Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3730/21 ("PERO" d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3730/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-3730/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "PERO" d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "PERO" d.o.o. Zenica protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 012397 21 Uvp od 25. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "PERO" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 27. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 012397 21 Uvp od 25. avgusta 2021. godine.

2. Rješenjem Službe za urbanizam, geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Maglaj broj 05-23-12-817/18 od 7. oktobra 2020. godine, apelantu je kao vlasniku i korisniku poslovnog prostora objekta površine 286 m2 i građevinskog zemljišta površine 2266 m2, koji se nalaze na području Općine Maglaj, utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje građevinskog zemljišta za period od 1. januara do 24. novembra 2018. godine u određenom novčanom iznosu.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja od 7. oktobra 2020. godine, Drugostepena stručna komisija Općinskog vijeća Maglaj je Rješenjem broj 02-04-1-304/20 od 9. novembra 2020. godine predmetnu žalbu odbila kao neosnovanu i potvrdila prvostepeno rješenje.

4. Odlučujući o tužbi apelanta podnijetoj protiv rješenja od 7. oktobra 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 012397 21 U od 5. aprila 2021. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.

5. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 5. aprila 2021. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 012397 21 Uvp od 25. avgusta 2021. godine predmetni zahtjev odbio.

6. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo iz stanja spisa proizilazi da su organi uprave svoja rješenja donijeli primjenom Odluke o visini naknade za korištenje građevinskog zemljišta („Službene novine Općine Maglaj“ broj 12A/05), kao i primjenom odredbi Zakona o građevinskom zemljištu. Nadalje, da su organi uprave i prvostepeni sud pravilno zaključili da se apelant ima smatrati vlasnikom predmetnog prostora koji se nalazi na području Općine Maglaj, te da je stoga obaveznik plaćanja naknade za korištenje građevinskog zemljišta. Također, da se prilikom određivanja perioda za koji je apelant obavezan platiti naknadu imala u vidu presuda Ustavnog suda F BiH broj U-64/17 od 23. oktobra 2018. godine, kojom je utvrđeno da odredbe člana 63. stav (1) (2) i (3), te čl. 73., 74. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu, nisu u skladu sa Ustavom F BiH. Kantonalni sud je u pogledu primjene navedene presude Ustavnog suda F BiH naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao na odredbe člana 40. stav (1) Zakona o postupku pred Ustavnim sudom F BiH i člana 61. Poslovnika Ustavnog suda F BiH, kao i na obavezujuće shvatanje Vrhovnog suda F BiH od 5. jula 2017. godine, te da je pravilno zaključio da su sporne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu bile na snazi do 23. novembra 2018. godine, zbog čega su organi uprave pravilno postupili kada su obavezu plaćanja naknade utvrdili za period od 1. januara do 24. novembra 2018. godine.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, jer su utvrdili da se predmetna presuda Ustavnog suda Federacije BiH ne primjenjuje retroaktivno. Naime, on smatra da bi mu plaćanjem naknade koja mu je određena propisom koji je nesumnjivo, i prije ukidanja, tj. objave predmetne presude Ustavnog suda F BiH u službenim novinama, bio neustavan, bila uzrokovana materijalna šteta.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne pozitivno-pravne propise, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1838/20 od 23. juna 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3730/21 ("PERO" d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio