Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4728/20 (K. M.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Djelotvoran pravni lijek
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4728/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4728/20, rješavajući apelaciju Kemala Mehmedinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kemala Mehmedinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 019288 20 Kž 7 od 23. septembra 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kemal Mehmedinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zijad Babajić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 019288 20 Kž 7 od 23. septembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 11. augusta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. do 27. augusta 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 28. januara 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje, koje je apelantov zastupnik dostavio 5. februara 2022. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Kantonalno tužiteljstvo je 23. septembra 2019. godine podiglo optužnicu protiv apelanta i E. O. zbog krivičnog djela silovanja iz člana 203. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), koja je potvrđena 25. septembra 2019. godine. Budući da je E. O. priznao krivnju, predmetni krivični postupak je pred Kantonalnim sudom razdvojen u odnosu na apelanta i proveden je redovni krivični postupak.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 019288 19 K od 22. maja 2020. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme, u mjestu, opisanom objektu, i na način detaljno opisan u izreci presude upotrebom sile imenovanu oštećenu (u daljnjem tekstu: oštećena) prisilio na spolni snošaj, pri čemu je oštećena teško tjelesno ozlijeđena (višestruki spolni odnošaji sa oštećenom uz primjenu sile su detaljno opisani u izreci presude). Opisanim radnjama apelant je kao saučinitelj počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav (3) u vezi sa stavom (1) i člana 31. KZFBiH za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju kaznu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su na glavnom pretresu saslušani svjedoci optužbe R. B. (vlasnik objekta u kojem se desio inkriminirani događaj), Z. P. (policajac), oštećena i E. O., saslušan je vještak specijalista sudske medicine prof. dr. Zdenko Cihlarž (u daljnjem tekstu: vještak Cihlarž). Kao dokazi optužbe provedeni su i materijalni dokazi, među kojim su i nalaz i mišljenje vještaka Cihlarža, naredbe za DNK analize, izvještaji vještačenja Agencije za forenzička ispitivanja i vještačenja od 6. februara 2020. godine i drugi opisani dokazi (pobliže opisano na str. 3, 4. i 5. presude). Zatim je navedeno da su provedeni dokazi odbrane, među kojim su i iskazi vještaka ortopeda dr. A. S., ginekologa dr. B. Z. i neuropsihijatra dr. Kasima Brigića, te njihovi nalazi i mišljenja povodom obavljenih vještačenja. Na glavnom pretresu su provedeni i dokazi saslušanjem devet imenovanih svjedoka, te je izvršen uvid u opisanu dokumentaciju (stranica 5, pasus drugi presude).
9. Kantonalni sud je interpretirao nalaz i mišljenje, te iskaz koji je na glavnom pretresu dao vještak Cihlarž o vrsti, težini i mehanizmu povređivanja oštećene, koje vještačenje je izvršio na osnovu medicinske dokumentacije zvanične ustanove UKC Tuzla, te klinika sa UKC Tuzla (pobliže opisano na str. od 5. do 9. presude). Dalje, navedeno je da je na glavnom pretresu vještak odbrane, ortoped dr. A. S., u iskazu pojasnio da je prema naredbi suda od 24. januara 2020. godine izvršio vještačenje povreda nastalih kod oštećene na osnovu medicinske dokumentacije koja se nalazi na Klinici za ortopediju i hirurgiju. Vještak A. S. je istakao da mu za vještačenje nije bio potreban sudski spis, osim nalaza i mišljenja vještaka Cihlarža, dok mu je sva ostala medicinska dokumentacija bila dostupna i da je sačinjena službena zabilješka da nije preuzeo cijeli spis. Na glavnom pretresu je i vještak A. S. pojasnio mehanizam nastanka povreda oštećene (opisano u presudi). Kantonalni sud je naveo da nije imao sumnju u nalaze vještaka Cihlarža i A. S. jer su sačinjeni na osnovu materijalne dokumentacije i dati od stručnih lica.
10. U presudi je interpretiran i iskaz stručnog lica ginekologa Z. B. (kojeg je predložila odbrana), iz kojeg proizlazi da „se na osnovu dokumentacije iz oblasti hirurgije i ginekologije ne može dati ocjena nasilnog odnosa.“ Ovaj iskaz Kantonalni sud nije prihvatio kao stručan i ocijenio ga je kao fragmentarno i proizvoljno tumačenje suprotno korištenoj medicinskoj dokumentaciji, te posebno nalazima sa ginekološkog pregleda oštećene, kao i hirurškog nalaza koji je koristio vještak sudske medicine. Kantonalni sud je ocijenio neuspješnim pokušaj odbrane da davanjem mišljenja ginekologa Z. B. diskreditira stručnost vještaka Cihlarža i ortopeda A. S., medicinsku dokumentaciju Klinike za ginekologiju i Hirurške klinike, te da se radilo o dobrovoljnom odnosu sa apelantom i njegovim saizvršiteljem u nanošenju opisanih povreda kod oštećene.
11. U presudi su interpretirani, između ostalog, i iskazi svjedoka R. B. (vlasnik objekta u kojem se desio inkriminirani događaj), oštećene (pobliže opisano na str. od 11. do 14. presude) i E. O. (pobliže opisan na str. od 27. do 31. presude). Kantonalni sud je iskazu oštećene poklonio punu vjeru s obzirom na to da je njen iskaz saglasan iskazu svjedoka vlasnika objekta (u kojem se desio inkriminirani događaj), da je apelantu dao ključ od objekta, da je opis događaja sa postupcima apelanta kao saizvršitelja saglasan iskazima i nalazima vještaka Cihlarža i A. S., te cjelokupne medicinske dokumentacije koju su oba vještaka koristila prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja. Kantonalni sud je ocijenio da je iskaz oštećene saglasan i iskazu svjedoka E. O. koji je u cijelosti potvrdio iskaz oštećene s obzirom na to da je taj svjedok bio očevidac događaja u unutrašnjosti objekta u kojem je i sam boravio zajedno sa apelantom i u određenim radnjama, što i ne osporava, te bio saizvršitelj. Pri tome je Kantonalni sud imao u vidu i sadržaj nalaza i mišljenja te iskaza sa glavnog pretresa vještaka neuropsihijatra dr. Kasima Brigića kao vještaka odbrane (sadržaj interpretiran u presudi) o ličnosti oštećene.
12. Konačno, Kantonalni sud je prilikom odmjeravanja kazne apelantu za učinjeno krivično djelo kod apelanta našao i cijenio kao otežavajuću okolnost činjenicu da ni u jednom momentu nije izrazio kajanje niti žaljenje zbog počinjenog, nasuprot tome da je sve vrijeme tvrdio da se radilo o dobrovoljnom seksualnom odnosu sa oštećenom i da je osuđivan. Činjenica da apelant ima staru majku o kojoj se brine u situaciji kada je apelant sve vrijeme poricao počinjenje navedenog djela, kako je Kantonalni sud naveo, nije mogla biti cijenjena kao olakšavajuća okolnost.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 019288 20 Kž 7 od 23. septembra 2020. godine žalba apelantovog branitelja je djelomično uvažena i Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 K 019288 19 K od 22. maja 2020. godine preinačena u pravnoj ocjeni djela, tako da se radnje iz izreke prvostepene presude za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalificiraju kao krivično djelo silovanja iz člana 203. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH. Istom presudom djelomično je uvažena i žalba Kantonalnog tužiteljstva i prvostepena presuda je preinačena u odluci o kazni, te je apelant za krivično djelo za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. U ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
14. Vrhovni sud je, na osnovu uvida u zapisnik s glavnog pretresa od 24. januara 2020. godine, pojasnio (stranica 3. presude) zašto je ocijenio neosnovanim apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer Kantonalni sud nije prihvatio prijedlog odbrane da se izvedu dokazi vještačenjem po vještacima sa područja „drugih kantona“. Naime, kako je ocijenio Vrhovni sud, apelantov branitelj je u konačnici svoj prijedlog za izvođenje dokaza po vještacima odbrane izmijenio, a Kantonalni sud je takav prijedlog prihvatio, pa se neosnovano žalbom tvrdi da nije prihvaćen prijedlog odbrane za izvođenje ovih dokaza, a da o tome nisu dati razlozi.
15. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni prigovor da je vještačenje po vještaku odbrane dr. A. S. nezakonit dokaz jer vještak pri izradi nalaza i mišljenja nije koristio dokumentaciju koja je navedena u sudskoj naredbi nego samo medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na povrede oštećene, iako je „drugim vještacima za vještačenje omogućen čitav spis”. Prije svega, iz naredbe vještaku ortopedu dr. A. S. od 27. januara 2020. godine proizlazi (u tački I) da će vještak dati svoj nalaz i mišljenje „na osnovu dokumentacije koja mu se dostavlja zajedno sa spisom suda”, dok je u tački II naredbe navedeno da će vještak dati svoj nalaz i mišljenje ,,s obzirom na dostavljenu medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu”. Nadalje, iz nalaza i mišljenja ovog vještaka od 3. februara 2020. godine proizlazi da za predmetno vještačenje nije bilo potrebno proučavati cijeli spis, pa je vještačenje obavljeno na osnovu medicinske dokumentacije za oštećenu, decidirano navedene u pisanom nalazu i mišljenju. Također je neosnovan i žalbeni navod da je prekršena odredba člana 110. ZKPFBiH (koja propisuje da pisanu naredbu za vještačenje izdaje tužitelj ili sud, te da će se u naredbi navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje) jer se u konkretnom slučaju postupilo u skladu, a ne u suprotnosti s tom odredbom.
16. Vrhovni sud je ocijenio neosnovnim i navode iz žalbe kojim se osporava zakonitost nalaza i mišljenja vještaka Cihlarža tvrdnjom da vještak nije postupio u skladu sa članom 113. ZKPFBiH, odnosno da se nije oslanjao na dokaze „koji su mu ukazani” te da je vještak prekoračio ovlasti iz člana 113. ZKPFBiH (detaljno pojašnjeno na stranici 4, zadnji pasus presude). Naime, kako je istakao Vrhovni sud, vještak je u nalazu i mišljenju, kao i u svom iskazu na glavnom pretresu pojasnio mehanizam nastanka povreda kod oštećene.
17. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode da prvostepeni sud nije dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza u smislu člana 305. stav 7. ZKPFBiH, što bi se odnosilo na ocjenu proturječnosti iskaza vještaka Cihlarža u odnosu na iskaz vještaka odbrane ginekologa dr. B. Z. jer je prigovor paušalan i njime se ne argumentira o kakvim konkretnim proturječnostima se radi u iskazima vještaka, a koje sud nije cijenio, pa se takav prigovor nije ni mogao ispitati. Paušalan je i žalbeni navod da iskaz oštećene treba izdvojiti iz spisa jer je prilikom ispitivanja od tužitelja navođena na davanje odgovora koji se želi čuti, a sud nije razriješio prigovore istaknute u tom pravcu i time povrijedio odredbu člana 277. stav 2. ZKPFBiH.
18. Vrhovni sud je naveo da je osporavajući prvostepenu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja branitelj u žalbi iznio dvije međusobno suprotstavljene teze – prema jednoj, između apelanta i oštećene nije uopće bilo spolnog odnošaja, a prema drugoj, radilo se o dobrovoljnom spolnom odnošaju. Najprije, Vrhovni sud je ocijenio da je posve neadekvatno i neprihvatljivo braniteljevo ukazivanje na medicinsku definiciju spolnog odnošaja jer se u konkretnom slučaju utvrđuje krivičnopravna radnja silovanja, odnosno sa njim izjednačene spolne radnje (dodatno pojašnjeno na stranici 5).
19. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore kojima se osporava postojanje spolnog odnošaja između apelanta i oštećene, koji se, u suštini, svode na to da na većini uzoraka i tragova uzetih od oštećene nije pronađen apelantov DNK, kao ni DNK oštećene na tragovima i uzorcima uzetim od apelanta. Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je zaključak prvostepenog suda o postojanju spolnog odnošaja između apelanta i oštećene zasnovan na rezultatima DNK vještačenja, nego je taj dokaz cijenjen, kao potkrepljujući, u odnosu na iskaz oštećene koji je ključan za taj zaključak suda. Dakle, Kantonalni sud je, prihvatajući iskaz oštećene kao vjerodostojan u pogledu postojanja spolnog odnošaja između nje i apelanta, cijenio da je takav njen iskaz potvrđen, između ostalog i nalazom DNK vještačenja, što pravilnim prihvata i Vrhovni sud. Ovo posebno iz razloga što je sud u vezi s iskazom oštećene cijenio i brojne druge dokaze na koje se pozvao (iskaz svjedoka E. O. u bitnim dijelovima, nalaze i mišljenja vještaka medicinske struke i dr.), te je imao u vidu da je i sam apelant potvrdio da je s oštećenom imao spolni odnošaj, odnosno sa njim izjednačenu spolnu radnju, s tim što je negirao da je prema njoj primijenio silu.
20. Vrhovni sud je ispitao i braniteljeve navode da su spolni odnošaj i s njim izjednačene spolne radnje između apelanta i oštećene bili dobrovoljni, da sud nije mogao pokloniti vjeru iskazu oštećene jer taj iskaz nije potvrđen drugim dokazima, te da se njen iskaz „ni približno ne poklapa s nalazima vještaka“. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud svoj zaključak o tome da je apelant oštećenu u više navrata i na više načina silovao zasnovao prvenstveno na njenom iskazu za koji je našao da je uvjerljiv i dosljedan u bitnim dijelovima, te jasno pokrijepljen drugim dokazima, koju ocjenu u cijelosti prihvata i Vrhovni sud (i Vrhovni sud je u presudi interpretirao iskaz oštećene). Vrhovni sud je ukazao da je Kantonalni sud iskaz oštećene doveo u vezu s nalazom i mišljenjem, te iskazom vještaka Cihlarža, koji je konstatirao da je oštećena zadobila povrede koje su u presudi precizno navedene (pobliže opisane na str. 9. i 10. presude). Sud je također u vezi s iskazom oštećene cijenio i nalaz i mišljenje, kao i iskaz vještaka odbrane iz oblasti ortopedije, dr. A. S., koji je u pogledu opisanih povreda oštećene u cijelosti saglasan nalazu i mišljenju vještaka Cihlarža. Nadalje, Vrhovni sud je okolnost da se vještak Cihlarž, a ni vještakinja odbrane, ginekolog dr. B. Z. nisu mogli izjasniti da li se u konkretnom slučaju radilo o nasilnom spolnom odnošaju ili ne ocijenio nebitnim za pravilnost činjeničnih zaključaka prvostepenog suda jer „odgovor na pitanje da li je primijenjena sila daje sud na osnovu ocjene i analize svih izvedenih dokaza.“ U tom kontekstu, ocijenjeni su kao neprihvatljivi i žalbeni navodi kojima se ukazuje na dijelove nalaza i mišljenja vještakinje dr. B. Z. da se ne može izjasniti da li je spolni odnošaj bio nasilan iz navedenih razloga. Pri tome, Vrhovni sud je posebno ukazao da je oblast anorektalne regije u domenu specijaliste proktologa, a ne ginekologa, pa se takva izjašnjenja spomenute vještakinje ne mogu ni cijeniti.
21. Vrhovni sud je naveo da je i žalbeni navod da svjedok E. O. nije spomenuo ništa konkretno što bi upućivalo da je oštećena izrazila bilo kakvo negodovanje, niti da je „pružala okolnostima prilagođen otpor“ jer sasvim suprotno proizlazi iz iskaza tog svjedoka (pobliže opisno u presudi), te koji iskaz, suprotno žalbenim navodima, potvrđuje iskaz oštećene u bitnim dijelovima. Vrhovni sud je ukazao i da su u pobijanoj presudi dati jasni razlozi zbog kojih sud nije prihvatio dijelove iskaza ovog svjedoka, a pravilnost tih razloga žalbom nije osporena.
22. Vrhovni sud je, u smislu člana 323. ZKPFBiH, pobijanu presudu ispitao i u dijelu koji se odnosio na kaznu, te zaključio da je pogrešan stav suda prema kojem „činjenica da (apelant) ima staru majku o kojoj se brine u situaciji kada je (apelant) sve vrijeme poricao počinjenje navedenog djela, sud mu nije mogao cijeniti kao olakšavajuću okolnost“. Međutim, kako je ocijenio Vrhovni sud, taj propust prvostepenog suda u konkretnom slučaju nije od utjecaja na odmjeravanje kazne budući da spomenuta olakšavajuća okolnost ne može dovesti u pitanje težinu i značaj otežavajućih okolnosti koje su se stekle kod apelanta.
23. Naposljetku, Vrhovni sud je, ispitujući žalbu Kantonalnog tužiteljstva, između ostalog, utvrdio da se osnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud propustio kao otežavajuće okolnosti cijeniti otežavajuće okolnosti opisane u presudi. Stoga je Vrhovni sud, na osnovu člana 329. ZKPFBiH, donio presudu kojom je pobijanu presudu preinačio u odluci o kazni tako što je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršena prava iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 7, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a slijedom toga i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelant, prije svega, ističe da je Vrhovni sud „na proizvoljan način prihvatio zaključak prvostepenog suda“ kojim se apelant ograničio na izbor vještaka medicinske struke s područja Tuzlanskog kantona i da Vrhovni sud nije uopće razmotrio apelantov žalbeni prigovor istaknut u tom pravcu, te je na taj način Vrhovni sud „povrijedio prava iz člana 13. Evropske konvencije.“ Apelant dalje ističe da je Vrhovni sud proizvoljno ,,verificirao“ postupanje prvostepenog suda kada je odbio apelantov žalbeni prigovor da je nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr. A. S. nezakonit dokaz jer je sačinjen samo na osnovu medicinske dokumentacije a ne i na osnovu „cijelog spisa“ (što je bilo omogućeno drugim vještacima), čime su povrijeđene odredbe čl. 11, 110, 111, 312. stav 1. tačka i) i 312. stav 2. ZKPFBiH. Pored toga, apelant prigovara da je naredbu za vještačenju donio samo jedan sudija, a ne vijeće, te je stoga „donesena na neovlašten način“ jer s obzirom na zaprijećenu kaznu pri donošenju procesnih odluka mora učestvovati kompletno vijeće. Dalje, apelant ukazuje i da Vrhovni sud nije razmotrio žalbeni navod da je prilikom ispitivanja oštećene od tužitelja ona navođena na davanje odgovora koji se želi čuti, a sud nije „razriješio“ prigovore istaknute u tom pravcu i time povrijedio odredbu člana 277. stav 2. ZKPFBiH. Odbrana je još tokom takvog ispitivanja prigovorila, konkretiziravši koja pitanja su sugestivnog karaktera, međutim, sud je, pored toga što je dozvolio takvo direktno ispitivanje, saopćio odbrani da će na prigovor odgovoriti u svojoj presudi, ali se to nije nikada desilo. Apelant ističe da je Vrhovni sud propustio „detaljno“ ispitati žalbeni prigovor kako prvostepeni sud nije cijenio nalaz DNK vještačenja pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, te na tom dokazu zasnovati presudu. Konkretno, vještačenjem, između ostalog, kod oštećene i apelanta nisu na krucijalnim, za krivični predmet važnim regijama, uočeni njihovi biološki tragovi koji bi upućivali da je između njih uopće došlo do spolnog kontakta, kao i svakog drugog kontakta jačeg intenziteta iz kojeg je navodno proizašlo povređivanje (sve je na detaljan način pojašnjeno u žalbi). Proizvoljno tumačeći član 296. ZKPFBiH i vrednujući samo dokaze koji podupiru osuđujuću presudu, Kantonalni sud je „na izravan način“ oštetio apelanta, što je za ishod imalo osuđujuću odluku. Na navedeni način je došlo i do povrede člana 3. ZKPFBiH jer da je sud uzeo u obzir suštinu takve analize doveo bi se ,,u najmanju ruku“ u dvojbu kako postupiti i kakvu odluku donijeti ako je „kraljica svih dokaza“ DNK analiza, činjenica koja ukazuje da li je uopće i ostvareno biće krivičnog djela silovanja iz člana 203. KZFBiH, odnosno da li je uopće ostvaren spolni i svaki drugi fizički kontakt, koji će podržati osnovna obilježja tog djela. Dalje, apelant smatra da iskaze svjedoka odbrane (svjedočilo nekoliko policajaca, što je sve detaljno opisano u žalbi) sud uopće nije cijenio, a iskazi su više nego indikativni i jednostavno ukazuju da nije došlo do ostvarenja krivičnog djela. Prvostepeni sud je na proizvoljan način cijenio i iskaz vještaka Cihlarža, kao i lica koje posjeduje stručno znanje mr. Z. B., specijalista ginekologije. Na žalbeni prigovor u smislu prethodnog drugostepeni sud se nije ni osvrnuo. Dakle, ponovno sumnje u pogledu načela in dubio pro reo, ali redovni sudovi ovakvo činjenično stanje i prigovore vezano za to tumače drugačije, tj. uopće ne analiziraju na dovoljan način tu situaciju. Na kraju apelant smatra da je drugostepeni sud prilikom preinake prvostepene presude i izricanja veće kazne zatvora na proizvoljan način cijenio okolnosti koje doživljava kao otežavajuće, što je dakle ishodilo dužu kaznu. Naročito, apelant ukazuje da se proizvoljna primjena člana 49. KZFBiH od Vrhovnog suda ogleda i u tome kada sud uopće ne razmatra okolnosti koje se tiču apelantovih ličnih prilika, tj. da ima staru majku o kojoj se brine. Istakao je da činjenica „da neko ima staru majku o kojoj skrbi ustvari i predstavlja okolnost koja se itekako mora uzeti u obzir jer se direktno odnosi na porodični život.“ Prilikom ocjene otežavajućih okolnosti drugostepeni sud je na proizvoljan način cijenio i apelantovu raniju osuđivanost, odnosno proizvoljno je primijenio KZFBiH uzevši u obzir raniju osuđivanost, iako apelant nikada nije kažnjavan za djela koja se odnose na krivična djela protiv spolne slobode i morala.
II.Odgovor na apelaciju
25. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelantove navode kako je Kantonalni sud ograničio izbor vještaka medicinske struke s područja Tuzlanskog kantona razmotrio i naveo jasne i određene razloge zbog kojih je našao da to nije od utjecaja na zakonitost prvostepene presude (stranica 3. drugostepene presude). Vrhovni sud je na str. 4. i 5. obrazloženja drugostepene odluke odgovorio zašto su apelantovi navodi da je nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr. A. S. nezakonit dokaz jer je sačinjen samo na osnovu medicinske dokumentacije, a ne i na osnovu „cijelog spisa“. Vrhovni sud je na stranici 5. obrazloženja drugostepene presude razmotrio i žalbeni navod da je prilikom ispitivanja oštećene od tužitelja ona navođena na davanje odgovora koji se želi čuti, a sud nije „razriješio“ prigovore istaknute u tom pravcu, smatrajući da apelant uopće nije konkretizirao o kakvim konkretnim pitanjima, odnosno odgovorima i prigovorima se radi. Vrhovni sud je detaljno ispitao apelantove žalbene navode koji se odnose na nalaz DNK vještačenja, pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, te na tom dokazu zasnovati presudu, a ovaj dokaz, i na str. 5. i 6. obrazloženja drugostepene presude, naveo sasvim jasne i određene razloge zbog kojih ti žalbeni navodi nisu osnovani. Vrhovni sud je u okviru apelantovih žalbenih navoda istaknutih u pravcu ocjene ostalih dokaza, tj. iskaza svjedoka i sudskih vještaka koji su saslušani na glavnom pretresu, kao i zaključaka izvedenih na osnovu tih dokaza dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, pri čemu nije našao ništa što bi ukazivalo na sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Vrhovni sud je našao da je teško tjelesno ozljeđivanje oštećene bitan element krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim i ta okolnost ne može biti dvostruko vrednovana i kod odmjeravanja kazne, a što se eksplicitno navodi na stranici 13. obrazloženja drugostepene presude, pri čemu je na istoj strani presude navedeno i da je kao olakšavajuća okolnost kod apelanta uzeta u obzir okolnost da apelant, tada optuženi, ima staru majku o kojoj se brine.
26. Kantonalni sud je odgovorio da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima navedenim u presudi tog suda od 22. maja 2020. godine, iz kojih razloga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da su navodi iz apelacije neosnovani i predložilo je da se odbiju.
28. Apelantov zastupnik je u svom izjašnjenju ukazao zašto smatra da su navodi iz odgovora Vrhovnog suda neosnovani. U tom kontekstu je, između ostalog, ukazao da je na glavnom pretresu došlo do promjene predloženih vještaka jer je sud insistirao da odbrana odustane od predloženih vještaka, koji svoje prebivalište imaju van Tuzlanskog kantona, pa je odbrana pod faktičkim pritiskom to i uradila; da je iz spisa evidentno da je vještak A. S. ortopedsko vještačenje obavio bez uvida u cio spis, iako je naredba za vještačenje sadržavala upute da se vještačenje obavi uz posjedovanje čitavog spisa, kao što su to učinili i drugi vještaci; da odbrana i nije trebala konkretizirati koja sugestivna pitanja su postavljana oštećenoj; da su činjenice utvrđene i na bazi odgovora dobijenih iz nezakonitog ispitivanja svjedoka; da Vrhovni sud nije dao „valjano“ obrazloženje o dokazu – DNK analizi.
V.Relevantni propisi
29. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 203. st. (1) i (3) Silovanje (1) Ko drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovana smrt silovane osobe, ili je ona teško tjelesno ozlijeđena, ili joj je teško narušeno zdravlje, ili je silovana ženska osoba ostala trudna, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav(2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15. stav (1) Jednakost u postupanju (1)Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 019288 20 Kž 7 od 23. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 7, 13. i 14. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Budući da Ustavni sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3482/20 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, navode apelacije ispitati s aspekta garancija prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek. Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
38. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
40. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima, kao i na tvrdnjama da je u predmetnom postupku došlo do povrede odredaba ZKPFBiH jer je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima.
41. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
42. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede principa in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni princip može da bude doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih principa i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
43. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da apelantova osuda nije zasnovana samo na iskazu oštećene kao svjedoka, nego i na iskazu svjedoka E. O., koji je sa apelantom poduzeo određene inkriminirane radnje (koje je priznao), kao i na nalazima i mišljenjima vještaka (vještaci Cihlarž, ortoped A. S., neuropsihijatar Kasim Brigić) koji su ih, pored sačinjavanja nalaza i mišljenja (opisano u činjeničnom dijelu ove odluke) i na glavnom pretresu iznosili, kada je apelantova odbrana imala mogućnost da ih ispita i eventualno diskreditira. Dalje, Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su se u konkretnom predmetu redovni sudovi, uglavnom, usredotočili na pouzdanost iskaza oštećene, smatrajući da njen iskaz ima odlučnu važnost u utvrđivanju apelantove krivice. U tom smislu su u toku dokaznog postupka, na zahtjev odbrane, provedena i vještačenje oštećene od vještaka odbrane neuropsihijatra K. B. s ciljem ocjene njenog iskaza u vezi s inkriminiranim radnjama.
44. Dalje, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je apelantu bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, a da je Kantonalni sud dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne) prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila apelantova odbrana na okolnost osporavanja kredibiliteta oštećene kao svjedokinje i istinitosti njenog iskaza. Prema tome, Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, koji se tiču primarno ocjene dokaza. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano na nezakonitim dokazima – nalazima i mišljenjima vještaka Cirhlaža i ortopeda A. S., već na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza izvedenih na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom takve ocjene provedenih dokaza, Kantonalni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ponavlja da iz prvostepene presude proizlazi da apelant, koji je u toku postupka imao branitelja, nije imao prijedloge za provođenje dokaza koje je sud odbio, te da mu je bilo onemogućeno da osporava provedene dokaze Kantonalnog tužiteljstva.
45. Prema shvatanju Ustavnog suda, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi da je Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušane svjedokinje-oštećene izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Stoga, analizom obrazloženja osporene prvostepene presude i cjelokupno provedenog dokaznog postupka, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da u obrazloženju osporene prvostepene odluke, u svjetlu utvrđivanja kredibiliteta oštećene kao svjedoka i vjerodostojnosti njenog iskaza, nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, odnosno da nema proizvoljnosti u zaključku iz obrazloženja osporene prvostepene presude da je dokazima potvrđen iskaz oštećene u svim činjenicama od odlučnog značaja, u onom obliku, te na način i u vrijeme kako je to činjenično opisano u izreci te presude, odnosno da je apelant počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela u kontekstu apelantovih radnji izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
46. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke Kantonalnog suda o apelantovoj krivici potvrdio i Vrhovni sud koji je, u skladu sa nadležnostima suda u žalbenom postupku, ispitao apelantove navode o istim ovim pitanjima, pa ih je kao neosnovane odbio i o tome dao relevantne i dovoljne razloge. Pri tome, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi suštinski prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, te odgovori suda na njih. Posebno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je imao u vidu činjenicu da apelant „ima staru majku o kojoj skrbi“ i da ta činjenica predstavlja olakšavajuću okolnost. Međutim, Vrhovni sud je pored te okolnosti imao u vidu i druge otežavajuće okolnosti, zbog čega je apelantu preinačio kaznu zatvora, o čemu je dao obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. U vezi s tim, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim – raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Kantonalnog suda) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Posljedično navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da redovni sud nije ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza tumačio na način koji je bio nepovoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
47. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Kao što je već rečeno, zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
48. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je od značaja dodatno ih elaborirati jer nalazi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud kao redovni sudovi dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek
50. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, na način na koji je on smatrao da treba da bude, odnosno da je njegova žalba uvažena samo u dijelu koji se odnosio na pravnu ocjenu djela, dok je u ostalom dijelu odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene odredbi KZFBiH ili zloupotrebe procesnog prava na apelantovu štetu, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan, ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić