Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4510/20 (Ž. Š.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4510/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4510/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Željko Švraka, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Željko Švraka protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 K 069691 20 Kž od 17. septembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 K 069691 19 K od 17. oktobra 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Švraka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 14. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 K 069691 20 Kž od 17. septembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 K 069691 19 K od 17. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. avgusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore u periodu od 3. do 13. septembra 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 10. januara 2022. godine dostavljeni zastupniku apelanta radi eventualnog izjašnjenja. Zastupnik apelanta je dostavio izjašnjenje na odgovore na apelacije u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 K 069691 19 K od 17. oktobra 2019. godine apelant je oglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci presude učinio krivično djelo tjelesna povreda iz člana 131. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM koju je dužan platiti u roku od 15 dana računajući od dana pravosnažnosti presude.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su u toku postupka izvedeni predloženi dokazi (detaljno navedeni na str. 3 i 4 presude), da je analizirao svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze u međusobnoj vezi u skladu sa odredbom člana 295 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) i zaključio da iz provedenih dokaza jasno i nedvosmisleno proizlazi da je apelant učinio predmetno krivično djelo na način opisan u izreci presude. Naime, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je oštećeni kritičnog dana došao u prostorije Komunalne policije, te da su svjedoci N.K., D.J., S.R. i A.I. (svi su se nalazili u istoj kancelariji) naveli da je oštećeni bio nezadovoljan i da je galamio. Prema iskazu svjedoka u razgovor oštećenog sa komunalnim policajcem D.J. se umiješao apelant na način da je upozorio oštećenog da ne galami i da napusti kancelariju. Imajući to u vidu, Osnovni sud je naveo da je očigledno da je došlo do verbalnog sukoba između apelanta i oštećenog i da se oštećeni obratio apelantu galameći na njega, te je naveo da je u tom dijelu prihvatio iskaze navedenih svjedoka, jer su na identičan način opisali predmetni događaj i objasnili šta je bio uzrok sukoba. Osnovni sud je, dalje, naveo da je, po iskazu oštećenog, apelant tada prišao oštećenom, oborio ga na pod i nogom mu zadao nekoliko udaraca u tijelo. Osnovni sud je naveo da je u tom dijelu iskaz oštećenog u suprotnosti sa iskazima saslušanih svjedoka N.K., D.J., S.R., A.I. koji su potvrdili da jesu vidjeli oštećenog da leži na podu, ali su naveli da je oštećeni stajao na vratima, a kada je apelant krenuo prema njemu, oštećeni je zapeo za prag i pao na leđa. Imajući u vidu da se iskaz oštećenog i iskazi svjedoka N.K., D.J., S.R. i A.I. razlikuju u pogledu toga na koji način je oštećeni pao, Osnovni sud je naveo da je tu činjenicu cijenio na osnovu drugih dokaza, dovodeći u vezu iskaz oštećenog i iskaze saslušanih svjedoka sa materijalnim dokazima i to prvenstveno medicinskom dokumentacijom oštećenog i nalazom vještaka medicinske struke M.S., te službenom zabilješkom i zapisnikom o prijavi PS Prnjavor.

8. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je nesporno da je oštećeni odmah kada je napustio prostorije Komunalne policije otišao u PS Prnjavor i prijavio da ga je apelant fizički napao (iskazi svjedoka policijskih službenika O.Đ. i Z.M.). Dalje je nesporno da se oštećeni sledećeg dana javio u zdravstvenu ustanovu gdje je pregledan od strane ljekara koja je konstatovala povrede. U vezi sa tim, Osnovni sud je naveo da prijava o ozljedi u zaglavlju nosi datum 23. mart 2017. godine iz razloga što je tog dana po iskazu oštećenog zadobio povrede, dok na donjem djelu prijave stoji datum 24. mart 2017. godine kao datum kada se apelant javio u zdravstvenu ustanovu. Osnovni sud je, dalje, naveo da je na osnovu te medicinske dokumentacije, uz nalaz i mišljenje Kliničkog centra i zdravstvene ustanove Dijagnostik, vještak M.S. vještačio tjelesne povrede oštećenog i decidno se izjasnio da su povrede nastale udarcima tupo tvrdim povrednim sredstvom, kao što je šaka ili stopalo. Osnovni sud je naveo da je vještaku predočeno da su apelant i svjedoci izjavili da je oštećeni zapeo za prag i pao na leđa, međutim, vještak je decidno i izričito naveo da isključuje svaku mogućnost nastanka povreda uslijed pada. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na dodatne upite da se oštećeni javio doktoru sljedećeg dana, vještak pojasnio da upravo izgled povreda opisan od strane doktora koji ga je pregledao i govori u prilog tome da je od povređivanja prošlo najmanje 6 - 12 sati, a vještak je naveo i da je oštećeni pregledan odmah nakon događaja da se ništa ne bi vidjelo, jer je potreban određeni vremenski period da bi se pojavile otekline i plavilo kože, te da izgled povreda odgovara tome da su nastale prethodnog dana. Imajući u vidu prijavu o ozljedi i nalaz vještaka, Osnovni sud je naveo da je u dijelu na koji način su nastale povrede u cijelosti prihvatio iskaz oštećenog, jer je potkrijepljen materijalnim dokazima i nalazom vještaka medicinske struke.

9. Nasuprot tome, Osnovni sud je naveo da odbranu apelanta i iskaze svjedoka N.K., D.J., S.R. i A.I. u pogledu načina na koji je oštećeni pao, nije prihvatio kao vjerodostojne, jer su u cijelosti demantovani nalazom vještaka koji je isključio mogućnost da su povrede nastale bilo kakvim padom i objasnio zašto taj mehanizam u konkretnom slučaju nije bio moguć. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je očigledno da su svjedoci, kao radne kolege apelanta, pokušali pomoći apelantu u pogledu izbjegavanja krivične odgovornosti, a čemu u prilog idu i određene različitosti u njihovim iskazima oko toga ko je prišao oštećenom i podigao ga (detaljno navedeno na stranici 10 i 11 presude). Osnovni sud je naveo da je iskaz oštećenog u pogledu načina na koji je zadobio povrede u potpunosti saglasan sa medicinskom dokumentacijom, prijavom o ozljedi, opisom povreda od strane doktora koji ga je pregledao i nalazom vještaka o mehanizmu nastanka tih povreda. Osnovni sud je, dalje, naveo da je činjenica da se oštećeni nije javio istog dana (doktoru) takođe objašnjena nalazom vještaka. Prema tome, Osnovni sud je naveo da sve izneseno po mišljenju tog suda čini jasnu i zaokruženu cjelinu u pogledu mehanizma nastanka predmetnih povreda. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je na osnovu svega iznesenog utvrdio da su u radnjama apelanta ostvarena obilježja krivičnog djela tjelesne povrede iz člana 131 stav 1 KZ RS, budući da je apelant znao da svojim radnjama oštećenog može tjelesno povrijediti, ali je to učinio i pristao na nastupanje zabranjene posljedice, pa je sud njegovu vinost ocijenio kao eventualni umišljaj.

10. Presudom Okružnog suda broj 72 0 K 069691 20 Kž apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da navodi žalbe nisu uspjeli dovesti u sumnju način na koji je prvostepeni sud cijenio sve dokaze optužbe i odbrane izvedene na glavnom pretresu, a ni konačan zaključak prvostepenog suda, izveden uz svestranu sadržajnu analizu i savjesnu ocjenu svih izvedenih dokaza - da je apelant verbalno, a zatim i fizički napao oštećenog, čime je učinio krivično djelo tjelesna povreda iz člana 131 stav 1 KZ RS. Okružni sud je naveo da su o tome u obrazloženju prvostepene presude dati potpuni, jasni i za taj sud u svemu prihvatljivi razlozi. Sa druge strane, Okružni sud je istakao da za suprotan stav u žalbi nisu izneseni prihvatljivi argumenti niti novi dokazi, pa se prigovori žalbe kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje i primjena odredbe člana 131 stav 1 KZ RS na to (činjenično) stanje u cijelosti ocjenjuju kao neosnovani. Okružni sud je naveo da odbrana smatra da su prihvatljivi iskazi svjedoka N.K., D.J., A.I. i S.R. koji su kao radne kolege apelanta bili prisutni u kancelariji Komunalne policije i svjedočili da između apelanta i oštećenog nije bilo nikakvog fizičkog kontakta, već je da oštećeni nezadovoljan radom komunalnog policajca D.J. počeo galamiti, a zatim i vrijeđati apelanta, a kada je apelant ustao i krenuo prema vratima da je oštećeni zapeo o prag i pao na leđa. Međutim, Okružni sud je naveo da odbrana, za razliku od prvostepenog suda, nije analizirala cjelokupne iskaze tih svjedoka i nije ih dovela u vezu sa iskazima drugih saslušanih svjedoka (zaposlenika PS Prnjavor Z.M. i O.Đ. kojima je oštećeni po izlasku iz prostorija Komunalne policije prijavio da ga je apelant fizički napao), te u vezu sa medicinskom dokumentacijom o povredama oštećenog, koja je poslužila kao osnov izrade stručnog nalaza i mišljenja vještaka M.S. koji je utvrdio na koji način su nastale povrede oštećenog i isključio mogućnost da su povrede nastale uslijed pada, čime je zapravo potvrđena izjava oštećenog, a demantovane izjave apelanta i njegovih kolega.

12. Imajući to u vidu, kao i sve druge nesporne okolnosti predmetnog slučaja, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja osnovano poklonio vjeru oštećenom, a ne radnim kolegama apelanta koji su svojim izjavama očigledno nastojali pomoći apelantu da izbjegne krivičnu odgovornost za učinjeno djelo. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud imao u vidu okolnost da se oštećeni javio na ljekarski pregled tek sljedećeg dana u jutarnjim satima, ali da je oštećeni obrazložio da je njegova doktorica već bila prestala sa radom, pa je otišao naredno jutro. Nadalje, da je vještak medicinske struke s tim u vezi pojasnio da upravo izgled povreda koje su prilikom pregleda oštećenog opisane od strane doktora, govore u prilog tome da je od povređivanja prošao vremenski period od 6 do 12 časova. Naime, vještak je naglasio da pregledom oštećenog, da je uslijedio odmah nakon kritičnog događaja, ne bi bile vidljive povrede kao što su bile vidljive sljedećeg dana kad je upravo zbog proteka vremena došlo do pojave otekline i plavila kože na mjestu povreda koje po svom izgledu upravo upućuju da su nastale prethodnog dana. Okružni sud je naveo da je očigledno da apelant sve te detalje gubi iz vida i potpuno neosnovano tvrdi da se oštećeni mogao povrijediti nakon napuštanja Komunalne policije, a prije pregleda, navodeći da to kako se, gdje i na koji način (oštećeni) povrijedio njega „ne interesuje“, a u pogledu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke apelant neosnovano tvrdi da je „sa stanovišta činjeničnog identiteta optužnice - vremena i načina nastanka povrede - beskoristan“. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je naveo da je neprihvatljiv stav odbrane da su izvedeni dokazi ostavili u sumnji ključne navode optužbe – da je apelant nanio oštećenom tjelesne povrede na način bliže opisan u izreci prvostepene presude. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da nije ni bilo osnova za primjenu instituta in dubio pro reo, niti je u toku postupka ili presudom na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanta na odbranu, a niti je povrijeđena pretpostavka nevinosti, kako se to žalbom neosnovano nastoji prikazati. S obzirom na izneseno, Okružni sud je naveo da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 131 stav 1 KZ RS.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlaze valjani razlozi da je apelant učinio predmetno krivično djelo, da nisu navedeni dokazi iz kojih proizlazi krivica apelanta, da su redovni sudovi paušalno i proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant navodi da iz svih provedenih dokaza proizlazi da nije dokazano da je apelant učinio predmetno krivično djelo, a posebno ukazuje na svjedoka optužbe N.K., N.J., S.R. i A.I., iz čijih iskaza slijedi da nije bilo ni verbalnog ni fizičkog sukoba između apelanta i oštećenog. Apelant, dalje, ukazuje da su policijski službenici O.Đ. i Z.M. u svojim iskazima naveli da se na oštećenom nisu vidjele bilo kakve povrede. Nadalje, apelant osporava nalaz i mišljenje vještaka M.S., navodi da se iz medicinske dokumentacije nije moglo zaključiti na koji način i kada su nastale povrede kod oštećenog, te da je nalaz i mišljenje vještaka sa stanovišta utvrđivanja činjeničnog ideniteta optužnice (vremena i načina nastanka povreda oštećenog) „beskoristan“. Apelant navodi da se oštećeni mogao povrijediti nakon napuštanja Komunalne policije, a prije pregleda, ali da to kako se, gdje i na koji način oštećeni povrijedio njega „ne interesuje“. Imajući u vidu izneseno, apelant smatra da je sud trebao primijeniti princip in dubio pro reo s obzirom da nije na nesumnjiv način dokazano da je apelant učinio predmetno krivično djelo.

II.Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je istakao da je u postupku po žalbi imao u vidu sve navode žalbe i argumente odbrane, koje je razmotrio u kontekstu svih relevantnih procesnih i materijalnih propisa, o čemu su u obrazloženju presude dati jasni i iscrpni razlozi, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

15. Osnovni sud je naveo da se o ispravnosti prvostepene odluke izjasnio Okružni sud odlučujući po žalbi. Dalje je istakao da se navodi apelacije odnose na utvrđeno činjenično stanje i zaključke suda u pogledu ocjene dokaza, ali da je taj sud ispravno ocijenio dokaze i utvrdio činjenično stanje i u vezi sa tim donio ispravnu i na zakonu zasnovanu odluku, zbog čega su navodi apelacije neosnovani.

16. Tužilaštvo je istaklo da navodi apelacije suštinski predstavljaju prigovor da je osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a to su prigovori koji su već isticani u žalbi, a o kojima je Okružni sud dao dovoljno razloga i objašnjenja. Tužilaštvo je istaklo da je apelant u toku postupka imao i koristio pravo da osporava dokaze optužbe, da izvodi svoje dokaze, te je zadovoljeno pravo na jednakost u postupanju. Takođe, Okružni sud je dao odgovore na sve žalbene navode apelanta, pa je zadovoljeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku. Imajući u vidu izneseno, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbaci ili odbije.

17. Zastupnik apelanta je naveo da su redovni sudovi u postupku protiv apelanta povrijedili pravo na pravično suđenje, da su u toku postupka proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi i da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno. V.Relevantni propisi

18. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 64/17, 104/18 – OUS RS, 15/21 i 89/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 64/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Tjelesna povreda Član 131. stav (1) (1) Ko drugoga tjelesno povrijedi ili mu naruši zdravlje, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 K 069691 20 Kž od 17. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

27. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

28. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, te da je povrijeđen princip in dubio pro reo i presumpcija nevinosti.

29. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

31. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKP RS). Pri tome, prema članu 15 ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

32. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se Okružni sud dovoljno jasno i argumentovano izjasnio. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Osnovni sud svoju odluku o apelantovoj krivici zasnovao na iskazu oštećenog, na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke M.S. i na materijalnim dokazima – prijava o ozljedi i medicinska dokumentacija o povredama oštećenog, da je ove dokaze doveo u vezu jedne sa drugima i da je detaljno i jasno obrazložio čega je poklonio vjeru iskazu oštećenog. Sa druge strane, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Osnovni sud obrazložio zbog čega nije prihvatio iskaze apelanta i svjedoka odbrane N.K., D.J., S.R. i A.I., koji su bili očevici događaja, s obzirom da je jasno naveo da su njihovi iskazi u cijelosti demantovani nalazom vještaka koji je isključio mogućnost da su povrede kod oštećenog nastale bilo kakvim padom. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Osnovni sud jasno zaključio da iznesena analiza dokaza čini jasnu i zaokruženu cjelinu u pogledu nastanka povreda kod oštećenog, te da je Osnovni sud utvrdio da su u radnjama apelanta ostvarena obilježja krivičnog djela tjelesne povrede iz člana 131 stav 1 KZ RS, za koje ga je i oglasio krivim. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je istakao da navodi žalbe nisu uspjeli dovesti u sumnju način na koji je prvostepeni sud cijenio sve dokaze optužbe i odbrane, kao ni konačan zaključak prvostepenog suda o krivici apelanta, o čemu su u obrazloženju prvostepene presude dati potpuni, jasni i za Okružni sud u svemu prihvatljivi razlozi. Imajući to u vidu, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 131 stav 1 KZ RS.

33. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra ove apelacione navode neosnovanim.

34. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio krivično djelo tjelesna povreda iz člana 131 stav 1 KZ RS. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4510/20 (Ž. Š.) | Sudska praksa | Aktio