Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-18/22 (S. M.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-18/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-18/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Slavko Mihajlović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavko Mihajlović protiv Rješenja Republičkoga javnoga tužiteljstva Republike Srpske broj T12 0 KTP 0001089 21 od 5. studenoga 2021.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Mihajlović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 31. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Republičkoga javnoga tužiteljstva Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Republičko tužiteljstvo) broj T12 0 KTP 0001089 21 od 5. studenoga 2021. godine.

2. Naredbom o neprovođenju istrage Okružnoga javnoga tužiteljstva (u daljnjemu tekstu: Okružno tužiteljstvo) od 31. kolovoza 2021. godine odlučeno je da se neće provoditi istraga (protiv Ministarstva pravde RS i nepoznatih osoba zbog kaznenih djela Zlouporaba službenoga položaja ili ovlaštenja iz čl. 315. Krivičnoga zakonika (u daljnjemu tekstu: KZ), Pronevjera iz čl. 316. KZ, Prijevara u službi iz čl. 317. KZ, Nesavjestan rad u službi iz čl. 322. KZ, Protuzakonita naplata i isplata iz čl. 326. KZ i Neprijavljivanje kaznenoga djela ili učinitelja iz čl. 332. KZ) po kaznenoj prijavi apelanta od 9. studenoga 2020. godine, jer iz prijave i pratećih spisa očigledno je da prijavljeno djelo nije kazneno djelo.

3. Rješenjem Okružnoga tužiteljstva od 20. rujna 2021. godine pritužba apelanta protiv naredbe o neprovođenju istrage je odbijena kao neutemeljena.

4. Rješenjem Republičkoga tužiteljstva od 5. studenoga 2021. godine odbijen je kao neutemeljen prigovor apelanta protiv rješenja Okružnoga tužiteljstva od 20. rujna 2021. godine.

5. U obrazloženju osporene odluke Republičko je tužiteljstvo istaklo da obzirom da uloženi prigovor glavnome republičkome tužitelju ne nudi nove dokaze niti se ukazuje na nove činjenice koje nisu bile poznate i razmatrane u provjeri navoda prijave, a koje bi eventualno mogle dovesti u sumnju zaključak iz rješenja glavnoga okružnoga tužitelja, to je obrazloženje pobijane odluke Okružnoga tužiteljstva potpuno prihvatljivo, u svome sadržaju potpuno i jasno. Istaklo je da Okružno tužiteljstvo na temelju raspoloživih činjenica nije moglo utvrditi niti početnu odnosno minimalnu vjerojatnoću o postojanju temelja sumnje na počinjenje bilo kojega kaznenoga djela, pa da je stoga bilo suvišno pozivati i saslušavati određene osobe, kada sve utvrđene okolnosti nisu upućivale na to da je počinjeno neko kazneno djelo. Istaklo je da je sve što je bilo sporno oko isplate određenoga novčanog iznosa osobi sa istim imenom i prezimenom kao apelant iz Zvornika, jasno razjašnjeno u fazi provjera navoda podnesene prijave. Također, da su i apelantu nedvojbeno isplaćena određena novčana sredstva na temelju pravomoćnih sudbenih odluka, po okončanju tih parničnih postupaka, a ne na temelju nagodbe (koju je apelant odbio), pa su stoga javno tužiteljske odluke u cijelosti utemeljene i zakonite.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je zbog donošenja osporenoga rješenja Republičkoga tužiteljstva povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnome slučaju primjenjiva jamstva članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovome slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koji priznaje pravo svakome pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja utemeljenosti kaznene optužbe protiv njega.

9. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na "utemeljenost kaznene optužbe" protiv treće osobe, u kojemu se apelant pojavljuje u ulozi podnositelja kaznene prijave. Ustavni sud smatra da u kaznenim postupcima članak 6. Europske konvencije nudi pravo na zaštitu samo netkome protiv koga se utvrđuje [...] utemeljenost bilo kakve kaznene optužbe. Naime, samo se takva osoba može smatrati «žrtvom» u smislu članka 6. Europske konvencije. Prema tomu, obrnuto tumačenje članka 6. Europske konvencije, prema kojemu bi se pravo na pravičan postupak jamčilo i netkome tko traži utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv druge osobe, nadmašilo bi jezičke okvire tumačenja članka 6. Europske konvencije (vidi odluke Ustavnoga suda, br. AP-19/02 od 17. ožujka 2004. godine i AP-2641/17 od 7. rujna 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Iz navedenoga proistječe da pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje kaznenoga postupka protiv treće osobe i da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obujam zaštite od članka 6. Europske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u svezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnome postupku nije odlučivalo niti o imovinskim pravima apelanta iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-18/22 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio