Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2340/20 (Agencija za privatizaciju FBiH)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dionice
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o vrijednosnim papirima · čl. 210
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vrijednosnim papirima
- Zakon o vrijednosnim papirima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2340/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2340/20, rješavajući apelaciju Agencije za privatizaciju FBiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Agencije za privatizaciju FBiH podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 125362 19 Gž od 13. marta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Agencija za privatizaciju FBiH (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 125362 19 Gž od 13. marta 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ismete Đonlagić i Ive Tusuna (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 20. septembra 2021. godine, dok tuženi nisu dostavili tražene odgovore.
4. Apelantici je 23. decembra 2021. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljen odgovor Kantonalnog suda na eventualno izjašnjenje.
5. Apelantica nije u ostavljenom roku dostavila izjašnjenje na odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 125362 19 P 3 od 26. juna 2019. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i obavezani tuženi da izdaju ispravu podobnu da se u Registru vrijednosnih papira FBiH (u daljnjem tekstu: Registar) izvrši prijenos vlasništva na dionicama privrednih društava Konfekcija „Borac“ d.d. Travnik i Konfekcija „Borac“ d.d. Banovići sa imena tuženih u korist FBiH, i to dionica preciziranih u presudi, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude a u protivnom će ova presuda zamijeniti takvu ispravu, pa će se na osnovu ove presude u Registru izvršiti prijenos vlasništva na navedenim dionicama sa tuženih na FBiH. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je utvrđeno da je 3. septembra 2002. godine u Travniku zaključen ortački ugovor čija je svrha bila zajedničko učešće radnika i menadžmenta Tvornice „Borac“ d.d Travnik u privatizaciji tog privrednog društva, a Ortačku grupu (u daljnjem tekstu: Ortačka grupa) činilo je ukupno 2.039 članova. Utvrđeno je da je Ortačka grupa sa apelanticom 23. januara 2003. godine zaključila Ugovor o kupoprodaji dionica (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim je Ortačkoj grupi prodano 67% državnog kapitala u društvu za ugovorenu cijenu od 2,00 KM po dionici. Utvrđeno je i da su tuženi bili članovi Ortačke grupe, pa su na temelju Ugovora stekli odgovarajući broj dionica, te su kao vlasnici tako stečenih dionica upisani u Registru vrijednosnih papira FBiH. Nadalje je utvrđeno da je, prema članu 6. Ugovora, Ortačka grupa preuzela obavezu investiranja u privredno društvo u ukupnom iznosu od 1.011.259,00 KM za period od tri godine a da je u članu 7. određena obaveza Ortačke grupe da svim zaposlenicima osigura adekvatan radni i socijalni status, kao i ostvarivanje prava i obaveza prema zaposlenicima u skladu sa zakonom. Također je utvrđeno da se Ortačka grupa obavezala da će po isteku prve tri godine trajanja Ugovora zaposliti novih 75 radnika, dok prema članu 12. 1. i 2. Ugovor traje sve dok se ne ispune ugovorenenj obaveze a prodavač-apelantica ima pravo raskinuti Ugovor zbog neispunjenja ugovornih obaveza kupca-Ortačke grupe, kao i zbog neispunjenja obaveza iz "Poslovnog plana" koji na osnovu člana 5. Ugovora čini njegov sastavni dio.
8. Nadalje je utvrđeno da su 24. oktobra 2007. godine apelantica i Ortačka grupa zaključili Aneks I Ugovora u čijem članu 4. su utvrdili nove rokove za izvršenje obaveze investiranja, i to do 15. aprila 2009. godine, a u članu 5. je potvrđena obaveza Ortačke grupe da izmiri sve obaveze prema zaposlenicima po osnovu doprinosa za penziono i zdravstveno osiguranje, u skladu sa zakonom. Utvrđeno je da Ortačka grupa nije ispunila obaveze iz Ugovora i da je nastala izuzetno teška situacija u privrednom društvu, jer ni elementarne obaveze prema zaposlenicima (plaće, doprinosi itd.) nisu ispunjene, a ostala je potpuno neispunjena obaveza investiranja, te kako je bilo očito da se Ugovor neće moći realizirati, na prijedlog zastupnika Ortačke grupe 23. maja 2012. godine došlo je do zaključenja Sporazuma o raskidu Ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum). Vlada FBiH je svojom odlukom dala prethodnu saglasnost za raskid Ugovora, a koja je objavljena u "Službenim novinama FBiH" broj 46/12. Utvrđeno je da je Sporazum potpisalo 1.656 članova Ortačke grupe koji su vratili dionice tako da su one ponovno evidentirane kao vlasništvo Vlade FBiH, dok preostali članovi Ortačke grupe, među kojima su i tuženi, nisu nastavili realizaciju Ugovora, niti su na bilo koji način nagovijestili da imaju namjeru to učiniti, niti su se protivili zaključenju Sporazuma. Općinski sud je obrazložio da, iako je raskinut Ugovor na temelju kojeg su tuženi stekli dionice koje su predmet ove parnice, odnosno, iako je prestao postojati pravni osnov stjecanja dionica od tuženih, oni do danas nisu vratili dionice u vlasništvo FBiH i u Registru su registrirani kao vlasnici.
9. Prema obrazloženju suda, iz izloženog je sasvim očigledno da su tuženi stekli dionice na osnovu konkretnog pravnog posla - Ugovora od 23. januara 2003. godine a da je činjenica da je navedeni ugovor, upravo na zahtjev Ortačke grupe koja nije mogla ispuniti obaveze, raskinut zaključenjem Sporazuma potpisanog od 1.656 članova Ortačke grupe. Prema obrazloženju Općinskog suda, nije sporno da tuženi nisu ni na koji način nadalje preuzeli obaveze iz Ugovora, niti su se protivili navedenom raskidu Ugovora, niti su nakon raskida Ugovora izdali kakvu ispravu na osnovu koje je bilo moguće izvršiti vraćanje dionica u državno vlasništvo (tj. vraćanje prodavcu). Općinski sud je obrazložio da je odredbom člana 132. stav 2. ZOO propisano pravo prodavca, u konkretnom slučaju apelantice, da traži vraćanje onoga što je dala po osnovu ugovora (dionice), a tome pravu odgovara obaveza tuženih da vrate ono što su primili (dionice). Prema obrazloženju, vraćanje dionica moguće je samo odgovarajućom činidbom tuženih upravljenom na izdavanje isprave o vraćanju dionica, a u slučaju nedavanja takve isprave u paricionom roku, sudska presuda zamjenjuje tu ispravu. Kako je obrazložio sud, okolnost da su tuženi stekli vlasništvo na dionicama na osnovu pravnog osnova koji je kasnije otpao, znači da su ispunjeni i uvjeti iz člana 210. stav 4. ZOO za vraćanje stečenog bez osnova, dakle, da tuženi vrate predmetne dionice u vlasništvo FBiH. Nadalje je navedeno da je Sporazum potpisan od menadžmenta, kao i od više od 1.600 zaposlenika što, prema mišljenju tog suda, jasno pokazuje da je Ugovor izgubio svaki smisao i nije se mogao realizirati od preostalih članova Ortačke grupe. Obrazloženo je i da su razlozi za raskid Ugovora navedeni sasvim decidirano u članu 2. Sporazuma iz kojeg proizlazi da je Ugovor raskinut prvenstveno zbog neispunjenja obaveza od Ortačke grupe kao kupca, koje su se odnosile na investicije u društvo i rješavanje socijalnog statusa radnika. Raskidom Ugovora najveći broj dionica vraćen je u državno vlasništvo, ali nisu vraćene dionice članova Ortačke grupe koji nisu bili potpisnici Sporazuma, te je, kako je obrazloženo, apelantica sudskim putem izdjejstvovala vraćanje dionica od još jednog broja članova Ortačke grupe. Kako je obrazložio Općinski sud, činjenica da je sa najvećim brojem članova Ortačke grupe, i to sa svim koji su imali značajniji udio u dionicama (menadžment), zaključen sporazum o raskidu Ugovora, te da je kompanija vraćena pod upravu države, jasno ukazuje da Ugovor nije na snazi ni u jednom svom segmentu, to jest da je raskinut u cijelosti. Obrazloženo je i da, kako nije sporno da su tuženi stekli dionice isključivo na osnovu tog Ugovora, to, prema mišljenju Općinskog suda, nastupaju pravne posljedice koje su za raskid ugovora predviđene u članu 132. stav 2. ZOO, odnosno svaka strana je dužna vratiti ono što je iz ugovora primila. Konkretno, prema mišljenju suda, tuženi su dužni vratiti dionice na kojima su vlasništvo stekli na osnovu Ugovora, a koje su tačno opredijeljene u tužbenom zahtjevu.
10. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 51 0 P 125362 19 Gž od 13. marta 2020. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju je navedeno da se osnovano u žalbi tužene ukazuje da ona nije raskinula ugovor na osnovu kojeg je stekla dionice, te da shodno tome apelantica ne može zahtijevati da joj one pripadnu bez obzira što su drugi zaposlenici (njih više od 1.600) raskinuli navedeni ugovor na osnovu kojeg su stekli svoje dionice. Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te istakao da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih materijalnih dokaza pogrešno zaključio da i za članove Ortačke grupe koji nisu bili potpisnici Sporazuma nastupaju pravne posljedice koje su za raskid ugovora predviđene u članu 132. stav 2. ZOO, te je prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Istaknuto je da sama činjenica da je sporazum o raskidu ugovora potpisalo više od 1.600 članova Ortačke grupe nije dokaz da je ugovor raskinut i prema tuženoj, a pogotovo nije dokaz da tužena nije ispunila svoju obavezu zbog čega bi Ugovor bio ex lege raskinut. Ovo stoga, kako je obrazložio Kantonalni sud, što se volja ugovarača koji su raskinuli ugovor ne može po automatizmu prenositi na ostale članove Ortačke grupe, te i iz razloga što apelantica niti jednim dokazom nije dokazala da tužena nije ispunila obaveze prihvaćene ugovorom o kupoprodaji dionica i aneksom tog ugovora. Kantonalni sud je obrazložio da nije mogao zaključiti da je taj ugovor izgubio smisao i da nema svoju svrhu, te da bi donošenjem drugačije odluke od one koju apelantica zahtijeva bilo povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO. Kantonalni sud je istakao da treba imati u vidu i da je odredbama člana 10. Zakona o vrijednosnim papirima propisano da se vlasništvo na vrijednosnom papiru stječe danom zaključenja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru. Zbog navedenog je Kantonalni sud donio odluku kao u dispozitivu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešnoj ocjeni dokaza od Kantonalnog suda. Navodi da je nesporno utvrđeno da Ortačka grupa koju je činio menadžment i više od 2.000 radnika Konfekcije „Borac“ Travnik i Banovići nije ispunila svoje obaveze preuzete potpisanim Sporazumom koje su se sastojale u višemilionskom investiranju, te da je zbog toga Sporazum i raskinut i da je na njegovo raskidanje saglasnost dala Vlada FBiH i da je ista saglasnost objavljena u „Službenim novinama FBiH“. Navodi da je nevjerovatno da bi sami tuženi mogli ispuniti obaveze iz sporazuma kad to nije bila u stanju ni cijela Ortačka grupa. Apelantica ističe i da je, donoseći osporenu presudu, Kantonalni sud u potpunosti zanemario odredbe člana 132. ZOO prema kojim, u slučaju raskida ugovora, ona strana koja je u potpunosti ili djelimično ispunila ugovor ima pravo zahtijevati da joj se vrati ono što je dala, a što se i desilo u ovom slučaju i odnosi se na dionice koje je vratilo više od 1.600 radnika.
b)Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo sadržaje donesenih presuda, te istakao da ostaje kod razloga datih u svojoj presudi zbog kojih smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, čije relevantne odredbe glase:
RASKIDANJE ILI IZMJENA UGOVORA
ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI
Dejstvo raskida Član 132 (1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno, naknaditi.
(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
Član 133.
(1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju, bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.
(2) Raskid ugovora ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.
(3) Strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze. (4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmijene.
(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtijev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga.
Član 210. stav 4.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
14. U Zakonu o vrijednosnim papirima („Službene novine FBiH“ br. 39/98 i 36/99) koji je primijenjen u konkretnom slučaju relevantne odredbe glase:
Član 10.
Vlasništvo na vrijednosnom papiru stječe se na dan zaključivanja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru.
15. U Zakonu o parničnom postupku ((„Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7. st. 1. i 2.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 125362 19 Gž od 13. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je primila presudu 12. maja 2020. godine a apelacija je podnesena 10. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom prekršeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud zapaža da je apelantica organ javne vlasti, te s tim u vezi podsjeća na stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova tvrdeći da je tim presudama proizvoljno primijenjeno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava i da li su dokazi proizvoljno ocijenjeni.
25. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi u predmetima br. AP 601/20 i AP 2496/20 (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 601/20 od 20. oktobra 2021. godine i AP 2496/20 od 9. januara 2022. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) već razmatrao ovakvo činjenično i pravno pitanje u kontekstu gotovo identičnih apelacionih navoda po apelaciji iste apelantice podnesenoj protiv presuda redovnih sudova kao u konkretnom slučaju. U navedenim predmetima apelantica je, također, tužbenim zahtjevom tražila da se tuženi obavežu da izdaju ispravu podobnu da se u Registru izvrši prijenos vlasništva na dionicama privrednih društava sa imena tuženih u korist Federacije BiH, koji su redovni sudovi odbili kao neosnovan.
26. Ustavni sud zapaža da je apelantica u navedenim predmetima, između ostalog, tvrdila da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da su osporene presude utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kojim je regulirano pitanje raskida ugovora zbog neispunjenja ugovorenih obaveza, tj. da je Ugovor o kupoprodaji dionica raskinut zbog neizvršenja obaveza kupca, što znači da, u smislu člana 132. stav 2. ZOO, nastaje njihova obaveza da vrate ono što su na osnovu tog ugovora primili, ali da joj je tužbeni zahtjev odbijen. S tim u vezi, Ustavni sud je u Odluci broj AP 601/20, između ostalog, obrazložio ( a na koje obrazloženje se pozvao i u Odluci broj AP 2496/20) da „Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud istakao, a vezano za odredbu člana 132. ZOO (na koju se apelantica pozivala), da apelantica nije predlagala dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da tuženi nisu ispunili obaveze po osnovu Ugovora o kupoprodaji dionica, te da nije dokazala da su tuženi potpisali Sporazum o raskidu ugovora, slijedom čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za prijenos vlasništva na predmetnim dionicama. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio i apelanticine navode kojima je ukazala da je Sporazum o raskidu potpisalo više od 1.600 članova Ortačke grupe, te je s tim u vezi obrazložio da navedena činjenica nije dokaz da je Ugovor o kupoprodaji dionica raskinut u odnosu na tužene, niti je dokaz da tuženi nisu ispunili svoju obavezu, slijedom čega bi Ugovor o kupoprodaji dionica bio raskinut po zakonu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i navedene odredbe ZOO na koje su se redovni sudovi pozvali u konkretnom slučaju, te obrazloženje koje su u vezi sa istim dali redovni sudovi, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova ni u ovom dijelu“.
27. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, činjenicu da je Kantonalni sud detaljno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, uključujući i način provođenja i ocjene a sve u svjetlu dosadašnje prakse na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti, u kontekstu iznesenih prigovora kojima apelantica ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje, poziva na obrazloženje koje je dato u odlukama broj AP 601/20 i broj AP 2496/20. Navedeno stoga što se predmetnom apelacijom pokreću identična pitanja čiju je neosnovanost Ustavni sud već obrazložio u citiranim predmetima.
28. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelantice iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak
29. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju presude Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava i neadekvatnu ocjenu dokaza i kada je taj sud dao jasne razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije osnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obavežu tuženi da izdaju isprave podobne za prijenos vlasništva na dionicama privrednih društava sa imena tuženih u korist FBiH u Registru.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić