Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2797/20 (V. P.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Invalid
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2797/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2797/20, rješavajući apelaciju Vlade Pilipovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Vlade Pilipovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020558 17 Uvp od 14. maja 2020. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Vladi Pilipoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Vladi Pilipoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Pilipovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020558 17 Uvp od 14. maja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 020558 17 U od 12.

septembra 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vlado Pilipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020558 17 Uvp od 14. maja 2020. godine. Takođe, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava i Presudu Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 020558 17 U od 12. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti broj AP 1815/20 od 14. oktobra 2020. godine, Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu, između ostalog, apelantovu apelaciju (AP 2797/20) podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020558 17 Uvp od 14. maja 2020. godine zato što je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju.

3. Rješenjem Ustavnog suda broj AP 2797/20 od 7. aprila 2021. godine usvojen je apelantov zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2797/20, koji je razmatran u okviru Odluke broj AP 1815/20 od 14. oktobra 2020. godine.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite RS (u daljnjem tekstu: drugostepeni upravni organ) i Grada Banja Luka, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu (u daljnjem tekstu: prvostepeni upravni organ) zatraženo je 9. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 27. jula 2021. godine.

6. Ustavni sud je 24. decembra 2021. godine dostavio odgovore na apelaciju apelantovom zastupniku.

7. Apelantov zastupnik se u ostavljenom roku nije izjasnio na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

9. Rješenjem prvostepenog upravnog organa od 16. marta 2009. godine apelantu je utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida VIII kategorije sa 40% invaliditeta, s pravom na ličnu invalidninu, po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik VRS.

10. Apelant je 2. oktobra 2012. godine prvostepenom upravnom organu podnio zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta.

11. Rješenjem prvostepenog upravnog organa od 26. oktobra 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta nastalog pogoršanjem stanja u vezi s utvrđenim stepenom vojnog invaliditeta, te je ostavljeno na snazi rješenje od 16. marta 2009. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu, koja je odbijena rješenjem drugostepenog upravnog organa od 9. februara 2016. godine.

12. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 018478 16 U od 8. novembra 2016. godine usvojena je apelantova tužba i osporeno rješenje drugostepenog upravnog organa od 9. februara 2016. godine poništeno.

13. U ponovnom postupku drugostepeni upravni organ je donio Rješenje broj 16-03/4-1-1- 560-148/16 od 23. februara 2017. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog upravnog organa od 26. oktobra 2012. godine kao neosnovana.

14. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 020558 17 U od 12. septembra 2017. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog upravnog rješenja od 23. februara 2017. godine.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je apelant stekao status RVI – VIII kategorije sa 40% invaliditeta na osnovu ranjavanja koje se desilo 20. oktobra 1992. godine, kada je zadobio teže ozljede lica i očiju. Oštećenje njegovog zdravlja cijenjeno je primjenom Liste procenata vojnog invaliditeta, koja čini sastavni dio Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Lista pravilnika).

16. Okružni sud je ukazao da je u ranijoj presudi, kojom je usvojio apelantovu tužbu i poništio drugostepeno upravno rješenje, ukazao na propuste koji su učinjeni po pitanju isticanja razloga nalaza i mišljenja i prvostepene i drugostepene ljekarske komisije. U vezi s tim je ukazao da je označio kao nepoznanicu razloge na osnovu kojih je dato mišljenje da nema elemenata za povećanje procenta vojnog invaliditeta, kao što je ocijenjen nepotpunim i nepravilnim nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije, pribavljen u žalbenom postupku. Naime, Okružni sud je precizirao da je izostavljena ocjena oboljenja očiju (zamućenje vida i sočiva na oba oka), a posebno mišljenje da li su ove smetnje oka ili oboljenje u uzročno-posljedičnoj vezi sa ranjavanjem, tako da je tražio da se u stručnu procjenu uključi specijalista oftalmolog koji je kompetentan da odgovori na pitanje koje sud smatra otvorenim. Nadalje je ukazao da je u ponovnom postupku tražen nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije koja je nakon neposrednog pregleda apelanta i pregleda ukupne medicinske dokumentacije dala očitovanje, prvo o „nespornim i poznatim činjenicama vremena provedenog u ratu, činjenici ranjavanja pa nakon toga zbrinjavanja i hirurškog zbrinjavanja, pa vrsti povreda i otpusnog pisma po okončanom liječenju“. Takođe, navela je činjenicu da je do 2009. godine nalaz na oba oka sa korekcijom bio uredan, što apelant nije doveo u pitanje navodima tužbe.

17. Okružni sud je istakao da je otklonjen propust iz ranijeg postupka, da je u sastavu Ljekarske komisije bio i specijalista oftalmolog koji je, zajedno sa ostalim članovima komisije, konstatovao da je od 2009. godine počelo pojavljivanje zamućenja sočiva oba oka, a koje tegobe se, uključujući i vidnu oštrinu na oba oka, te zamućenje sočiva, dešavaju zbog fizioloških promjena uzrokovanih godinama starosti i ne može se dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa ranjavanjem iz 1992. godine. U vezi s tim je istakao da apelant za drugačije zaključenje nije pružio dokaze, a sud nema osnova da sumnja u nalaz stručne ljekarske komisije i posebno procjenu oftalmologa u kontekstu tegoba sa vidom. Takođe, po pitanju propusta koji su ranije stavljeni na teret drugostepenom upravnom organu, odnosno Drugostepenoj ljekarskoj komisiji kojoj je drugostepeni upravni organ poklonio vjeru, oni se tiču problema sa grlom koji se kod apelanta javljaju prvi put sa prvim nalazom od 25. jula 2012. godine, a oni se takođe ne mogu dovesti u vezu sa povredama koje je apelant zadobio 1992. godine. Dakle, nakon novog vještačenja od Drugostepene ljekarske komisije u čijem sastavu je i oftalmolog, pored specijaliste ortopeda, specijalista interne medicine, specijaliste fizijatra, te specijaliste neurologa, dato je izjašnjenje na sve sporne okolnosti na koje je ukazao Okružni sud u ranijoj presudi i precizno je obrazloženo i sa medicinskog aspekta argumentovano da se zdravstvene tegobe koje su se kod apelanta pojavile i ispoljile mnogo godina nakon ranjavanja i saniranja povreda ne mogu dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa njegovim ranjavanjem. Pored toga je istakao da treba dodati i očitovanje komisije po pitanju oboljenja kičme, a ovo iz razloga što medicinska dokumentacija o liječenju kičme potiče iz perioda 1994–1997. godina, pa je stoga evidentna u spisu predmeta od prve procjene, s tim da niti jedna ljekarska komisija do sada nije oštećenje kičme ocijenila takvog karaktera koji bi uticao na ukupno oštećenje apelantovog zdravlja, koji nikada, do sada, i nije cijenjen po tom osnovu. Shodno tome, analizirana je i medicinska dokumentacija po osnovu dijagnostike EEG koja je rađena više puta i čiji je nalaz uredan. Oštećenje apelantovog zdravlja komisija cijeni po ocjenskim tačkama Liste pravilnika, T-149-a 30% uslijed pseudoneurasteničnih smetnji kao posljedice ranjavanja, te po T-176-a 20% zbog unakaženosti pa primjenom člana 4 stav 1 Pravilnika ukupan vojni invaliditet procijenjen je na 40% trajno.

18. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da su u ponovnom postupku otklonjene nejasnoće na koje je ukazao taj sud u presudi u čijem je izvršenju donesen osporeni akt uz zaključak, koji nije doveden u pitanje navodima tužbe, da nema osnova da se udovolji apelantovom zahtjevu za povećanje procenta vojnog invaliditeta uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja. Stoga, donošenjem osporenog akta nisu ostvareni razlozi iz člana 10 stav 1 tačke 2 i 4 Zakona o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUS), koji bi doveli do njegovog poništenja.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 020558 17Uvp od 14. maja 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 12. septembra 2017. godine.

20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao šta je apelant u svom zahtjevu za povećanje procenta vojnog invaliditeta naveo, kao i koju je kao novu medicinsku dokumentaciju priložio (bliže navedeno u obrazloženju presude). Nadalje je istakao da je osporeni akt drugostepenog upravnog organa u činjeničnom utvrđenju zasnovan na nalazu i mišljenju Drugostepene ljekarske komisije od 26. decembra 2016. godine, koja je izvršila uvid u navedenu medicinsku dokumentaciju i pregled apelanta (te je nadalje navedeno šta je konstatovano u tom nalazu i mišljenu, bliže navedeno u obrazloženju presude).

21. Vrhovni sud je istakao da je navedenim nalazom i mišljenjem dato detaljno i potpuno obrazloženje stepena oštećenja apelantovog organizma vezanog za ranjavanje koje se desilo za vrijeme učešća u ratu, kao i oštećenja organizma kao posljedice tog ranjavanja, a vezano za apelantov zahtjev za povećanje procenta vojnog invaliditeta zbog pogoršanja zdravstvenog stanja. To se prvenstveno odnosi na pogoršanje vida za koje je konstatovano da je posljedica zamućenja sočiva koje nastaje zbog fizioloških promjena uzrokovanih godinama starosti, a ne kao posljedica ranjavanja (što proizlazi i iz nalaza ljekara specijaliste oftamologa od 12. avgusta 2014. godine i od 22. marta 2016. godine). Pogoršanje zdravstvenog stanja vezano za oboljenje grla i glasnih žica, uslovljeno malignom bolešću koja je verifikovana 2012. godine, takođe se ne može uzeti za ocjenu vojnog invaliditeta jer se radi o bolesti nastaloj izvan perioda propisanog u odredbi člana 88 stav 4 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca). Oboljenje kičme, iako konstatovano u relevantnom periodu, nije ranije smatrano kao osnov za oštećenje apelantovog organizma, pa to ne može postati ni sada po proteku dužeg perioda.

22. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da je pravilno zaključeno da nema osnova za povećanje vojnog invaliditeta kod apelanta, o čemu je u osporenom aktu i navedenom nalazu dato potpuno i detaljno obrazloženje, a otklonjeni su i nedostaci na koje je ukazano u presudi Okružnog suda od 8. novembra 2016. godine. Naime, kod takvog stanja stvari bez osnova je apelantov navod da nije postupljeno po navedenoj presudi Okružnog suda i da nalaz Drugostepene ljekarske komisije nije jasan ni dovoljno obrazložen. Takođe je ukazao da nema osnova ni apelantovo pozivanje na nalaz i mišljene stalnog sudskog vještaka jer se takvi nalazi ne cijene u ovom postupku, a ocjenu stepena oštećenja organizma i vojnog invaliditeta daju nadležne ljekarske komisije, kako je propisano u odredbi člana 92 Zakona o pravima boraca, kako je u ovom postupku i učinjeno.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

24. Apelant je istakao da su zaključci u osporenoj presudi Vrhovnog suda proizvoljni i zasnovani na pogrešnoj primjeni zakona, te da nisu obrazloženi na način kako to predviđa odredba člana 33 ZUS-a, pa da se zakonitost osporene presude ne može kvalitetno ispitati. Naime, presuda je zasnovana samo na nalazu Drugostepene ljekarske komisije, „koji nalaz ne cijeni niti iznosi njegovu sadržinu“, a nije obrazloženo na osnovu čega je sud utvrdio da je pravilan navedeni nalaz Ljekarske komisije. Takođe je propušteno da se obrazloži na kojoj je medicinskoj dokumentaciji zasnovan nalaz komisije, sadržaj medicinske dokumentacije i da nalaz cijeni pojedinačno i u međusobnoj vezi s medicinskom dokumentacijom. Dakle, Vrhovni sud i Okružni sud u osporenim odlukama nisu dali valjano obrazloženje koje bi svojim sadržajem opravdalo donošenje takvih odluka, posebno vezano za relevantne činjenice, kao i eksplicitne odredbe važećih zakona koji se primjenjuju na konkretan slučaj.

25. Apelant smatra da je očigledno da zaključak Ljekarske komisije nije zasnovan na medicinskoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu, tj. da novi nalazi nisu ni cijenili. Naime, radi pravilnog utvrđenja relevantnih činjenica, drugostepeni upravni organ je bio u obavezi da obavi vještačenje po vještaku oftamologu, te kako je propušteno izvođenje tog dokaza, tada je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Apelant smatra da sudovi uopšte nisu utvrđivali relevantne činjenice, već su proizvoljno primijenili odredbe mjerodavnog prava, prije svega Zakona o pravima boraca ratnih vojnih invalida. Takođe je istakao da nije „aktivno učestvovao u ovom postupku, a ne radi se o složenom predmetu. Nije mu pružena adekvatna zaštita od sudova RS“.

26. U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, apelant je naglasio kako je predmetni postupak pokrenuo još 2012. godine, pa da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku.

27. Vezano za pravo na djelotvoran pravni lijek, apelant je istakao da kod nesporne činjenice „da je povodom svakog pravnog lijeka koji je apelant podnosio bila donesena odluka kojom se pravni lijek usvaja sve do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Srpske gdje su njenim donošenjem njegova prava ostala nezaštićena“.

b) Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni sud je istakao da je u obrazloženju svoje odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu, kao i obrazloženje razloga odbijanja tog zahtjeva. Takođe je istakao da smatra da su bez osnova i da nisu dokazani navodi apelacije da se presuda ne može ispitati i da je zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

29. Okružni sud je istakao da su razlozi za odluku, koja je osporena, dati u obrazloženju date odluke.

30. Drugostepeni upravni organ je istakao da je u konkretnom predmetu odlučeno pravilnim vještačenjem, tumačenjem i primjenom materijalnih propisa na osnovu kojih je rješavano. Takođe je istakao da je apelant imao i koristio sva zakonom propisana sredstva radi zaštite svojih prava i interesa, te da su postupci koje je sprovodio taj upravni organ, kao i spor koji su sprovodili Okružni sud i Vrhovni sud zakonito sprovedeni.

31. Prvostepeni upravni organ je u odgovoru na apelaciju ukratko istakao hronologiju predmetnog upravnog postupka i upravnog spora.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 33.

Presuda, odnosno rješenje sadrži: naziv suda, broj i datum akta koji se tužbom osporava, uvod koji obuhvata ime i prezime predsjednika vijeća, članova vijeća odnosno sudije pojedinca i zapisničara, označenje stranaka i njihovih zastupnika, kratko označenje predmeta spora i dan kad je presuda, odnosno rješenje doneseno, izreku i obrazloženje. Izreka mora biti odvojena od obrazloženja. U presudi se moraju cijeniti pravno-relevantni navodi tužbe.

Izvornik presude, odnosno rješenje potpisuju predsjednik vijeća, odnosno sudija pojedinac i zapisničar.

Presuda, odnosno rješenje izdaje se strankama u ovjerenom prepisu.

Član 48.

Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.

33. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

34. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 9/12 – ispravka, 40/12 i 18/15 – odluka US RS i 46/21 – odluka USBiH). U konkretnom slučaju primijenjen je Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 9/12 – ispravka i 40/12), a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 88. stav 4.

(4) Činjenica da je bolest nastupila pod okolnostima iz čl. 2, 5. i 7. ovog zakona utvrđuje se samo na osnovu medicinske dokumentacije koja potiče iz vremena službe u oružanim snagama i perioda od 30 dana po otpuštanju iz oružanih snaga.

Član 92.

(1) Vojni invaliditet, pravo na dodatak za njegu i pomoć, pravo na ortopedski dodatak, kao i činjenicu da je bolest, odnosno smrt u uzročnoj vezi sa vršenjem vojne službe utvrđuju se na osnovu nalaza, mišljenja i ocjene nadležnih ljekarskih komisija.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 020558 17 Uvp od 14. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njegovih prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

42. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odlučivano, u suštini, o osnovanosti apelantovog zahtjeva kojim je tražio da mu se utvrdi novi procenat vojnog invaliditeta. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporene odluke

43. Ustavni sud zapaža da apelant smatra, u suštini, da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da nisu adekvatno obrazložene osporene odluke. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova u suštini odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta, odnosno da su osporenim odlukama u upravnom sporu kao pravilne potvrđene odluke upravnih organa kojim je odbijen navedeni apelantov zahtjev. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Drugostepena ljekarska komisija u ponovnom postupku, nakon pregleda apelanta i uvida u medicinsku dokumentaciju koju je apelant dostavio uz navedeni zahtjev, u svom nalazu i mišljenju konstatovala da se zdravstvene tegobe koje su se kod apelanta pojavile i ispoljile mnogo godina nakon ranjavanja i saniranja povreda ne mogu dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa njegovim ranjavanjem, a da apelant svojim tužbenim navodima, odnosno navodima u zahtjevu za vanredno preispitivanje nije uspio dovesti u pitanje navedeni nalazi i mišljenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim odluka detaljno i jasno obrazložili šta proizlazi iz samog nalaza i mišljenja navedene komisije i na čemu je zasnovan (vidi tačke 17, 20 i 21 ove odluke). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude jasno ukazao da ocjenu stepena oštećenja organizma i vojnog invaliditeta daju nadležne ljekarske komisije u skladu sa odredbom člana 92 Zakona o pravima boraca. Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 92 stav 1 Zakona o pravima boraca proizlazi da se vojni invaliditet, kao i činjenica da je bolest u uzročnoj vezi s vršenjem vojne službe utvrđuje na osnovu nalaza, mišljenja i ocjene nadležnih ljekarskih komisija. Dovodeći u vezu navedenu odredbu Zakona o pravima boraca s obrazloženjem redovnih sudova u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa u obrazloženju osporenih odluke nema ničeg što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

46. U odnosu na apelacione navode da nije „aktivno učestvovao u ovom postupku“, Ustavni sud zapaža da apelant, osim ovih paušalnih navoda, ničim nije potkrijepio ove navode, pa Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporene odluke nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

49. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant svoj zahtjev podnio prvostepenom upravnom organu 2. oktobra 2012. godine, a da je konačna odluka u ovoj pravnoj stvari donesena 14. maja 2020. godine (Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 020558 17 Uvp). Dakle, cjelokupni predmetni postupak je trajao sedam godina i oko sedam mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka

50. Analizirajući dokumente dostavljene Ustavnom sudu i radnje koje su upravni organi i redovni sudovi trebali sprovesti u predmetnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni upravni postupak, odnosno upravni spor vođen radi utvrđivanja novog procenta vojnog invalida, pa se može reći da se radi o postupku koji je bio od većeg značaja za apelanta.

51. Analizirajući ponašanje apelanta, upravnih organa i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni upravni organ donio prvostepeno rješenje nakon 24 dana, dok je drugostepeni upravni organ donio drugostepeno rješenje nakon tri godine i više od tri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepenog rješenja), a koje rješenje je ukinuto presudom Okružnog suda, koja je donesena nakon devet mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepenog rješenja). U ponovnom postupku, drugostepeni upravni organ je donio novo drugostepeno rješenje nakon tri i po mjeseca (računajući od presude Okružnog suda kojom je ukinuto ranije drugostepeno rješenje). Zatim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u upravnom sporu, donio presudu nakon oko sedam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepenog rješenja), dok je Vrhovni sud, postupajući po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, presudu donio nakon dvije godine i oko osam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao duži period pred drugostepenim upravnim organom (u prvoj fazi postupka) i Vrhovnim sudom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se niti Vrhovni sud niti drugostepeni upravni organ u odgovorima na apelaciju uopšte nisu osvrnuli na apelacione navode koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka.

52. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka u periodu od sedam godina i oko sedam mjeseci, koji nije bio naročito složen, najviše snosi drugostepeni upravni organ, kojem su trebale tri godine i više od tri mjeseca da donese drugostepeno rješenje (u prvoj fazi postupka), kao i Vrhovni sud pred kojim je postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke trajao dvije godine i oko osam mjeseci, a koji organ i sud u svojim odgovorima na apelaciju nisu dali razloge, odnosno objektivno prihvatljive razloge zašto je predmetni postupak toliko trajao pred tim organom i sudom.

53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

54. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

55. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.

56. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

57. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi i da nisu adekvatno obrazložene osporene odluke), pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi u odnosu na pravo na imovinu. Pravo na djelotvoran pravni lijek

58. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove, žalbu protiv prvostepenog upravnog akta, tužbu protiv drugostepenog upravnog akta, kao i zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude u upravnom sporu, koje pravne lijekove su drugostepeni upravni organ, Okružni sud i Vrhovni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su ovi apelacioni navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su drugostepenom upravnom organu trebale tri godine i više od tri mjeseca da donese drugostepeno rješenje (u prvoj fazi postupka), kao i Vrhovnom sudu dvije godine i oko osam mjeseci da u postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke donese presudu, a kada navedeni organ i sud u svojim odgovorima na apelaciju nisu dali razloge, odnosno objektivno prihvatljive razloge zašto je predmetni postupak toliko trajao pred tim organom i sudom.

60. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, kao ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentovane i jasne razloge.

61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu, pri čemu činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.

62. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2797/20 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio