Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-625/22 (M. B. i A. B.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-625/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-625/22, rješavajući zahtjev Mirhata Beganovića i Amine Memić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirhata Beganovića i Amine Memić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirhat Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) i Amina Memić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Damir Kočo, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 309908 21 Kž2 od 21. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 309908 13 K od 12. maja 2021. godine. Apelanti su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Općinskom sudu „da zastane sa upućivanjem osuđenih na izdržavanje kazne“ do donošenja odluke po apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 309908 13 K od 12. maja 2021. godine, apelant i apelantica su oglašeni krivim što su radnjama bliže opisanim u izreci presude počinili krivično djelo Prevara iz člana 294. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivično djelo Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi stava
1. KZ FBiH, a sve u vezi čl. 31. i 54. istog Zakona. Općinski sud je apelantu za krivično djelo Prevara iz člana 294. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci a za krivično djelo Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa mu je primjenom člana 54. stav 1. i stav 2. tačka b) KZ FBIH, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca. Općinski sud je apelantici za krivično djelo Prevara iz člana 294. stav 2. u vezi stava 1. KZ F BiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca a za krivično djelo Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi stava 1. KZ F BiH, kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, pa joj je primjenom člana 54. stav 1. i stav 2. tačka b) KZ FBiH izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 212. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) oštećenom B.T. je dosuđen imovinskopravni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 320.000,00 Eura, koji iznos će apelanti solidarno isplatiti oštećenom u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti presude.
3. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 309908 21 Kž2 od 21. oktobra 2021. godine, žalbu (branioca) apelanata djelomično uvažio, Presudu Općinskog suda broj 65 0 K 309908 13 K od 12. maja 2021. godine ukinuo u dijelu odluke o imovinskopravnom zahtjevu, kojom je dosuđen imovinskopravni zahtjev za naknadu štete B.T. u iznosu od 320.000,00 Eura, i u tom dijelu pobijanu presudu vratio na ponovno suđenje. U ostalom dijelu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
4. Apelanti u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da su dovedeni u težak procesni položaj, budući da je iz izvještaja o postojanju krivičnog djela Državne agencije za istrage i zaštitu koji je sačinjen 16. februara 2010. godine njima stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ FBiH, iako iz tog izvještaja nedvojbeno proizlazi da je autor svih radnji i dogovora sa oštećenim bio sada pokojni I.Ć., koji je preminuo tokom početka ovoga postupka. I ta činjenica je, kako apelanti smatraju, doprinijela nepoštenom i dugotrajno vođenom suđenju uz nezavidan doprinos prvostepenog suda, a i Kantonalnog tužilaštva, jer je postupanje u ovom predmetu činjeno po više tužilaca i sudaca. Apelanti ističu da im je dostavljen samo dio dokaza koji je uložen u spis suda i koji je nakon smrti trećeoptuženog I.Ć. poslužio kao činjenični supstrat na kojem su zasnovane osporene presude. Dalje, apelanti navode da su po optužnom prijedlogu iz Republike Hrvatske bili već inkriminisani za inkriminacije koje su im stavljene na teret optužnicom Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, pa je očigledno da se u dvije države vode postupci protiv apelanata „o istoj inkriminaciji.“ Apelanti osporavaju i ocjenu dokaza i to prije svega pročitanom iskazu oštećenog B.T. koji je dao u Županijskom sudu u Dubrovniku. Smatraju da ovaj iskaz nije dat u smislu odredbe člana 13. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima te da nije zakonit dokaz. Smatraju i da je Općinski sud na „otvoren“ način pokazao pristrasnost i stao na stranu optužbe zbog odluke da se pročita iskaz B.T., koji je očigledno izbjegavao da pristupi na sud i odgovara na postavljenja pitanja, a sud je potom uzeo iskaz oštećenog kao dosljedan i tačan od riječi do riječi, bez imalo sumnje u navode iz iskaza. Apelanti ukazuju i da je Općinski sud prilikom donošenja odluke „zanemario odredbe člana 295. stav 1. ZKP FBiH, vršeći intervencije u dispozitivu optužnice, iako navedena odredba ne sadrži potrebni obim ovlaštenja koji bi dozvolio da sud može da mijenja činjenični opis koji se optuženim stavlja na teret.“, mada je članom 290. ZKP FBiH propisano da je tužitelj jedino ovlašten da mijenja činjenično stanje u optužnici. Ističu da je Općinski sud prilagođavajući optužnicu, i to u bitnom dijelu doveo apelante u teži procesni položaj, jer je izbacio činjenično stanje koje nije dokazano. Sud, iako nije vezan za pravnu kvalifikaciju koju je predložilo tužilaštvo, proširio kvalifikaciju prema apelantima i to na način da ih je doveo u teži procesni položaj. Nadalje, apelanti ističu da im sud stavlja na teret „kompletan činjenični opis optužnog akta“, a da pri tome u cijelosti izostavlja radnje preminulog I.Č., koji je prema izjavama svjedoka i oštećenog, zaista i u odlučujućoj mjeri učestvovao u svim inkriminisanim radnjama. Zatim, ističu da apelantica nije mogla, a ni morala znati da drugi optuženici rade bilo što nezakonito, obzirom na činjenicu da u spisu takav dokaz ne postoji. Kada je u pitanju krivičnopravna sankcija, apelanti navode da ih sud ne razdvaja u radnjama izvršenja, jer se kroz cjelokupno obrazloženje provodi teza da su uradili nešto zajedno, iako su radnje apelantice u „cjelosti minorne i apsolutno ne predstavljaju na bilo koji način odlučujući doprinos u inkriminaciji“ koja im se „stavlja na teret.“
5. Apelanti ističu da je iz apelacije jasno da bi njihovom upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora bila povrijeđena njihova prava garantovana Evropskom konvencijom, obzirom „na nespornu činjenicu da je povrijeđeno pravo na odbranu nedostavljanjem bilo kakvih dokaza o postojanju osnovane sumnje, a i nespornom iznošenju netačnih interpretacija“. Apelanti su stoga predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se „naložiti“ Općinskom sudu da zastane sa upućivanjem apelanta na izdržavanje kazne do donošenja odluke po podnesenoj apelaciji.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.
11. U konkretnom slučaju apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere temelje na tvrdnji da im je prekršeno pravo na pravično suđenje, odnosno očigledno da zahtjev za privremenu mjeru temelje na istim argumentima na kojima zasnivaju tvrdnju o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije bez bilo kakve dodatne argumentacije u vezi sa podnijetim zahtjevom za privremenu mjeru. Dakle, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelanti smatraju da njihovi navodi o povredama ljudskih prava učinjenih u predmetnom krivičnom postupku, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.
12. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se relevantnim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Federacije BiH („Službene novine“ Federacije BiH br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11, u daljnjem tekstu: ZIKS) uređuje, između ostalog, postupak izvršenja kazne zatvora, te su u odredbi člana 27. ZIKS navedeni uslovi na osnovu kojih se može odgoditi izvršenje kazne zatvora osuđenom koji se nalazi na slobodi (na njegovu molbu). Također, Ustavni sud ukazuje da je članom
64. Pravila Ustavnog suda propisano postupanje Ustavnog suda vezano za odluke o privremenim mjerama te je stavom (5) tog člana propisano da „Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.“ Dakle, citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda je decidno propisano da su apelanti dužni tražiti odgađanje izvršenja odluke pred domaćim sudovima i na taj način dati redovnom sudu mogućnost da odgodi izvršenje kazne zatvora (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1682/20 od 20. maja 2020. godine, stav 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom predmetu apelanti u apelaciji nisu naveli, niti je Ustavnom sudu predočen bilo kakav dokument iz kojeg proizilazi da su apelanti prije obraćanja Ustavnom sudu od redovnog suda tražili odgađanje izvršenja kazne zatvora, dakle, nije ispunjen uslov propisan u članu 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda. Također, proizilazi da apelanti u konkretnom slučaju nisu ponudili razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić