Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4023/20 (J.D.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o Federalnom pravobranilaštvu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnom pravobranilaštvu
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o Federalnom pravobranilaštvu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnom pravobranilaštvu- federalnom pravobraniteljstvu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4023/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4023/20, rješavajući apelaciju koju je podnio J. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio J. D.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 329490 20 Rev od 28.
jula 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da J. D. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio J. D. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 329490 20 Rev od 28. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 329490 14 Rsž od 6. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 329490 13 Rs od 10. juna 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant J. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 329490 20 Rev od 28. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 329490 14 Rsž od 6. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 329490 13 Rs od 10. juna 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine – Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 26. augusta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. augusta do 27. septembra 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 10. januara 2022. godine dostavljeni apelantovoj zastupnici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantova zastupnica je dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 26. februara 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
7. Općinski sud je 14. novembra 2013. godine održao pripremno ročište na kojem je apelant izvršio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva (period utuženja), dok su ročišta za glavnu raspravu održana 18. februara i 10. marta 2014. godine.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 329490 13 Rs od 10. juna 2014. godine naloženo je tuženoj da apelantu isplati novčane iznose precizirane u izreci presude na ime razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) i na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres) za period od 1. januara 2011. do 30. septembra 2013. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, a tužena je obavezana i da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
9. Istom presudom je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao isplatu novčanih iznosa preciziranih u izreci presude na ime naknade troškova prijevoza vikendom, na ime naknade za smještaj u mjestu rada i na ime naknade za odvojeni život za period od 1. januara 2011. do 30. septembra 2013. godine. Presudom je dalje odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao zakonske zatezne kamate, naknadu troškova postupka i razliku regresa preko iznosa dosuđenog stavom I presude.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da, između ostalog, potražuje razliku naknade za odvojeni život od porodice i smještaja u toku rada, kao i naknade za vikend-prijevoz na relaciji Livno – Sarajevo – Livno, a na osnovu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama). Općinski sud je naveo da su u toku dokaznog postupka provedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalnih dokaza, te je provedeno vještačenje putem vještaka finansijske struke (detaljno navedeno na stranici 2. presude), nakon čega je apelant opredijelio tužbeni zahtjev u pogledu traženih iznosa razlike naknada.
11. Općinski sud je naveo da je, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), cijenio izvedene dokaze i utvrdio da je rješenjima tužene iz 2009. godine apelantu odobrena naknada za troškove prijevoza u iznosu od 66,00 KM, priznato mu je pravo na naknadu troškova odvojenog života u visini od 50% prosječne plaće u Federaciji BiH, a priznato mu je i pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u mjestu rada u iznosu od 300,00 KM. Općinski sud je naveo da su apelantu navedena prava priznata na osnovu Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće iz 2004. godine, a da se Uredba primjenjuje i na državne službenike i namještenike u Federalnom pravobranilaštvu. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je Federalno ministarstvo finansija obavijestilo tuženu da je 30. jula 2010. godine stupio na snagu Zakon o plaćama, te da je članom 13. propisano pravo na naknadu za odvojeni život u visini koju će utvrditi Vlada FBiH. Općinski sud je naveo da je rješenjem tužene iz 2011. godine odlučeno da apelant ima pravo na naknadu za odvojeni život od porodice i naknadu troškova smještaja u mjestu rada u ukupnoj mjesečnoj visini od 300,00 KM, a njime su stavljena van snage rješenja iz 2009. godine. Rješenje iz 2011. godine je doneseno na osnovu Zakona o državnoj službi, Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće (u daljnjem tekstu: Uredba) i Uredbe o izmjenama Uredbe (iz 2010. i 2011. godine). Nadalje, Općinski sud je naveo da je rješenjem tužene iz 2012. godine apelantu to pravo priznato u iznosu od 250,00 KM, sva ranija rješenja su stavljena van snage, a rješenje je doneseno na osnovu Izmjena i dopuna Uredbe iz 2012. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je vještakinja finansijske struke, između ostalog, navela da je tužena u odnosu na pitanje naknade za odvojeni život i smještaj u mjestu rada apelantu vršila isplate prema rješenjima tako da prema njima nema razlike, ukoliko je tužena pravilno odlučila o tim naknadama, a da se razlika javlja po članu 33. Kolektivnog ugovora (detaljan sadržaj nalaza i mišljenja vještaka naveden na str. 4. i 5. presude).
12. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant zamjenik federalnog pravobranioca sa mjestom rada u Sarajevu, a sa prebivalištem u Livnu, pri čemu je nesporno da je apelant do stupanja na snagu Zakona o plaćama i Uredbe ostvarivao pravo na tri različite vrste naknada: naknadu za odvojeni život, naknadu za troškove smještaja i naknadu za prijevoz u dane vikenda. Nesporno je, dalje, da se stupanjem na snagu navedenih propisa u vezi s apelantovim navedenim pravima primjenjivala Uredba koja se primjenjuje na državne službenike i namještenike, odnosno da su mu topli obrok i regres isplaćivani u iznosima propisanim Zakonom o plaćama. Ono što je sporno je apelantov položaj u sistemu reguliranja radnopravnih statusa lica na koja se odnosi Zakon o plaćama, sporno je da li se na apelanta može primijeniti Kolektivni ugovor, pri čemu je također sporno da li je i po kojem osnovu apelantu nastala razlika utuženih primanja.
13. U odnosu na meritum spora, Općinski sud se, između ostalog, pozvao na relevantne odredbe Zakona o Federalnom pravobranilaštvu i naveo da je odredbama 41. stav 2. tog zakona propisano da Vlada FBiH odlukom utvrđuje koeficijente za plaće federalnog pravobranioca i njegovih zamjenika, a da se za naknade koje nemaju karakter plaće primjenjuju propisi koji važe za državne službenike. Nadalje se pozvao na relevantne odredbe Zakona o plaćama, te je, između ostalog, istakao da je odredbama člana 45. Zakona o plaćama propisano da se pravo na pojedine naknade koje su utvrđene za državne službenike i namještenike, a koje nisu posebno propisane u odgovarajućim poglavljima ostalih kategorija zaposlenih u organima vlasti FBiH, a koje tretira taj zakon, ostvaruje na način i pod uvjetima kako su propisane za državne službenike i namještenike u federalnim organima uprave. Općinski sud je, dalje, istakao šta je propisano odredbama člana 33. Kolektivnog ugovora, te je naveo da se Kolektivni ugovor odnosi i na službenike i namještenike u Federalnom pravobranilaštvu, odnosno na rukovodioce i njihove zamjenike u Federalnom pravobranilaštvu.
14. Imajući u vidu sve izneseno, a kada se utvrđeno sporno i nesporno činjenično stanje podvede pod izloženo materijalno pravo, Općinski sud je naveo da je, prije svega, zaključio da apelant kao zamjenik federalnog pravobranioca nije državni službenik i nije namještenik, niti je izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije, odnosno savjetnik u organima zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH, sve u smislu Zakona o plaćama. Prema navedenom, a imajući u vidu odredbe člana 41. stav 2. Zakona o Federalnom pravobranilaštvu i član 45. Zakona o plaćama, Općinski sud je naveo da je neosnovano apelantovo potraživanje „sa pozivom“ na čl. 12, 13. i 14. Zakona o plaćama s obzirom na to da se te odredbe i podzakonski akt donesen u tom pravcu ne odnose na njega kao zamjenika federalnog pravobranioca i po tom osnovu mu nije mogla nastati nikakva razlika novčanih primanja iz radnog odnosa. Dakle, na apelanta i utužena potraživanja se, u smislu Zakona o plaćama, primjenjuju odredbe koje važe za državne službenike i namještenike i u vezi s tim doneseni podzakonski akt, a po kojem je tužena, kako proizlazi iz dokaznog postupka, u cijelosti postupala u utuženom periodu (kao za rukovodećeg državnog službenika) tako da niti u tom pogledu nema razlike primanja iz radnog odnosa. Naime, Općinski sud je istakao da je tužena pravilno odlučila u svojim rješenjima iz 2011. i 2012. godine, a vještakinja finansijske struke je u nalazu navela da je tužena postupala po tim rješenjima i da po njima nema razlike potraživanja.
15. Nasuprot iznesenom, Općinski sud je naveo da se na apelanta mogu primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora budući da je normativni dio tog granskog kolektivnog ugovora bio na snazi i u utuženom periodu, tako da je tužena bila dužna da ga primjenjuje kao najpovoljnije pravo za apelanta shodno članu 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelantu shodno odredbi čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora u utuženom periodu nastala razlika primanja u odnosu na topli obrok i regres za korištenje godišnjeg odmora, i to na način što mu je tužena predmetne naknade isplaćivala u umanjenim iznosima u odnosu na visinu ugovorenu Kolektivnim ugovorom, tako da apelant osnovano potražuje utužene razlike predmetnih naknada u visini utvrđenoj finansijskim vještačenjem.
16. Međutim, Općinski sud je naveo da ne nalazi osnovanim potraživanje naknade za odvojeni život primjenom člana 33. Kolektivnog ugovora jer taj član govori o uvjetima za isplatu te naknade na način da se ona isplaćuje službeniku koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta svoje porodice, a koje uvjete sud ne nalazi ispunjenim u konkretnom slučaju. Nesporno je da apelantova porodica ima prebivalište u Livnu, a da je apelantovo mjesto rada u Sarajevu, međutim, Općinski sud je naveo da ne nalazi da je apelant privremeno raspoređen na rad u Sarajevo iz Livna ili da je upućen na rad u Sarajevo iz Livna, nego da je zasnovao radni odnos u Sarajevu sa mjestom rada u Sarajevu, tako da je na apelantov konkretan radni odnos neprimjenjiva navedena odredba Kolektivnog ugovora, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan.
17. Apelant i tužena su podnijeli žalbu protiv prvostepene presude.
18. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 329490 14 Rsž od 6. novembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom konstatirano je da se prima na znanje odustajanje tužene od žalbe, pa je žalba tužene odbačena kao nedopuštena.
19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je u pogledu primjene materijalnog prava dao iscrpno obrazloženje kojim je na jasan i nedvosmislen način argumentirao svoj pravni zaključak. Kantonalni sud je naveo da prvostepena odluka sadrži sve relevantne materijalne propise koji se odnose, prije svega, na status apelanta kao zamjenika federalnog pravobranioca, a zatim i propise kojim je regulirana isplata naknada koje se potražuju i koje se dovode u vezu s apelantovim radnopravnim statusom. Dakle, budući da su navedeni objektivni i subjektivni elementi spora, da odluka sadrži ocjenu dokaza u odnosu na apelantova potraživanja, te da su utvrđene činjenice podvedene pod odredbe materijalnog prava, Kantonalni sud je istakao da je nepotrebno da ponovo navodi i interpretira razloge kojima je prvostepeni sud obrazložio svoje činjenične zaključke, a koje taj sud u cijelosti prihvata kao valjane. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod kojim se upućuje na pogrešno tumačenje odredbe člana 33. Kolektivnog ugovora, odnosno šta znači „privremeno raspoređen“ i „upućen na rad“. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrdio da apelant niti je raspoređen, niti je upućen na rad u Sarajevo, već je apelant radni odnos zasnovao u Sarajevu, s mjestom rada u Sarajevu, a nije od značaja činjenica da njegova porodica ima prebivalište u Livnu.
20. Apelant je izjavio reviziju protiv drugostepene presude.
21. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 329490 20 Rev od 28. jula 2020. godine odbijena je apelantova revizija.
22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da nije prihvatljiv prigovor revizije koji upućuje na povrede odredaba parničnog postupka. Naime, Vrhovni sud je istakao da je tačno da je drugostepeni sud naveo da je pobijanu prvostepenu presudu ispitao u skladu s odredbama sada važećeg ZPP-a, a da je trebalo primijeniti ranije važeće odredbe tog zakona, ali da revizija ne sadrži nikakvo objašnjenje od kakvog je to bilo utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Vrhovni sud je naveo da su za ishod spora relevantne samo one povrede odredaba ZPP-a koje su od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, kako to izričito i propisuje odredba člana 209. ZPP-a. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su neosnovani i revizioni prigovori da je drugostepeni sud povrijedio odredbe člana 231. ZPP-a jer nije ocijenio sve žalbene navode i da presuda ne sadrži obrazloženje. Naprotiv, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode u skladu sa članom 231. ZPP-a (pogrešno naveden član 213) i da je za odluku dao pravilne razloge.
23. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je na osnovu Uredbe i izmjena Uredbe, koja se primjenjuje na državne službenike i namještenike, apelantu rješenjima priznato pravo na tri različite vrste naknada: za odvojeni život, za troškove smještaja i prijevoza u dane vikenda. Nesporno je i da je tužena izvršila isplatu po navedenim rješenjima tako da po njima nema razlika potraživanja. Međutim, apelant smatra da mu potraživani iznos na naknadu za odvojeni život pripada na osnovu odredbi člana 33. Kolektivnog ugovora i odredbi čl. 12, 13. i 14. Zakona o plaćama.
24. Vrhovni sud je naveo da se i prema ocjeni tog suda na apelanta ne mogu primijeniti odredbe člana 13. Zakona o plaćama, kao ni podzakonski akti koji su doneseni u vezi s tim jer navedena odredba regulira prava izabranih dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija i savjetnika, a tumačenjem odredbe člana 2. tačke 1, 2. i 3. Zakona o plaćama data je definicija tih pojmova i njihovo značenje u zakonu, iz čega proizlazi da se navedena odredba ne odnosi na federalne pravobranioce. Vrhovni sud je istakao da u prilog navedenom govori i odredba člana 41. stav 2. Zakona o Federalnom pravobranilaštvu u vezi s odredbom člana 45. Zakona o plaćama. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se kolektivnim ugovorom mogu ugovoriti prava koja su povoljnija od prava predviđenih zakonom. Međutim, suprotno apelantovom pravnom rezoniranju, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se nisu ostvarili uvjeti iz odredbe člana 33. Kolektivnog ugovora jer za ostvarivanje naknade za odvojeni život prema navedenoj odredbi nije odlučna samo činjenica da namještenik ili službenik obavlja rad van mjesta prebivališta svoje porodice, već i da je kao zaposlenik federalnog organa privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta svoje porodice. Kako apelant nije privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta svoje porodice, nego je apelant radni odnos zasnovao u Sarajevu, sa mjestom rada u Sarajevu, Vrhovni sud je naveo da nisu ispunjeni uvjeti za ostvarivanja prava na naknadu za odvojeni život. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant proizvoljno u reviziji navodi da je u toku postupka dokazao da je upućen na rad van mjesta prebivališta svoje porodice jer to ne slijedi iz provedenih dokaza, niti je to pravo u skladu s Kolektivnim ugovorom utvrđeno rješenjem tužene.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, prije svega, navodi da je Kantonalni sud primijenio odredbe ZPP-a iz 2015. godine, iako je bio u obavezi primijeniti odredbe ranijeg ZPP-a i u tome vidi povredu odredaba parničnog postupka. Apelant, također, navodi da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode, te da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke. Nadalje, apelant smatra da su sudovi izveli pogrešan zaključak da apelant nema pravo na naknadu za odvojeni život i da su u vezi s tim pogrešno primijenili odredbe člana 33. Kolektivnog ugovora. Apelant navodi da je u toku postupka dokazao da je upućen na rad van mjesta prebivališta svoje porodice, a navodi i da su ovlaštenja zamjenika pravobranioca jednaka ovlaštenjima pravobranioca i da su u pitanju imenovani dužnosnici. Osim toga, apelant ukazuje na nerazumnu dužinu trajanja postupka i traži naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u odluci, da nisu povrijeđena apelantova prava, te je predložio da se apelacija odbaci ili odbije.
27. Kantonalni sud je također naveo da ostaje pri razlozima datim u odluci, da apelant nije „radnik“ u smislu Zakona o radu, zbog čega apelant pripada sasvim drugom režimu radnih odnosa. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Kantonalni sud je naveo da predmete rješava shodno kapacitetima i prema planu rješavanja predmeta, zbog čega je takve apelantove navode ocijenio neosnovanim.
28. Općinski sud je naveo da apelantova prava nisu povrijeđena u postupku pred tim sudom i da apelant prigovara navodnoj pogrešnoj primjeni prava, što pogrešno kvalificira kao povredu prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Osim toga, Općinski sud je naveo da je postupao u skladu s odredbama ZPP-a i da je ročišta zakazivao u razumnim rokovima.
29. Tužena je navela da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno i procesno pravo, te da su detaljno obrazložili svoje odluke zbog čega nema povrede prava na pravično suđenje. Tužena je, dalje, navela da je Vrhovni sud odluku donio u roku od osam mjeseci, tako da nema ni povrede suđenja u razumnom roku, a ni prava na imovinu s obzirom na to da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalne propise.
30. Apelantova zastupnica je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju, između ostalog, navela da apelant ostaje pri navodima apelacije, te da je datim odgovorima samo paušalno navedeno da apelantova prava nisu povrijeđena. Također, napomenula je da se radi o postupku koji je hitne prirode, zbog čega su svi sudovi bili dužni da postupaju u kratkim rokovima.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
32. Zakon o Federalnom pravobranilaštvu – Federalnom pravobraniteljstvu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/95, 12/98, 18/00 i 61/06). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 41. stav (2) Vlada Federacije odlukom utvrđuje koeficijente za plaće federalnog pravobranioca i njegovih zamjenika, a za naknade koje nemaju karakter plaće primjenjuju se propisi koji važe za državne službenike.
33. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10, 111/12, 20/17, 22/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10 i 111/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 2. tač. 1), 2) i 3) Definicije pojmova korištenih u Zakonu Pojmovi korišteni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
1) "izabrani dužnosnici", u smislu ovog zakona, su članovi Doma naroda i Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlament Federacije);
2) "nosioci izvršnih funkcija", u smislu ovog zakona, su:
Predsjednik i potpredsjednici Federacije;
članovi Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije);
3) "savjetnicima", u smislu ovog zakona, smatraju se savjetnici predsjedatelja domova Parlamenta Federacije i nosioca izvršnih funkcija, te savjetnici rukovodioca samostalnih uprava i samostalnih upravnih organizacija Federacije;
Član 13.
Naknada za odvojeni život od porodice i smještaj u mjestu rada Izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici, sa izuzetkom osoba koji ne ostvaruju plaću na osnovu poslaničke/delegatske dužnosti ukoliko borave izvan mjesta prebivališta svoje porodice koje je udaljeno više od 70 km od sjedišta institucije u kojoj su zaposleni, imaju pravo na naknadu za odvojeni život od porodice u visini koju će utvrditi Vlada Federacije, odnosno nadležne administrativne komisije Parlamenta Federacije.
Osobe iz stava 1. ovog člana, koje nemaju osiguran službeni smještaj, imaju pravo i na naknadu za zakup stana za službene potrebe u visini koju će utvrditi Vlada Federacije, odnosno nadležne administrativne komisije Parlamenta Federacije.
Osobe iz stava 1. ovog člana koje imaju osiguran smještaj, ali za smještaj plaćaju sve troškove, imaju pravo na naknadu troškova smještaja, koju će utvrditi Vlada Federacije, odnosno nadležne administrativne komisije Parlamenta Federacije.
Osobe koje ostvaruju pravo iz stava 1. ovog člana nemaju pravo na naknadu dnevnica i putnih troškova vezanih za sudjelovanje u radu domova Parlamenta Federacije i radnih tijela domova Parlamenta Federacije, a imaju pravo na naknadu troškova prijevoza do mjesta prebivališta porodice do četiri puta mjesečno u visini cijene javnog prijevoza za dotičnu relaciju.
(...)
Član 45.
Prava na naknade ostalih kategorija koje tretira ovaj zakon Prava na pojedine naknade utvrđene za državne službenike i namještenike koje nisu posebno propisane u odgovarajućim poglavljima ostalih kategorija zaposlenih u organima vlasti Federacije a koje tretira ovaj zakon, ostvaruju se na način i pod uvjetima kako su propisane za državne službenike i namještenike u federalnim organima uprave.
34. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16 i 89/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/00 i 50/00 – ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 33.
Službeniku koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane, najmanje u visini od 70 % prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji u prethodnom mjesecu.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 329490 20 Rev od 28. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 6. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].
42. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
43. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, da drugostepeni sud nije odgovorio na sve žalbene navode, odnosno da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke.
44. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
45. Vezano za apelantove navode da je Kantonalni sud odlučujući o njegovoj žalbi primijenio odredbe ZPP-a iz 2015. godine, iako je bio u obavezi primijeniti odredbe ranijeg ZPP-a, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je tačno da je drugostepeni sud naveo da je pobijanu prvostepenu presudu ispitao u skladu s odredbama trenutno važećeg ZPP-a, ali da revizija ne sadrži nikakvo objašnjenje od kakvog je to bilo utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, a da su za ishod spora relevantne samo one povrede odredaba ZPP-a koje su od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, kako to propisuje odredba člana 209. ZPP-a. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
46. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je potraživao isplatu razlike naknade za odvojeni život, za smještaj u mjestu rada i troškove prijevoza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je, imajući u vidu odredbe člana 2. tačke 1, 2. i 3. Zakona o plaćama, te člana 41. stav 2. Zakona o Federalnom pravobranilaštvu i člana 45. Zakona o plaćama, neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 13. Zakona o plaćama (naknada za odvojeni život, naknada za troškove smještaja i naknada troškova prijevoza), odnosno da se na apelanta mogu primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora, i to odredba člana 33, ali da nisu ispunjeni uvjeti iz citirane odredbe. Naime, nije odlučna samo činjenica da namještenik ili službenik obavlja rad van mjesta prebivališta svoje porodice, već i da je kao zaposlenik federalnog organa privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta svoje porodice, odnosno da u postupku nije utvrđeno da je apelant privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta svoje porodice, nego je apelant radni odnos zasnovao u Sarajevu, sa mjestom rada u Sarajevu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi u više predmeta razmatrao odluke redovnih sudova u pogledu primjene člana
33. Kolektivnog ugovora. Između ostalih, u Odluci broj AP 1860/17 je navedeno: „… da se tužbeni zahtjev apelanata zasniva na odredbama člana 33. Kolektivnog ugovora […] Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud zaključio da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su apelanti privremeno raspoređeni u mjesto koje nije mjesto njihovog prebivališta. U vezi s tim, drugostepeni sud je ukazao da za ostvarivanje prava na naknadu za odvojeni život nije odlučna samo činjenica da djelatnik obavlja rad izvan mjesta prebivališta svoje porodice, već i da li je kao službenik organa uprave privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta svoje porodice“. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio „da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. […] Također, Ustavni sud ukazuje da su sudovi na osnovu provedenog dokaznog postupka zaključili da apelanti u toku postupka nisu dokazali svoje činjenične tvrdnje na kojima su zasnivali tužbene zahtjeve, te su stoga odbili njihove tužbene zahtjeve“ (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1860/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim apelantove navode da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
48. U odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve navode iz žalbe, odnosno da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih navoda, koje takvima ocijene. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na one navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, odnosno da presude redovnih sudova zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke, tako da Ustavni sud i ovaj navod smatra neosnovanim.
49. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
50. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
51. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci hitne prirode (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).
Period koji se uzima u obzir
52. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnom postupku podnesena 26. februara 2013. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 28. jula 2020. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine osporenog postupka jeste sedam godina i pet mjeseci.
Analiza dužine trajanja predmetnog postupka
53. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud ne nalazi da se radi o naročito složenom predmetu.
54. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da su dva ročišta odgođena po zahtjevu, odnosno zbog nedolaska apelantovog punomoćnika, tako da proizlazi da je apelant doprinio dužini trajanja postupka. Ustavni sud, dalje, nalazi da je apelant izvršio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva, kao i da je nakon provedenog vještačenja konačno opredijelio tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvostepenu presudu nakon jedne godine i tri mjeseca, dok je Kantonalni sud, odlučujući u žalbenom postupku, drugostepenu presudu donio nakon pet godina i oko pet mjeseci (računajući od donošenja prvostepene presude). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nakon toga, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud odluku po reviziji donio nakon osam mjeseci (računajući od donošenja drugostepene presude). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u tako dugom periodu može okarakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje, te da je ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda, a za šta nije dao objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.
55. Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak koji je po zakonu hitne prirode, a nije složen, trajao sedam godina i pet mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku po žalbi donio nakon pet godina i oko pet mjeseci, a za šta nije dao objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.
56. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
57. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
58. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
59. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
60. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode, u suštini, zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (primjena prava), a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak trajao sedam godina i pet mjeseci, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode, od čega pred Kantonalnim sudom pet godina i oko pet mjeseci, a za šta nije dao objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.
62. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge, te kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa.
63. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić