Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-590/22 (Z. S.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-590/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-590/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Zuhdija Sušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zuhdija Sušić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 014431 19 Uvp od 10. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zuhdija Sušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koju zastupa Edžerija Trejić advokat iz Bihaća, podnio je 14. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 014431 19 Uvp od 10. novembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 014431 18 U od 19. jula 2019. godine.
2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Unsko-sanski kanton u Bihaću od 15. maja 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava iz invalidskog osiguranja.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja od 15. maja 2018. godine, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (tuženi organ) je rješenjem od 6. novembra 2018. godine predmetnu žalbu odbio.
4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja od 6. novembra 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 U 014431 18 U od 19. jula 2019. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 19. jula 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 U 014431 19 Uvp od 10. novembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepenim rješenjem od 15. maja 2018. godine, na osnovu nalaza, ocjene i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo – Odjeljenje za prvostepeni postupak Bihać od 9. aprila 2018. godine, utvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost u smislu odredbi člana 58. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa nisu ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava po tom osnovu. Dalje, da je drugostepeni organ, prilikom odlučivanja o žalbi apelanta na prvostepeno rješenje, pribavio nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo – Odjeljenje za drugostepeni postupak Sarajevo od 16. avgusta 2018. godine, kojim je utvrđeno da kod apelanta invalidnost ne postoji, a do takvog je zaključka stručni organ došao na osnovu postojeće i nove medicinske dokumentacije kao i izvršenog neposrednog pregleda apelanta. S tim u vezi je Vrhovni sud ukazao da je, s obzirom na ovakvo utvrđeno činjenično stanje u drugostepenom postupku, koje je pravilno i potpuno, jer proizilazi iz navedenog nalaza, ocjene i mišljenja, tuženi organ pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio žalbu apelanta protiv prvostepenog rješenja kojim se apelantu ne priznaju prava iz invalidskog osiguranja, a što je prihvatio i prvostepeni sud kada je pobijanom presudom tužbu odbio kao neosnovanu. Također, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio da je tuženi organ, suprotno navodima tužbe, kojim apelant nije doveo u sumnju činjenično stanje utvrđeno u drugostepenom postupku, pravilno primijenio materijalno pravo, jer u smislu člana 22. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, invalidnost kod apelanta ne postoji. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je i po ocjeni tog suda nalaz, ocjena i mišljenje od 16. avgusta 2018. godine jasan, potpun i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, odnosno dat je u skladu sa odredbama čl. 7. do 12. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju, na koje se pravilno pozvao i citirao prvostepeni sud u pobijanoj presudi. Također, Vrhovni sud je ukazao da apelant pogrešno smatra da je povrijeđeno načelo materijalne istine iz člana 7. Zakona o upravnom postupku jer su u toku postupka utvrđene sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, a i drugi navodi iz zahtjeva nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari. Konačno, Vrhovni sud je naveo da apelant pravilno ukazuje da je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjen Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine F BiH“ broj 13/18), a da je trebao biti primijenjen raniji Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. Međutim, s obzirom da zakonske odredbe ranijeg i novog Zakona na isti način regulišu ovu pravnu materiju i uslove za osiguranje i priznavanje prava na penziju, navedena povreda učinjena od upravnih organa ne utiče na zakonitost pobijanih akata, uzimajući u obzir da je nalazom, ocjenom i mišljenjem drugostepenog organa vještačenje potvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno-pravne propise jer nisu pravilno cijenili dokaze koje je apelant dostavio u postupku, naročito rješenje Zavoda za penzijsko osiguranje Pokrajinsko sjedište Beč, kojim mu je priznato pravo na invalidsku penziju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić