Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-378/22 ("CEBOS" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-378/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-378/22, rješavajući apelaciju koju je podnio "CEBOS" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "CEBOS" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 329220 21 Rev od 4. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "CEBOS" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedžla Šehić advokat iz Sarajeva, podnio je 31. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 329220 21 Rev od 4. novembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 329220 14 Pž od 19. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 329220 12 Ps od 11. marta 2014. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (ŠIRBEGOVIĆ d.o.o. Gračanica) na ime duga isplati 12.360,13 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po više zaključenih ugovora, te da su 28. decembra 2005. godine zaključili ugovor o građenju za predmetni poslovni objekat, tako da je tužilac bio izvođač radova, a apelant investitor. Također, da nije sporno da je ugovorena vrijednost radova iznosila 83.687,50 KM, te da je bio ugovoren način plaćanja i to 50% ugovorene vrijednosti avansnom uplatom odmah po potpisivanju ugovora, u koji je bila uključena kompenzacija u visini od 12.000,00 KM za beton „Cargo international“, a ostatak iznosa od 50% novčanom uplatom po ispostavljenim situacijama, te da su ugovorne strane kao instrument obezbjeđenja plaćanja razmijenila vlastite mjenice. Također, da iz mjenične izjave tužioca od 27. januara 2006. godine proizilazi da je apelant bio ovlašten da mjenicu tužioca može naplatiti kao avansnu vrijednost od 29.843,00 KM i PDV od 5.731,99 KM bez protesta, s tim da se plaćanje mjenične obaveze ima izvršiti najkasnije do 15. marta 2006. godine. Nadalje, da je apelant 10. septembra 2007. godine dostavio banci na naplatu mjenicu tužioca u iznosu od 12.360,13 KM, koju je banka realizovala tako što je sa računa tužioca zaplijenila i prenijela na račun apelanta navedeni iznos. Nadalje, da su parnične stranke 23. maja 2006. godine zajedno sa firmama GMT „Prefabrikacija“ d.o.o. Gračanica i „Cargo international“ Sarajevo d.o.o. sačinile i potpisale izjavu o kompenzaciji na iznos od 12.000,00 KM. Međutim, kako do realizacije ugovora o građenju nije došlo (jer je isti raskinut zbog toga što je došlo do promjene u pogledu građevinske dozvole), apelant nije uplatio ugovoreni novčani iznos avansa od 29.843,00 KM, a izjava o kompenzaciji mogla biti realizovana zbog neizvršenja ugovora o građenju, te, dakle, nije mogla uticati na međusobne poslovne odnose ugovornih strana. Nadalje, da je dopisom od 12. jula 2007. godine tužilac obavijestio apelanta da, ukoliko nije knjižio navedenu kompenzaciju, istu stornira, a da će se ona provesti na iznos od 6.856,00 KM po drugom pravnom poslu i to ugovoru o isporuci od 12. jula 2007. godine. Također, da je utvrđeno je da je u tom periodu sa računa apelanta vršena isplata novčanih sredstava po mjenici apelanta od 12. jula 2007. godine u korist tužioca. Vrhovni sud je naveo da je na okolnost da li je kompenzacija provedena kod potpisnika u kompenzaciji, provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke, koji je u svom nalazu naveo da ista nije provedena u poslovnim knjigama firme GMT „Prefabrikacija“ d.o.o. Gračanica, a da nije mogao stupiti u kontakt sa „Cargo international“ d.o.o. radi uvida u poslovne knjige. Također, da je vještak pojasnio na glavnoj raspravi, a po prigovoru apelanta na karticu „Cargo international“ d.o.o koja glasi na iznos od 6.856,00 KM, da se radi o prenesenom stanju iz 2005. godine, koji se ne može dovesti u vezu sa kompenzacijom od 23. maja 2006. godine, jer je stariji od datuma zasnivanja kompenzacije. Dakle, da izjava o kompenzaciji nije mogla biti realizovana zbog neizvršenja ugovora o građenju, iz čega proizilazi da nije mogla uticati na poslovne odnose njenih potpisnika. Konačno, da apelant nije dokazao u toku postupka da je između parničnih stranaka ugovoreno da mjenica tužioca bude sredstvo obezbjeđenja za drugi ugovorni odnos među njima (ugovor o isporuci), te da je tačno da je banka sa računa apelanta izvršila prijenos – isplatu novčanih sredstava na račun tužioca, ali po mjenici od 12. jula 2007. godine, a da apelant nije dokazao da je ona bila sredstvo obezbjeđenja po ugovoru o građenju. Apelant je samo tvrdio da je postojao usmeni dogovor, ali nije dokazao postojanje pismene forme ugovora, dogovora, ili pregovora o zadržavanju mjenice koja bi se odnosila na ugovor o isporuci. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je sporno da li je apelant bio ovlašten da nakon raskida ugovora o građenju iskoristi mjenicu tužioca kao instrument obezbjeđenja plaćanja, odnosno da li je ta ista mjenica bila instrument obezbjeđenja po nekom drugom ugovoru, kao i da li je došlo do realizacije kompenzacije od 23. maja 2006. godine, odnosno avansnog dijela plaćanja po ugovoru, te da li je nastupila zastara potraživanja. Kod činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova da nije došlo do realizacije ugovora o građenju i da je taj ugovor raskinut, te da se iznos od 6.856,00 KM iz kartice „Cargo international“ ne može dovesti u vezu sa kompenzacijom od 23. maja 2006. godine, s obzirom da se radilo o prenesenom stanju iz 2005. godine, a da apelant u toku postupka nije dokazao u smislu čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da je mjenica tužioca bila sredstvo obezbjeđenja za neki drugi ugovorni odnos među strankama (po ugovoru o isporuci od 12. jula 2007. godine), to je apelant po ocjeni Vrhovnog suda bez pravnog osnova realizovao tu mjenicu. Dakle, radilo se o sticanju bez osnova, a ne o mjeničnom sporu kako to neosnovano ističe apelant, zbog čega nije bilo mjesta primjeni odredaba Zakona o mjenici kod odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare, pa su pravilnom primjenom čl. 210., 214. i 371. Zakona o obligacionim odnosima, nižestepeni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu kao osnovanom. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju riječ o mjeničnom sporu, na koji su se glede pitanja zastare trebale primijeniti odredbe Zakona o mjenici, a ne o institutu neosnovanog bogaćenja, kako su to nezakonito i neosnovano utvrdili redovni sudovi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluka dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-378/22 ("CEBOS" d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio