Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4080/21 (H. M.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Protek roka
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4080/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-4080/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Hašim Murgić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točke c) i h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hašim Murgić protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru broj 76 0 Pr 032331 21 Pžp 2 od 8. studenoga 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hašim Murgić protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru broj 76 0 Pr 032331 21 Pžp od 13. kolovoza 2021. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Hašim Murgić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je 30. studenog 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 76 0 Pr 032331 21 Pžp 2 od 8. studenoga 2021. godine i Rješenja Okružnoga suda broj 76 0 Pr 032331 21 Pžp od 13. kolovoza 2021. godine.
2. Rješenjem Osnovnoga suda u Novome Gradu (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 Pr 032331 21 Pr od 2. srpnja 2021. godine apelant je oglašen odgovornim što je 4. rujna 2020. godine u određeno vrijeme i u određenome mjestu na javnome putu upravljao putničkim motornim vozilom, krećući se brzinom od 62 km/h, na dijelu magistralnoga puta gdje je brzina kretanja vozila ograničena postavljenim prometnim znakom na 50 km/h, što je utvrđeno radarskim sustavim bliže označenim u izreci odluke, čime je počinio prekršaj iz čl. 44. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, pa je na temelju čl. 237. st. 1. toč. 3. istoga Zakona kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM, te je na temelju čl. 99. st. 1. Zakona o kaznenom postupku koji se primjenjuje na temelju čl. 105. Zakona o prekršajima (u daljnjemu tekstu: ZOP), te sukladno čl. 32. i 40. Uredbe o naknadi troškova u kaznenom postupku dužan platiti troškove prekršajnoga postupka u određenome iznosu. Određeno je da je apelant dužan platiti novčanu kaznu i troškove postupka u određenome roku u korist proračuna RS, te da će u protivnome sud pristupiti prinudnome izvršenju sukladno čl. 231. ZOP i zamijeniti novčanu kaznu u kaznu zatvora, sukladno čl. 235. st. 1. i 2. ZOP, tako što će za svakih započetih 50,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora.
3. Rješenjem Okružnoga suda broj 76 0 Pr 032331 21 Pžp od 13. kolovoza 2021. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
4. Rješenjem Osnovnoga suda broj 76 0 Pr 032331 21 Pvlp od 12. listopada 2021. godine odbačen je zahtjev apelanta za ponavljanje prekršajnoga postupka, jer je zahtjev za ponavljanje prekršajnoga postupka nepotpun.
5. Rješenjem Okružnoga suda broj 76 0 Pr 032331 21 Pžp 2 od 8. studenoga 2021. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
6. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da su čl. 220. ZOP nabrojani razlozi na temelju kojih se prekršajni postupak okončan pravomoćnom odlukom može ponoviti: ukoliko se dokaže da je odluka utemeljena na lažnoj ispravi ili na lažnome iskazu svjedoka, vještaka ili tumača, ukoliko se dokaže da je odluka donesena uslijed kaznenoga djela suca ili druge službene osobe koja je sudjelovala u postupku, ukoliko se utvrdi da je osoba koja je kažnjena za prekršaj za istu radnju već jednom kažnjena za isti prekršaj ili kazneno djelo. Nadalje, ukoliko se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji bi sami za sebe ili u svezi s ranijim dokazima doveli do drukčije odluke da su bili poznati u ranijem postupku, ukoliko kažnjeni stekne mogućnost da uporabi odluku Europskoga suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda ljudskoga prava, a to je moglo da bude od utjecaja na donošenje povoljnije odluke za kažnjenoga, te ukoliko je Ustavni sud u postupku po ustavnoj žalbi, utvrdio povredu ili uskraćivanje ljudskoga ili manjinskoga prava i slobode zajamčene Ustavom, a to je moglo da bude od utjecaja na donošenje povoljnije odluke za kažnjenoga. Istakao je da iz zahtjeva za ponavljanje prekršajnoga postupka je vidljivo da apelant istječe da je bila dužnost ovlaštenih organa da javnost jasno obavijeste o radarskoj kontroli i da je jasno istaknu, da radar nije vidio niti ga je mogao vidjeti, te pri tome citira čl. 152. st. 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, a koje činjenice su isticane od strane apelanta kako na usmenome pretresu tako i u prizivu na prvostupanjsko rješenje u postupku koji je već pravomoćno okončan. Dakle, istakao je da u predmetnome zahtjevu za ponavljanje prekršajnoga postupka nisu iznesene nove činjenice, koje nisu bile poznate u ranijemu postupku, a što apelant uporno želi da prikaže u prizivu. Imajući u vidu navedeno, istakao je da kako se iz zahtjeva za ponavljanje prekršajnoga postupka ne vidi niti jedan od navedenih zakonskih razloga za ponavljanje pravomoćno okončanoga prekršajnoga postupka, te kako je čl. 222. st. 3. ZOP propisano da ako zahtjev ne sadrži te podatke odbaciti će se rješenjem, pravilno je prvostupanjski sud odbacio zahtjev apelanta za ponavljanje prekršajnoga postupka.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi kako smatra da nije imao poštenje suđenje, te da je pri tome diskriminiran „na vjerskoj osnovi“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točke c) i h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1) i stavak (3) točke c) i h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
I.Protek roka u odnosu na Rješenje Okružnoga suda broj 76 0 Pr 032331 21 Pžp od 13. kolovoza 2021. godine
9. Iako apelant nije naveo kada je zaprimio Rješenje Okružnoga suda broj 76 0 Pr 032331 21 Pžp od 13. kolovoza 2021. godine, uvidom u bazu podataka Sustava za automatsko upravljanje predmetima u sudovima, Ustavni je sud utvrdio da je apelant 27. kolovoza 2021. godine zaprimio navedeno rješenje. Apelant je 30. studenoga 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno navedenome, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovome dijelu podnesena nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant zaprimio osporeno Rješenje Okružnoga suda broj 76 0 Pr 032331 21 Pžp od 13. kolovoza 2021. godine, zbog čega je apelacija u ovomu dijelu nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije. II.Dopustivost ratione materiae u odnosu na Rješenje Okružnoga suda broj 76 0 Pr 032331 21 Pžp 2 od 8. studenoga 2021. godine
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku u kojemu se odlučivalo o zahtjevu apelanta za ponavljanje pravomoćno okončanoga prekršajnoga postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnome slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnome postupku odlučivalo o „utemeljenosti kaznene optužbe“ protiv apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga suda, kao i na svoju praksu da se jamstva prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje prekršajnoga postupka, jer se u tomu postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanoga prekršajnoga postupka, a ne odlučuje se o „utemeljenosti kaznene optužbe“ protiv apelanta (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP- 1825/21 od 23. lipnja 2021. godine, sa daljnjim referencama navedenim u toj odluci, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije, pa proistječe da je apelacija u ovome dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu da su navodi apelanta o povredi članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije (kao akcesornih prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točke c) i h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić