Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2453/20 (R. T.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2453/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2453/20, rješavajući apelaciju Ranka Todića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ranka Todića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020469 17 Uvp od 5. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ranko Todić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 16. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020469 17 Uvp od 5. maja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala) zatraženo je 11. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. novembra 2021. godine, Vrhovni sud 24. novembra 2021. godine, dok Fond PIO i Filijala u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. U skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) i Zaključkom broj SU-02- 1056/21 od 16. decembra 2021. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 12. januara 2022. godine dostavljene odgovore na apelaciju dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Filijala, rješavajući o apelantovom zahtjevu od 5. aprila 2013. godine, donijela privremeno Rješenje broj 9318706387 od 19. juna 2013. godine kojim je određeno da apelant ostvaruje pravo na starosnu penziju počev od 31. marta 2013. godine u iznosu od 625,41 KM mjesečno shodno odredbama Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/13; u daljnjem tekstu: raniji Zakon o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica). Nakon toga, Filijala je donijela Rješenje broj 9318706387od 13. juna 2014. godine kojim je apelantu prestalo pravo na starosnu penziju 8. maja 2014. godine, uz obrazloženje da je Ustavni sud Odlukom broj U-31/13 od 24. aprila 2014. godine utvrdio da član 11 ranijeg Zakona o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica i nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, te da nije važeći opšti pravni akt u pravnom poretku Republike Srpske, shodno čemu je apelantu pravo na starosnu penziju prestalo od dana objavljivanja navedene presude Ustavnog suda RS. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant protiv tog rješenja podnio žalbu, koja je odbijena rješenjem Fonda PIO od 1. avgusta 2014. godine, a protiv kojeg apelant nije pokretao upravni spor. Tok postupka po novim apelantovim zahtjevima za ostvarenje prava na starosnu penziju

8. Apelant je 25. jula 2014. godine podnio zahtjev Filijali za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema Zakonu o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/14; u daljnjem tekstu: važeći Zakon o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica).

9. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant 29. septembra 2014. godine podnio još jedan zahtjev Filijali za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

10. Nadalje, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Filijala u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 9318706387 od 15. februara 2016. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev (od 25. jula 2014. godine) za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema važećem Zakonu o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica.

11. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Filijala (odlučujući o apelantovom zahtjevu od 29. septembra 2014. godine) u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 9318706387 od 16. februara 2016. godine kojim je određeno da apelant ostvaruje pravo na srazmjerni dio starosne penzije počev od 26. jula 2014. godine u iznosu od 662,05 KM mjesečno. Takođe, rješenjem je određeno da se ovako određena penzija usklađuje za 2% i počev od 1. oktobra 2014. godine iznosi 675,29 KM, te da se ovako određena penzija usklađuje za 1,65% i počev od 1. januara 2015. godine iznosi 686,43 KM. U obrazloženju rješenja je konstatovano da apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije prema odredbama čl. od 41 do 43 u vezi s odredbama čl. 177 i 178 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11 i 82/13; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te shodno odredbama člana 107 stav 4 Zakona o radu. Iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant podnosio žalbu protiv navedenog rješenja.

12. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant izjavio žalbu protiv gore navedenog Rješenja Filijale broj 9318706387 od 15. februara 2016. godine (kojim je odbijen njegov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema važećem Zakonu o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica), koja je odbijena Rješenjem Fonda PIO broj 9318706387 od 20. maja 2016. godine.

13. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Fonda PIO broj 9318706387 od 20. maja 2016. godine, koja je uvažena Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 018925 16 U od 8. februara 2017. godine i osporeni akt je poništen. U obrazloženju presude je zaključeno da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant po pozivu prvostepenog organa 18. novembra 2015. godine dao pisanu izjavu da želi da mu se o pravu na starosnu penziju rješava prema važećem Zakonu o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica, ali da je sporno da li je apelant na dan podnošenja zahtjeva od 25. jula 2014. godine bio u osiguranju ili ne, što je od značaja s aspekta primjene člana 2 stav 2 važećeg Zakona o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica, a u pogledu koje bitne činjenice taj sud nije mogao sa sigurnošću zaključiti šta je u konkretnom slučaju utvrđeno, s obzirom na to da su oko te činjenice postojale protivrječnosti u obrazloženju upravnog akta.

14. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u ponovnom postupku (postupajući povodom presude Okružnog suda od 8. februara 2017. godine) Fond PIO donio Rješenje broj 9318706387 od 20. februara 2017. godine kojim je odbio apelantovu žabu podnesenu protiv Rješenja Filijale broj 9318706387 od 15. februara 2016. godine.

15. Proizlazi da je Fond PIO u obrazloženju rješenja konstatovao da je apelant od 7. jula 2013. do 31. decembra 2013. godine i od 1. februara 2014. do 25. jula 2014. godine bio prijavljen na osiguranje s registrovanom oznakom „16“, a što predstavlja osnov osiguranja po osnovu ugovora o djelu u vezi sa članom 12 stav 2 tačka d) Zakona o PIO. Dalje, proizlazi da je utvrdio da je apelant odjavljen sa osiguranja 25. jula 2014. godine i da je istog dana podnio zahtjev Filijali radi ostvarivanja prava na starosnu penziju, u kojem se nije izjasnio niti je naveo po kojem propisu želi rješavanje, odnosno ostvarivanje prava na starosnu penziju. Imajući u vidu navedeno, Fond PIO je utvrdio da je apelant imao status osiguranika shodno odredbama Zakona o PIO s prijavljenim osnovom osiguranja „16” (ugovor o djelu), zbog čega se u postupku rješavanja o njegovom zahtjevu od 25. jula 2014. godine odlučivalo shodno odredbi člana 2 stav 2 važećeg Zakona o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica, prema kojem se pravo na starosnu penziju priznaje profesionalnom vojnom licu nakon prestanka službe ukoliko nije postalo osiguranik u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju prema propisu kojim je uređena oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Konstatujući da je u konkretnom slučaju evidentan prestanak osiguranja kod nosioca osiguranja „Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica“ Banjaluka, Fond PIO je zaključio da to podrazumijeva da je za apelanta prestalo osiguranje kod tog nosioca osiguranja, ne u smislu odredbe člana 2 važećeg Zakona o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica. Fond PIO je utvrdio da je apelant imao i ostvario osiguranje koje reguliše i rješava Zakon o PIO, shodno čemu je neosnovan njegov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema važećem Zakonu o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica. Fond PIO je pri tome ukazao da se apelantu nastavlja isplata starosne penzije po rješenju Filijale od 16. februara 2016. godine, koja je određena shodno odredbama Zakona o PIO, čime su i raspravljene nedoumice koje su navedene u obrazloženju presude u čijem izvršenju je donesen predmetni akt, zbog čega je neosnovana žalba protiv prvostepenog rješenja. Takođe je ukazao da u konkretnom slučaju nije dovedeno u pitanje korišćenje i isplata penzije, imajući u vidu vrlo bitnu činjenicu da su sve radnje u postupku ostvarivanja prava činjene po ličnom izboru i nahođenju korisnika – apelanta, bez ičije prinude i prisile, a ne u neznanju, pa tako da se apelantu nastavlja isplata starosne penzije u iznosu utvrđenom navedenim rješenjem Filijale Banjaluka od 16. februara 2016. godine.

16. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja Fonda PIO, koju je Okružni sud Presudom broj 0 U 020469 17 U od 17. septembra 2017. godine odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da su činjenično utvrđenje i pravni zaključak Fonda u osporenom aktu pravilni i da se i ne mogu dovesti u sumnju navodima tužbe, naročito imajući u vidu da činjenica da je apelant nakon prestanka vojne službe postao osiguranik u smislu Zakona o PIO isključuje mogućnost da ostvaruje pravo na starosnu penziju prema važećem Zakonu o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica.

Osporena odluka

17. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 020469 17 Uvp od 5. maja 2020. godine.

18. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je apelant, pored zahtjeva od 25. jula 2014. godine za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema važećem Zakonu o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica, o kojem se upravo odlučuje u predmetnom postupku, takođe 29. septembra 2014. godine podnio još jedan zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Ukazao je da je po tom zahtjevu prvobitno donesenim rješenjem od 2. oktobra 2014. godine apelantu priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije u iznosu od 658,22 KM, počev od 26. jula 2014. godine, po osnovu odredbi člana od 41 do 43 i u vezi sa članom 178 stav 1 tačka v) Zakona o PIO, a to pravo mu je utvrđeno i u ponovnom postupku rješenjem od 16. februara 2016. godine i određen srazmjerni dio starosne penzije u iznosu od 662,05 KM mjesečno, počev od 26. jula 2014. godine, s tim da mu od 1. oktobra 2014. godine penzija iznosi 675,29 KM, a od 1. januara 2015. godine iznosi 686,43 KM, koja mu se isplaćuje na račun otvoren u banci, kako proizlazi iz njegove izjave o načinu isplate penzije od 29. septembra 2014. godine, a što apelant i ne spori. Vrhovni sud je konstatovao da je među strankama u ovoj upravnoj stvari sporno da li apelant ispunjava uslove na ostvarivanje prava na starosnu penziju po važećem Zakonu o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica, a koji su propisani u odredbi člana 2 stav 2 tog zakona, s obzirom na to da je apelant, po prestanku profesionalne službe, zaključio ugovor o djelu s Republičkim centrom za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Banjaluka, u periodu od 7. jula do 31. decembra 2013. godine i od 1. februara do 25. jula 2014. godine. U vezi s tim, ukazao je da se prema odredbi člana 205 Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 1/16) ugovorom o djelu između poslodavca i izvršioca uspostavlja građansko-pravni odnos u smislu propisa o obligacionim odnosima, i da to nije ugovor o radu, pa činjenica da je apelant primao određenu naknadu za posao koji je izvršio po osnovu tog ugovora ne znači da je apelant bio u obaveznom osiguranju, kako je to pogrešno zaključio Fond PIO. Vrhovni sud je takođe ukazao da činjenica da je na tu naknadu plaćen doprinos u skladu sa Zakonom o doprinosima, a s obzirom na to da se radi o obligaciono-pravnom odnosu i na osnovu kojeg se ne ostvaruju prava iz radnog odnosa (plata i druga primanja po osnovu plate), ne može s smatrati obaveznim osiguranjem kao osiguranik samostalnih djelatnosti iz člana 12 stav 1 tačka d) Zakona o PIO. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da apelant, kao profesionalno vojno lice, ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju po važećem Zakonu o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica, pa nije bilo osnova za odbijanje tog zahtjeva.

19. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da je za odluku u konkretnom postupku od značaja činjenica da apelant počev od 26. jula 2014. godine prima srazmjerni dio starosne penzije, koju je ostvario na osnovu Zakona o PIO, na osnovu lično podnesenog zahtjeva. Ukazao je da je ta penzija prvobitno donesenim rješenjem od 2. oktobra 2014. godine bila određena u iznosu od 658,22 KM, a novodonesenim rješenjem (od 16. februara 2016. godine) u iznosu od 662,05 KM, počev od 26. jula 2014. godine. Upoređujući iznose tako određene penzije sa iznosom penzije od 625,41 KM mjesečno, ostvarene rješenjem 19. juna 2013. godine, po starom Zakonu o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica, za koji je zaključio da je sadržajno istovjetan odredbama važećeg Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica, te uz sve druge okolnosti (vrijeme donošenja rješenja i apelantova saglasnost za isplatu ostvarene penzije), Vrhovni sud je ocijenio da osporenim aktom nije povrijeđen zakon na štetu apelanta. Ovo jer je zaključio da je penzija ostvarena po Zakonu o PIO obračunata u većem iznosu od penzije koju je apelant ostvarivao po starom Zakonu o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nema razloga za poništenje osporenog akta. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant tvrdi da se izjasnio da želi da bude penzionisan i da mu se penzija isplaćuje u skladu s odredbama važećeg Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica, za koji apelant smatra da je povoljniji u konkretnom slučaju. Tvrdi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju pogrešno zaključio da je penzija koju je ostvario po odredbama Zakona o PIO obračunata u većem iznosu od penzije koju bi ostvario po odredbama važećeg Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica. U vezi s tim, apelant navodi da je Vrhovni sud pogrešno poredio visinu penzije iz juna 2013. godine, koja je iznosila 625,41 KM po ranije važećem Zakonu o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica, sa iznosom penzije iz jula 2014. godine, koja je po Zakonu o PIO iznosila 662,05 KM, što je vremenska distanca od godinu dana u kojoj su, kako tvrdi, penzije povećavane i usklađivane tri puta. Tvrdi da bi penzija koju bi ostvarivao po osnovu važećeg Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica bila 47,95 KM veća na mjesečnom nivou od one koju ostvaruje prema odredbama Zakona o PIO, a što, prema apelantovom mišljenju, proizlazi iz člana 8 važećeg Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi i smatra da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu je ukazao u apelaciji. Okružni sud takođe smatra da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 2.

(2) Pravo na starosnu penziju ima profesionalno vojno lice nakon pre-stanka službe, ukoliko nije postalo osiguranik u obaveznom ili dobrovolj-nom osiguranju prema propisu kojim je uređena oblast penzijskog i invalid-skog osiguranja.

Član 8.

Radi određivanja visine starosne penzije profesionalnog vojnog lica, lič-ni koeficijent se određuje od godišnjih ličnih koeficijenata za posljed-njih pet godina profesionalne vojne službe, ne računajući godinu ostvari-vanja prava na penziju.

Član 11.

Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u “Službe-nom glasniku Republike Srpske”.

23. Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-31/13 od 24. aprila 2014. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 35/14) u relevantnom dijelu glasi: Utvrđuje se da član 11. Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 26/13) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

[…]

24. Zakon o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/13), važeći u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

2) Pravo na starosnu penziju ima profesionalno vojno lice nakon prestanka službe ukoliko nije postalo osiguranik u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju prema propisu kojim je uređena oblast penzijskog i invalidskog osiguranja.

Član 8.

Radi određivanja visine starosne penzije profesionalnog vojnog lica, lični koeficijent se određuje od godišnjih ličnih koeficijenata za posljednjih pet godina profesionalne vojne službe, ne računajući godinu ostvarivanja prava na penziju.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 020469 17 Uvp od 5. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je osporena odluka donesena u postupku po apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju, dakle u predmetu građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju.

33. Iz apelacionih navoda u suštini proizlazi da apelant smatra mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje na način što je osporenom odlukom proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je zaključeno da rješenjem Fonda PIO (kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu penzije po važećem Zakonu o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica) nije povrijeđen zakon na štetu apelanta jer je penzija koju je apelant ostvario u posebnom postupku prema odredbama Zakona o PIO obračunata u većem iznosu od penzije koju je apelant ostvarivao po starom Zakonu o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica, a koji je sadržajno istovjetan važećem Zakonu o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica.

34. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka proizvoljna.

36. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega ukazuje da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju po osnovu ranijeg Zakona o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica, počev od 31. marta 2013. godine u iznosu od 625,41 KM mjesečno, a na osnovu rješenja Filijale od 19. juna 2013. godine, a koje pravo mu je prestalo 8. maja 2014. godine, zbog toga što je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-31/13 od 24. aprila 2014. godine utvrđeno da odredba 11 tog zakona (kojom je bilo regulisano pitanje dana stupanja na snagu tog zakona) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Ustavni sud zapaža da je nakon toga donesen važeći Zakon ostvarivanju prava na penziju vojnih lica čije su relevantne odredbe (člana 2 stav 2 na koje su se organi uprave i redovni sudovi pozivali u svojim odlukama i člana 8 na koje se pozivao apelant) sadržajno identične odredbama ranije važećeg Zakona o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica. Ustavni sud dalje primjećuje da iz činjenica konkretnog predmeta nesporno proizlazi da je apelant nakon stupanja na snagu važećeg Zakona o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica podnio dva zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Jedan od tih zahtjeva je zahtjev od 29. septembra 2014. godine, o kojem je u konačnici odlučeno rješenjem Filijale od 16. februara 2016. godine, a protiv kojeg apelant nije izjavio žalbu i saglasio se s isplatom penzije po tom osnovu, te kojim rješenjem je o apelantovom pravu riješeno primjenom odredbi Zakona o PIO tako što je utvrđeno da apelant ostvaruje pravo na srazmjerni dio starosne penzije počev od 26. jula 2014. godine u iznosu od 662,05 KM mjesečno, te da se ovako određena penzija usklađuje za 2% i počev od 1. oktobra 2014. godine iznosi 675,29 KM, te da se ovako određena penzija usklađuje za 1,65% i počev od 1. januara 2015. godine iznosi 686,43 KM. Ustavni sud zapaža da je apelant 25. jula 2014. godine podnio i drugi zahtjev Filijali, i to za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema važećem Zakonu o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica, a koji je odbijen odlukama donesenim u postupku koji je okončan osporenom presudom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, za razliku od organa uprave i Okružnog suda, koji su u nižestepenim odlukama zaključili da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema odredbama važećeg Zakon o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica, u osporenoj odluci, a koja predstavlja konačnu odluku u konkretnom predmetu, ocijenio da apelant ispunjava te uslove. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da u konkretnom slučaju osporenim aktom nije povrijeđen zakon na štetu apelanta obrazloživši da je iznos penzije ostvarene prema Zakonu o PIO obračunat u većem iznosu od penzije koju je apelant ostvarivao po starom Zakonu o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica, a čije su relevantne odredbe sadržajno identične odredbama važećeg Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica.

37. Imajući u vidu naprijed navedeno, sadržaj osporenih i nižestepenih odluka i odredbe relevantnih propisa citiranih u dijelu ove odluke pod nazivom „Relevantni propisi“, Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud u konkretnom predmetu razmotrio sva sporna pitanja i da je za taj svoj zaključak, nasuprot apelantovom mišljenju, dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje koje ne odaje utisak proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda da bi penzija koju bi ostvarivao po osnovu važećeg Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica bila 47,95 KM veća na mjesečnom nivou od one koju ostvaruje prema odredbama Zakona o PIO, Ustavnom sudu nije ponudio argumentaciju kojom bi te svoje navode potvrdio. Ovo pogotovo dovodeći tekst odredbe člana 8 važećeg Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica, za koju apelant smatra da je proizvoljno primijenjena u konkretnom slučaju, u vezu s obrazloženjem osporene odluke, a iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni navedene odredbe. Dakle, suprotno apelantovom mišljenju, Ustavni sud obrazloženje osporene odluke ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnog suda.

38. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, odnosno da se ti navodi, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Nediskriminacija

40. Ustavni sud takođe zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant, osim ovog navoda, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom po zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. S obzirom na to, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentovane razloge iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava prilikom donošenja zaključka da u konkretnom slučaju, odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu penzije po važećem Zakonu o ostvarivanju prava na penziju vojnih lica, nije povrijeđen zakon na štetu apelanta jer je penzija koju je apelant ostvario prema odredbama Zakona o PIO obračunata u većem iznosu od penzije koju je apelant ostvarivao po starom Zakonu o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica, a koji je sadržajno istovjetan važećem Zakonu o ostvarivanju prava na starosnu penziju vojnih lica.

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelant, osim navoda o povredi ovog prava, nije ponudio argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji po nekom zabranjenom osnovu.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2453/20 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio