Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4301/21 (A. S.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4301/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-4301/21, rješavajući apelacije koje je podnio Alija Salihović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Alija Salihović protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Tuzli broj 29 0 P 025536 17 Gž od 12. listopada 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Kalesiji broj 29 0 P 025536 15 P od 25. rujna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4301/21

1. Alija Salihović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Kalesije, kojega zastupa Drago Reljić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 17. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 025536 17 Gž od 12. listopada 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Kalesiji broj 29 0 P 025536 15 P od 25. rujna 2017. godine. Apelant je dopunio predmetnu apelaciju 22. prosinca 2021. godine.

2. AP-4420/21

2. Apelant je 27. prosinca 2021. godine Ustavnome sudu podnio novu apelaciju protiv istih osporenih odluka. Apelant je, na traženje Ustavnoga suda, dopunio predmetnu apelaciju podneskom od 6. siječnja 2022. godine, u kojoj je naveo da se njegova nova apelacija treba promatrati kao dopuna prethodno podnesene apelacije od strane njegovoga punomoćnika.

Činjenično stanje

3. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, utvrđeno je da je apelant tužitelje (19 tužitelja navedenih u uvodi osporenih odluka) smetao u posljednjem mirnom i faktičkom korištenju posjeda pristupnoga puta, koji put prolazi sjevernim dijelom parcele apelanta, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, na način što je 29. studenoga 2015. godine postavio betonski zid, čime je suzio predmetni put, jer se do dvorišne ograde apelanta nalazi i deponirani šljunak apelanta (i crijep kojega je apelant uklonio), te je na taj način onemogućio tužitelje da neometano koriste navedeni pristupni put, kako bi došli do svojih parcela poljoprivrednim mašinama i priključcima i kako bi svoje parcele mogli obrađivati. Naloženo je apelantu da odmah, a najkasnije u roku od 8 dana od dana donošenja prvostupanjskoga rješenja, uspostavi pređašnje stanje posjeda, na taj način što će osloboditi predmetni dio parcele, tj. ukloniti betonski zid i šljunak, te mu je zabranjeno da ubuduće na isti ili sličan način tužitelje smeta u daljnjemu vršenju posjeda predmetnoga puta.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je naprotiv prizivnim navodima apelanta pravilno prvostupanjski sud utvrdio na temelju iskaza tužitelja i svjedoka da predmetni put koriste mnogi žitelji, a također i svi tužitelji, da se do dana postavljanja zida moglo neometano prolaziti svim prijevoznim sredstvima (automobil, kombajn, traktor, veći i manji kamioni i sl.). Nadalje, da je postavljanjem zida od strane apelanta i uz činjenicu da je uz ogradu dvorišta apelanta bilo šljunka i crijepa kojega je istresao odnosno postavio apelant, tužiteljima onemogućeno korištenje predmetnoga puta poljoprivrednim mašinama i priključcima, odnosno da su tužitelji sve do 29. studenoga 2015. godine bili u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu predmetnoga puta, kojega su mogli koristiti nesmetano cijelom njegovom širim. Istakao je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na čl. 327. st. 4. i 5. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjemu tekstu: ZSP), te imajući u vidu navedeno utvrđenje utvrdio da su tužitelji bili u posljednjem, faktičkom i mirnom posjedu puta, da je apelant izvršio smetanje posjeda koje je protupravno, te da je pravilno utvrđeno da je tužbeni zahtjev utemeljen i kao takav usvojen. Nadalje, da je pravilno na temelju čl. 327. st. 4. ZSP apelantu naloženo da se ubuduće kloni ovakvoga ili sličnoga smetanja. Istakao je i da je naprotiv prizivnim navodima apelanta tužba u predmetnoj pravnoj stvari pravovremena. Naime, istakao je da je prvostupanjski sud ocijenio da je tužiteljska strana učinila dovoljno jasnim i pouzdanim njihovu tvrdnju da je smetanje učinjeno 29. studenoga 2015. godine, jer je većina tužitelja, budući da prolaze tim putem, imala priliku vidjeti od kada egzistira betonski zid na putu kao i šljunak i crijep uz ogradu apelanta. Stoga, istakao je da, kako je tužba podnesena 28. prosinca 2015. godine, a smetanje učinjeno 29. studenoga iste godine, nedvojbeno proistječe da je tužba tužitelja pravovremena. Kantonalni je sud naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke se vidi da je on izašao na lice mjesta u prisustvu punomoćnika apelanta i tužitelja, te izvršio identifikaciju parcela, geodetsko snimanje pristupnoga puta, te postavljenoga betonskoga zida. Istakao je da je nakon obrade podataka taj vještak utvrdio stanje koje je detaljno opisano i elaborirano, a što je i izloženo na ročištu za glavnu raspravu, te da je sastavni dio nalaza i mišljenja skica premjeravanja u kojoj je detaljno izložen zadatak vještaka. Imajući u vidu navedeno, istakao je da su neutemeljeni navodi apelanta da je i sud trebao izlaziti na lice mjesta, jer ovakav propust suda ne utječe na pravilnost i stručnost danoga nalaza i mišljenja, te su navodi priziva u tomu smjeru u cijelosti neutemeljeni. Istakao je i da je priziv apelanta usmjeren na ocjenu nalaza i mišljenja vještaka prometne struke neutemeljen. Glede toga, naveo je kako je prvostupanjski sud u obrazloženje osporene odluke naveo da iskaz toga vještaka u dijelu u kojemu navodi da je širina prolaza dovoljna za kretanje svih vozila neprihvatljiva. Naime, istakao je da je prema mišljenju prvostupanjskoga suda, vještak nije raspolagao podatcima i širini puta do postavljanja zida, pa da bez podataka o stvarnoj širini puta na terenu, dovodeći iste u svezi sa iskazanom teorijom o širini makadamskoga puta, ne bi mogao samo na temelju „kolotraza“ dati svoje mišljenje, pa po ocjeni prvostupanjskoga suda nalaz i mišljenje nije dat na temelju pravila struke. Istakao je da i taj sud prizivne navode apelanta o ocjeni toga nalaza i mišljenja smatra neutemeljenim, jer kako je to i prvostupanjski sud pravilno zaključio, da apelant u biti i ne osporava da je sa angažiranim radnicima izlio zid, ne osporava da je uz ogradu istresena veća količina šljunka i postavljen crijep, ne osporava da su neki od tužitelja koristili predmetni put, ali osporava to da je postavljenjem zida tužiteljima onemogućeno korištenje puta, jer apelant cijeni da zid nije prepreka njihovome prolasku. Imajući u vidu navedeno, istakao je da vještak prometne struke i prema mišljenju toga suda nije mogao samo na temelju „kolotraza“ dati svoj nalaz i mišljenje.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju iste odluke redovitih sudova, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 4301/21.

Apelacioni navodi

6. U predmetnim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti i između ostaloga, osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa, smatrajući kako je neutemeljeno odbijen nalaz i mišljenje vještaka prometne struke. Glede toga, apelant je naveo kako je predmetnim nalazom i mišljenjem sud mogao na nesumnjiv način utvrditi da tužitelji mogu neometano koristiti predmetni put i bez obzira na postavljeni zid. U apelaciji br. AP-4420/21 apelant je naveo kako je sud prema njegovome mišljenju morao izaći na lice mjesta i utvrditi pravilno stanje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacija, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude (glede nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, te izlaska suda na lice mjesta), a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o prizivu, te dovoljno jasno objasnio zašto ne može utjecati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4301/21 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio