Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-334/22 (M. D. i A. T.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-334/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-334/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Mirsad Dedić i Asima Tanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli:
Mirsad Dedić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291876 21 Rev od 23. septembra 2021. godine;
Asima Tanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH 32 0 Rs 291908 21 Rev od 16. septembra 2021. godine;
zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mirsad Dedić i Asima Tanović zbog navodne povrede Ustava Federacije BiH, zbog nenadle žnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnio je 27. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 291876 21 Rev od 23. septembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 291876 18 Rsž od 15. aprila 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 291876 16 Rs od 19. decembra 2017. godine.
2. Asima Tanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnijela je 27. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291908 21 Rev od 16. septembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291908 19 Rsž od 14. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291908 od 13. decembra 2018. godine.
Činjenice iz predmetnih postupaka
3. U predmetnim postupcima, koji su okončani osporenim odlukama Vrhovnog suda, odbijeni su u cijelosti kao neosnovani: osnovni tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im, na ime manje isplaćenih plata u određenom vremenskom periodu (pobliže označenom izrekom prvostepenih presuda), isplati ukupne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose (sve kako je to precizirano izrekom prvostepenih presuda) i eventualni tužbeni zahtjevi da se obaveže tuženi da im, za isti period, na ime manje isplaćenih plata, isplati ukupne novčane iznose (pobliže označene izrekom prvostepenih presuda) sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je naveo da su predmet konkretnih sporova primarni i eventualni tužbeni zahtjevi apelanata da se obaveže tuženi da im za sporni period isplati razlike manje obračunate i isplaćene plate, koje zahtjeve apelanti zasnivaju na odredbama Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Vrhovni sud je dalje naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda u predmetnim postupcima proizlazi da je osnovica za obračun plate apelanata, po rješenjima kojima su raspoređeni na svoja radna mjesta, utvrđena odlukama Vlade kantona, te da tuženi nije donio Kantonalni zakon o platama i naknadama u organima vlasti u Kantonu nakon 2010. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjeve apelanata za isplatu razlika plata jer u utuženom periodu nije bilo mjesta primjeni odredbi čl. 5., 6. i 20. Zakona kojim se uređuju plate i naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH. Naime, ukazao je da u spornom periodu nije donesen Zakon o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog, pa stoga koeficijenti složenosti koje je utvrdio vještak prilikom obračuna i osnovnog i eventualnog tužbenog zahtjeva nemaju uporište, budući da su ti koeficijenti određeni Zakonom i to za radno mjesto federalnih inspektora (koje nije radno mjesto apelanata). Također, Vrhovni sud je naveo da su bez uticaja navodi apelanata da je, u smislu odredbi člana 63. Zakona, tuženi bio dužan da donese svoje propise usaglašene sa Zakonom iz oblasti plata i naknada u roku od 90 dana od dana primjene Zakona. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenog suda da neispunjavanje te obaveze od strane tuženog samo po sebi ne dovodi do direktne primjene odredbi Zakona, jer je navedenim zakonom za kantonalne vlasti propisan isključivo principijelni okvir za uređenje pitanja plata zaposlenih u organima vlasti u svakom kantonu (pri čemu se Vrhovni sud pozvao na stav Ustavnog suda Federacije BiH izražen u odluci tog suda od 28. februara 2012. godine). Vrhovni sud je naveo da, dakle, sve do donošenja Zakona o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti Tuzlanskog kantona, kojim se reguliše pitanje plata državnih službenika (kakav status imaju apelanti), za obračun plate apelantima nema mjesta primjeni odredbi Zakona.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da postoji pravni osnov za direktnu primjenu Zakona jer tuženi nije donio svoje propise na što je bio obavezan osnovom navedenog zakona. Nadalje, apelanti su se pozvali i na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (pravo na jednakost pred zakonom).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Nenadležnost za odlučivanje
7. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelaciji naveli da su im osporenim odlukama povrijeđena i prava iz Ustava Federacije BiH. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava Federacije BiH jer ista, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1409/21 od 19. maja 2021. godine, odluka dostupna na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). II.Dopustivost prima facie
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, MezőtúrTiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3434/20 od 28. oktobra 2020. godine, AP-1409/21 od 19. maja 2021. godine i AP-2367/21 od 5. oktobra 2021. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić