konkretnom slučaj, predmet prodaje može biti i suvlasnički dio, te da u odnosu na opseg hipoteke u odnosu na založenu nepokretnost, shodno odredbi člana 63 stav 2 ZOSPO, važi načelo „ekstenzivnosti”, odnosno da se hipoteka odnosi na sve dijelove i pripatke stvari, ali i na sva naknadna vrijednosna poboljšanja založene stvari. Okružni sud je nadalje ukazao da je u predmetnoj parnici sporno da li tužiteljica ima pravo da se, kao nasljednik založenih nekretnina, regresira od prvoapelanta kao glavnog dužnika, nakon što su nekretnine prodate u izvršnom postupku i u kom obimu. S tim u vezi je istakao da tužiteljici, koja je kao zakonski nasljednik stekla pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama u vrijeme njihove prodaje i namirenja hipotekarnog povjerioca, pripada pravo da od prvoapelanta zahtijeva onoliko koliko je ostvareno i naplaćeno unovčenjem predmeta zaloge, u smislu odredbe člana 1013 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je u postupku izvršenja povjerilac namiren za iznos duga od 152.033,00 KM, Okružni sud je zauzeo stanovište da tužiteljici pripada ½ tog iznosa, odnosno 76.016,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Okružni sud je nadalje naveo da je protivtužbeni zahtjev kojim je drugoapelant tražio da mu tužiteljica isplati troškove sahrane i izgradnju nadgrobnog spomenika neosnovan, jer je tužba podnesena po isteku opšteg zastarnog roka od 10 godina iz člana 371 ZOO. Takođe je ocijenio neosnovanim i drugoapelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na dvorišnom objektu stekao pravo vlasništva građenjem - stvaranjem nove stvari. S tim u vezi je istakao da je drugoapelant takav protivtužbeni zahtjev morao usmjeriti protiv vlasnika predmetnih nekretnina koji su upisani sa pravom korištenja predmetne zemljišne parcele koja je društvena svojina sa pravom korištenja zemljišta pod zgradom i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu, a ne prema tužiteljici koja nije upisana kao suvlasnik tih nekretnina, niti je nekretnina upisana na ime ostavioca kako to drugoapelant tvrdi. Okružni sud je nadalje naveo da je neosnovan i protivtužbeni zahtjev kojim je drugoapelant tražio da se utvrdi da predmetne nekretnine ne ulaze u zaostavštinu ostavioca s obzirom da je ostavinski postupak iza ostavioca pravosnažno okončan i da je u tom postupku bilo nesporno da predmetne nekretnine nisu ušle u ostavinsku masu, niti je to bilo moguće uslijed činjenice da su na njima pravo vlasništva stekla treća lica. Pri tome je istakao i da je drugoapelant ovakav zahtjev mogao istaći samo prema vlasniku, odnosno korisniku zemljišta, a u konkretnom slučaju su kao vlasnici objekta sa pravom korištenja zemljišta upisani Hypo Alpe Adria Bank i drugoapelant sa dijelovima od po ½, pa tužiteljica nije pasivno legitimisana u odnosu na postavljeni protivtužbeni zahtjev u tom dijelu. U konačnici, Okružni sud je ocijenio neosnovanim i protivtužbeni zahtjev kojim je drugoapelant tražio da se utvrdi da u zaostavštinu ostavioca ne ulazi vrijednost od 66.000,00 KM, koji iznos predstavlja ulaganje drugoapelanta u predmetne nekretnine i da se procijenjena vrijednost predmetne nepokretnosti umanji za iznos od 66.000,00 KM, jer drugoapelant nije dokazao, u smislu čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je vršio ulaganja i u kom iznosu. S tim u vezi je istakao da u predmetnom postupku, suprotno tvrdnji drugoapelanta, nisu ispunjeni uslovi da se vrijednost radova utvrđuje primjenom člana 127 ZPP. U pogledu troškova postupka, Okružni sud je ukazao da, shodno odredbi člana 386 stav 2 ZPP, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova, te da će prilikom odlučivanja koji će se troškovi nadoknaditi stranci, sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. S tim u vezi je istakao da je u predmetnom postupku održano više od 40 ročišta koja nisu bila opravdana i potrebna radi vođenja predmetne parnice i da potrebni troškovi, za precizno navedene procesne radnje, iznose ukupno 18.861,76 KM, te kako je tužiteljica u sporu uspjela sa 26% u odnosu na prvoapelanta, dosudio tužiteljici troškove u iznosu od 4.904,00 KM. U pogledu troškova postupka u odnosu na drugoapelanta, Okružni sud je ocijenio pravilnim odluku prvostepenog suda da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer tužiteljica nije uspjela sa tužbenim zahtjevom protiv drugoapelanta, niti je drugoapelant uspio sa protivtužbenim zahtjevom u odnosu na tužiteljicu.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 070241 20 Rev od 29. maja 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor neblagovremenosti tužbe u smislu odredbe člana 142 Zakona o nasljeđivanju, te je istakao da takav prigovor može isticati samo nasljednik (u konkretnom slučaju drugoapelant u odnosu na kojeg je odbijen tužbeni zahtjev, pa takav njegov prigovor nema smisla) prema drugom nasljedniku, a ne i treća lica koja stvar zaostavštine drže u posjedu po nekom drugom osnovu, a ne po osnovu nasljeđivanja. Osim toga je istakao da tužiteljica i nije tražila predaju zaostavštine, niti je to bilo moguće budući da su u izvršnom postupku predmetne nepokretnosti prodate i uknjižene na treće lice (banku) koje nije stranka u ovom postupku. Vrhovni sud je nadalje naveo da je tužiteljica od samog početka zasnivala tužbeni zahtjev na činjenici da je predmetni stambeni objekat prodan u izvršnom postupku, slijedom čega je tražila isplatu određenog novčanog iznosa, zasnivajući takav zahtjev na svom nasljednom pravu da iza majke (na osnovu zakona) naslijedi jednu polovinu predmetnog stambenog objekta (drugu polovinu bi naslijedio drugoapelant kao drugo dijete ostavioca). Naveo je da je tužiteljica tokom postupka mijenjala visinu tužbenog zahtjeva ali joj je drugostepenom presudom dosuđen iznos manji od zahtijevanog, te da tužiteljica nije povećavala visinu tužbenog zahtjeva, niti je stavila neki novi zahtjev uz postojeći. Stoga je Vrhovni sud zauzeo stanovište da su neosnovani navodi apelanata da je tužiteljica u toku postupka promijenila istovjetnost zahtjeva, odnosno da je došlo do preinačenja predmetne tužbe u smislu odredaba člana 56 stav 1 ZPP, uz koju tvrdnju su apelanti vezali i prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja. S obzirom da je sud, shodno odredbi člana 53 stav 3 ZPP, obavezan da postupa po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, a ako ga je naveo sud nije vezan za njega, Vrhovni sud je zaključio da drugostepeni sud nije pogriješio kada je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu na osnovu odredbe člana 1013 ZOO, koju odredbu tužiteljica nije navela kao pravni osnov svog potraživanja. Pri tome je Vrhovni sud istakao da je pravo jemca koji je isplatio povjeriocu potraživanje da od dužnika zahtjeva da mu nadoknadi sve što je isplatio za njegov račun, sa pripadajućom kamatom od dana plaćanja, zbog čega za uspjeh u predmetnom sporu nije bilo nužno da ostavilac pri zasnivanju predmetne hipoteke ugovori „da joj se u slučaju prodaje založene nekretnine isplati cijena", kako su to apelanti pogrešno tvrdili. Kako je tužiteljici dosuđena jedna polovina novčanog iznosa za koji su predmetne nekretnine (koje su bile pod hipotekom) prodate u izvršnom postupku, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanom tvrdnju apelanata da je tužiteljica u suštini postavila stvarnopravni zahtjev, da je tražila naknadu za dvorišni objekat koji nije bio opterećen hipotekom, te da nije valjano utvrđena tržišna vrijednost nekretnina koje se nalaze na ovoj lokaciji. U pogledu navoda apelanata da banka nije isplatila prvoapelantu novčana sredstva po kreditu zbog čijeg vraćanja je realizovana predmetna hipoteka, Vrhovni sud je ukazao da ti navodi nisu od uticaja na rješenje konkretnog spora i da se tiču odnosa prvoapelanta, kao korisnika kredita, i banke, kao davaoca kredita, a ne tužiteljice. Nadalje je ocijenio pogrešnom tvrdnju apelanata da je predmetna tužba preuranjena zbog toga što je drugoapelant pokrenuo upravni postupak u kojem je tražio brisanje uknjižbe hipoteke i da je u konkretnom slučaju bilo nužno sačekati okončanje tog postupka. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da tužiteljica na nekretninama koje su bile opterećene hipotekom nije zahtijevala utvrđenje nikakvih stvarnih prava i upis takvog utvrđenja u zemljišne knjige. Vrhovni sud je nadalje zauzeo stanovište da tužiteljica nije tražila nikakva prava na dvorišnom objektu i da dvorišni objekat nije evidentiran u javnim evidencijama, te da je zemljište upisano kao društvena svojina, a stambena zgrada na sprat sa dva stana (čija jedna polovina je bila predmet hipoteke) je upisana kao suvlasništvo Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banjaluka i drugoapelanta sa po ½. Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da tužiteljica nije pasivno legitimisana u odnosu na protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je drugoapelant građenjem - stvaranjem nove stvari stekao pravo svojine na dvorišnom objektu i da će se nakon pravosnažnosti presude upisati kao vlasnik i posjednik te nekretnine u zemljišnim knjigama umjesto ostavioca (koji nije ni upisan kao nosilac prava svojine ili susvojine na predmetnom dvorišnom objektu). Kako ostavilac nije u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik ili suvlasnik nekretnina koje su predmet protivtužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da je potpuno izvjesno, shodno odredbi člana 151 Zakona o nasljeđivanju, da te nekretnine ne ulaze u njegovu zaostavštinu. Stoga je zaključio da nižestepene presude ne čini nezakonitim okolnost, na kojoj su apelanti insistirali u žalbi i reviziji, da je utvrđenje ove činjenice zasnovano i na rješenju Osnovnog suda broj 71 0 O 234945 16 O od 26. aprila 2018. godine, koje nije provedeno kao dokaz u predmetnom parničnom postupku. Vrhovni sud je nadalje zauzeo stanovište da drugoapelant tokom postupka nije dokazao da je u stambeni objekat koji je bio predmet hipoteke ulagao sredstva i to u visini od 66.000,00 KM i da je time povećao vrijednost tog objekta. S tim u vezi je istakao da su se neki od svjedoka izjasnili da su izvođeni izvjesni radovi na tom stambenom objektu, ali da niko od njih nije mogao potvrditi da je izvođenje radova finansirao drugoapelant, niti su se izjašnjavali o obimu i novčanoj vrijednosti eventualnih ulaganja. Pri tome je naglasio da ni eventualna dopuna vještačenja po vještaku građevinske struke (koju su apelanti tražili, ali nisu predujmili troškove za izvođenje ovog dokaza), s obzirom na pitanja o kojima bi se vještak trebao izjasniti, ne bi doprinijeli drugačijem zaključku i drugačijoj odluci jer se vještak u osnovnom nalazu o tim pitanjima u dobroj mjeri izjasnio i naveo da nije bilo značajnijih radova na predmetnom stambenom objektu, pa posljedično tome ni novčanih ulaganja koja bi rezultirala povećanjem njegove vrijednosti. Iz istih razloga, ukazao je Vrhovni sud, činjenica da prvostepeni sud nije posebno odlučio o drugoapelantovom zahtjevu za oslobađanje od troškova dopunskog vještačenja, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost nižestepenih presuda, niti je time drugoapelant onemogućen da raspravlja pred sudom. S obzirom na uspjeh stranaka u predmetnom postupku u odnosu na postavljene zahtjeve u tužbi i protivtužbi, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno odlučio o troškovima postupka, te da je za svoju odluku dao jasne i argumentovane razloge koje u svemu prihvata. U konačnici, Vrhovni sud je ukazao da stranke u reviziji, shodno odredbi člana 242 ZPP, mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelanti navode da je drugostepeni sud ocijenio neosnovanim tužiteljičine tužbene i žalbene navode kojim je tražila da joj apelanti isplate ½ stvarne vrijednosti predmetnih nekretnina, koja vrijednost je utvrđena vještačenjem u iznosu od 588.978,92 KM, a da je uprkos tome preinačio prvostepenu presudu i dosudio apelantici ½ cijene za koju su predmetne nekretnine prodate u izvršnom postupku iako to apelantica nije tražila, te smatra da je drugostepeni sud na taj način prekoračio tužbeni zahtjev. Navode da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da tužiteljica u predmetnom parničnom postupku nije postavila stvarnopravni zahtjev i da nije tražila naknadu za dvorišni objekat. Apelanti nadalje navode da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo u vezi utvrđene činjenice da ostavilac nije ugovorio da će u slučaju prodaje založene nekretnine tražiti od prvoapelanta da mu isplati vrijednost te nekretnine, te da stoga to pravo nije moglo preći ni na tužiteljicu, kao nasljednika. Takođe navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe o zastari potraživanja, te da prvoapelant nije pasivno legitimisan jer mu banka nikad nije isplatila kreditna sredstva i da stoga nisu bili ispunjeni uslovi za naplatu hipoteke, te da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da te okolnosti nisu od uticaja u konkretnom sporu. Apelanti navode da predmetno potraživanje nije dospjelo jer je drugoapelant izjavio žalbu protiv rješenja o uknjižbi prava svojine u korist banke na predmetnim nekretninama, te da je shodno tome proizvoljan zaključak da je banka vlasnik predmetnih nekretnina. Navode da to potvrđuje rješenje RUGIP od 10. septembra 2019. godine, koje rješenje su dostavili kao novi dokaz uz reviziju, ali da je Vrhovni sud neosnovano odbio razmatrati taj dokaz. Takođe navode da je tužiteljica podneskom od 2. marta 2015. godine preinačila prvobitnu tužbu, te da je stoga tužba podnesena neblagovremeno s obzirom da je protekao rok propisan odredbom člana 142 Zakona o nasljeđivanju i da je tužba podnesena dvije godine nakon što je tužiteljica u izvršnom postupku upućena da pokrene parnicu, o čemu se redovni sudovi nisu izjasnili. Apelanti osporavaju i odluku o protivtužbenim zahtjevima i navode da smatraju da je materijalnim dokazima i iskazima svjedoka dokazano da je dvorišni objekat izgradio drugoapelant svojim sredstvima i da taj objekat ne ulazi u zaostavštinu ostavioca. Navode da su sudovi odluku o protivtužbenom zahtjevu zasnovali na Rješenju Osnovnog suda broj 71 0 O 234945 16 O od 26. aprila 2018. godine, iako to rješenje nije provedeno kao dokaz u predmetnom parničnom postupku. Nadalje navode da je proizvoljan stav da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 127 ZPP. Takođe navode da sudovi nisu odlučili o drugoapelantovom prijedlogu da ga oslobodi plaćanja predujma troškova dopunskog vještačenja, a okončali su postupak, te da su stoga onemogućili drugoapelantu izvođenje dokaza vještačenjem. Apelanti navode da redovni sudovi nisu odlučili o zahtjevu za naknadu neskrivljenih troškova, na koje apelanti, shodno odredbi člana 388 ZPP, imaju pravo bez obzira na uspjeh u postupku, te da je proizvoljna odluka osporenih presuda kojim je drugoapelant obavezan na naknadu troškova postupka.

II.Odgovor na apelaciju i izjašnjenje apelanta na odgovore

14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju osporene odluke, te da su u konkretnom slučaju primijenjene relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, na način koji se ne može smatrati proizvoljnim. Naveo je da su apelanti u predmetnom postupku imali jednak tretman kao i tužiteljica, da im je omogućeno da provedu sve dokaze u korist svojih tvrdnji, te da osporena odluka sadrži argumentovano i jasno obrazloženje za sve relevantne prigovore apelanata. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

15. Okružni sud je naveo da nije došlo do povrede prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

16. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani.

17. Tužiteljica je navela da je apelacija očigledno neosnovana i da apelacioni navodi ne govore u prilog tvrdnji da je došlo do povrede prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju, te da se apelacioni navodi odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, što nije predmet odlučivanja u apelacionom postupku. Predložila je da Ustavni sud apelaciju odbaci.

18. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, punomoćnik apelanata je naveo da se odgovorima na apelaciju samo paušalno osporavaju apelacioni navodi, te je, u suštini, ponovio navode iz apelacije.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS)

20. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

[…]

1. Tužba i njena sadržina Član 53.

[…] Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan za njega.

4. Preinačenje tužbe Član 56.

Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz istog činjeničnog osnova zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

DOKAZI

1. Opšte odredbe Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

Član 242.

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.

Član 386.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

21. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 38/03) Član 3.

Vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom.

Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica.

22. Zakon o nasljeđivanju – Prečišćeni tekst (»Službeni list SRBiH«, br. 7/80 i 15/80 - ispravka) Zastarjelost prava na zahtjev za predaju zaostavštine Član 142.

Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentalnog nasljednika od proglašenja testamenta.

Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.

Predmet postupka za raspravljanje zaostavštine Član 151.

U postupku za raspravljanje zaostavštine sud utvđuje ko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu, i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim licima.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 070241 20 Rev od 29. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. juna 2020. godine a apelacija je podnesena 3. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radilo o isplati duga i utvrđenju prava svojine, dakle, o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu pitanja koja se postavljaju, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.

33. Ustavni sud primjećuje da iz činjeničnog supstrata utvrđenog od strane redovnih sudova i apelacionih navoda proizlazi da je tužiteljica, kao ostaviočeva nasljednica, u predmetnom postupku zahtijevala da joj apelanti isplate novčani iznos (koji je u toku postupka mijenjala) zbog činjenice da su predmetne nekretnine prodate u izvršnom postupku na osnovu založnog prava-hipoteke konstituisane radi osiguranja potraživanja banke prema prvoapelantu po osnovu kredita. Osnovni sud je zauzeo stanovište da je takav tužbeni zahtjev neosnovan jer je ostavilac raspolagao-založio predmetne nekretnine svojevoljno, shodno odredbi člana 3 ZOSPO, a da tužiteljica nije osporavala da je to bila stvarna volja ostavioca. Okružni i Vrhovni sud su, sa druge strane, zaključili da tužiteljica, kao nasljednik založenih nekretnina i nasljednik ostavioca koji je bio jemac, shodno odredbi člana 1013 ZOO, ima pravo da se regresira od prvoapelanta kao glavnog dužnika, nakon što su predmetne nekretnine prodate u izvršnom postupku radi namirenja duga prvoapelanta prema banci. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem redovnih sudova iz osporenih odluka i obrazloženjem koje su u vezi sa tim dali, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi elemente proizvoljnosti.

34. Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud razmotrio navode koje apelanti ističu u apelaciji (da je drugostepeni sud prekoračio granice tužbenog zahtjeva, da ostavilac nije ugovorio da će u slučaju prodaje založene nekretnine tražiti od prvoapelanta da mu isplati vrijednost te nekretnine, da prvoapelant nije pasivno legitimisan jer mu banka nikad nije isplatila kreditna sredstva, da predmetno potraživanje nije dospjelo jer je drugoapelant izjavio žalbu protiv rješenja o uknjižbi prava svojine u korist banke na predmetnim nekretninama, da je potraživanje zastarilo jer je tužiteljica u toku postupka preinačila tužbu, da je tužba neblagovremena u smislu odredaba člana 142 Zakona o nasljeđivanju), te jasno i precizno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.

35. Ustavni sud nadalje zapaža da su redovni sudovi zauzeli uniforman stav o neosnovanosti drugoapelantovih protivtužbenih zahtjeva, te da su za takav zaključak dali jasne i precizne razloge koje Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne smatra proizvoljnim. Naime, Okružni i Vrhovni sud su ukazali da u odnosu na protivtužbeni zahtjev kojim je drugoapelant tražio da se utvrdi da je dvorišni objekat izgradio svojim sredstvima i da taj objekat ne ulazi u zaostavštinu ostavioca, tužiteljica nije pasivno legitimisana jer nije u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik ili suvlasnik nekretnina koje su predmet tog protivtužbenog zahtjeva (već su kao suvlasnici upisani Hypo Alpe Adria Bank a. d. Banjaluka i drugoapelanta sa po ½). Pri tome je Vrhovni sud istakao da, kod navedenog zaključka, odluku o protivtužbenom zahtjevu da dvorišni objekat ne ulazi u zaostavštinu ostavioca ne čini nezakonitom okolnost da je utvrđenje ove činjenice zasnovano i na rješenju Osnovnog suda broj 71 0 O 234945 16 O od 26. aprila 2018. godine, koje rješenje nije provedeno kao dokaz u predmetnom parničnom postupku, u kojem zaključku Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Okružni i Vrhovni sud su, takođe, ocijenili nedokazanim protivtužbeni zahtjev kojim je drugoapelant tražio da se utvrdi da u zaostavštinu ostavioca ne ulazi vrijednost od 66.000, 00 KM, te je s tim u vezi Vrhovni sud ukazao da su se neki od saslušanih svjedoka izjasnili da su izvođeni izvjesni radovi na tom stambenom objektu, ali da niko od svjedoka nije mogao potvrditi da je izvođenje radova finansirao drugoapelant, niti su se izjašnjavali o obimu i novčanoj vrijednosti eventualnih ulaganja. Kod navedenog zaključka redovnih sudova o nedokazanosti navedenog protivtužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata da su u predmetnom postupku bili ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 127 ZPP.

36. Nadalje, u vezi sa apelacionim navodima da redovni sudovi nisu odlučili o drugoapelantovom prijedlogu o oslobađanju od obaveze plaćanja predujma troškova dopunskog vještačenja i da su na taj način onemogućili drugoapelanta da izvede dokaz vještačenjem, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud s tim u vezi istakao da navedena okolnost nije od uticaja na pravilnost i zakonitost nižestepenih presuda, niti je time drugoapelant onemogućen da raspravlja pred sudom. Naime, Vrhovni sud je ukazao da, s obzirom na pitanja o kojima bi se vještak trebao izjasniti u dopunskom nalazu i mišljenju, ne bi doprinijeli drugačijem zaključku i drugačijoj odluci jer je vještak u osnovnom nalazu naveo da nije bilo značajnijih radova na predmetnom stambenom objektu, pa posljedično tome ni novčanih ulaganja koja bi rezultirala povećanjem njegove vrijednosti, u kontekstu drugoapelantovog protivtužbenog zahtjeva. Stoga Ustavni sud smatra da neprovođenjem dokaza dopunskim vještačenjem, u situaciji kada su rezultati osnovnog nalaza i mišljenja potvrdili da nije bilo značajnijih radova na predmetnom stambenom objektu, nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Takođe, u pogledu navoda apelanata da je Vrhovni sud neosnovano odbio razmatrati kao dokaz rješenje RUGIP od 10. septembra 2019. godine, koje su apelanti dostavili uz reviziju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da se, shodno odredbi člana 242 ZPP, novi dokazi mogu predlagati u reviziji samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom. Stoga Ustavni sud navode apelanata kojima se osporava takav zaključak smatra neosnovanim.

37. U konačnici, u pogledu navoda apelanata da redovni sudovi nisu odlučili o zahtjevu za naknadu troškova na koje apelanti imaju pravo bez obzira na uspjeh u postupku, u smislu odredbe člana 388 ZPP, i da je odluka o troškovima postupka proizvoljna, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3145/18 od 26. marta 2020. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke sadrže jasne i precizne razloge o odluci o tužbenom zahtjevu i protivtužbenim zahtjevima, kao i o troškovima postupka, u kojima Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. Apelanti smatraju da im je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelanti ove tvrdnje, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje navode je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

40. Vezano za tvrdnje o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) i k) odnosno članom 6 Evropske konvencije i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude nikakve argumente i dokaze iz kojih bi proizlazilo da su drugačije tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelanti u apelaciji ne nude relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani.

41. U pogledu navoda da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelanti nisu explicite naveli u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Ustavni sud primjećuje da su apelanti imali mogućnost korištenja pravnih lijekova propisanih zakonom i da su tu mogućnost iskoristili izjavljivanjem žalbe drugostepenom sudu i revizije Vrhovnom sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom parničnom postupku, dao jasne, precizne i detaljne razloge za svoju odluku, u kojima Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi elemente proizvoljnosti.

43. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije, u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelanti zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

44. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije povrijeđen princip zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije na štetu apelanata, jer apelanti nisu pružili argumente u korist tvrdnje da su u predmetnom postupku drugačije tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta.

45. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, s obzirom da su apelanti u predmetnom postupku imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2764/20 (Marketing Minja d.o.o. Banja Luka i… | Sudska praksa | Aktio