Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4185/21 (N. A.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4185/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-4185/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Nada Arsenov, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nada Arsenov protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 234461 21 Gž 2 od 11. listopada 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 234461 20 Mal 2 od 12. travnja 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Arsenov (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Omer Hadžiselimović, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 7. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 234461 21 Gž 2 od 11. listopada 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) 71 0 Mal 234461 20 Mal 2 od 12. travnja 2021. godine.

2. Presudom Osnovnoga suda od 12. travnja 2021. godine obvezana je apelantica da tužitelju (M. B.) na ime zadržanoga materijala, odnosno stjecanja bez osnove isplati iznos od 2.965,68 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Presudom Okružnoga suda od 11. listopada 2021. godine priziv apelantice je djelomično uvažen pa je prvostupanjska presuda preinačena tako da se obvezuje apelantica da tužitelju na ime zadržanoga materijala isplati iznos od 2.399,70 KM (umjesto dosuđenih 2.965,68 KM), dok je u preostalome dijelu priziv odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da prema odredbi čl. 210. Zakona o obligacionim odnosima, kod stjecanja bez osnove se radi o takvome pribavljanju tuđe imovine koja se vrši bez pravnoga temelja, ali ne na neki protupravan, nego na neopravdan način, pa ga pravni poredak priznaje radi nužne zaštite kroz njega nastale faktičke situacije. Istakao je da pošto se smatra da je takvo stjecanje neopravdano, jer nema opravdanja u vidu postojećega pravnoga temelja, koji ne postoji zbog toga što tako stečeno nema temelj u pravnome poslu ili zakonu, zakon nalaže da je stjecatelj dužan da ga vrati ili naknadi vrijednost postignutih koristi. Naveo je da kako među parničnim strankama nije prijeporno da su zaključili usmeni ugovor o djelu u svezi sa izgradnjom ograde na imanju apelantice i kako je tužitelj prema dogovoru prije početka radova kupio cijevi, koje su (kasnije i od strane drugoga izvođača radova) ugrađene u ogradu apelantice, a imajući u vidu da je apelantica ne ime kupnje tih cijevi dala samo dio od isplaćenoga iznosa, taj sud nalazi da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je na strani tužitelja došlo do umanjenja njegove imovine i istovremenoga povećanja imovine apelantice. Okružni je sud naveo da su neutemeljeni prigovori apelantice da tužitelj nije dokazao utemeljenost svojega zahtjeva. Naime, istakao je da je tužitelj činjenicu da je cijevi za ogradu kupio svojim novcem dokazao svojim iskazom i prilaganjem predračuna tvrtke „Intermetal“ od 26. travnja 2007. godine. Istakao je da apelantica tvrdi da tužitelj nije dokazao da li je uopće realizirana kupnja cijevi po tome predračunu i ako jeste za koju namjenu. Naime, istakao je da kako je apelantica izjavila da je 13. svibnja 2007. godine dala tužitelju iznos od 1.500,00 EUR za kupnju cijevi, te imajući u vidu da je kasnije kupljene cijevi po povratku iz Njemačke zatekla u svojoj garaži i iste ugradila u ogradu, a što je potvrdio i svjedok (M. K., koji je izjavio da je po uvođenju u posao iskoristio dio cijevi koje je zatekao i iste ugradio u ogradu), taj sud nalazi da je tužitelj dokazao da je svojim novcem kupio predmetne cijevi. Nadalje, naveo je da je predračun navedene tvrtke izdan 26. travnja 2007. godine i naslovljen je na ime tužitelja, te su naznačeni količina i razni profili i duljine cijevi u ukupnoj vrijednosti od 5.333,45 KM, s tim da je naznačeno da je plaćen iznos od 2.933,75 KM (tj. 1.500,00 EUR) i da će ostatak uplate biti po isporuci robe, pa imajući u vidu iskaze parničnih stranaka i saslušanoga svjedoka, to je logičan zaključak da je navedena kupoprodaja materijala u cijelosti realizirana. Također, naveo je da prizivni prigovori da tužitelj nije dokazao po kojemu tečaju je izvršena konverzija iznosa od 1.500,00 EUR u domaću valutu se ukazuju paušalnim, kod činjenice da je u zapisniku sa glavne rasprave navedeno da je tužitelj konverziju vršio služeći se tečajnom listom Centralne banke BiH. Okružni je sud naveo da pak priziv apelantice utemeljeno ukazuje da visina tužbenoga zahtjeva nije pravilno utvrđena. Naime, istakao je da kako je tužitelj izvršio nabavku cijevi za iznos od 5.333,45 KM i kako je na predračunu navedeno da je plaćen avans u iznosu od 2.933,75 KM, a kod činjenice da apelantica kupljene cijevi nije vratila tužitelju već ih ugradila u svoju ogradu, to je apelantica dužna da tužitelju naknadi vrijednost stečenoga bez osnove u iznosu od 2.399,70 KM (5.333,45 KM-2.933,75 KM), pa je presuda u tome dijelu i preinačena. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da tužitelj nije dokazao svoj tužbeni zahtjev, da njoj niti sudu nije prezentirao potvrdu da je preuzeo ostatak robe po predračunu odnosno da je izvršio novčanu isplatu po predračunu, da nije jasno kako je tužitelj mogao uplatiti avans 26. travnja 2007. godine, ako mu je ona novac dala 13. svibnja 2007. godine i sl.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu dovoljno jasno obrazloženje Okružnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4185/21 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio