Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4078/21 (F. L.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4078/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-4078/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Fazila Lonić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fazila Lonić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 33 0 P 066898 17 Gž od 15. lipnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Živinicama broj 33 0 P 066898 15 P od 27. lipnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Fazila Lonić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Živinica, podnijela je 1. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 066898 17 Gž od 15. lipnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Živinicama broj 33 0 P 066898 15 P od 27. lipnja 2017. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je stekla pravo na posjed i pravo vlasništva na zemljišnoj površini od 378 m od dijela parcele koja ima ukupnu površinu 3.716 m , predmetna parcela bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, te da je tuženik (A. S.) dužan predati u posjed apelantici sporni dio predmetne parcele i trpjeti da se na temelju te presude od strane nadležnih organa izvrši cijepanje i upis prava posjeda i vlasništva na opisanome dijelu navedene parcele u korist apelantice sa dijelom 1/1, sve na način prikazano na skici lica mjesta vještaka geodetske struke od 15. ožujka 2017. godine, koja čini sastavni dio presude.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud ocijenio kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice jer je na temelju predloženih i izvedenih dokaza utvrdio da je tuženik savjesni posjednik spornoga dijela predmetne parcele. Naime, istakao je da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik spornu parcelu kupio 1977. godine, kada je između kupljene parcele i parcele koja pripada apelantici postavio metalnu ogradu, bez protivljenja pravnoga prednika apelantice, a gdje je kasnije postavio i betonski zid. Dakle, istakao je da kada se ima u vidu činjenica da je tuženik ušao 1977. godine u posjed predmetne parcele na temelju kupoprodajnoga ugovora, temeljem kojega se upisao kao vlasnik ove parcele u ZK, da je između kupljene parcele i parcele tužiteljice postavio ogradu, dakle da je više od 20 godina u savjesnome posjedu te nekretnine, pa time i spornoga dijela površine predmetne parcele, onda je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je tuženik ne samo pravnim poslom već i dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornome dijelu predmetne nekretnine, u smislu čl. 58. st. 1. Zakona o stvarnim pravima. Stoga, istakao je da je neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se sporni dio predmetne parcele utvrdi kao njezino vlasništvo, tim prije jer ni apelantica niti njezin pravni prednik nikada nisu bili u posjedu spornoga dijela predmetne parcele. Istakao je da apelantica nije dokazala da tuženik nije bio savjesnim posjednikom spornoga dijela predmetne parcele, osobito jer tuženika nitko nije smetao u mirnome i faktičkome korištenju spornoga dijela predmetne parcele sve do podnošenja tužbe, odnosno do podnošenja prijedloga za uređenje međe. Kantonalni je sud istakao da na pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke nisu od utjecaja prizivni navodi da je apelantica sa svojim prednikom na terenu posjedovala zemljišnu parcelu od 1.600 m i da se nezakonitim aktivnostima neodgovornih službenih osoba iskoristila neukost i stanje nužde apelantice, pa da je nakon izvršenoga usuglašavanja njezina zemljišna parcela sa 1.600 m površine smanjena na 1.192 m . Naime, istakao je da je u konkretnome slučaju jedino relevantno da je tuženik u posjedu spornoga dijela predmetne parcele od 1977. godine, kada je postavljena željezna ograda koja dijeli parcelu tuženika i parcelu apelantice, dakle, da je tuženik u posjedu sporne nekretnine više od 20 godina, čime je dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornome dijelu parcele, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Istakao je i da prema nalazu vještaka geometra apelantica drži u posjedu površinu od 1.464 m2, iako je upisana kao posjednik i vlasnik u ukupnoj površini od 1.192 m2.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, navodi kako je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivnopravni propisi, u situaciji kada sud nije utvrdio da je došlo do smanjenja površine njezine parcele, koja je iznosila 1.600 m , tj. da utvrđeno stanje ne odgovara stanju na terenu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno istakao da apelantica tijekom postupka nije dokazala da je tuženik nesavjestan posjednik spornoga dijela predmetne parcele, te da niti apelantica niti njezin pravni prednik nisu nikada niti bili posjednici spornoga dijela predmetne parcele. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4078/21 (F. L.) | Sudska praksa | Aktio