Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3596/21 (M. K.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3596/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-3596/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Kozina, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Kozina protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404674 15 Rsž od 16. siječnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404674 14 Rs od 4. veljače 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Kozina zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije BiH i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, zbog nenadle žnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Kozina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Studenaca, kojeg zastupa odvjetnik Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 23. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 404674 20 Rev od 3. lipnja 2021. godine, Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 404674 15 Rsž od 16. siječnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 404674 14 Rs od 4. veljače 2015. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-795/20 od 22. travnja 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv rješenja Kantonalnoga suda od 16. siječnja 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda od 3. lipnja 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena odluka Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskoga suda od 4. veljače 2015. godine naloženo je tuženiku (Federacija BiH, Sudska policija) da apelantu na ime razlike naknade za ishranu u tijeku rada (topli obrok) i razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres), isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 842,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Rješenjem Kantonalnoga suda od 16. siječnja 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje (sadržano u presudi Općinskoga suda od 4. veljače 2015. godine kojim je odlučeno o troškovima postupka) potvrđeno.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud odluku o troškovima donio na temelju čl. 383. st. 1. i 2., čl. 386. st. 3. i čl. 396. st. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), a koji se sastoje od priznatih troškova apelanta za zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika, i to od: sastava tužbe, zastupanja na pripremnome ročištu i na ročištu za glavnu raspravu, uvećani za PDV. Nadalje, istakao je da prvostupanjski sud nije dosudio apelantu potraživane troškove koji se odnose na uporabu osobnoga automobila od strane odvjetnika na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški, te za odsustvo odvjetnika iz ureda zbog pristupa ročištima pred sudom, nalazeći da je apelant tužbu mogao podnijeti prema izberivoj mjesnoj nadležnosti u radnim sporovima (članak 40. ZPP-a). Kako je apelant obavljao rad službenika tuženika u sudskoj policiji ZHK, Kantonalni sud je istakao da je u skladu sa člankom 40. ZPP, u ovom sporu iz radnog odnosa apelant imao mogućnost podnijeti tužbu sudu na čijem području rad obavlja, kako ne bi prouzročio dodatne troškove, koji su nastali podnošenjem tužbe Općinskom sudu, koji je opće mjesno nadležan. S obzirom na to Kantonalni je sud istakao da je u smislu čl. 387. st. 1. ZPP, pravilna odluka prvostupanjskog suda da troškovi odvjetnika na ime naknade troškova prijevoza i odsustva iz ureda za vrijeme putovanja ne predstavljaju troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na praksu Ustavnoga suda zauzetu u Odluci broj AP-4407/13.
Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata kao lex specialis, u odnosu na ZPP, nalaže da se nadoknade svi troškovi koje stranka u postupku opravdano trpi, i koji su neophodno potrebni za vođenje postupka. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (prava na jednakost pred zakonom i prava na rad) kao i povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka a) i (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Nenadležnost za odlučivanje
8. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima „koja su sadržana u ovome ustavu“. Obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.
II.Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5003/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP-2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP-592/18 od 6.lipnja 2018. godine, AP-1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP-695/20 od 22. travnja 2020.godine, AP-4239/20 od 22. prosinca 2020. godine i AP-570/21 od 7. travnja 2021. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić