Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4116/21 (I. K.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4116/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-4116/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivan Kuč, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Kuč protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 104986 21 Rsž 2 od 15. rujna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Kuč (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Zvornika, kojega zastupa Zoran Jovanović, odvjetnik iz Pala, podnio je 2. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 104986 21 Rsž 2 od 15. rujna 2021. godine.
2. Presudom Osnovnoga suda u Bijeljini od 29. travnja 2021. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta, te je poništena kao nezakonita odluka upravnoga odbora tuženice (JU „Dom učenika“ Bijeljina) od 12. lipnja 2018. godine, te je tuženica obvezana apelantu naknaditi troškove postupka u određenome iznosu.
3. Presudom Okružnoga suda od 15. rujna 2021. godine uvažen je priziv tuženice, prvostupanjska je presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, te je apelant obvezan tuženici isplatiti troškove parničnoga postupka u određenome iznosu.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da je odlukom tuženice od 12. lipnja 2018. godine odbijen kao neutemeljen prigovor apelanta protiv zaključka ravnatelja tuženice od 29. svibnja 2018. godine, kojim je prijava apelanta na javni natječaj tuženice od 6. ožujka 2018. godine odbačena kao nepravovremena. Zatim, da je prvostupanjski sud utvrdio da je prijava apelanta na predmetni natječaj bila pravovremena, te u tome smislu je zaključio da je predmetna odluka tuženice nezakonita. Okružni je sud istakao da je u ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev apelanta usmjeren ka poništenju kao nezakonite odluke tuženice, bez bilo kakvih daljnjih zahtjeva, osim zahtjeva za naknadu troškova postupka. Dakle, istakao je da tužbeni zahtjev ne sadrži zahtjev za činidbu ili trpljenje, te da se radi o deklaratornome tužbenome zahtjevu. Također, istakao je da je taj sud u svojoj ranijoj odluci (kojom je poništio prvostupanjsku odluku i vratio predmet na ponovni postupak) uputio prvostupanjski sud na potrebu provjere pravnoga interesa apelanta za ovakvom deklaratornom tužbom, s obzirom da zahtjev apelanta ne sadrži nikakav zahtjev za činidbu ili trpljenje, a nema objašnjenja da zahtjev nije dospio i što opravdava deklaratornu tužbu prije dospjelosti zahtjeva. Istakao je da je prvostupanjski sud u ponovnome postupku obrazložio da se radi o konstitutivnoj tužbi, te da apelant ima mogućnost da se nakon donošenja ovakve odluke uvrsti u rang listu za izbor na natječaju, da eventualno bude prvi na rang listi u slučaju ponovnoga rangiranja ili odustajanja drugih kandidata. Istakao je da Zakon o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) predviđa i regulira mogućnost i uvjete za podnošenje deklaratornih tužbi, pa se konkretna situacija može i raspravljati samo u okvirima ovih odredbi iz čl. 54. ZPP (odredbe koje reguliraju tužbu za utvrđenje). Nadalje, naveo je da postupak mora imati smisla i u pravilu tužbom stranka traži zaštitu svojih konkretnih prava, bilo da su već dospjela, bilo da nisu dospjela, ali je za njihovo realiziranje bitan utvrđujući dio sudbene odluke. Istakao je da je apelant u ovome parničnome postupku nije dokazao na koji način će ovim tužbenim zahtjevom zaštiti svoje konkretne interese. Naveo je da bi to bilo moguće npr. uz zahtjev za bodovanje apelanta u ponovljenome postupku, zahtjev za poništenje odluke o izboru, ili dokazivanjem da je pokrenut spor radi poništenja odluke o izboru drugoga kandidata i sl. Istakao je da apelant u konkretnome slučaju nije spomenuo niti obrazložio niti jedan konkretan cilj zaštite njegovih prava do kojih će doći utvrđujućom odlukom, osim što uopćeno tvrdi da će tuženica nakon odluke suda morati donijeti novu odluku. Dakle, naveo je da je postojanje interesa bitno, ne samo kod deklaratornih tužbi, nego kod svake druge tužbe, jer sudbeni se postupci ne mogu voditi bez jasne svrhe, zbog čega ZPP i regulira pravila o podnošenju utvrđujućih tužbi. Uz navedeno, istakao je da i navodi tuženice da je izbor kandidata izvršen, te uz to da nema podataka da je apelant osporio takvu odluku, ukazuje na nepostojanje svrhe ovoga postupka i beznačajnost bilo kakve sudbene odluke. Osim toga, naveo je da je apelant imao mogućnost da uredi svoj tužbeni zahtjev, sa određenim zahtjevom za činidbu, ili da se eksplicitno izjasni o tomu kakav mu je interes za utvrđujućom tužbom, prije dospjelosti zahtjeva za činidbu ili trpljenje, ali da on to nije učinio. Stoga, istakao je da generalne tvrdnje da ima pravo da se utvrdi nezakonitost odluke nije prihvatljiva, pa je stoga i njegov tužbeni zahtjev u postavljenome „tekstu“ neprihvatljiv, iako je jasno da je njegova prijava na konkurs bila pravovremena.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra kako je Okružni sud pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, jer smatra da u konkretnome slučaju niti po jednom kriteriju sud ne može tražiti postojanje pravnoga interesa kao uvjet za njezino podizanje. Apelant je naveo da niti jednim propisom (ZPP-om niti Zakonom o radu) nije predviđeno postojanje pravnoga interesa za podizanje tužbe u oblasti radnih sporova, te da je on imao pravo da traži da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženice.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno istakao kako u konkretnome slučaju nije postojao pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, u čemu Ustavni sud u okolnostima konkretnoga slučaja ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić