Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4288/21 (M. A.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Mjenica
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4288/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-4288/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mirjana Abazović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirjana Abazović protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 455819 18 Gž od 27. listopada 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 455819 18 P 2 od 29. lipnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Abazović (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 17. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 455819 18 Gž od 27. listopada 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 455819 18 P 2 od 29. lipnja 2018. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, naloženo je apelantici da tužiteljici („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo) isplati dug u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je među parničnim strankama sporno da li je potraživanje tužiteljice u smislu čl. 80. Zakona o mjenici (u daljnjemu tekstu: ZM) zastarjelo, te i ako nije, da li je apelantica dužna tužiteljici isplatiti mjenični dug, imajući u vidu odredbe čl. 17. i 30. Zakona o zaštiti žiranata u F BiH, kojim je propisano da se od žiranta može zahtijevati ispunjenje obveze tek nakon što glavni dužnik ne ispuni u roku predviđenim u ugovoru svoju obvezu, a povjeritelj iscrpi sva sredstva prinudne ovrhe protiv glavnoga dužnika. Istakao je da je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnome slučaju radi o mjenično pravnome sporu, te da se imaju primijeniti relevantne odredbe ZM. Istakao je da je uvidom u mjenicu određenoga serijskoga broja i ovlaštenje za njezinu popunu (sporazum i izjavu) od 21. siječnja 2008. godine utvrđeno da se radi o osobnoj bjanko mjenici koju je kao mjenični jamac (avalista) potpisala apelantica, a tužiteljica na temelju ovlaštenja popunila ostale podatke, što podrazumijeva i datum dospjelosti duga na naplatu. Naveo je kako je čl. 107. st. 1. ZM propisano da isprava u kojoj ne bi bilo ma kojega od sastojaka pobrojanih u čl. 106. toga Zakona, ne vrijedi kao osobna mjenica, te da se osobna mjenica u kojoj nije naznačena dospjelosti ima smatrati kao mjenica po viđenju. Nadalje, da je čl. 35. ZM propisano da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, da se ista mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, te da trasant može ovaj rok skratiti ili odrediti duži, dok ove rokove indosanti mogu skratiti. Nadalje, da je čl. 33. ZM propisano da avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči, njegova obaveza vrijedi i ona ako je obveza za koju jamči ništavna iz bilo kojega drugoga razloga, osim zbog formalnoga nedostatka, a kada mjenicu isplati stječe pravo iz mjenice protiv onoga za koga je inače jamčio, kao i protiv onih koji su po mjenici odgovorni (pravo regresa). Istakao je da prema čl. 80. st. 1. ZM svi mjenično pravni sporovi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dana dospjelosti. Imajući u vidu da je apelantica kao avalista mjenicu potpisala 21. siječnja 2008. godine, da je cjelokupan dug dospio na naplatu 21. prosinca 2012. godine od kada se najkasnije treba računati tijek zastarnoga roka, proistječe da je mjenica na naplatu morala biti podnesena najkasnije 21. prosinca 2015. godine. Obzirom da je mjenica na naplatu podnesena 27. kolovoza 2014. godine i da je prijedlog za ovrhu na temelju iste podnesen 3. rujna 2014. godine, to je tužiteljica i po ocjeni toga suda nije izgubila pravo na naplatu potraživanja mjeničnoga duga. Istakao je i da je neutemeljeno pozivanje apelantice na odredbe Zakona o zaštiti žiranata u F BiH koji je objavljen 18. prosinca 2013. godine, a stupio na snagu 26. prosinca 2013. godine. Naime, imajući u vidu da je ugovor o kreditu i mjenicu u svojstvu žiranta apelantica potpisala 21. siječnja 2008. godine, dakle pet godina prije stupanja na snagu predmetnoga zakona, to i po ocjeni toga suda nema mjesta retroaktivnoj primjeni prava, jer bi u suprotnome bila dovedena u pitanje sigurnost pravnoga prometovanja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da je predmetno potraživanje tužiteljice shodno odredbama ZM zastarjelo, odnosno da se imao primijeniti Zakon o zaštiti žiranata u F BiH u situaciji kada tužiteljica nije iscrpila druge mogućnosti prinudne ovrhe.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao zbog čega predmetno potraživanje mjeničnoga duga nije zastarjelo, odnosno zbog čega se ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zaštiti žiranata u F BiH, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić