Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2076/20 (R. J., G. J. i „Jedinstvo“ a.d. Novi Grad)
Odluka donesena 24. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Ugovor o poklonu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ugovor o kupoprodaji
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2076/20
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2076/20, rješavajući apelaciju Radivoja Jankovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 24. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radivoja Jankovića, Gorana Jankovića i „Jedinstva“ a.d. Novi Grad podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 033463 20 Rev od 3. marta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radivoje Janković, Goran Janković, obojica iz Banjaluke, i „Jedinstvo“ a.d. Novi Grad (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant, odnosno svi u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Željko Mišić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 19. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 033463 20 Rev od 3. marta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 033463 19 Gž 3 od 26. augusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 033463 18 P 4 od 31. januara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužioca Jovana Mićića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 29. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Svi pozvani su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 4. do 12. oktobra 2021. godine.
3. Punomoćniku apelanata su odgovori učesnika u postupku dostavljeni 14. januara 2022. godine radi izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 050344 17 Rev 2 od 31. januara 2018. godine (koja je donesena u ponovnom postupku i koju je tužilac ishodio tokom trajanja predmetnog parničnog postupka) usvojena je tužiočeva revizija, obje nižestepene presude su preinačene, te je odlučeno da se raskida ugovor o kupoprodaji akcionarskog kapitala koji je zaključen u Banjaluci 2. oktobra 2002. godine između tužioca i prvoapelanta (tuženi u tom postupku), te je prvoapelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 138.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Navedena presuda je bila predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2422/18 od 16. jula 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je citiranom odlukom odbio apelaciju prvoapelanta podnesenu protiv presude Vrhovnog suda iz tačke 5. ove odluke. Osporene presude
7. Predmet spora u predmetnoj parnici koju je tužilac pokrenuo protiv apelanata je tužbeni zahtjev istaknut u tužbi koja je Osnovnom sudu poslata poštom 22. aprila 2014. godine, koji je konačno uređen podneskom tužioca od 13. jula 2018. godine (nakon što je tužilac ishodio konačnu odluku Vrhovnog suda od 31. januara 2018. godine), radi pobijanja pravnih radnji dužnika, odnosno da se utvrdi da su ugovor o poklonu i ugovor o prodaji (bliže opisani u izreci prvostepene presude) bez pravnog dejstva u dijelu koji je potreban za izmirenje tužiočevog potraživanja koje ima prema prvoapelantu, koje je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom.
8. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 033463 18 P 4 od 31. januara 2019. godine, i to stavom I izreke, utvrđeno je da notarski obrađen ugovor o poklonu nekretnina, koji je zaključen 26. maja 2011. godine u Banjaluci između prvoapelanta kao poklonodavca i njegovog sina drugoapelanta kao poklonoprimca, te ugovor o kupoprodaji od 21. februara 2013. godine, koji su zaključili drugoapelant i trećeapelant, kojim su nekretnine koje su bile predmet ugovora o poklonu prenesene u vlasništvo trećeapelanta, i to poslovne prostorije u Modriči, koje su pobliže opisane u izreci presude, gube učinak prema drugoapelantu i trećeapelantu u dijelu koji je potreban za izmirenje potraživanja tužioca prema prvoapelantu, koje je utvrđeno Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 050344 17 Rev od 31. januara 2018. godine. Istom presudom, i to stavom II izreke, utvrđeno je da su apelanti dužni dopustiti tužiocu da naplati svoje potraživanje utvrđeno presudom Vrhovnog suda od 31. januara 2018. godine, dok su stavom III izreke apelanti obavezani da tužiocu naknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Obrazloženo je kako su ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđene pravno relevantne činjenice iz kojih je proizašlo da su 2. oktobra 2002. godine tužilac i prvoapelant zaključili ugovor o kupoprodaji akcionarskog kapitala na osnovu kojeg je tužilac kao kupac prvoapelantu isplatio iznos od 138.500,00 KM, te je nakon toga prvoapelant akcionarski kapital prodao drugom licu. Nakon toga, što je tokom postupka nesporno utvrđeno, vođeno je više sudskih postupaka pred redovnim sudovima, a Vrhovni sud je svojom konačnom odlukom obavezao prvoapelanta da tužiocu isplati iznos od 138.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je prvoapelant svoje nekretnine u Modriči otuđio tako što ih je poklonio svom sinu drugoapelantu (ugovor o poklonu od 26. maja 2011. godine), a drugoapelant je iste nekretnine kupoprodajnim ugovorom prodao trećeapelantu (kupoprodajni ugovor od 21. marta 2013. godine). Prvoapelant, prema materijalnim dokazima iz katastarsko-knjižnih i zemljišnoknjižnih evidencija, nije evidentiran kao vlasnik, niti kao posjednik bilo kakvih nekretnina. On je osnivač i jedini vlasnik preduzeća „Javor“ d.o.o. Vlasenica, na čijoj imovini je zasnovana hipoteka kao osiguranje vraćanja duga koji prvotuženi ima prema trećem licu. Prvotuženi ostvaruje penziju od 400,00 KM, koja je opterećena izvršenjem. Utvrđeno je nespornim da je tužilac dokazao da ima osnovano i dospjelo potraživanje prema prvoapelantu, da je prvoapelant poklanjanjem predmetnih nekretnina sinu (drugoapelantu) doveo u pitanje ostvarenje tog potraživanja, budući da je dokazano da prvotuženi nema druge imovine iz koje bi se ono moglo namiriti.
10. Ono što je tokom postupka bilo sporno među parničnim strankama jeste da li je tužilac zadocnio s podnošenjem predmetne tužbe, odnosno da li je nastupila zastara, te da li prvoapelant posjeduje imovinu iz koje bi tužilac mogao da namiri svoje potraživanje koje je navedeno u odluci Vrhovnog suda od 31. januara 2018. godine. U vezi sa spornim pitanjem Osnovni sud se pozvao na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to na čl. 280, 281, 284 i 285, koje je citirao i koje je primijenio na utvrđeno činjenično stanje.
11. Kako je tokom postupka nesporno utvrđeno da tužilac posjeduje pravomoćnu i izvršnu ispravu za naplatu potraživanja prema prvoapelantu, te kako je prvoapelant svoju imovinu otuđio tako što ju je poklonio sinu (drugoapelantu), a on istu imovinu prodao trećeapelantu, čiji je predsjednik Upravnog odbora prvoapelant, koji je potpisao odluku o kupovini nekretnina u Modriči iz izreke presude od drugoapelanta, Osnovni sud je utvrdio da je prvoapelant preduzeo radnje (poklanjanje nekretnina drugoapelantu) na štetu tužioca u smislu citiranih odredbi ZOO.
12. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da nisu imali namjeru da preduzmu radnje na štetu tužioca jer je sud utvrdio da je tužilac podnio tužbu protiv prvoapelanta 2005. godine Osnovnom sudu u Banjaluci, a prvoapelant je svoju imovinu u Modriči otuđio 2011. godine, nakon pokretanja parničnog postupka. Nije prihvaćen ni prigovor da prvoapelant posjeduje imovinu iz koje se tužilac može namiriti jer takvo što u postupku nije utvrđeno. Odbijen je kao neosnovan i prigovor da je tužilac izvršio preciziranje tužbenog zahtjeva na glavnoj raspravi jer se tužilac u podnesku samo izjasnio o kojoj se presudi radi s obzirom na to da je u vrijeme podnošenja tužbe pravomoćna presuda bila Odluka Okružnog suda broj 71 0 P 050344 13 Gž od 11. novembra 2013. godine (koja je tokom trajanja postupka ukinuta, kojom je prvoapelant bio obavezan na isplatu), a tužilac je tokom postupka ishodio pravomoćnu izvršnu ispravu – Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 O 050344 17 Rev od 31. januara 2018. godine kako je tužilac u svom podnesku i naveo.
13. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 86 0 P 033463 19 Gž 3 od 26. augusta 2019. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio osporenu presudu. Apelanti su žalbom u cijelosti osporili prvostepenu presudu zbog povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a, prema ocjeni Okružnog suda, žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude.
14. Žalbeni navod da je tužilac tužbu podnio 22. aprila 2014. godine, a dospjelo potraživanje zasnivao na Presudi Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050344 13 Gž 2 od 11. novembra 2013. godine, koje potraživanje je naknadno prestalo postojati (otpalo) jer je u postupku revizije Vrhovni sud u tom predmetu rješenjem od 21. augusta 2014. godine ukinuo presudu Okružnog suda u Banjaluci i predmet vratio na ponovno odlučivanje, zbog čega tužilac, prema tvrdnjama apelanata, nije imao potraživanje dospjelo za isplatu, bez obzira na to kada je nastalo, Okružni sud je ocijenio neosnovanim. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da je u vrijeme podnošenja tužbe tužilac svoje potraživanje dokazao na osnovu presude Okružnog suda u Banjaluci od 11. novembra 2013. godine kojom je prvoapelant, kao tuženi u tom postupku, obavezan da tužiocu isplati iznos od 138.500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Činjenica da je rješenjem Vrhovnog suda ta odluka ukinuta i predmet vraćen istom sudu na ponovno odlučivanje bila je razlog za određivanje prekida predmetnog postupka, kako je postupio Osnovni sud Rješenjem broj 86 0 P 033464 15 P 3 od 19. februara 2016. godine, i to do pravomoćnog okončanja predmeta broj 71 0 P 050344 15 P 3. Iz podataka spisa Okružni sud je utvrdio da je podneskom od 8. marta 2018. godine tužilac obavijestio Osnovni sud da je Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 050344 17 Rev 2 od 31. januara 2018. godine pravomoćno okončan taj postupak. Shodno tome, prigovori apelanata da tužilac nije dokazao dospjelost potraživanja nemaju uporište u sadržini spisa predmeta, niti u odredbi člana 280. stav 1. ZOO.
15. Prema ocjeni Okružnog suda, tužilac je tužbu podnio u rokovima propisanim članom 285. st. 1. i 2. ZOO. U vezi s takvim stavom, Okružni sud je naveo da je ugovor o poklonu iz izreke presude zaključen 26. maja 2011. godine, da se radi o besteretnom pravnom poslu i da je tužba za pobijanje pravnih radnji podnesena u roku od tri godine od kada su preduzete radnje. Kako je tužba predata pošti 22. aprila 2014. godine, koja je u sudu primljena 25. aprila 2014. godine, prema mišljenju Okružnog suda, nije protekao rok od tri godine, računajući od datuma zaključenja ugovora o poklonu. Pri tome je Okružni sud imao u vidu da je ugovor o poklonu 3. juna 2011. godine upisan u list nekretnina kod nadležnog organa za evidenciju nekretnina na ime drugoapelanta. Shodno svemu navedenom, iz stanja spisa proizlazi da je tužba podnesena u rokovima propisanim članom 285. ZOO.
16. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je reviziju odbio Presudom broj 86 0 P 033463 20 Rev od 3. marta 2020. godine uz odbijanje zahtjeva tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju (sve preciznije navedeno u izreci presude). Vrhovni sud je, imajući u vidu odredbe čl. 280–
285. ZOO i činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, zaključio da u konkretnom slučaju nema sumnje da tužilac ima potraživanje prema prvoapelantu koje je dospjelo na isplatu i prije podnošenja tužbe kojom je pokrenut predmetni spor. O tome najbolje svjedoči presuda Vrhovnog suda od 31. januara 2018. godine kojom je to potraživanje u iznosu od 138.500,00 KM konačno potvrđeno i sudskom odlukom s obavezom prvoapelanta da isplati i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu počev od 2. oktobra 2002. godine. Prema tome, kako je Vrhovni sud naglasio, ne stoje prigovori apelanata da je potraživanje nastalo tek presudom Vrhovnog suda budući da je to potraživanje postojalo i ranije. Osim toga, potraživanje koje ima u vidu član 281. stav 1. ZOO ne mora biti utvrđeno sudskom odlukom. Zatim je Vrhovni sud podsjetio da je tužilac od samog početka tužbeni zahtjev zasnivao na činjenici da ima potraživanje prema prvoapelantu u iznosu do 138.500,00 KM pozivajući se na presudu Okružnog suda u Banjaluci, koja je u toku postupka ukinuta i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je naglasio da se tužilac konačno uređenom tužbom pozvao na presudu Vrhovnog suda od 31. januara 2018. godine koja je donesena u ponovnom postupku, pri čemu nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva, tako da se ne radi o preinačenju tužbe koje ima u vidu odredba člana 56. stav 1. ZPP. Stoga, navodi revizije (u kojima se revizija u dobrom dijelu iscrpljuje) pozivanjem na odredbe čl. 53, 54, 56. i 57. ZPP nisu mogli ishoditi drugačiju odluku. Shodno tome, kako ne stoje tvrdnje apelanata da je došlo do preinačenja tužbe, neosnovani su, prema ocjeni Vrhovnog suda, i navodi kojima se ističe da je tužba podnesena van zakonom propisanog roka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti dovode u vezu s činjenicom da u izreci presude nije naveden iznos potraživanja za koji su apelanti dužni dopustiti tužiocu da se naplati iz njihovih pravnih radnji, tj. ugovora u dijelu koji je potreban za izmirenje potraživanja koje je utvrđeno presudom Vrhovnog suda od 31. januara 2018. godine. Zatim kršenje prava na koja su se pozvali apelanti dovode u vezu i sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava jer sud nije prihvatio prigovor da su istekli rokovi iz člana 285. ZOO u odnosu na dospjelost potraživanja, a to je dan donošenje presude Vrhovnog suda od 31. januara 2018. godine. Navedeno proizlazi iz izreke prvostepene presude iz koje proizlazi da je potraživanje utvrđeno upravo tom presudom Vrhovnog suda. Apelanti dalje tvrde da kada sud presuđuje da pravne radnje apelanata gube učinak „u dijelu koji je potreban za izmirenje potraživanja tužioca prema prvotuženom“ morao je biti naveden iznos potraživanja i kada je to potraživanje dospjelo da bi se presuda uopće mogla valjano ispitati. Kako u tužbenom zahtjevu nije naveden iznos potraživanja za koji su apelanti dužni dopustiti tužiocu da se naplati iz njihovih pravnih radnji, tužbeni zahtjev je trebalo odbiti. Apelanti dalje tvrde da drugoapelant i trećeapelant nisu bili učesnici u postupku u kojem je donesena presuda Vrhovnog suda od 31. januara 2018. godine, pa stoga njihova obaveza ne može biti određena tom presudom, što znači da je njihova obaveza potpuno neodređena, pa je usvajanjem neodređenog tužbenog zahtjeva učinjena povreda parničnog postupka. Apelanti također tvrde da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 280–
285. ZOO, pri čemu tvrde da shodno odredbi člana 283. stav 2. ZOO prvoapelant uopće nije pasivno legitimiran u parnici. Zbog povrede prava na pravično suđenje, odnosno povrede odredbi parničnog postupka i proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog prava došlo je i do povrede prava na nesmetano uživanje imovine. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanata na koja su se pozvali, te da se shodno tome osporena presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje. Zatražena je i naknada troškova na ime sastavljanja apelacije u iznosu od 1.170,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su saglasno naveli da su izneseni prigovori apelanata neosnovani i da ostaju pri činjeničnim i pravnim zaključcima navedenim u osporenim presudama, a u datim obrazloženjima su sadržani i odgovori na pitanja kojima se bavi apelacija. Redovni sudovi tvrde da apelanti nisu ponudili valjane argumente kojima bi dokazali svoje tvrdnje o povredi prava na koja su se pozvali. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužiočev punomoćnik je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim. U odgovoru je, između ostalog, ukazano na ranije odluke Ustavnog suda kojim su odbijene apelacije prvoapelanta (AP 2635/17 i AP 2422/18), koje iskazuju decenijsku namjeru u izbjegavanju svih obaveza, kako prema pravnim i fizičkim licima tako i prema državi. Uz odgovor su dostavljene i odluke sudova kojima se potkrepljuju navodi o neosnovanosti apelacije. V.Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI
Opšte pravilo Član 280.
(1) Svaki poverilac čije je potraživanje dospelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu poverilaca.
(2) Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu poverilaca ako uslijed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje poveriočevog potraživanja.
(3) Pod pravnom radnjom podrazumeva se i propuštanje zbog koga je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obaveza.
Uslovi pobijanja Član 281.
(1) Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vreme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim poveriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(2) Ako je treće lice dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u prvoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu poveriocima.
(3) Kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu poveriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahteva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(4) Odricanje od nasledstva smatra se besplatnim raspolaganjem.
Isključenje pobijanja Član 282.
Ne mogu se pobijati zbog oštećenja poverilaca uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, kao ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, srazmjerni materijalnim mogućnostima dužnika.
Kako se vrši pobijanje Član 283.
(1) Pobijanje se može vršiti tužbom ili prigovorom.
(2) Tužba za pobijanje podnosi se protiv trećeg lica sa kojim je, ili u čiju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih sledbenika.
(3) Ako je treći otuđio nekim teretnim poslom korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, tužba se može podići protiv pribavioca samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovih prethodnika moglo pobijati, a ako je tu korist otuđio poslom bez naknade, tužba se može podići protiv pribavioca i ako on to nije znao. (4) Tuženi može izbeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obavezu.
Dejstvo pobijanja Član 284.
Ako sud usvoji tužbeni zahtev, pravna radnja gubi dejstvo samo prema tužiocu i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja.
Rok za podizanje tužbe Član 285.
(1) Tužba za pobijanje može se podneti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav 1. a za ostale slučajeve u roku od tri godine.
(2) Rok iz prethodnog stava računa se od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju.
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
4. Preinačenje tužbe Član 56.
Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.
Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz istog činjeničnog osnova zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.
Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
Član 57. stav (1) Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 86 0 P 033463 20 Rev od 3. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 22. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 19. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. U konkretnom slučaju radi se o postupku pokrenutom radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji preduzetih na štetu povjerioca shodno relevantnim odredbama ZOO, iz čega slijedi zaključak da se radi o građansko-pravnom sporu u kojem apelanti uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. U vezi s prigovorima kojim se pokreće pitanje proizvoljne primjene prava što je rezultiralo kršenjem prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
32. U vezi sa spornim pitanjem o kojem su redovni sudovi raspravljali, a tiče se pobijanja dužnikovih pravnih radnji, Ustavni sud podsjeća da se obligacioni odnos u pravilu ne tiče trećih lica (res inter alios acta), što upućuje na zaključak da povjerilac iz jednog obligacionog odnosa ne može svog dužnika ograničiti u njegovom pravu da on i s drugim licima zaključuje pravne poslove. Međutim, nesavjestan dužnik može zloupotrijebiti slobodu zaključenja ugovora i to tako da s drugim licima zaključuje ugovore (teretne i besteretne) s ciljem onemogućavanja naplate već dospjelih potraživanja drugih lica. Stoga, dužnik može drugom licu fiktivno prodati ili pokloniti svoju imovinu i na taj način postati insolventan. U takvim slučajevima povjerilac neće moći realizirati svoje pravo (npr. naplatiti potraživanje) jer dužnik nema imovinu. Da bi se dužniku onemogućilo otuđenje imovine i olakšala naplata povjeriočevih potraživanja, povjeriocu je data mogućnost da, pod određenim uvjetima, pobija dužnikove pravne radnje učinjene na štetu povjerioca. Ustavni sud zapaža da je pobijanje dužnikovih pravnih radnji institut koji je reguliran odredbama čl. 280–285. ZOO kojima su, između ostalog, propisana pravila za pobijanje dužnikovih pravnih radnji (član 280), uvjeti pobijanja (281), te rokovi za podizanje tužbe (285). Prema citiranim odredbama, svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira na to kada je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca (280. stav 1. ZOO), da se smatra da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca ako uslijed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja (stav (2) člana 280 ZOO). Odredbe člana 281. ZOO propisuju uvjete za pobijanje teretnih i besteretnih raspolaganja, učinak pobijanja je propisan članom 284. ZOO, a članom 285. stav (1) ZOO propisani su rokovi za podizanje tužbe kojim se pravi razlika između teretnih i besteretnih raspolaganja, dok stav (2) istog člana propisuje kako se računa rok za podizanje tužbe.
33. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili pravno relevantne činjenice na koje su primijenili odredbe ZOO utvrđujući da su se u konkretnom slučaju ispunili svi propisani uvjeti iz citiranih odredbi ZOO za pobijanje dužnikovih radnji koje su preduzete na štetu tužioca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužilac imao dospjelo potraživanje i prije podnošenja tužbe, da je sporno raspolaganje učinjeno očito na štetu tužioca, da prvoapelant kao dužnik ne posjeduje imovinu iz koje bi tužilac svoje potraživanje namirio. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili prigovorom apelanata u vezi sa zastarom, u smislu člana 285. ZOO, zatim prigovorom vezanim za preinačenje tužbe, u smislu člana 56. stav (1) ZPP, odnosno vremenom dospjelosti potraživanja i da su redovni sudovi ove prigovore, koje apelanti ponavljaju i u apelaciji, odbili kao neosnovane, što su i obrazložili. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu vrijeme podnošenja tužbe i vrijeme spornog (besteretnog) raspolaganja, kao i činjenicu da je tužilac tokom postupka ishodio konačnu odluku Vrhovnog suda (vidi tač. 5. i 6. ove odluke), prema kojoj je tužilac podneskom uredio tužbeni zahtjev. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova (vidi tač. 14, 15. i 16), Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti uočava da iz obrazloženja proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi ZOO, odnosno ZPP.
34. U vezi s prigovorima apelanata da u izreci prvostepene presude nije preciziran iznos potraživanja, da je tužbeni zahtjev prema drugoapelantu, odnosno trećeapelantu neodređen i da prvoapelant nije pasivno legitimiran u parnici, shodno članu 283. stav 2. ZOO, Ustavni sud ne zapaža da su ove prigovore apelanti isticali tokom postupka pred redovnim sudovima kako bi ih sudovi ispitali. Isto tako, apelanti u navodima apelacije ne tvrde da su ove prigovore isticali tokom postupka (apelanti su koristili sve zakonom propisane pravne lijekove) a da su redovni sudovi propustili da se njima bave. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzet stav da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine i Odluka broj AP 818/08 od 13. oktobra 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
35. Pri tome, Ustavni sud smatra svrsishodnim ukazati da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argument koji su stranke navele (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske broj 49684/99, presuda od 27. septembra 2001. godine, stav 32).
36. Imajući u vidu da apelanti u apelaciji, osim prigovora vezanih za proizvoljnu primjenu prava, ne ukazuju da im je bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku učestvuju ravnopravno sa suprotnom stranom, da predlažu dokaze, iznose prigovore, koriste pravne lijekove i sl., Ustavni sud smatra da nezadovoljstvo osporenim odlukama koje apelanti iskazuju u navodima apelacije per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelanti ukazuju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama na kojima su apelanti zasnovali tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Naknada troškova postupka
39. U pogledu zahtjeva apelanata da im se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi na sve tri instance saglasno utvrdili da su se stekli svi zakonom propisani uvjeti iz ZOO za pobijanje dužnikovih pravnih radnji jer su utvrdili da su ispunjene opće pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi povjerilac (tužilac) mogao pobijati pravnu radnju svog dužnika (prvoapelanta) – (tužilac ima dospjelo potraživanje za isplatu; prvoapelant nema dovoljno sredstava za ispunjenje tužiočevog potraživanja; postoji pravna radnja prvoapelanta preduzeta na štetu tužioca i postoji oštećenje tužioca; pobijanje omogućava tužiocu potpuno ili djelimično namirenje; tužba je podnesena u zakonom propisanom roku), o čemu su dali dovoljno jasno obrazloženje zasnovano na odredbama materijalnog prava i kada su ispitali relevantne prigovore apelanata koje su ocijenili neosnovanim uz obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim.
41. Isto tako, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelanti zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić