Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-732/21 (H. O.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-732/21

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 732/21, rješavajući apelaciju Hrvoja Osenka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju je podnio Hrvoje Osenk.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se trenutno vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu kao predmet broj 09 0 U 039702 21 U.

Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se predsjedniku Kantonalnog suda u Sarajevu da u skladu s ovom odlukom odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje predmetnog postupka shodno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Hrvoju Osenku isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se predsjedniku Kantonalnog suda u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da najkasnije u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hrvoje Osenk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Danijela Saller-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka, koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Općinom Novi Grad Sarajevo, Služba za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) u predmetu broj 02/11 (09)-23-3626/03 GB, a koji se trenutno vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kao predmet broj 09 0 U 039702 21 U.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 21. januara 2022. godine je od Kantonalnog suda, Ministarstva komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i prvostepenog organa zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, prvostepeni organ i Ministarstvo su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 26. januara do 23. februara 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu radi eventualnog izjašnjenja 10. februara i 2. marta 2022. godine. Apelant je 16. februara i 7. marta 2022. godine dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 18. jula 2002. godine prvostepenom organu podnio prijavu bespravne gradnje tražeći da se obustavi bilo kakva daljnja gradnja, odnosno da se ukloni poslovni objekt koji je S. Š. bespravno sagradio na zemljištu na kojem je apelant suvlasnik. Također, apelant je 10. januara 2003. godine prvostepenom organu podnio zahtjev za rušenje navedenog poslovnog objekta.

7. Prvostepeni organ je Zaključkom broj 09-23-3626/03 MZ od 26. decembra 2003 godine prekinuo postupak inspekcijskog nadzora u oblasti građenja u ovom predmetu (dok se ne riješi prethodno pitanje vezano za rješavanje zahtjeva S. Š. o legalizaciji bespravno sagrađenog poslovnog objekta, kao i rješavanje prava vlasništva).

8. Apelant je izjavio žalbu protiv zaključka od 26. decembra 2003. godine.

9. Ministarstvo je rješenjem od 6. decembra 2004. godine usvojilo apelantovu žalbu, poništilo zaključak od 26. decembra 2003 godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

10. U ponovnom postupku prvostepeni organ je Rješenjem broj 09-23-3626/03 MZ od 9. marta 2005. godine naredio investitoru S. Š. da u ostavljenom roku obavezno poruši sve izvedene radove na navedenom poslovnom objektu izvršene bez građevinske dozvole i uspostavi prvobitno stanje, a ukoliko ne izvrši naređenje iz prethodne tačke, rješenje će se izvršiti prinudnim putem na trošak investitora, a kako je to sve preciznije navedeno u st. I, II, III i IV dispozitiva rješenja.

11. Prvostepeni organ je 24. marta 2005. godine donio Zaključak broj 09-23-3626/03 o dozvoli izvršenja rješenja od 9. marta 2005. godine.

12. Ministarstvo je rješenjem od 21. juna 2005. godine uvažilo žalbu S. Š., poništilo rješenje od 9. marta 2005. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak, dok je rješenjem od 14. jula 2005. godine uvažilo žalbu S. Š. izjavljenu protiv zaključka od 24. marta 2005. godine, te poništilo zaključak od 24. marta 2005. godine.

13. Apelant je 28. jula 2005. godine podnio tužbu radi poništenja rješenja od 14. jula 2005. godine.

14. Prvostepeni organ je Zaključkom broj 09-23-3626/03 MZ od 6. juna 2006. godine odložio izvršenje rješenja od 9. marta 2005. godine (do okončanja postupka po zahtjevu S. Š. od juna 2006. godine za legalizaciju navedenog poslovnog objekta).

15. Apelant je izjavio žalbu protiv zaključka od 6. juna 2006. godine.

16. Prvostepeni organ je Zaključkom broj 06-23-5383/06 od 19. septembra 2007. godine prekinuo postupak legalizacije navedenog poslovnog objekta do završetka sudskog spora oko utvrđivanja prava vlasništva na zemljištu na kojem je izgrađen taj objekt, koji se vodi između S. Š., apelanta i dr.

17. Apelant je izjavio žalbu protiv zaključka od 19. septembra 2007. godine.

18. Prvostepeni organ je zaključkom od 24. septembra 2007. godine ponovo prekinuo postupak.

19. Ministarstvo je rješenjem od 22. novembra 2007. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv zaključka od 6. juna 2006. godine.

20. Apelant je 25. decembra 2007. godine podnio tužbu radi poništenja rješenja Ministarstva od 22. novembra 2007. godine.

21. Ministarstvo je rješenjem od 24. januara 2008. godine poništilo zaključak od 19. septembra 2007. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

22. Kantonalni sud je Presudom broj U: 1787/05 od 10. aprila 2009. godine uvažio apelantovu tužbu i poništio rješenje od 14. jula 2005. godine i predmet vratio Ministarstvu na ponovni postupak.

23. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 001492 07 U od 28. oktobra 2011. godine uvažio apelantovu tužbu i poništio rješenje Ministarstva od 22. novembra 2007. godine, kao i prvostepeni zaključak od 6. juna 2006. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.

24. U ponovnom postupku prvostepeni organ je Zaključkom broj 0-23-3626/03 od 30. novembra 2012. godine obustavio postupak inspekcijskog nadzora u predmetu bespravne gradnje poslovnog objekta (jer je S. Š. preminuo 24. maja 2011. godine, a u toku je ostavinski postupak iza umrlog).

25. Ministarstvo je Rješenjem broj 05/11-230 812/12 od 28. decembra 2012. godine odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv zaključka od 30. novembra 2012. godine.

26. Apelant je 28. januara 2013. godine podnio tužbu radi poništenja rješenja Ministarstva od 28. decembra 2012. godine.

27. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 016944 13 U od 6. juna 2016. godine uvažio apelantovu tužbu, poništio rješenje Ministarstva od 28. decembra 2012. godine i predmet vratio Ministarstvu na ponovni postupak.

28. Ministarstvo je Rješenjem broj 05/11-230-229 16 VLJ od 21. novembra 2017. godine odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv zaključka od 30. novembra 2012. godine.

29. Apelant je 12. decembra 2017. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu radi poništenja rješenja Ministarstva od 21. novembra 2017. godine.

30. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 029850 17 U od 23. februara 2021. godine uvažio tužbu, poništio rješenje Ministarstva od 21. novembra 2017. godine i zaključak od 30. novembra 2012. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.

31. U obrazloženju presude od 23. februara 2021. godine Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ bio dužan ispitati mogućnosti nastavka obustavljenog postupka, a sve s ciljem zaštite javnog interesa, pri čemu je trebao imati u vidu i prigovore kojima je tražen nastavak postupka. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i činjenicu da su u vremenskoj distanci od smrti S. Š. do donošenja rješenja od 21. novembra 2017. godine eventualno ispunjeni uvjeti za nastavak postupka, koji je obustavljen zbog smrti S. Š., Kantonalni sud je naveo da je rješenje od 21. novembra 2017. godine doneseno protivno članu 242. stav 2. Zakona o upravnom postupku, pa je odlučio kao u izreci presude.

32. U ponovnom postupku prvostepeni organ je Zaključkom broj 02/11 (09)-23-3626/03 GB od 2. jula 2021. godine prekinuo postupak u predmetu vršenja inspekcijskog nadzora u oblasti građenja kod investitora A. Š., a u vezi s izgrađenim predmetnim poslovnim objektom (jer je A. Š. 28. maja 2021. godine dostavila potvrdu da je podnijela zahtjev za nastavak postupka, koji se vodi pod brojem 06-23-10682/12, izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti – legalizaciju), te je odredio da prekid postupka traje dok nadležni organ ne riješi o zahtjevu A. Š. za legalizaciju.

33. Apelant je izjavio žalbu protiv zaključka od 2. jula 2021. godine.

34. Ministarstvo je Rješenjem broj 05/02-19-II-1487/21 od 27. augusta 2021. godine odbacilo apelantovu žalbu protiv zaključka od 2. jula 2021. godine kao izjavljenu od neovlaštenog lica.

35. Apelant je 20. septembra 2021. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu radi poništenja rješenja Ministarstva od 27. augusta 2021. godine.

36. Postupak se vodi pred Kantonalnim sudom pod brojem 09 0 U 039702 21 U.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

37. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja postupka vršenja inspekcijskog nadzora u predmetu bespravne gradnje poslovnog objekta povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. Apelant navodi da od 2002. godine čeka da nadležni organi uprave i sud riješe bespravnu gradnju, te ističe da nadležni organi uprave i sud namjernim odugovlačenjem pogoduju licu koje je nezakonito uzurpiralo apelantovu imovinu, te da tako štete i javnom interesu.

b) Odgovori na apelaciju

38. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

39. Prvostepeni organ je u odgovoru na apelaciju naveo tok ponovnog postupka nakon donošenja presude Kantonalnog suda od 23. februara 2021. godine, kako je naveden u činjenicama predmeta.

40. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da se inspekcijski nadzor vrši po službenoj dužnosti, po pisanom zahtjevu pravnih i fizičkih lica za vršenje inspekcijskog nadzora i po nalogu izdatom od strane ovlaštenog lica nadležne inspekcije. U konačnici je istaklo da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te je predložilo da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.

41. Apelant je u izjašnjenju na odgovor na apelaciju naveo da je Kantonalni sud svaki put predmet vraćao na ponovni postupak, što je dalo mogućnost upravnim organima da svaki put postupaju nezakonito, da godinama namjerno ne postupaju po uputama i pravnom shvaćanju tog suda, te da apelanta iscrpljuju donošenjem jednih te istih odluka, protiv kojih apelant zatim pokreće upravne sporove koji traju godinama, pa se predmet vraća na ponovni postupak i tako vrti ukrug, dok se za to vrijeme nezakonito koristi apelantova imovina i ostvaruje enormna imovinska korist. V.Relevantni propisi

42. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve sto je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

43. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

Član 57.

Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ dužan je da ga donese bez odlaganja a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude.

Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

44. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

45. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

46. Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da postupak nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

49. Apelant ističe da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

50. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

51. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

Relevantna načela

52. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).

53. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir

54. Ustavni sud prije svega zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom prijavom od 18. jula 2002. godine i da u momentu donošenja ove odluke nije okončan, odnosno da se prema stanju spisa predmeta nalazi pred Kantonalnim sudom. Dakle, predmetni postupak traje oko 19 godina i devet mjeseci i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

Analiza dužine trajanja postupka

55. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku, tj. sporu koji po zakonu nije hitne prirode. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se radi o nešto složenijem postupku.

56. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka koji je za njega od većeg značaja jer nastoji da vrati posjed zemljišta na kojem je suvlasnik.

57. Analizirajući ponašanje organa uprave i Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da su u dosadašnjem toku predmetnog postupka organi uprave donijeli osam prvostepenih odluka i devet drugostepenih odluka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući u upravnom sporu po apelantovim tužbama, donio četiri presude kojim je poništavao kao nepravilne drugostepene, odnosno i drugostepene i prvostepene odluke i predmet vraćao Ministarstvu, odnosno prvostepenom organu na ponovni postupak. Dakle, prvostepenom organu je predmet pet puta vraćan na ponovni postupak, tri puta rješenjima Ministarstva, a dva puta u upravnom sporu, dok je Ministarstvu u upravnom sporu predmet dva puta vraćan na ponovni postupak. Dakle, u konkretnom slučaju organi uprave predmetni postupak nisu vodili efikasno i u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, jer su njihove odluke kao nepravilne poništene i postupak se više puta nalazio u početnoj fazi. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud sve četiri presude donio u periodu dužem od tri godine, računajući od dana podnošenja tužbi, što predstavlja postupanje suprotno standardima prava na pravično suđenje, koji zahtijevaju efikasno postupanje bez nepotrebnog odlaganja. Također, Ustavni sud zapaža da se po apelantovoj tužbi od 20. septembra 2021. godine radi poništenja rješenja Ministarstva od 27. augusta 2021. godine postupak po peti put nalazi na postupanju pred Kantonalnim sudom. Dakle, duže od 19 godina nakon podnošenja prijave bespravne gradnje, odnosno zahtjeva za rušenje bespravno sagrađenog objekta apelant nije došao do konačne i pravomoćne odluke organa uprave kojom bi u konačnici bilo riješeno njegovo pravno pitanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4843/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ponašanje organa uprave i Kantonalnog suda u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka jer njihovo postupanje nije bilo efektivno, odnosno nije bilo u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji obavezuju javnu vlast da postupke vodi u razumnom roku, djelotvorno i bez nepotrebnog odugovlačenja.

58. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, koji je od značaja za apelanta, a traje duže od 19 godina i još nije okončan, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

59. Apelant, također, navodi da mu je zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava apelant zasniva na identičnim navodima koje je istakao u vezi s pravom na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati apelantove navode u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pitanje naknade nematerijalne štete

60. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

61. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupka apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

62. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer predmetni postupak, koji je od značaja za apelanta, traje duže od 19 godina i još nije okončan, a kojoj dužini je u odlučnoj mjeri doprinijelo neefektivno postupanje organa uprave i Kantonalnog suda koji nisu postupali u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji obavezuju javnu vlast da postupke vodi u razumnom roku, djelotvorno i bez nepotrebnog odugovlačenja.

64. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-732/21 (H. O.) | Sudska praksa | Aktio