Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2907/20 (Š. M.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. Protokola 7 uz EK (Jednakost supružnika)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekid postupka
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2907/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2907/20, rješavajući apelaciju Štefice Marjanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Štefice Marjanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 072998 20 Rev od 7. maja 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 072998 19 Gž od 24. oktobra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 072998 18 P od 12. jula 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Štefica Marjanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kanade, koju zastupa Velid Harčin, advokat iz Gračanice, podnijela je 8. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 072998 20 Rev od 7. maja 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 072998 19 Gž od 24. oktobra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 072998 18 P od 12. jula 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog Milorada Marjanovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. novembra 2021. godine, Okružni sud 19. novembra 2021. godine, Osnovni sud 22. novembra 2021. godine, a tuženi 30. novembra 2021. godine.
4. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelanticinom punomoćniku 14. januara 2022. godine.
5. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 72998 18 P od 12. jula 2019. godine (stavom I izreke presude) utvrđeno je da bračnu imovinu apelantice i tuženog čine nekretnine preciznije označene u izreci presude, sve upisano u posjedovni list KO Karanovac, te je utvrđeno da bračnu imovinu apelantice i tuženog čini i pokretna imovina, putničko vozilo marke „Mercedes 300D“, te da apelantici na ime doprinosa u stjecanju navedene imovine pripada dio od 1/5, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantica na navedenim nekretninama upiše kao suvlasnik i suposjednik sa dijelom od 1/5 kod nadležnih organa za vođenje evidencija na nekretninama. Preostali dio tužbenog zahtjeva preko 1/5 doprinosa apelantice u stjecanju zajedničke imovine na nekretnini iz stava I izreke presude je odbijen (stav II izreke presude). Stavom III izreke presude odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje da zajedničku bračnu imovinu nje i tuženog čine parcele preciznije označene kao u izreci presude „Oranica Luka“ i „Oranica uvala“, teretno vozilo marke „Mercedes“, putničko vozilo marke „Golf“ i rovokopač marke „Hanomag 40M“. Također, stavom IV izreke presude apelantici je odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se u izvršnom postupku izdvoji suvlasnički i suposjednički dio na nekretninama iz stava I tužbenog zahtjeva, kao i da se tuženi obaveže da joj na ime njenog suvlasničkog dijela na navedenoj pokretnoj imovini isplati protivvrijednost suvlasničkog dijela koja bi se utvrdila u izvršnom postupku. Presudom je obavezan tuženi da apelantici nadoknadi troškove postupka u preciziranom iznosu.
8. Osnovni sud je naveo da je apelantica tužbu protiv tuženog podnijela Osnovnom sudu u Gračanici 7. februara 1990. godine radi utvrđivanja zajedničke imovine stečene tokom trajanja bračne zajednice s tuženim, koja je bila zavedena pod brojem P-111/90, ali je postupak prekinut zbog ratnih dešavanja rješenjem tog suda od 24. oktobra 1993. godine. Apelantica je 5. aprila 2018. godine zatražila nastavak postupka, nakon čega se Općinski sud u Gračanici proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u tom predmetu i predmet dostavio na nadležni postupak Osnovnom sudu. Apelantica je 27. novembra 2018. godine uredila tužbeni zahtjev, te je zahtijevala da joj pripada ½ na nekretninama i pokretnim stvarima kao u izreci presude, da se na nepokretnoj imovini upiše kao suvlasnik i suposjednik sa dijelom od ½, a u pogledu pokretne imovine da joj tuženi isplati protivvrijednost njenog suvlasničkog dijela čija bi se visina naknadno utvrdila u izvršnom postupku, uz nadoknadu troškova postupka.
9. Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su zaključile brak 10. februara 1965. godine, koji je razveden presudom Osnovnog suda u Gračanici 30. maja 1990. godine. Nakon razvoda braka tuženi je ostao da živi u porodičnoj kući u Karanovcu, a apelantica od 1991. godine živi u Kanadi. Također, kao nesporno je utvrđeno da su parnične stranke tokom trajanja bračne zajednice stekli dvoje zajedničke djece, dvije kćerke, a da je tuženi 1993. godine zasnovao novu bračnu zajednicu sa Verom Marjanović, u kojem braku je također stekao dvije kćerke. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi u zemljišnim knjigama upisan kao posjednik na nekretninama u Karanovcu koju čine kuća površine 110 m², dvorište površine 196 m², pašnjaci površine 3383 m², sve sa pravom vlasništva u korist tuženog sa dijelom 1/1. Osnovni sud je ukazao da je među parničnim strankama sporno da li je u momentu zaključenja braka između apelantice i tuženog tuženi imao svoju posebnu imovinu i da li je tu posebnu imovinu unio u brak i tom imovinom učestvovao u stvaranju zajedničke imovine tokom trajanja braka, šta čini zajedničku imovinu parničnih stranaka stečenu tokom trajanja braka i koliki je doprinos parničnih stranaka u stjecanju zajedničke imovine.
10. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza (pobliže navedenih na str. 4, 5. i 6. obrazloženja presude), između ostalih, iskaza parničnih stranaka i iskaza saslušanih svjedoka, utvrdio da je apelantica s tuženim živjela u vanbračnoj zajednici kao maloljetna, da su brak zaključili 1965. godine nakon čega su oko godinu dana živjeli u kući tuženog u Koprivni, koju kuću je tuženi naslijedio od svoje bake po majci. Tuženi je u Doboju sagradio novu kuću u kojoj su živjeli jedan kraći period, koju je prodao 27. septembra 1965. godine za cijenu od 2.000,000,00 dinara. Dalje je utvrđeno da je tuženi 20. oktobra 1964. godine prodao kuću u Koprivni, te da mu je tom prilikom isplaćen dio kupoprodajne cijene, a ostatak novca mu je isplaćen 24. augusta 1973. godine, što potvrđuju potpisi na ugovoru. Tuženi je nekretnine u Karanovcu kupio 23. decembra 1968. godine po osnovu ugovora zaključenog između tuženog kao kupca i Trgovinsko-uslužnog i proizvodnog preduzeća „7. april“ iz Gračanice kao prodavca, shodno kojem ugovoru je tuženi kupio zgradu, ložionu u Karanovcu, putem licitacije, dakle zgradu koja nije bila predviđena za stanovanje. Rješenjem Skupštine općine Gračanica – Sekretarijat za upravnopravne i inspekcijske poslove od 19. decembra 1969. godine, tuženom je odobrena dogradnja navedene stambene zgrade jer navedeni objekat, ložiona, nije bio predviđen za stambene namjene u smislu da se objekat može proširiti u temelju i na njemu podignuti sprat. Dakle, Osnovni sud je utvrdio da su kupovina tog objekta i radovi na njemu izvođeni za vrijeme trajanja bračne zajednice apelantice i tuženog.
11. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi prije zaključenja braka s apelanticom imao svoju posebnu imovinu, i to kuću u Koprivni i u Doboju, da je u vrijeme zaključenja braka bio zaposlen, da je prodaju posebne imovine, kuće u Koprivni, izvršio prije zaključenja braka sa apelanticom, a prodaju kuće u Doboju za vrijeme trajanja braka. Sredstva dobijena od prodaje navedene dvije kuće tuženi je unio u bračnu zajednicu sa apelanticom, u to vrijeme iznos od 300.000,00 dinara kao dio kupoprodajne cijene za kuću u Koprivni, dok je ostatak kupoprodajne cijene za kuću u Koprivni u iznosu od 195.000,00 dinara tuženom isplaćen tokom trajanja bračne zajednice 24. augusta 1973. godine, a za kuću u Doboju iznos od 2.000.000,00 dinara, od kojih sredstava je kupio kamion kojim je započeo samostalno obavljanje djelatnosti, dok je dio novca uložio u nekretnine koje je kupio u Karanovcu 1968. i 1973. godine. Dakle, navedenu nekretninu u Karanovcu tuženi je kupio za vrijeme trajanja bračne zajednice apelantice i tuženog. Također je utvrđeno da apelantica u momentu zaključenja braka nije imala svoje posebne imovine, nije bila zaposlena, a tokom trajanja braka jedno kratko vrijeme je bila prijavljena u radni odnos kod tuženog. Prilikom utvrđivanja apelanticinog doprinosa u stjecanju zajedničke imovine tokom trajanja braka sa tuženim sud je cijenio i iskaze svjedoka Petre Ilić, Jelice Stanić i Ljeposave Popović, koje su također potvrdile da su apelantica i tuženi zajednički stekli i gradili nekretnine u Karanovcu, te da je apelantica bila domaćica i da se brinula o dvoje maloljetne djece. Također, iz iskaza svjedoka Muharema Delića, Dušana Rakovića, Mustafe Avdića i Marka Marjanovića proizlazi da je apelantica pored kućanskih poslova u domaćinstvu nekada tuženom pomagala u radionici, farbala dvorišnu ogradu, lijepila tapete u njihovoj kući itd. Dalje, Osnovni sud je također utvrdio, a što ni apelantica nije osporavala, da je tuženi dobro zarađivao jer se bavio autoprijevozničkom djelatnošću i da je u kući u Karanovcu imao radionicu i da je vršio popravku motornih vozila, na osnovu čega je zaključio da je doprinos tuženog u stjecanju zajedničke imovine u Karanovcu veći u odnosu na apelanticin doprinos. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da doprinos tuženog u zajedničkoj imovini stečenoj tokom trajanja bračne zajednice sa apelanticom iznosi 4/5 dijela, a da je apelanticin doprinos u stjecanju zajedničke imovine 1/5, kao i na pokretnoj imovini, teretnom vozilu marke „Mercedes 300D“.
12. Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu da je u toku trajanja braka tuženi 7. maja 1980. godine kupio parcelu zvanu Luka u Karanovcu, koju je prodao 3. augusta 1987. godine jer iz izvedenih dokaza proizlazi da se navedena imovina ne vodi na imenu tuženog, da je isplati novca bila prisutna i sama apelantica kojoj je tuženi navedeni novac dao jer je trebala da ide na put, a to je bilo 1987. godine kada je apelantica otišla u Kanadu. Dakle, navedena imovina je stečena i prodata za vrijeme trajanja braka parničnih stranaka, tako da tuženi u momentu razvoda braka s apelanticom nije bio vlasnik ni posjednik te nekretnine. Također je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev da nekretnina – stan (garsonijera) površine 28,7 m²u Osijeku predstavlja zajedničku imovinu parničnih stranaka jer je prodata tokom trajanja bračne zajednice tako da ne može biti predmet apelanticinog tužbenog zahtjeva, kao ni teretno vozilo marke „Mercedes“ koji je tuženi prodao 16. marta 1988. godine. Također je ocijenjen neosnovanim apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da je tuženi dužan da joj se prizna ½ suvlasništva na navedenom putničkom vozilu, koje vozilo je tuženi kupio 18. aprila 1988. godine od „Energoinvest tvornica svjećica“ Tešanj, a prodao 16. januara 1989. godine, jer je otuđenje ovog vozila izvršeno za vrijeme trajanja braka apelantice i tuženog. Nadalje je navedeno da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da zajedničku imovinu čini i rovokopač marke „Hanomag 40M“ i da joj pripada ½ s obzirom na to da je utvrđeno da navedeni rovokopač nije bio u vlasništvu tuženog, nego je bio u vlasništvu Đorđa Simića, što je ovaj svjedok i potvrdio. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je primjenom odredbe čl. 270. tačka 5. i čl. 273. stav 1. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) odlučio kao u stavu I izreke pobijane presude, a preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan, tj. Osnovni sud je odlučio kao u stavu II, III i IV izreke prvostepene presude. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.947,00 KM.
13. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 072998 19 Gž od 24. oktobra 2019. godine žalba tuženog je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu (st. I i V izreke presude). Istom presudom apelanticina žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (st. II, III i IV izreke), a tuženom i apelantici su odbijeni zahtjevi za naknadu troškova postupka na ime odgovora na žalbu.
14. Okružni sud je naveo da apelantica pobija presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva (st. II, III i IV izreke presude prvostepenog suda), a da tuženi žalbom pobija prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu (st. I i V izreke). Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje prvostepenog suda, te istakao da smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je na osnovu izvedenih materijalnih dokaza i iskaza parničnih stranaka i svjedoka djelimično udovoljio apelanticinom postavljenom tužbenom zahtjevu.
15. Prema ocjeni Okružnog suda, istaknutim žalbenim prigovorima apelantice i tuženog nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, niti u dosuđujućem ni u odbijajućem dijelu. Naime, Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore tuženog kada je u pitanju apelanticin usvojeni tužbeni zahtjev, a sve pobliže opisano u stavu I izreke pobijane presude, dakle kod odmjeravanja udjela apelantice i tuženog u stjecanju nekretnina u Karanovcu i pokretne imovine putničkog vozila marke „Mercedes“ kao zajedničke imovine, ocijenio da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je na osnovu dokaza kojima je poklonio vjeru utvrdio da je doprinos tuženog u stjecanju zajedničke imovine, pobliže navedene u stavu I izreke pobijane presude, veći u odnosu na apelanticin doprinos. Dakle, Okružni sud je odbio apelanticine žalbene navode da i njoj i tuženom pripada po ½ suvlasničkog dijela, što je zakonska pretpostavka, a kada se ima u vidu odredba člana 272. stav 1. PZ. U vezi s tim je istaknuto da Okružni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je utvrdio da apelanticin doprinos u stjecanju zajedničke imovine tokom trajanja bračne zajednice s tuženim iznosi 1/5, koja je doprinosila u stjecanju navedene imovine radeći poslove domaćice, podizanja dvoje djece i obavljajući i druge poslove u domaćinstvu, kao i povremeno pomagala tuženom u obavljanju pojedinih njegovih poslova. Suprotno žalbenom prigovoru tuženog da su nekretnine u Karanovcu njegova posebna imovina jer su kupljene sredstvima koja je dobio prodajom svoje posebne imovine, prema ocjeni suda se ukazuju paušalnim i nemaju uporište u sadržaju spisa predmeta, niti u odredbi člana 270. tačka 5. PZ, zbog čega je Okružni sud na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu tuženog odbiti kao neosnovanu, a prvostepenu presudu u stavu I izreke potvrdio kao pravilnu i na zakonu zasnovanu, kao i u dosuđujućem dijelu troškova postupka (stav V njene izreke). Prema ocjeni Okružnog suda, ni apelanticinim žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u odbijajućem dijelu (st. II, III i IV njene izreke), niti u dosuđujućem dijelu troškova postupka (stav V izreke presude prvostepenog suda). Naime, Okružni sud smatra da je, suprotno žalbenim navodima apelantice koja je ukazivala na povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 209. st. 1, čl. 8. i čl. 191. ZPP-a, prvostepeni sud u razlozima datim u obrazloženju pobijane presude dao u svemu jasnu ocjenu svakog dokaza za sebe i svih dokaza zajedno, naveo u svemu jasne razloge kojim dokazima je poklonio vjeru i u kojem dijelu, kojim pak dokazima nije poklonio vjeru, doveo izvedene dokaze u međusobnu vezu i pravilno izveo zaključak da je apelanticin tužbeni zahtjev djelimično osnovan i pravilno odlučio kao u izreci pobijane presude. U vezi s tim, također smatra da je u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud dao u svemu jasna činjenična utvrđenja i pravni zaključak iz kojih i proizlazi odluka kao u izreci pobijane presude. Apelanticine žalbene navode da prvostepeni sud nije mogao izvesti zaključak, niti utvrditi da su nekretnine u Karanovcu kupljene i od sredstava koja čine posebnu imovinu tuženog, tj. prodajom njegovih kuća u Koprivni i Doboju, prema ocjeni Okružnog suda, nemaju uporište u materijalnim dokazima, tj. ugovoru o prodaji od 20. oktobra 1964. godine za prodaju kuće u Koprivni i u ugovoru od 27. septembra 1965. godine za prodaju kuće u Doboju. Okružni sud je nadalje naveo da se apelantica u žalbi prvi put poziva na denominaciju tada važeće valute jugoslavenskog dinara, a što je, prema ocjeni ovog suda, suprotno članu 207. stav 1. ZPP-a, zbog čega je te navode odbio kao neosnovane. Prema tome, Okružni sud smatra da apelantica žalbenim navodima nije dovela u pitanje utvrđeno činjenično stanje kada je u pitanju odbijajući dio tužbenog zahtjeva jer žalbom ponavlja navode koje je iznosila u postupku pred prvostepenim sudom, a koje je taj sud nakon ocjene dokaza primjenom odredbe člana 8. ZPP-a i pravilnom primjenom odredbe člana 273. stav 1. PZ odlučio kao u st. II, III i IV izreke pobijane presude. Također, smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne razloge za dosuđene troškove postupka. Stoga je Okružni sud apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu, a prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (st. II, III i IV njene izreke) potvrđena kao pravilna i na zakonu zasnovanu (član 226. ZPP-a). Zahtjev apelantice i tuženog za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen primjenom člana 397. stav 1. u vezi sa članom 387. ZPP-a.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 072998 20 Rev od 7. maja 2020. godine odbijena je apelanticina revizija, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova revizionog postupka.
17. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove nižestepenih sudova, te naveo da su nižestepeni sudovi ocjenom dokaza provedenih pred prvostepenim sudom utvrdili da su parnične stranke zajedničkim radom i sredstvima tokom braka stekli nekretnine u Karanovcu, zemljište na kojem su sagrađene dvije kuće sa nadstrešnicom i drvenom šupom, i pokretnu imovinu, putničko vozilo „Mercedes“, što čini zajedničku imovinu stečenu u braku. Dalje je utvrđeno da su i ostale nekretnine i pokretne stvari stečene u braku, ali i otuđene, prodate tokom trajanja braka između apelantice i tuženog, pa navedena imovine ne može biti predmet podjele između parničnih stranaka. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je tokom trajanja predmetnog postupka tuženi dokazao da je prije braka s apelanticom imao posebnu kuću u Koprivni i Doboju, koje je prodao i sredstva dobijena od prodaje unio u brak. Također, imajući u vidu da se tuženi bavio prijevozničkom djelatnošću, da je obavljao djelatnost u radionici, a da je apelantica doprinosila radom u domaćinstvu i podizanjem dvoje djece, nižestepeni sudovi su zaključili da je doprinos tuženog u stjecanju zajedničke imovine veći od apelanticinog doprinosa i da iznosi 4/5 dijela. Stoga je utvrđeno da apelanticin doprinos u stjecanju zajedničke imovine tokom trajanja bračne zajednice s tuženim iznosi 1/5 dijela, dok je u preostalom dijelu preko utvrđenog suvlasničkog dijela i u odnosu na imovinu koja u vrijeme razvoda braka nema karakter zajedničke imovine apelanticin zahtjev odbijen. Također, odbijen je apelanticin zahtjev za isplatu novčane protivvrijednosti pokretne imovine primjenom odredbe čl. 270. tačka 5, čl. 273. st. 1. i 5. PZ. Ukazano je da apelantica revizionim navodima ne spori pravilnost utvrđenja nižestepenih sudova, međutim, smatra da je njen doprinos u stjecanju zajedničke imovine veći od utvrđenog od 1/5. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 273. st. 2. i st. 3. PZ kojim je regulirano da se prilikom utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnih supružnika određuje prema njihovom doprinosu u stjecanju zajedničke imovine, s tim da se kod doprinosa svakog bračnog supružnika vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog od njih nego i o pomoći jednog bračnog supružnika drugom, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko podizanja i odgoja djece, kao i svakom drugom obliku rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je tuženi u bračnu zajednicu unio kupoprodajne cijene koje je ostvario prodajom svoje posebne imovine (kuće u Koprivni koju je naslijedio od svoje bake, kao i kuće koju je sagradio svojim radom i sredstvima u Doboju tokom 1962–1963. godine) koju je ostvario prije zasnivanja vanbračne zajednice s apelanticom. Nižestepeni sudovi su prihvatili tvrdnje tuženog da je gradnja kuće u Karanovcu tokom trajanja bračne zajednice finansirana isključivo sredstvima koja je tuženi dobio kao prodavac po navedenim ugovorima. Međutim, suprotno apelanticinim revizionim navodima, Vrhovni sud smatra ispravnim stav nižestepenih sudova da je tuženi navedena sredstva unio u brak, odnosno da su sredstva od prodaje tih kuća iskorištena za izgradnju dvije kuće koje predstavljaju zajedničku imovinu, koja sredstva nisu neznatna jer se radi o prodaji dvije kuće. Kod takvog utvrđenja Vrhovni sud smatra neosnovanim revizione navode apelantice koja se pozivala na denominaciju dinara u odnosu na cijenu ostvarenu prodajom navedenih nekretnina. Također, smatra da su neosnovani apelanticini revizioni navodi da je za kuću u Doboju kupac dao kaparu, a da je ostatak kupoprodajne cijene dat 10. novembra 1965. godine, pa i kada se prihvate kao tačni ovi navodi, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu suprotni zaključku da su sredstva ostvarena kupoprodajom navedene kuće, koja je bila posebna imovina tuženog unesena u brak. Također, smatra da su neosnovani apelanticini navodi po kojim sredstva dobijena prodajom kuće u Koprivni tuženi nije unio u brak, već je dao svom bratu Stevi Marjanoviću jer su suprotni sadržaju kupoprodajnog ugovora i samom iskazu Steve Marjanovića, koji je saslušan u dokaznom postupku kao svjedok. Navedeno također iz razloga, kada se ima u vidu da je tuženi sredstva dobijena prodajom posebne imovine unio u bračnu zajednicu, a što ni apelantica ne spori, da je tuženi baveći se prijevozničkom djelatnosti ostvarivao velike prihode, što, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne umanjuje značaj apelanticinog doprinosa u stjecanju zajedničke imovine, koji se ogleda u podizanju i staranju o djeci i o domaćinstvu, koji je, prema ocjeni suda, sigurno značajan, bez obzira na to što apelantica nije bila u radnom odnosu, Prema tome, Vrhovni sud prihvata ispravnim odlučenje nižestepenih sudova da njen doprinos u stjecanju zajedničke imovine iznosi 1/5 dijela. Navedeno, prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nisu zasnovali samo na činjenici da je apelantica bila domaćica, uz apelanticinu tvrdnju da nižestepeni sudovi ponižavaju njen doprinos u stjecanju zajedničke imovine, već su cijenjene i druge činjenice koje su prethodno već navedene. Stoga, Vrhovni sud smatra neosnovanim apelanticine revizione navode da je osporena presuda suprotna odredbi člana 273. stav 2. PZ. Saglasno navedenom, apelanticina revizija je odbijena primjenom odredbe člana 248. ZPP-a.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, te opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
19. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbe člana 273. PZRS. Naime, apelantica ukazuje da je za razliku od navedene odredbe PZRS, odredbama člana 252. PZFBiH decidirano određeno da svakom od bračnih supružnika-partnera pripada po jedna polovina imovine koju su stekli tokom trajanja braka. Dakle, smatra da je obaveza suda bila da primjenjuje procesnopravne i materijalno pravne propise, tj. zakone. Prema tome, apelantica smatra da je sud morao da, kada je uopće razmatrao sve činjenice i dokaze koje su parnične stranke u toku postupka iznijele, primjenjuje pozitivne zakonske propise u skladu sa odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije na koje se pozvala. Dalje, apelantica smatra da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, 29 godina, dakle nije okončan u razumnom roku, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje. Apelantica dalje smatra da je odlukama sudova RS, u postupku utvrđivanja bračne stečevine i suvlasničkog dijela na njoj, utvrđen njen suvlasnički dio od 1/5 umjesto suvlasničkog dijela od ½, pri tome ne dajući nikakvo obrazloženje ili na osnovu koje metode su došli do zaključka da je 1/5 suvlasnički dio koji joj pripada. Navodi da su sudovi na takav način apelanticu apsolutno diskriminirali, prvo kao ženu, dakle po osnovu spola, zatim kao bračnog supružnika tuženog, zaključivši da je bila domaćica koja je odgajala dvoje maloljetne djece, jedno vrijeme zajedno sa mužem radila i kao njegova zaposlenica bila i u radnom odnosu. Također, apelantica navode o diskriminaciji dovodi u vezu sa saznanjem da je uporedo s vođenjem predmetnog postupka po njenoj tužbi protiv tuženog tuženi vodio još jedan postupak kod Osnovnog suda u kojem je predmet postupka bila ista nekretnina, dakle nekretnina koju je, kako navodi, „stekla sa tuženim tokom trajanja njihove bračne zajednice“. U predmetnom postupku tuženi je priznao svojim kćerkama iz drugog braka „Jaćimović rođ. Marjanović Ruži i Marjanović Stoji“ da bračnu tekovinu njihove majke Vere Marjanović i tuženog predstavljaju nekretnine koje su bile predmet njenog tužbenog zahtjeva, te kojim odlukama sudova se utvrđuje da doprinos njihove majke u stjecanju zajedničke imovine sa tuženim iznosi ¼, te da joj pripada ¼ dijela na navedenim nekretninama. Dakle, smatra da je nelogično i protivzakonito da je tuženi sa svojom drugom suprugom stekao iste nekretnine tokom trajanja bračne zajednice koja je trajala od 1993. godine pa do njene smrti 2007. godine, kada su sve te nekretnine stečene i postojale prije nego što je tuženi zaključio brak sa svojom drugom suprugom. Smatra da sudovi u RS sve te činjenice potpuno zanemaruju, ne cijene i donose odluke bez ikakvog osnova u zakonu, kao i dokazima koji su provedeni tokom postupka. Sve navedeno, kako navodi, čini apsolutnu diskriminaciju apelantice i povredu njenih prava zagarantiranih Evropskom konvencijom, i to članom 14. i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica smatra da je sud ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iza rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
b)Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Prema ocjeni Vrhovnog suda, osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja apelantica ukazuje apelacijom, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Okružni sud apelanticine navode smatra neosnovanim.
22. Osnovni sud smatra neosnovanim apelanticine navode da joj je povrijeđeno pravo na koje se poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tuženi smatra da osporenim presudama nisu povrijeđena prava na koja se apelantica poziva u apelaciji pa predlaže da se apelacija odbije. Smatra da su netačni apelanticini navodi „kako je pozitivnim zakonodavstvom u Republici Srpskoj, i to odredbama člana 272. Porodičnog zakona, decidirano određeno da svakom od bračnih supružnika – partnera pripada po jedna polovina imovine koju su stekli u braku“. U vezi s tim, ističe da se radi o oborivoj zakonskoj pretpostavci jer je odredbom člana 273. stav 1. PZRS propisano da svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u stjecanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. Također, ističe da je odredbom člana 273. stav 2. propisano da sud u tim slučajevima vodi računa o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, pomoći jednog drugome, radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Upravo činjenice koje se tiču njegovog očigledno većeg doprinosa u stjecanju zajedničke imovine je, kako navodi, dokazao u prvostepenom postupku po tužbi „bivše supruge“ (sada apelantice). Stoga smatra da se osporavane odluke nikako ne mogu tumačiti kao nezakonite i neosnovane, niti su njima na bilo koji način povrijeđena prava na koja se apelantica poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 214.
Prekid postupka ima za posljedicu da prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji. […] Član 215.
[…] U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. […]
25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13):
Član 7. st. 1. i 2.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
26. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:
Član 270. stav (5) (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 272. st. (1) i (2) (1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
(2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima Član 273. stav (1) i stav (2) (1)Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.
(2)U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 072998 20 Rev od 7. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica smatra da su joj presudom Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te opća zabrana diskriminacije člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
34. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu koji se tiče prava na nekretninama i pokretnim stvarima stečenim u toku trajanja braka apelantice i tuženog, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu, Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporene presude
35. U vezi s apelanticinim prigovorima kojima pokreću pitanje proizvoljne primjene prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja od redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
37. U vezi s prigovorima kojima apelantica dovedi u sumnju ocjenu dokaza provedenih tokom postupka, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
38. Konačno, u vezi s apelanticinim prigovorima da je od redovnih sudova izostalo relevantno obrazloženje za stavove koje zastupaju, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
39. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u okolnostima predmetnog slučaja odlučivali o apelanticinom tužbenom zahtjevu radi utvrđenja zajedničke imovine stečene tokom trajanja bračne zajednice s tuženim primjenom odredbi PZ. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, a što su kasnije svojim odlukama slijedili i višestepeni sudovi, djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev primjenom materijalnog prava – odredbe člana 273. st. (2) i (3) PZ, utvrdili da je njen doprinos u stjecanju zajedničke imovine tokom trajanja braka sa tuženim utvrđen sa dijelom od 1/5, dok je doprinos apelanta utvrđen sa dijelom od 4/5. Ustavni sud podsjeća da je odlukom Osnovnog suda koja je potvrđena odlukom Okružnog suda i konačno presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku kojom je podržan stav nižestepenih sudova da sporne nekretnine pobliže označene kao u stavu I izreke presude prvostepenog suda predstavljaju bračnu imovinu apelantice i tuženog, te da je tuženi ponuđenim dokazima dokazao da je njegov doprinos u stjecanju imovine bio veći od ½, kako je to apelantica tvrdila, odnosno da iznosi 4/5, a da apelanticin doprinos u stjecanju zajedničke imovine iznosi 1/5. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi sporna pitanja razmotrili iz više uglova, da su se osvrnuli na sve apelanticine relevantne prigovore koji su od redovnih sudova obrazloženi na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi djelimičnu osnovanost apelanticinog tužbenog zahtjeva zasnovali na odredbama člana 273. st. 1. i 2. PZ, kojom odredbom je regulirano da svaki od bračnih supružnika može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u stjecanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika, te da u takvom slučaju sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Stoga su redovni sudovi, postupajući upravo u smislu člana 273. PZ i cijeneći doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, kao nesporno utvrdili da apelantica za razliku od tuženog u momentu zaključenja braka nije imala svoje posebne imovine, nije bila zaposlena, a tokom trajanja braka jedno kratko vrijeme je bila prijavljena u radni odnos kod tuženog, te da je bila domaćica koja se starala o odgoju djece. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tuženi izvedenim dokazima u toku postupka dokazao da je prije zaključenja braka sa apelanticom imao svoju posebnu imovinu, i to kuću u Koprivni i u Doboju, da je u vrijeme zaključenja braka bio zaposlen, da je novac od prodaje navedenih nekretnina unio u bračnu zajednicu, da je dijelom novca kupio kamion kojim je započeo samostalno obavljanje djelatnosti, a dio novca je uložio u nekretnine koje je kupio u Karanovcu 1968. i 1973. godine, a koje nekretnine su kupljene za vrijeme trajanja bračne zajednice apelantice i tuženog. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da ni sama apelantica tokom trajanja predmetnog postupka nije osporila navedene dokaze, već je zapravo insistirala na stavu da joj u smislu člana 272. PZ pripada dio od ½. Stoga, imajući u vidu sadržaj citirane odredbe materijalnog prava, člana 273. st. 1. i 2. PZ, iz koje proizlazi da svaki „bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine“ ukoliko dokaže da su ispunjeni uvjeti iz stava 2. citirane odredbe, tj. ukoliko se dokaže da je njegov doprinos u stjecanju zajedničke imovine veći, Ustavni sud u njihovoj primjeni u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost. Ovo iz razloga što su redovni sudovi upravo u smislu člana 273. stav 2. PZ cijenili sve relevantne okolnosti u odnosu na oba bračna druga. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je tuženi shodno čl. 7. i 123. ZPP-a dokazao da je njegov doprinos u stjecanju zajedničke imovine tokom trajanja braka nesrazmjerno veći od apelanticinog doprinosa.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja u osporenim odlukama dato detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredbi PZ i ZPP-a koje se, suprotno apelanticinim navodima, ne doima ni u jednom segmentu proizvoljno. U takvim okolnostima ne postoje razlozi koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku
42. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.
a)Relevantna načela
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b)Period koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak na čiju se dužinu apelantica žali započeo 7. februara 1990. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 7. maja 2020. godine. Dakle, u pitanju je period od 30 godina i tri mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak bio prekinut rješenjem Osnovnog suda u Gračanici od 24. oktobra 1993. godine i da je nastavljen apelanticinim podnošenjem prijedloga 5. aprila 2018. godine. Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da sud za vrijeme prekida postupka ne može preduzimati nikakve procesne radnje. Stoga će Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 343/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 18), budući da Općinski sud nije imao „aktivan“ predmet sve do podnošenja apelanticinog prijedloga za nastavak postupka, prilikom ocjene dužine trajanja postupka ocijeniti period od 5. aprila 2018. godine kao dana kada je predmetni parnični postupak nastavljen pa do 7. maja 2020. godine kada je presudom Vrhovnog suda postupak okončan. Dakle, relevantni period koji u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir jeste period od oko dvije godine i jedan mjesec.
c)Analiza dužine trajanja postupka
45. Ustavni sud primjećuje da je apelantica parnični postupak pokrenula radi utvrđivanja zajedničke imovine stečene u braku s tuženim, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo sprovesti, u konkretnom slučaju može govoriti o relativno složenom predmetu. Osim toga, kako se radi o utvrđenju apelanticinog prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak od značaja za apelanticu.
46. Sumirajući predmetni parnični postupak nakon njegovog nastavka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u periodu od dvije godine i mjesec dana donijeli tri meritorne odluke u relativno kratkim rokovima, Osnovni sud u roku od jedne godine i dva mjeseca (12. jula 2019. godine), Okružni sud u roku od četiri mjeseca (24. oktobra 2019. godine), dok je Vrhovni sud odlučio u roku od šest mjeseci (7. maja 2020. godine). Cijeneći navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke u svjetlu relevantnih činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina postupka zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da ne postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
48. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
Nediskriminacija
49. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
50. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
51. Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da joj je pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije povrijeđeno. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere i sl. u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, aplikacije br. 1474/62 i dr., presuda iz 1968. godine). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, aplikacija broj 5310/71, presuda iz 1978. godine).
52. Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo jer je, kako navodi, primjenom odredbe člana 273. stav 1. i 2. PZ diskriminirana u odnosu na tuženog u pogledu doprinosa zajedničkoj imovini nje i tuženog po osnovu spola, kao žena, domaćica koja je odgajala dvoje maloljetne djece, dakle po osnovu spola. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantica zbog spola drugačije tretirana u odnosu na tuženog budući da su redovni sudovi doprinos apelantice i tuženog cijenili isključivo u kontekstu kriterija propisanih relevantnim odredbama člana 273. stav 2. PZ.
53. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica navode o diskriminaciji dovodi u vezu sa saznanjem da je u drugom postupku utvrđeno da bračnu tekovinu tuženog i njegove druge supruge Vere Marjanović predstavljaju nekretnine koje su bile predmet njenog tužbenog zahtjeva, te da je tuženi svojim kćerkama iz drugog braka priznao da doprinos njihove majke u stjecanju zajedničke imovine s tuženim iznosi ¼, te da joj pripada ¼ dijela na navedenim nekretninama. Međutim, Ustavni sud ukazuje da takvo odlučenje suda u drugom predmetu ni na koji način ne ukazuje da je apelantica diskriminirana. Ovo iz razloga što je pitanje bračne tekovine i doprinosa bračnih partnera faktičko pitanje koje je determinirano činjenicama svakog konkretnog slučaja.
54. Prema tome, Ustavni sud primjećuje da iz činjenice konkretnog predmeta ne proizlazi da je apelantica po zabranjenom osnovu drugačije tretirana u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji u smislu člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega smatra neosnovanim apelanticine navode o kršenju zabrane diskriminacije.
Opća zabrana diskriminacije
55. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.
56. U vezi s apelanticinim pozivanjem na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da iz prakse Evropskog suda proizlazi da je pojam diskriminacije „dosljedno tumačen u jurisprudenciji Suda u odnosu na član 14. Konvencije. Jurisprudencija naročito jasno precizira da diskriminacija označava različito postupanje bez objektivnog i razumnog opravdanja prema licima koja su se našla u sličnom položaju“ te proizlazi da su autori koristili isti termin, diskriminacija, u članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju(vidi Evropski sud, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. decembra 2009. godine, tačka 55).
57. S obzirom na to da iz navedenog stava Evropskog suda nedvojbeno proizlazi da principe koji se odnose na diskriminaciju, zabranjenu članom 14. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, treba tumačiti na isti način, Ustavni sud smatra da u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je apelantica u konkretnom postupku diskriminirana u uživanju prava određenih PZ, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica (bračne supružnike u postupku podjela zajedničke imovine i njihov doprinos u stjecanju shodno odredbama PZRS) koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji.
58. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelanticini navodi o povredi opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Jednakost supružnika
59. Apelantica je navela da je osporenim odlukama prekršeno pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
60. Član 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
U svezi s brakom, u toku braka i u slučaju njegovog prekida, supružnici imaju jednaka prava i odgovornosti u pogledu privatno-pravnog karaktera međusobno i u svom odnosu prema djeci, pri sklapanju braka, za vrijeme braka i u slučaju raskida. Ovim člankom države ne sprječavaju poduzimanje takovih mjera koje su neophodne u interesu djece.
61. Ustavni sud zapaža da apelantica navode o nejednakom tretmanu zapravo zasniva na istim navodima koji su detaljno ispitani u vezi s pravom na pravično suđenje, zabranu diskriminacije i opću zabranu diskriminacije. Imajući to u vidu, kao i okolnost da su redovni sudovi detaljno obrazložili primjenu člana 273. stav 2. PZ u kontekstu kriterija koje su cijenili prilikom utvrđivanja doprinosa bračnih supružnika i zaključka da je apelantica stjecanju zajedničke imovine doprinijela sa 1/5, odnosno detaljno obrazložili zaključak o različitom doprinosu bračnih supružnika u stjecanju zajedničke imovine, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Ostala prava
62. U vezi s apelanticinim navodima da joj je prekršeno pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bilo pitanje osporavanja postupka podjele imovine stečene tokom trajanja braka između apelantice i tuženog.
63. Ustavni sud, također, podsjeća da je tom odredbom propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani. VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi ZPP-a, a u vezi sa članom 273. stav 1. i stav 2. PZ, utvrdili da je apelanticin doprinos u stjecanju zajedničke bračne stečevine 1/5, iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni navedene odredbe PZ, na koje je apelantica neosnovano ukazivala. Pri tome ne postoji ni kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ jer je navedeni postupak od momenta traženja nastavka postupka 5. aprila 2018. godine, koji je prekinut zbog ratnih dešavanja, na tri sudske instance trajao ukupno dvije godine i mjesec dana.
65. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica isticala u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenog prava u tom pogledu.
66. Također, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz osporenih odluka i iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da je apelantica u predmetnom postupku po zabranjenom osnovu drugačije tretirana u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji.
67. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je apelantica u konkretnom postupku diskriminirana u uživanju prava određenih PZ.
68. Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o povredi prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad su sudovi detaljno obrazložili svoj zaključak o različitom doprinosu bračnih supružnika u stjecanju zajedničke imovine.
69. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
70. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić