Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2576/20 (F. R.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2576/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2576/20, rješavajući apelaciju Fahrudina Radončića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fahrudina Radončića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 314081 17 Gž od 5. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fahrudin Radončić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Almina Pilav, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 314081 17 Gž od 5. marta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika tužene Stranke demokratske akcije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 15. do 19. novembra 2021. godine.

4. Odgovori učesnika u postupku su 17. januara 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje.

5. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 314081 12 P od 27. aprila 27. aprila 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tužena obaveže na isplatu iznosa od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda, nastale objavljivanjem teksta u listu „Bosanska stvarnost“ od 5. oktobra 2012. godine pod naslovom „Radončića i Miškovića spojili su podzemlje, kriminal i tajne službe“, sa zakonskom zateznom kamatom, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant protiv tužene podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda u iznosu od 5.000,00 KM. Naime, Općinski sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da je tužena 5. oktobra 2012. godine u listu „Bosanska stvarnost“ kao izdavač objavila tekst pod naslovom „Radončića i Miškovića spojili su podzemlje, kriminal i tajne službe“ u kojem su iznesene klevetničke i uvredljive tvrdnje o apelantu.

9. Tužena je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila tužbeni zahtjev tvrdeći, između ostalog, da je tužena izdala predizborni promotivni materijal za Lokalne izbore 2012. godine kako bi uspostavila ravnotežu u vođenju predizborne kampanje, te da je u njemu iznosila i izražavala političko mišljenje o političkom i poslovnom ponašanju apelanta kao javne ličnosti i predsjednika druge političke stranke koji je u svojim istupima iznosio uvrede na račun tužene.

10. Općinski sud je dalje naveo da je ocjenom provedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tužena u toku Lokalnih izbora 2012. godine izdala list – promotivni materijal pod nazivom „Bosanska stvarnost“ u kojem je objavljen sporni tekst pod naslovom „Radončića i Miškovića spojili su podzemlje, kriminal i tajne službe“ sa sadržajem kako slijedi: „Fahrudin Radončić, doskorašnji vlasnik svega i svačega, dok priča o Bošnjaštvu, istovremeno je u F BiH pokušavao instalirati svoje poslovno-tehničke partnere iz Srbije poput Miroslava Miškovića, najbogatijeg čovjeka u Srbiji, koji je jedan od stubova režima ratnog zločinca Slobođana Miloševića, koji gaje postavio i za potpredsjednika Vlade Srbije... Mišković je ušao u veliki biznis sa Fahrudinom Radončićem s namjerom da ekonomski okupiraju Sarajevo i Federaciju BiH, odakle bi isisali novac i slali ga u Beograd. U pitanju je ništa drugo nego nastavak politike Slobođana Miloševića, pošto Milošević i njegovi krvnici nisu uspjeli vojnim putem da pokore BiH, Mišković i Radončić su krenuli u njenu ekonomsku okupaciju u korist Srbije. Njih dvojica su u Sarajevu osnovali i zajedničku firmu 'Prezident nekretnine' sa zadatkom da se bavi preprodajom zemljišta i firmi u BiH. Prema nekim mišljenjima, Mišković finansijski gura Radončića, njegovu firmu i političku stranku, koju je ovaj osnovao i ima udio u vlasništvu u Radončićevom tornju u Sarajevu. Miroslav Mišković je novac zaradio na tragovima zavjerstva Slobodana Miloševića u BiH i s tim parama sada kupuje tu istu Bosnu. Vladimir Popović, koji je bio član Vlade Srbije čiji je predsjednik bio Zoran Đinđić koji je ubijen, u srbijanskim medijima jednom prilikom je rekao da su Miškovića i Radončića spojili podzemlje, kriminal i tajne službe.“ Općinski sud je također utvrdio da je apelant vlasnik „Avaza“ d.o.o. – društvo za izdavačku i štamparsku djelatnost, kao i jedan od osnivača društva „Prezident nekretnine“ d.o.o. s udjelom od 25%.

11. Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o zaštiti od klevete FBiH (u daljnjem tekstu: ZZK), i to na čl. 1, 3, 6, 7. i 8, koje je citirao, te član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, Općinski sud je utvrdio da je tužena kao izdavač lista „Bosanska stvarnost“ pasivno legitimirana u konkretnom slučaju u smislu člana 6. stav 2. ZZK. Općinski sud je ukazao da shodno odredbama člana 7. stav 1. tačka a) ZZK ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje. Cijeneći da je nesporno dokazano da je sporni tekst objavljen na promotivnom predizbornom materijalu koji je izdat u svrhu predizborne kampanje, Općinski sud je zaključio da u spornom izražavanju nema elemenata klevete već da ono predstavlja mišljenje o apelantu kao predsjedniku političke stranke. Naime, Općinski sud je ukazao da su granice izražavanja političkog mišljenja i vrijednosnih sudova o političkim rivalima u vrijeme predizborne kampanje uglavnom šire jer se želi pridobiti naklonost što većeg broja birača u političkoj borbi za vlast. Prema mišljenju Općinskog suda, u takvim okolnostima je realno očekivati od političkih stranaka i njihovih lidera da, ako su već pristali da se dobrovoljno uključe u takvu utakmicu, trpe eventualne neopravdane napade i kritike od svojih protivnika, makar one bile sasvim negativnog i uvredljivog karaktera. Njima su u takvim situacijama na raspolaganju predizborni skupovi, debate, pisani i elektronski mediji u kojima mogu pobijati takva mišljenja i istupe političkih protivnika.

12. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, Općinski sud je zaključio da u spornom tekstu nema elemenata klevete jer je apelant javna osoba i kao takva po prirodi stvari u vrijeme predizborne utrke izložena utjecaju vrijednosnih sudova i kritika od strane javnosti, za razliku od „običnih ljudi“, zbog čega prema članu 7. stav 1. tačka 1. a) ZZK ne postoji odgovornost za klevetu. Stoga je Općinski sud zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 314081 17 Gž od 5. marta 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, suprotno žalbenim navodima, naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze pravilno cijenio, kako je to predviđeno članom 8. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP, te pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio mišljenje i stavove prvostepenog suda, cijeneći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se radi o mišljenju, a ne o kleveti u skladu sa članom 7. stav 1. tačka 1) ZZK, te da ne postoje uvjeti da se prema članu 10. Evropske konvencije vlast može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja. U vezi s tim, obrazložio je da je članom 10. Evropske konvencije predviđeno da svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, te da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje. Naime, Kantonalni sud je naveo da prema odredbama člana 7. stav 1. tačka 1) ZZK ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje, te u vezi s tim ukazao da se prilikom donošenja odluke uzimaju u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito: način, oblik i vrijeme iznošenja ili prenošenja izražavanja, priroda i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost. Budući da je nesporno dokazano da je promotivni materijal „Bosanska stvarnost“, u kojem je objavljen sporni tekst, štampan u svrhu predizborne kampanje za Lokalne izbore 2012. godine, Kantonalni sud je ukazao da su u vrijeme predizborne utrke granice izražavanja političkog mišljenja i vrijednosnih sudova o političkim rivalima uglavnom šire i negativnije jer se želi pridobiti naklonost što većeg broja birača u političkoj borbi za vlast, te je u takvim situacijama realno očekivati od političkih stranaka i njihovih lidera, ako su već pristali da se dobrovoljno uključe u takve utakmice, da trpe eventualne neopravdane napade i kritike od svojih protivnika, makar one bile i sasvim negativnog i uvredljivog karaktera, kako to, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Shodno navedenom, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio shodno odredbama člana 226. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je tužena kao izdavač lista „Bosanska stvarnost“ 5. oktobra 2012. godine objavila sporni tekst u kojem je apelant imenom i prezimenom identificiran i doveden u vezu s biznismenom – privrednim subjektom koji se spominje u spornom tekstu „da daje novac i finansira političku stranku čiji je predsjednik tužitelj (apelant)“, te da je u vezi s tim tužena počinila klevetu jer se ne radi o neopravdanoj kritici, već o neistinitim optužbama. Apelant smatra da u predizbornoj kampanji nije dozvoljeno lobirati za glasove iznoseći neistine i laži o političkim oponentima, što predstavlja opasnost za građane i glasače jer ih dovodi u zabludu. Naime, apelant smatra da je pogrešan zaključak da sporni tekst predstavlja izražavanje političkog mišljenja koje u vrijeme predizborne kampanje može biti šire nego inače, jer se uspostavlja praksa iznošenja neistina biračima, građanima, odnosno utvrđuje da su dozvoljeni lažni navodi kada se „želi pridobiti naklonost što većeg broja birača u političkoj borbi za vlast“. Apelant smatra da sloboda izražavanja u demokratskim društvima nije neograničena niti apsolutna, kao i da nije imao suđenje pred nepristrasnim sudom.

b) Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima iz osporene presude, te da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

17. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant pozvao.

18. Tužena je u iscrpnom odgovoru, između ostalog, navela da su apelacioni navodi neosnovani jer je apelant javna ličnost i lider političke stranke, te da u predizbornoj kampanji mora trpjeti veći stepen kritičkog mišljenja, kao što je i tužena trpjela. Tužena smatra da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, predlažući da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Član 3.

Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja.

Član 6.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

o način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, o prirodu i stepen prouzrokovane štete, o dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, o pristanak oštećenog, o vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, o činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, o te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

VI.Dopustivost a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

23. Apelant je u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužioca s postavljenim tužbenim zahtjevom kojim je tražio naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta zbog nekog njegovog izražavanja. S obzirom na to da član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. tog člana regulira slučajeve u kojima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelant u osporenom postupku nije bio „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju predmetni postupak se nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa se navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 314081 17 Gž od 5. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 1. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 24. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti koja mu je prouzrokovana izražavanjem tužene u materijalu štampanom u izbornoj kampanji 2012. godine, u kojem je, prema apelantovim tvrdnjama, oklevetan. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantu novčane satisfakcije za izražavanje tužene (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

31. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

32. Imajući u vidu da predmetni slučaj pokreće pitanje zaštite prava na ugled, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu za lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine i Petrina protiv Rumunije broj 78060/01, st. 27-29, 14. oktobar 2008. godine). Štaviše, da bi član 8. Evropske konvencije uopće bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života (vidi Yarushkevych protiv Rumunije broj 38320/05, st. 22-26, 31. maj 2016. godine). Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, Ustavni sud smatra da izneseni navodi imaju dovoljnu težinu da pokrenu pitanje zaštite prava iz člana 8. Evropske konvencije.

33. Kada je u pitanju zaštita prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije Evropski sud je u svojim brojnim odlukama zauzeo stav da se ishod prijave, u načelu, ne bi trebao razlikovati zavisno od toga da li je prijavu podnijelo lice koje je objavilo sporno izražavanje na osnovu člana 10. Evropske konvencije ili prema članu 8. Evropske konvencije od strane lica koje je bilo predmet spornog izražavanja, kao u konkretnom slučaju, jer ta prava zaslužuju jednako poštovanje (vidi Hachette Fulipacchi Associes (ICI PARIS) protiv Francuske broj 12268/03, stav 41, 23. juli 2009. godine i Timcius protiv Rumunije (dec.) broj 28999/03, stav 144, 12. oktobar 2010. godine). Shodno tome, granice procjene bi u načelu trebale bite iste u obje situacije. Isto tako, Evropski sud je u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio relevantna načela koja bi se trebala razmotriti u kontekstu uravnoteženja navedenih konkurentskih prava (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC) br. 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012 i Axel Springer AG protiv Njemačke (GC) broj 39954/08, st. 90-95, 7. februar 2012. godine), pa je tako kao mjerodavne utvrdio sljedeće kriterije: koliko je oštećeni poznat, doprinos raspravi od javnog interesa, predmet izvještaja, prethodno ponašanje dotičnog lica, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja. (a) Koliko je osoba poznata i koja je tema izvještaja

34. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je apelant, između ostalog, predsjednik jedne političke stranke, dakle, javna i medijska ličnost, pa je stoga prag prihvatljive kritike kod apelanta znatno širi. Sporno izražavanje izneseno je u promotivnom materijalu tužene u listu „Bosanska stvarnost“ koji je štampan za predizbornu kampanju 2012. godine, koji je besplatno distribuiran građanima, potencijalnim glasačima, u svrhu izborne kampanje. Sporno izražavanje se nije ticalo apelantovog privatnog života već apelantovog ponašanja u poslovanju i njegove prošlosti.

(b) Sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja

35. Prije ispitivanja sadržaja spornog izražavanja, uzimajući u obzir relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra svrsishodnim da ukaže na standarde Evropskog suda u kontekstu člana 10. Evropske konvencije kako bi se moglo ispitati da li je Kantonalni sud prilikom odlučenja imao u vidu navedene standarde jer je zadatak suda bio da uspostavi ravnotežu između dva zaštićena prava, i to apelantovog prava na ugled i prava tužene na slobodu izražavanja, što je podrazumijevalo da se sporno izražavanje ispita i analizira iz svih uglova.

36. Ustavni sud podsjeća da prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije postoji malo prostora za ograničenja političkog govora ili rasprava o pitanjima od javnog interesa (vidi Sürek protiv Turske (br. 1) [Vv] broj 26682/95, stav 61, ECHR 1999-IV). Granica prihvatljive kritike šira je u odnosu na političara koji djeluje u javnom svojstvu nego u odnosu na privatnog pojedinca, budući da se prvi neminovno i svjesno stavlja pod pomno ispitivanje svake njegove riječi i djela, kako od strane novinara tako i od strane javnosti, i on mora pokazati veći stepen tolerancije. Političar svakako ima pravo na zaštitu svog ugleda, čak i kada ne djeluje u privatnom svojstvu, ali se zahtjevi te zaštite moraju odvagati u odnosu na interese otvorene rasprave o političkim pitanjima (vidi Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986, serija A, broj 103, str. 26, § 42).

37. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu izraženih ideja i informacija već i oblik u kojem su one prenesene (vidi Oberschlick protiv Austrije (br. 1), presuda od 23. maja 1991, serija A, broj 204, str. 25, § 57). U skladu sa članom 10. stav 2. Evropske konvencije, pravo na slobodno prenošenje informacija primjenjivo je ne samo na „informacije” ili „ideje” koje su pozitivno prihvaćene ili se smatraju neuvredljivima ili kao pitanje ravnodušnosti, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti bez kojih nema „demokratskog društva“ (vidi Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976, serija A, broj 24, str. 23, § 49).

38. Evropski sud je u svojoj sudskoj praksi napravio razliku između iskaza o činjenicama i vrijednosnih sudova. Iako se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije podložna dokazu. Zahtjev da se dokaže istinitost vrijednosnog suda nemoguće je ispuniti i krši samu slobodu mišljenja, što je osnovni dio prava osiguranog članom 10. Evropske konvencije (op. cit. Lingens, str. 28, stav 46). Međutim, čak i kada izjava predstavlja vrijednosni sud, proporcionalnost uplitanja može zavisiti od toga postoji li dovoljan činjenični osnov za pobijanu izjavu. Gledano u pozadini određenog slučaja, izjava koja predstavlja vrijednosni sud može biti pretjerana, u nedostatku bilo kakvog činjeničnog osnova (vidi gore spomenutu presudu De Haes i Gijsels protiv Belgije, str. 236, stav 47).

39. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, kao i Općinski sud u prvostepenom postupku, analizirajući sporno izražavanje, pošao od toga da su granice izražavanja političkog mišljenja o političkim suparnicima u predizbornoj kampanji šire jer se želi pridobiti naklonost birača u političkoj borbi za vlast, pa je u tom kontekstu i zaključio da sporno izražavanja predstavlja mišljenje. Ustavni sud smatra da je Općinski sud prilikom donošenja prvostepene odluke obavio odgovarajuću analizu relevantnih kriterija onako kako to zahtijevaju standardi Evropske konvencije, imajući u vidu član 7. stav 1. tačka a) ZZK i član 10. Evropske konvencije, posebno sadržaj, kontekst, način i vrijeme spornog izražavanja (predizborna kampanja za Izbore 2012. godine), što je potvrdio Kantonalni sud te zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti već o izražavanju političkog mišljenja i vrijednosnim sudovima u jeku predizborne kampanje i političke borbe za vlast. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, kao i Općinski sud u prvostepenom postupku, sporno izražavanje doveo u kontekst političke retorike kod koje ostaje malo prostora za ograničenje, što Ustavni sud, shodno navedenim standardima Evropskog suda, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da je apelant, kao predsjednik političke partije u predizbornoj kampanji, morao biti svjestan da će biti izložen gruboj kritici i ispitivanju, što je teret koji političari u demokratskom društvu moraju prihvatiti (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Ukrajinska medijska grupa protiv Ukrajine, konačna presuda od 12. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 72713/01, tačka 67). Ustavni sud također ne zapaža da su se redovni sudovi bavili posljedicama spornog izražavanja, odnosno iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo kakve je posljedice spornog izražavanja trpio apelant.

40. Imajući u vidu sve gore navedeno, uvažavajući pravo na slobodu izražavanja tužene, u smislu člana 10. Evropske konvencije, kao i apelantovo pravo na zaštitu prava na ugled, u smislu člana 8. Evropske konvencije, u okolnostima kada su granice prihvatljivog kriticizma kod apelanta mnogo šire s obzirom na to da je političar, što podrazumijeva svjesnu izloženost kritici, koja može biti i šokantna i uznemirujuća, posebno u predizbornoj kampanji i političkoj borbi za vlast, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, potvrđujući prvostepenu presudu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, postigao pravičan balans između dva navedena konkurentska prava.

41. Shodno navedenom, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

44. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

45. U vezi s apelantovim prigovorima koji se tiču kršenja prava na suđenje pred nepristrasnim i objektivnim sudom, Ustavni sud smatra da su ovi navodi paušalni jer nisu obrazloženi. U takvim okolnostima, kada se apelant poziva na kršenje prava, a da pri tome ne obrazlaže u čemu se ogleda povreda tih prava, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi postupali pristrasno, Ustavni sud ove prigovore smatra neosnovanim.

46. U vezi s prigovorom o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

47. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

48. Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, smatra da je Kantonalni sud, potvrđujući prvostepenu presudu, dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, u skladu s odredbama člana 7. stav 1. tačka ZZK, a dato obrazloženje ispunjava standarde prava na obrazloženu odluku. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo ishodom postupka per se ne pokreće pitanje ustavom i Evropskom konvencijom zaštićenih prava i sloboda.

49. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud, potvrđujući prvostepenu presudu, sporno izražavanje doveo o kontekst političke retorike u predizbornoj kampanji između suprotstavljenih političkih stranaka, zasnivajući svoju odluku na utvrđenom standardu Evropskog suda da postoji malo prostora za ograničenja političkog govora, tako da je svojom odlukom u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja uspio da uspostavi pravičan balans između zaštite prava na ugled apelanta kao političara i javne i medijske ličnosti i prava na slobodu izražavanja tužene kao političke stranke.

51. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud dao dovoljno i jasno obrazloženje koje je zasnovao na odredbi člana 7. stav 1. tačka a) ZZK, pri čemu nema ništa što bi ukazivalo da je proizvoljno primijenjeno pravo ili da su redovni sudovi bili pristrasni u toku predmetnog postupka.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Odluka o meritumu u predmetu AP-2576/20 (F. R.) | Sudska praksa | Aktio