Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2485/20 (B. A., G. A., R. A. i N. A.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2485/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-2485/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Antić Bosiljka i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Bosiljka Antić, Gordana Antić, Risto Antić i Nikola Antić protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 100116 20 Rev 2 od 30. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosiljka Antić, Gordana Antić, Risto Antić i Nikola Antić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BD BiH), koje zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 17. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda BD BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 100116 20 Rev 2 od 30. aprila 2020. godine i presude istog suda broj 96 0 100116 18 Gž od 25. marta 2019. godine.
2. Predmet odlučivanja u konkretnom slučaju je bio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im Javna zdravstvena ustanova „Zdravstveni centar Brčko“ (u daljnjem tekstu: tužena) naknadi nematerijalnu i materijalnu štetu koju su pretrpjeli zbog smrti njihovog supruga i oca (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), za koju su tvrdili da je uzrokovana propustom ljekara tužene koji su, kako su naveli, postupali „suprotno dobroj praksi jer su propustili utvrditi pravilnu i tačnu dijagnozu i dati adekvatnu terapiju“, zbog čega je njihov prednik preminuo. Odlučujući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud u Brčkom (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, presudom broj 96 0 P 100116 16 P od 26. septembra 2018. godine, usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da apelantima isplati određene iznose na ime naknade nematerijalne i materijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, kako je to detaljno navedeno u izreci prvostepene presude. Osnovni sud je zaključio da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je do smrti prednika apelanata došlo greškom i propustima ljekara tužene zato što nisu izvršili „potpun pregled pacijenta i nisu utvrdili pravi uzrok njegovih tegoba, na osnovu čega su mogli utvrditi pravu dijagnozu“, što je za posljedicu imalo „nemogućnost da se posumnja na infekciju“ i u skladu s tim odrediti adekvatan način liječenja.
3. Odlučujući o žalbi protiv ove presude, Apelacioni sud je, presudom broj 96 0 100116 18 Gž od 25. marta 2019. godine, uvažio žalbu tužene, pa je preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Naime, iz vrlo detaljnog obrazloženja drugostepene presude proizlazi da prednik apelanata nije bio primljen kod tužene zbog povrede šake, već zbog drugih tegoba (vidi, str. 4-7. drugostepene odluke). U vezi sa povredom šake, drugostepeni sud je istakao da je u nalazu vještaka JZU Zavod za sudsku medicinu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZSM), navedeno da su ljekari tužene „u potpunosti zanemarili povredu lijeve šake kod [prednika apelanata] koja je najvjerovatniji izvor infekcije i sepse.“ Međutim, kako je dalje obrazložio drugostepeni sud, iz nalaza vještaka ZSM se ne vidi „kada je došlo do razvoja sepse u organizmu [prednika apelanata], koji je izvor infekcije, na koji način je bakterija zlatnog stafilokoka (koja je nesumnjivo izvor infekcije i sepse, te neposredni uzrok smrti [prednika apelanata]) dospjela u [njegov] organizam, tj. da li putem rane na lijevoj ruci nastale udarcem sjekirom ili unošenjem u organizam zaraženog mesa koje je [prednik apelanata], kako je utvrđeno, konzumirao par dana prije povrede lijeve ruke“, u vezi sa čim su također konstatovani određeni simptomi. Dalje, drugostepeni sud je naveo i da su vještaci ZSM u nalazu i mišljenju naveli da je „u potpunosti zanemarena povreda lijeve šake, koja je s obzirom na uzročnika [zlatni stafilokok] vjerovatni izvor infekcije, zbog čega je dio odgovornosti i na pacijentu koji nije skrenuo pažnju na povredu šake, ali da svakako postoji i odgovornost ljekara koji nigdje u medicinskoj dokumentaciji kod hospitalizovanog pacijenata ne spominju povrijeđenu šaku (do prijema u Kliniku za infektivne bolesti UKC Tuzla)“. U nalazu vještaka je navedeno i da nemogućnost postavljanja dijagnoze u kratkom periodu hospitalizacije kod tužene (jedan dan) „nije neuobičajena i ne može se smatrati stručnim propustom“, kao i da su predniku apelanata dati antibiotici, ali da u „ovom periodu liječnici nisu imali saznanja o vrsti uzročnika infekcije niti su to saznanje mogli dobiti u roku manjem od 24h“. Ipak, navedeno je i „da je rana na lijevoj šaci evidentirana i posvećena joj dužna pažnja, njen izgled (otečena i crvena, bolna na dodir) mogao bi ukazati na realnu mogućnost stafilokokne infekcije i bolji izvor adekvatne antibiotske terapije, čije uključivanje (adekvatnog antibiotika) u periodu hospitalizacije kod tužene ne bi garantovalo, ali bi povećalo šanse za uspješnije liječenje i preživljavanje pacijenta“. Također, u nalazu vještaka je navedeno i to da u toku kratke hospitalizacije kod tužene ljekari „nisu utvrdili prave dijagnoze već samo verifikovali simptome i znake bolesti, ali da su (zbog opravdane sumnje u infektivno stanje) bez nepotrebnog odlaganja uputili pacijenta u adekvatnu ustanovu – UKC Tuzla.“
4. Cijeneći ovaj i druge izvedene dokaze, Apelacioni sud je zaključio da ovakav nalaz ne ukazuje na postojanje adekvatne uzročne veze između zanemarivanja povrede na lijevoj ruci prednika apelanata i nastale štete sa smrtnom posljedicom. Takva adekvatna uzročna veza bi, kako je dalje naveo drugostepeni sud, postojala „kod sigurnog ishoda liječenja bez posljedica po zdravlje pacijenta, a to vještaci nisu rekli, odnosno ne tvrde da bi [prednik apelanata] ozdravio i da ne bi nastupila njegova smrt da je povreda na njegovoj lijevoj ruci evidentirana od strane ljekara tužene“. Naprotiv, prema mišljenju vještaka, „ni pravovremeno otkrivanje povrede na lijevoj ruci [prednika apelanata], niti adekvatna terapija (efikasniji antibiotik) [...] ne garantuje pozitivan ishod, odnosno da bi izvjesno dovelo do ozdravljenja [prednika apelanata].“
5. Drugostepeni sud je također naveo da se spor u konkretnom slučaju treba raspraviti primjenom odredaba čl. 154. stav 1. i 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, drugostepeni sud je istakao da član 154. stav 1. ZOO propisuje da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok član 170. stav 1. ZOO propisuje da za štetu koju zaposleni u radu i u vezi s radom prouzrokuje trećoj osobi odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako ne dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebao. Jedna od općih pretpostavki za odštetnu odgovornost je, kako je dalje naveo sud, uzročna veza između protupravne štetne radnje i nastale štete. Međutim, kako je dalje navedeno, za građansku odgovornost za štetu „nije dovoljna svaka prirodna (faktička) uzročna veza, koju utvrđuju vještaci, već se pravno relevantnom vezom između liječničke greške i štete smatra jedino ona liječnička greška koja je adekvatna nastaloj posljedici“. Takva pravno relevantna uzročna veza postoji, kako je dalje navedeno, „samo ako je određena štetna radnja bila podobna da izazove štetnu posljedicu, a ne i ako je štetna radnja izazvala štetnu posljedicu samo zbog specifične neočekivane okolnosti o kojoj se po redovnom toku stvari ne vodi računa“ (detaljnije obrazloženje na str. 9-10. drugostepene presude). Stoga je adekvatna veza pravno pitanje o čijem postojanju odluku donosi sud „ocjenom da li je prirodna veza (koju utvrđuju liječnici) i adekvatna“. Na osnovu svega navedenog, drugostepeni sud je zauzeo stav da se ne može „na osnovu vjerovatnosti“ izvesti zaključak da je utvrđeno „postojanje uzročno-posljedične veze između povrede lijeve šake, koju nesumnjivo nisu vidjeli ljekari [tužene] i toga da je ista primaran izvor infekcije, a zatim i sepse, kao neposrednog uzroka smrti prednika apelanata.“
6. Apelanti su protiv drugostepene presude izjavili reviziju koju je Apelacioni sud, osporenom presudom broj 96 0 P 100116 20 Rev 2 od 30. aprila 2020. godine, odbio. U obrazloženju ove presude, Apelacioni sud je naveo da prihvata u cijelosti zaključke drugostepenog suda kao pravilne, potpune i na zakonu zasnovane, ta da ti zaključci nisu dovedeni u pitanje revizijskim navodima da je smrt njihovog prednika nastupila zbog greške ljekara tužene, naročito imajući u vidu nalaz vještaka ZSM koji su zaključili da ni ranije otkrivanje povrede na ruci preduzimanje adekvatnije antibiotske terapije ne bi garantovalo ozdravljenje prednika apelanata, „nego bi samo povećalo šanse za uspješnije izlječenje i preživljavanje pacijenta“. Apelacioni sud je dalje naveo da je mjerodavno pravo u konkretnom slučaju odredba člana 170. stav 1. „dok je odredba člana 154. stav 1. [ZOO] navedena samo u kontekstu općih pretpostavki odgovornosti za štetu „odnosno postojanja uzročne veze između štetne radnje i štete kao ključnog elementa za ovaj vid odgovornosti.“ Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da nije dokazano da postoji adekvatna uzročna veza između povrede ruke prednika apelanata i nastale posljedice sa smrtnim ishodom, te da se tužena ne može smatrati dogovornom za štetu koju su apelanti pretrpjeli.
7. Apelanti smatraju da im je presudama donesenim u žalbenom i revizijskom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ta član 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). U vezi s tim, apelanti su naveli da „pošto nisu bili zadovoljni odlukom revizijskog suda, zatražili su mišljenje Medicinskog fakulteta u Beogradu“, koji je 21. maja 2020. godine dao mišljenje iz kojeg „proizlazi je smrt [prednika apelanata] nastupila uslijed opšte krvne zaraze koju je prouzrokovala razderina na lijevoj šaci“, te da je „prilikom prijema u bolnicu u Brčko učinjeno više stručnih previda, jer je na početku loše urađen pregled a da je urađen kompletan pregled ustanovilo bi se da postoji povreda lijeve šake.“ Apelanti dalje detaljno izlažu nalaze ovog vještačenja, te smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što je Apelacioni sud „tražio da apelanti dokažu da bi [njihov prednik] sa apsolutnom sigurnošću preživio da je bio adekvatno liječen“ kod tužene.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je Apelacioni sud u žalbenom i revizijskom postupku cijenio dokaze i primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud najprije ističe da su neprihvatljivi navodi apelanta koji su zasnovani na nalazu koji je pribavljen nakon što je okončan revizijski postupak, odnosno nakon što je donesena konačna odluka, budući da taj nalaz koji su apelanti naknadno pribavili nije bio predmetom ocjene sudova u redovnom postupku. S druge strane, u drugostepenoj presudi, kojom je preinačena prvostepena presuda, sud je dao vrlo detaljno obrazloženje nalaza vještaka ZSM, te svih zaključaka koje je u vezi s tim izveo, a naročito zaključka da nije dokazana pravno relevantna uzročno-posljedična veza između zanemarivanja povrede šake prednika apelanata i njegove smrti uzrokovane stafilokoknom infekcijom, kako je to već detaljno navedeno (vidi tačku 3.. ove odluke). Također, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud i u presudi povodom žalbe i u presudi povodom revizije dovoljno jasno obrazložio svoje odluke kako u odnosu na činjenično stanje, tako i u odnosu na primjenu materijalnog prava, te da takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da im je na bilo koji način prekršena neka od garancija iz prava na pravično suđenje, niti je takvo što očigledno, pa proizlazi da apelanti svoje tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje u suštini zasnivaju na svom nezadovoljstvu zbog sudske ocjene dokaza i konačnim rezultatom postupka u konkretnom slučaju.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u konkretnom slučaju pokreću pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelanti su se pozvali na član 17. Evropske konvencije, ali u vezi s tim nisu dali bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga je i pozivanje na član 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovano.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić