Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2440/20 („ZAŠTITA ING“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2440/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2440/20, rješavajući apelaciju „Zaštita ING“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Zaštita ING“ d.o.o.
Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 186303 18 Pž od 4. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Zaštita ING“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmin Humačkić, advokat iz Mostara, podnio je 16. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 186303 18 Pž od 4. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom broj AP 66/20 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 66/20 od 11. marta 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanta koju je podnio 8. januara 2020. godine protiv presude Kantonalnog suda iz prethodne tačke ove odluke, jer je utvrđeno da je apelant protiv te odluke izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog „Triglav osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. septembra 2021. godine i 2. februara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 11. oktobra 2021. godine do 22. februara 2022. godine.
4. Pristigli odgovori učesnika u postupku dostavljeni su 3. i 25. februara 2022. godine punomoćniku apelanta radi izjašnjenja. Traženo izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 186303 17 Ps od 7. juna 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu iznosa od 5.286,96 KM na ime naknade materijalne štete sa kamatama, uz obavezivanje na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Apelant u tužbi navodi da je 15. decembra 2015. godine sa tuženim sklopio ugovor o kasko osiguranju vozila, koje je pobliže opisano u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: sporno vozilo), da je 2. novembra 2016. godine sporno vozilo ukradeno i da je štetni događaj prijavljen nadležnoj PU Mostar, koja je sačinila zapisnik. Apelant se obratio tuženom za isplatu štete po osnovu zaključenog ugovora, koji je 30. decembra 2016. godine apelantu isplatio iznos od 18.411,00 KM. Budući da se sporno vozilo koristilo u poslovne svrhe apelant je prihvatio isplatu nespornog iznosa štete, ali smatra da osnovica za obračun premije i gornja granica obaveze prema članu 23. Općih uvjeta kasko osiguranja motornih vozila „Triglav osiguranja“ (u daljnjem tekstu: Uvjeti) ne odgovora stvarnoj novonabavnoj vrijednosti vozila predmetnih karakteristika, zbog čega je predmetni postupak i pokrenut.
7. Temeljem provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da među strankama nije bilo sporno da je sporno vozilo bilo kasko osigurano važećom polisom osiguranja, da se dogodio osigurani slučaj (krađa vozila), te da je slijedom toga nastupila totalna šteta na spornom vozilu. Nije sporno ni to da je tuženi apelantu isplatio iznos 18.411,00 KM na ime štete po osnovu zaključenog ugovora, ali je među strankama sporna visina tužbenog zahtjeva, odnosno visina štete.
8. Apelant tvrdi da je bio doveden u zabludu prilikom zaključenja ugovora o kasko osiguranju jer nije bio upoznat detaljno sa tržišnom vrijednošću spornog vozila, te sa klauzulom o ograničenju obaveze osiguranja maksimalno na iznos vrijednosti gdje se u članu16. tačka 4. Uvjeta navodi da gornja granica obaveze osiguranja ne može biti veća od osnovice za obračun premije naznačene u polisi, tvrdeći da je ta odredba nepoštena, te da bi primjenu te odredbe trebalo odbiti, shodno članu
143. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
9. Sa druge strane, tuženi tvrdi da je apelant u samoj polisi osiguranja trebao biti upozoren na posljedice podosiguranja i nadosiguranja, a što nije bio slučaj sa polisom auto kaska kod tuženog, te je u tom pravcu predložio da se izvrši uvid u polisu kasko osiguranja kod koje je ranije bilo kasko osigurano sporno vozilo (ASA osiguranje), te je sud uvidom u polisu utvrdio da je osiguranik upozoren na posljedice podosiguranja i nadosiguranja.
10. Općinski sud je naveo da primjenu sporne odredbe Uvjeta tuženog ne može odbiti na osnovu odredbe člana 143. stav (2) ZOO jer odredba nije nepravična, niti pretjerano stroga, a nije ni ništava u smislu odredbe člana 143. stav (1) ZOO. U vezi s tim, Općinski sud je podsjetio da zaključivanje auto kaska polazi od principa dobrovoljnosti tako da se potpisivanjem polise osiguranja auto kaska, u smislu člana 901. ZOO, ugovor o osiguranju smatra zaključenim. Zatim se Općinski sud pozvao i citirao odredbe čl. 902. i 936. ZOO, te čl. 23. i 24. Uvjeta tuženog, te je uvidom u predmetnu polisu osiguranja utvrdio da je ugovarač osiguranja propisno upozoren da su opći i posebni uvjeti osiguranja sastavni dio ugovora i da su oni ,uručeni ugovaraču osiguranja što je sve potvrđeno potpisom i pečatom apelanta. Shodno tome, Općinski sud je poklonio vjeru iskazu saslušanog svjedoka koji potvrđuje činjenicu napisanu u polisi da su opći uvjeti uručeni apelantu. Uvidom u polisu osiguranja utvrđeno je da je ona zaključena na puni kasko bez franšize, na sumu osiguranja 46.920,00 KM iz čega slijedi zaključak da je apelantu bilo poznato koliko iznosi osnovica za obračun premije, bez franšize, što odgovora novonabavnoj cijeni oštećenog vozila (totalna šteta uslijed nestanka vozila), bez dodatne opreme. Tokom postupka je utvrđeno da je apelantu bilo poznato da su Uvjeti sastavni dio zaključenog ugovora o kasko osiguranju.
11. U vezi sa pitanjem da li su propisani Uvjeti pravični za stranku, Općinski sud je naveo da je svaki ugovarač dužan da procjeni da li će, uz postojeće kasko osiguranje, osigurati i dodatnu opremu koja je ugrađena u vozilo po narudžbi vlasnika. U trenutku sklapanja ugovora, kako je tokom postupka utvrđeno, apelantu je bilo poznato da osnovica za obračun premije iznosi 46.920,00 KM, bez franšize, što odgovora novonabavnoj cijeni oštećenog vozila, bez dodatne opreme, pa je s tim u vezi ugovorena premija osiguranja od 1.351,00 KM. U suprotnom, premija osiguranja bi bila znatno veća. Kako se ne radi o ugovoru koji je po zakonu apelant obavezan zaključiti, navedena odredba člana 16. Uvjeta, koja se odnosi na predmet kasko osiguranja, nije nepravična, niti pretjerano stroga, kao ni odredba člana 23. stav 3. istih Uvjeta, koja regulira cijenu vozila inozemnog porijekla, kao u konkretnom slučaju. Uvažavajući činjenicu da je visina premije osiguranja bila razmjena osnovici za obračun premije, da se radi o aleatornom ugovoru za obje ugovorne strane Općinski sud je ocijenio da niti jedna strana prilikom zaključenja ugovora nije mogla biti dovedena u zabludu. Apelant je morao biti svjestan činjenice da je sporno vozilo proizvedeno po narudžbi, van standardne opreme, te da nije ugovoreno osiguranje za dodatnu opremu, tako da nije došlo do povrede člana 12. ZOO. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 925. stav 4. ZOO koja propisuje da su punovažne odredbe ugovora kojima se iznos naknade ograničavan na manji iznos od nastale štete.
12. Kako je tuženi apelantu isplatio iznos od 18. 411,00 KM, iznos koji je veći od iznosa štete bez dodatne opreme koji je utvrdio vještak tokom postupka (18.298,80 KM), Općinski sud je zaključio da je tuženi izmirio svoju obavezu prema apelantu, pa je sud na temelju člana 925. u vezi sa članom 900. ZOO odlučio kao u izreci presude.
13. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 186303 18 Pž od 4. decembra 2019. godine žalbu odbio i osporenu presudu potvrdio. Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da u polisi auto kaska nije unesena napomena o podosiguranju, kako ističe apelant, ali je zato unesena napomena da dodatna oprema na vozilu nije pokrivena uvjetima zaključenog kasko osiguranja. Za slučaj da se stvar ne osigurava na njenu stvarnu vrijednost, u polisi osiguranja treba unijeti napomenu o podosiguranju. U konkretnoj polisi ta napomena je sadržana u riječima „da dodatna oprema na vozilu nije predmet osiguranja“. Prema mišljenju Kantonalnog suda, tu činjenicu dokazao je apelant vlastitim materijalnim dokazima, odnosno polisom kasko osiguranja za sporno vozilo, koju je ranije zaključio sa ASA osiguranjem, za prvu godinu osiguranja nakon nabavke istog dana 4. decembra 2014. godine. I u polisi drugog osiguravača kao osnovica za obračun naznačen je identičan iznos od 46.920,00 KM, a premija osiguranja je, također, bila određena u identičnom iznosu kao kod tuženog.
14. Stoga je za Kantonalni sud neprihvatljiva tvrdnja apelanta da nije znao stvarnu vrijednost vlastitog vozila u momentu zaključenja polise osiguranja, odnosno da je bio u zabludi prilikom zaključenja kasko osiguranja, jer apelant nije fizičko lice, već pravno lice koje na domaćem i međunarodnom tržištu robe i usluga zaključuje različite pravne poslove, pa su mu poznate cijene i uvjeti, a i posljedice zaključenja takvih ugovora. Kantonalni sud je naglasio da apelant nije prigovorio utvrđenoj visini osiguranja ni u konkretnom slučaju, ali ni godinu dana prije toga, iako je iz polise očito da je ta vrijednost uzeta kao novonabavna vrijednost spornog vozila, bez dodatne opreme. Kantonalni sud je naveo da se apelant neosnovano poziva na nalaz i mišljenje vještaka tvrdnjama da je i vještak potvrdio da cijena od 46.920,00 KM nije novonabavna cijena spornog vozila, jer je pri tome vještak istakao da je to vrijednost spornog vozila, ali bez dodatne opreme. Istaknuto je još da je vještak naglasio da sporno vozilo nema oznaku exclusive da bi se dodatna oprema računala u novonabavnu cijenu vozila. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je iz izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te iz njega izveo pravilne pravno relevantne zaključke, na njega pravilno primijenio materijalno pravo i kao rezultat toga donio pravilnu i zakonitu odluku.
15. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude donio Rješenje broj 58 0 Ps 186303 20 Rev od 19. maja 2020 godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu. Prilikom odlučenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. ZPP utvrđujući da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za reviziju ni po osnovu izuzetne dopuštenosti jer u reviziji nije naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena jer se pravno pitanje svodi na preispitivanje činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova i primjenu materijalnog prava, a ne na tumačenje nejasnih normi materijalnog prava, što bi bilo od značaja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u kršenju prava na obrazloženu odluku. U vezi s tim, apelant navodi da je drugostepeni sud u cijelosti prihvatio obrazloženje prvostepenog suda, zasnovano na pogrešnom pravom shvatanju, te u tom smislu i sam pogrešno barata pojedinim pojmovima, prije svega pojmom „podosiguranje“ i sintagmom „dodatna oprema naknadno ugrađena nije predmet osiguranja“ pa se ni u kom slučaju ne može prihvatiti obrazloženje osporene presude vezano za neosnovanost istaknutog tužbenog zahtjeva, jer za takvo utvrđenje sud nije imao uporište u provedenim dokazima, odredbama ZOO, kao ni odredbama AK (auto kasko). Apelant citira dijelove iz osporene presude sa kojima se ne slaže, koje dovodi u vezu sa odredbama Uvjeta i to čl. 23. i 24. koje također citira. Potom, apelant naglašava da je iz provedenih dokaza jasno proizašlo da nije bio upozoren na posljedice podosiguranja jer iz samog obračuna totalne štete po AK, koji je sačinio tuženi, vidljivo je da je novonabavna cijena spornog vozila određena u iznosu koji je znatno manji od stvarne vrijednosti vozila, te da nije obračunat, u skladu sa članom 24. stav 1. Uvjeta. U konkretnom slučaju ugovoreno je puno kasko osiguranje, bez franšize, te je tokom postupka nesporno utvrđeno da apelant nije upozoren da sporno vozilo nije osigurano na njegovu stvarnu vrijednost, a što je suprotno članu 12. ZOO, niti je na polisi naznačeno da se radi o podosiguranju, te da će i naknada štete biti obračunata adekvatno zaključenom osiguranju. Navedeno je potvrdio i vještak u svom nalazu i mišljenju utvrđujući da utvrđeni iznos vrijednosti spornog vozila ne odgovora njegovoj stvarnoj novonabavnoj vrijednosti vozila.
17. Općeprihvaćeno je mišljenje da je ovakvim ugovaranjem auto kaska već pri samom zaključivanju ugovora značajno poremećen princip ravnopravnosti i jednakosti stranaka, odnosno načelo slobode ugovaranja, na čemu insistira ZOO, pa je stoga zakonodavac morao pronaći način da zaštiti slabiju stranu u ugovorima ove vrste, u smislu stava 1. člana 142. ZOO, jer uvjeti kasko osiguranja sadrže nešto drugačija strožija zaštitna prava.
18. Prema mišljenju apelanta, dužnost suda je bila da kod ovakvog ugovaranja ispita stvarnu volju ugovornih strana prilikom sklapanja ovakvog ugovora, te ocijeni da li su Uvjeti u skladu sa onim ciljem koji bi prosječan pripadnik grupe kojoj pripada druga ugovorna strana želio postići sklapanjem takvog ugovora. Apelant tvrdi da je suma osiguranja osnovica za obračun premije osiguranja, ali ne i ugovorena vrijednost vozila i u suprotnosti je sa odredbom čl. 23. i 24. Uvjeta. Novonabavna vrijednost vozila prema članu 24. Uvjeta i nalazu i mišljenju vještaka iznosi 60.674,00 KM, pa je tužbeni zahtjev osnovan, u smislu člana 925. stav 1. ZOO. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje jer su sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo pri čemu nisu dali jasne i precizne razloge za svoju odluku. Također, način na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili pozitivnopravne propise ukazuje da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova. Apelant ukazuje da se Kantonalni sud u svojoj odluci nije pozvao niti na jednu odredbu materijalnog prava.
19. Konačno, apelant ističe da pojam „imovina“ uključuje i odštetne zahtjeve u pogledu očekivanja da će biti realizovani. U konkretnom slučaju legitimno očekivanje je utemeljeno na zakonu i odredbama člana 925. stav 1. ZOO i članu 24. Uvjeta. Kršenje prava na imovinu apelant vidi u narušenoj ravnoteži između općeg javnog interesa i zaštićenog prava apelanta. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanta na koja se u apelaciji pozvao, da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud je naveo da je u svojoj odluci dao razloge o odlučnim činjenicama koje su poslužile kao osnov za donošenje presude, pri čemu su primijenjene odgovarajuće odredbe materijalnog prava. Istaknuto je da je apelant učestvovao u cijelom toku postupka, da je iznosio svoje mišljenje, da je predlagao i izvodio svoje dokaze, davao primjedbe na dokaze tuženog, izjavljivao pravne lijekove, uključujući i reviziju, zbog čega Kantonalni sud smatra da nisu počinjene povrede prava apelanta na saslušanje, niti prava na pravično suđenje, niti povreda prava na imovinu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja odluke brižljivo ocijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima, uključujući i spornu polisu osiguranja za koju je obrazloženje dato na str. 8-12 obrazloženja presude, te je na taj način sud postupio u skladu sa članom 8. ZPP. Navedeno je da na strani Općinskog suda nema propusta na koje apelant ukazuje.
22. Tuženi je u odgovoru u potpunosti osporio navode iz apelacije jer nisu utemeljeni. Pri tome je naglašeno da apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u vezi sa novonabavnom cijenom vrijednosti vozila jer se ti navodi odnose upravo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Tuženi u svemu ostaje kod navoda datih u toku postupka jer smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali dovoljno jasno obrazloženje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Opći uvjeti za kasko osiguranje motornih vozila (preuzeti sa www.triglav.ba) koji u relevantnom dijelu glase:
UVODNE ODREDBE
(1) Ovi Uvjeti, u ovisnosti od sadržaja ugovora o osiguranju primjenjuju se na: A. Osiguranje motornih vozila (osiguranje auto-kaska), (2) Pojedini izrazi u ovim Uvjetima imaju ova značenja:
5) Suma osiguranja - suma na koju je stvarni, odnosno imovinski interes osiguran, i to u slučajevima kada je osiguranje zaključeno na sumu osiguranja.
8) Predmet osiguranja – sve vrste motornih vozila sa standardno ugrađenim dijelovima i opremom od strane proizvođača, kao i druge stvari u vozilu i na vozilu.
II POSEBNE ODREDBE
A. PREDMET KASKO OSIGURANJA MOTORNIH VOZILA
Član 16. st. (1) i (2), stav (3) tačka 1) i st. (4) i (5) (1) Predmet osiguranja su sve vrste motornih, priključnih, radnih i šinskih vozila (u daljem tekstu vozila) i njihovi sastavni dijelovi, (2) Sastavnim dijelovima vozila smatraju se:
1) alat, pribor i rezervni dijelovi standardno dostavljeni za taj tip vozila;
2) radio aparat koji je ugrađen u vozilo od strane proizvođača vozila;
3) uređaj za osiguranje od krađe, aparat za gašenje požara, sigurnosni trokut, sigurnosni pojasevi, tahograf, uže, odnosno ruda za vuču, oprema za pružanje prve pomoći, rezervne sijalice, dodatna vanjska i unutrašnja ogledala i svjetiljka-žmigavac za obilježavanje vozila zaustavljenog noću na putu i halogena svjetla, maglenke, grijač zadnjeg stakla, brisač zadnjeg stakla, naslon za glavu i lanci za snijeg.
(3) Ako se posebno ugovori predmet osiguranja mogu biti:
1) alat, dodatna oprema, priključni uređaj, pribor i rezervni dijelovi, koji se ne smatraju sastavnim dijelovima vozila;
(…) (4) Suma osiguranja za stvari iz stava (3) ovog člana je novonabavna cijena osigurane stvari. Kod obračuna naknade štete kao temelj služi suma osiguranja određena u ugovoru o osiguranju i to je ujedno maksimalna obaveza osiguravača za slučaj totalne štete.
(5) Osiguranje stvari iz stava (3) ovog člana može se zaključiti samo uz uslov da je za to vozilo zaključeno puno kasko osiguranje.
OSIGURANE OPASNOSTI (RIZICI)
a) Puno kasko osiguranje Član 17. stav (1) (1) Kod punog kasko osiguranja vozila osiguravač je dužan da naknadi štetu prouzrokovanu uništenjem ili nestankom osiguranog vozila, kao i alata, pribora i rezervnih dijelova osiguranih u smislu člana 16. ovih Uvjeta uslijed:
OSNOVICA ZA OBRAČUN PREMIJE
Član 23. st. (1) i (3) (1) Za utvrđivanje premije mjerodavna je nabavna cijena novog vozila u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju, a za slijedeća razdoblja osiguranja (godinu dana) nabavna cijena, na dan izdavanja police osiguranja, ako se drukčije ne ugovori. (3) Nabavna cijena novog vozila inozemne proizvodnje je izvozna cijena proizvođača, proračunata po važećem kursu stranih sredstava plaćanja, uvećana za troškove carine, poreza, transporta i ostale uobičajene troškove, ukoliko nije drukčije ugovoreno. (…) Na ugovoru o osiguranju obavezno je istaknuti napomenu da će i naknada štete biti obračunata adekvatno zaključenom osiguranju.
UTVRĐIVANJE VISINE ŠTETE I NAKNADE
Član 24. st. (1) tač. 1) i 2) (1) Visina štete se utvrđuje:
1) u slučaju da je šteta nastala ostvarenjem rizika krađe vozila, iznos naknade štete određuje se tako da se nabavna cijena novog vozila ugovorena prema polici osiguranja kao osnovica za obračun premije umanji za iznos amortizacije (istošenosti) vozila, a dobiveni iznos štete umanji za ugovorenu franšizu;
2) ako je totalna šteta nastala ostvarenjem ostalih osiguranih rizika, iznos štete se određuje da se vrijednost novog vozila ugovorena prema polici osiguranja kao osnovica za obračun premije umanji za iznos amortizacije, za procjenjeni iznos vrijednosti ostatka, te za ugovorenu franšizu Amortizacija iz tačke 1) i 2) ovog stava se utvrđuje na osnovu starosti vozila, pređenih kilometara i općeg stanja vozila, uz primjenu odgovarajućih mjerila;
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
VIII - OPŠTI USLOVI UGOVORA
Obaveznost Član 142.
(1) Opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovaračima u istom ugovoru, i po pravilu obavezuju kao i ove.
(2) Opšti uslovi ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.
(3) Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora.
(4) U slučaju neslaganja opštih uslova i posebnih pogodbi važe ove posljednje.
Ništavost nekih odredbi opštih uslova Član 143.
(1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.
(2) Sud može odbiti primenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili preterano stroge prema njoj.
OSIGURANJE
ZAJEDNIČKE ODREDBE ZA IMOVINSKA OSIGURANJA I
OSIGURANJA LICA
[…] Odstupanje od odredaba ove glave Član 900.
(1) Ugovorom se može odstupiti samo od onih odredaba ove glave u kojima je to odstupanje izričito dopušteno, kao i od onih koje pružaju ugovaračima mogućnost da postupe kako hoće.
(2) Odstupanje od ostalih odredaba, ukoliko nije zabranjeno ovim ili kojim drugim zakonom, dopušteno je samo ako je u nesumnjivom interesu osiguranika.
ZAKLJUČENJE UGOVORA
Kad je ugovor zaključen Član 901. stav (1) (1) Ugovor o osiguranju je zaključen kad ugovarači potpišu polisu osiguranja ili listu pokrića.
Polisa i lista pokrića Član 902.
(1) U polisi moraju biti navedeni: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja ili da je osiguranje neograničeno; premija ili doprinos, datum izdanja polise i potpisi ugovorenih strana.
(2) Polisa osiguranja može biti privremeno zamenjena listom pokrića u koju se unose bitni sastojci ugovora.
(3) Osiguravač je dužan upozoriti ugovarača osiguranja da su opšti i posebni uslovi osiguranja sastavni deo ugovora i predati mu njihov tekst, ako ti uslovi nisu štampani na samoj polisi.
(4) Izvršenje obaveze iz prethodnog stava mora biti konstatovano na polisi.
(5) U slučaju neslaganja neke odredbe opštih ili posebnih uslova i neke odredbe polise primeniće se odredba polise a u slučaju neslaganja neke štampane odredbe polise i neke njene rukopisne odredbe, primeniće se ova poslednja.
(6) Prema sporazumu ugovarača, polisa može glasiti na određeno lice, po naredbi ili na donosioca.
Svrha osiguranja imovine Član 925. st. (1), (2), (4) i (7) (1) Osiguranjem imovine obezbeđuje se naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja.
(2) Iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpeo nastupanjem osiguranog slučaja.
(4) Punovažne su odredbe ugovora kojima se iznos naknade ograničava na manji iznos od iznosa štete.
(7) Ako je ugovorom o osiguranju vrednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrednosti, izuzev ako osiguravač dokaže da je ugovorena vrednost znatno veća od stvarne vrednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog (kao na primer, osiguranje upotrebljavane stvari na vrednost takve nove stvari, ili osiguranje subjektivne vrednosti).
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
29. Ustavni sud je odlukom od 11. marta 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 66/20 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 8. januara 2020. godine, jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 186303 20 Rev od 19. maja 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 186303 18 Pž od 4. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena, pa je, s obzirom da je apelant predmetnu presudu prema navodima apelacije primio 20. decembra 2019. godine, apelacija protiv te presude podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 18/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 23, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
34. U vezi sa prigovorima o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljnosti u segmentima na koje apelant ukazuje.
36. Ustavni sud, također, ukazuje da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
37. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
38. U konkretnom slučaju imajući u vidu prigovore koje je apelant iznio u apelaciji, a koji se svode na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža ništa što bi iznesene prigovore opravdalo. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP, utvrdio pravno relevantne činjenice na koje je primijenio odredbe ZOO i Uvjeta, te zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud smatra da su sva sporna pitanje, koja apelant ponavlja u apelaciji, ispitana od prvostepenog suda (vidi tač. 6-12. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je Općinski sud analizirao relevantne odredbe Uvjeta, u smislu člana 142. ZOO, te je zaključio da nisu prestroge ni nepravične, niti ništave (član 143. stav 1. ZOO). Zatim je Općinski sud detaljno ispitao i sadržaj polise kasko osiguranja za sporno vozilo koji je doveo u vezu sa odredbama ZOO, a iz kojeg je utvrđeno da je apelant upozoren da su opći i posebni uvjeti osiguranja sastavni dio ugovora, zatim, da je u polisi jasno naznačena suma osiguranja koja predstavlja osnovicu za obračun premije osiguranja, te osnovicu za obračun štete u slučaju nastanka štetnog događaja, što je apelant, kao pravno lice, svojim potpisom i pečatom po principu dobrovoljnosti prihvatio. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Općinski sud imao u vidu i polisu kasko osiguranja za sporno vozilo koju je apelant prethodno zaključio sa drugom osiguravajućom kućom na identičan iznos sume osiguranja i premiju osiguranja. Imajuću u vidu sadržaj odredaba ZOO i Uvjeta (Uvjeti su dostupni na web-stranici tuženog) koje je prvostepeni sud imao u vidu prilikom odlučenja, te obrazloženje koje je u vezi s tim dao, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi opravdalo iznesene prigovore apelanta. Do istog zaključka je došao i Kantonalni sud koji je imao znatno šira ovlaštenja od Ustavnog suda da u navedenim segmentima dodatno ispita prvostepenu presudu.
39. U vezi sa apelacionim prigovorima koji se odnose i na tvrdnje apelanta da je od redovnih sudova izostalo relevantno obrazloženje za neosnovanost tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da bi odluke redovnih sudova trebale sadržavati razloge koji su dovoljni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije elemente argumenata stranaka, neovisno o tome da li je riječ o činjeničnim ili pravnim – materijalno pravnim ili procesnim argumentima. Kako član 6. Evropske konvencije ne dopušta podnošenje zahtjeva zbog utvrđivanja činjenica i pravnog (ne)znanja sudija da su donijeli pogrešnu odluku, pitanje obrazloženja odluke prije je kvantitativne nego kvalitativne prirode: ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje, odluka o kojoj je riječ u načelu će biti smatrana kompatibilnom sa članom
6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, García Ruiz protiv Španije [VV], br. 30544/96, st. 26-
30, ECHR 1999-I).
40. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da data obrazloženja redovnih sudova, suprotno tvrdnjama apelanta, u svemu ispunjavaju standarde prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa prigovorom apelanta da se Kantonalni sud u svojoj odluci nije pozvao niti na jednu odredbu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi, Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske br. 49684/99, presuda od 27. septembra 2001. godine, stav 32). U situaciji kada je Općinski sud svoju odluku detaljno obrazložio i utemeljio na odredbama materijalnog i procesnog prava, Kantonalni sud je, prihvatajući razloge koje je prvostepeni sud u tom smislu naveo, ispunio obavezu po članu 6. stav (1) Evropske konvencije. U konkretnom slučaju i više od toga jer je Kantonalni sud dodatno ispitao prigovore apelanta koje je ocijenio bitnim za odlučenje (vidi tač. 13. i 14. ove odluke).
41. Budući da apelant ne ukazuje da mu je u postupku bilo uskraćeno neko procesno prava da u postupku učestvuje ravnopravno sa tuženom stranom, niti tako što proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
43. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
44. U konkretnom slučaju apelant je pokrenuo postupak radi naknade materijalne štete jer je smatrao da visina štete koja mu je isplaćena od tuženog po osnovu štetnog događaja (krađa spornog vozila) ne odgovara stvarnoj novonabavnoj vrijednosti spornog vozila, koja bi uključivala i dodatnu opremu. U odgovoru na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj „imovini“ koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“ uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, Serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su pozitivnim propisima regulirani uvjeti za sklapanje ugovora o osiguranju vozila, da je takav ugovor na principu dobrovoljnosti sklopio apelant sa tuženim, u skladu sa Uvjetima, koji su apelantu bili poznati, na sumu osiguranja koja je apelantu bila poznata na osnovu koje je utvrđena premija osiguranja i iznos štete. Imajući u vidu da su ove pravno relevantne činjenice tokom postupka utvrđene a iz kojih je proizašlo da apelant nije bio doveden u zabludu prilikom sklapanja ugovora, jer su mu sve navedene okolnosti bile poznate prije sklapanja ugovora, Ustavni sud smatra da u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja apelant nije imao „ostvariv zahtjev“ za naknadu štete, a samim tim ni „legitimno očekivanje“ da će njegovom zahtjevu biti udovoljeno.
46. Prema tome, u konkretnom slučaju novčano potraživanje po osnovu naknade štete ne bi se moglo smatrati imovinom, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa stoga nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi saglasno utvrdili da tužbeni zahtjev za naknadu štete nije osnovan jer je tokom postupka utvrđeno da je apelant na principu dobrovoljnosti sklopio ugovor o osiguranju vozila sa tuženim pod uvjetima koji su mu bili poznati i da mu je šteta isplaćena saglasno uvjetima koje je zaključenjem ugovora prihvatio, što su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili, a iz obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.
48. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije imao ostvariv zahtjev za naknadu štete, te shodno tome ni „legitimno očekivanje“ da će njegov zahtjev biti riješen u njegovu korist.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić