Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-141/22 („Telemach BH“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Procesna odluka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Konkurencijsko vijeće
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-141/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-141/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Telemach BH“ d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Telemach BH“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 035039 21 Uvp od 19. studenoga 2021.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „Telemach BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Nihad Sijerčić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 14. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 035039 21 Uvp od 19. studenoga 2021. godine.
2. Rješenjem Konkurencijskoga vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu:
Konkurencijsko vijeće) od 20. prosinca 2018. godine ocjenjena je dopuštenom koncentracija na tržištu pružanja usluga fiksne telefonije, mobilne telefonije, usluga interneta i usluga radio i TV programa u BiH, koja će nastati stjecanjem kontrole privrednoga subjekta „Mtel“ a.d. Banjaluka nad privrednim subjektom „Blicnet“ d.o.o. Banjaluka i to kupnjom 100% udjela u tome privrednome subjektu. Određeno je da se rješenje o koncentraciji upisuje u Registar koncentracija. Određeno je da je to rješenje konačno i da će biti objavljeno u „Službenome glasniku BiH“, te službenim glasilima entiteta i Brčko distrikta BiH. U pouci o pravnome lijeku predmetnoga rješenja navedeno je da protiv toga rješenja nije dozvoljen priziv, ali da nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom BiH u roku od 30 dana od dana primitka, odnosno objavljivanja toga rješenja.
3. Zaključkom Žalbenoga vijeća pri Vijeću ministara BiH (u daljnjemu tekstu: Žalbeno vijeće) od 13. siječnja 2020. godine odbačen je zahtjev apelanta za poništenje i ukidanje rješenja po pravu nadzora i zahtjev za izvanredno ukidanje rješenja, kojega je apelant izjavio protiv rješenja Konkurencijskoga vijeća od 20. prosinca 2018. godine, zbog nenadležnosti. Žalbeno vijeće oglasilo se stvarno nenadležnim za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari.
4. Presudom Suda BiH od 16. rujna 2021. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv zaključka Žalbenoga vijeća od 13. siječnja 2020. godine.
5. Presudom Suda BiH od 19. studenoga 2021. godine odbijen je zahtjev apelanta za preispitivanje presude Suda BiH od 16. rujna 2021. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH istakao je vijeće za upravne sporove BiH pravilno ocijenilo primjenu materijalnopravnih propisa, iz čega proistječe da je pravilna odluka Žalbenoga vijeća da isti nije stvarno nadležan da postupa po zahtjevu apelanta za oglašavanjem ništavnim rješenja Konkurencijskoga vijeća od 20. prosinca 2018. godine. Naime, istakao je da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje čl. 46. Zakona o konkurenciji, kojim je propisano da se protiv odluke Konkurencijskoga vijeća može isključivo pokrenuti upravni spor kao sredstvo pravne zaštite. Dakle, istakao je da zakonodavac nije ostavio mogućnost izjavljivanja niti jednoga drugoga, niti redovitoga niti izvanrednoga pravnoga lijeka, osim pokretanja upravnoga spora, pa da je slijedom toga isključena nadležnost Žalbenoga vijeća za postupanje u konkretnome slučaju. Osim toga naveo je i da je neutemeljeno pozivanje na čl. 255. i 253. u svezi sa čl. 215. Zakona o upravnome postupku, iz razloga što je primjena toga Zakona u konkretnome slučaju isključena s obzirom da postoji lex specialis propis, kojim je propisan postupak pravne zaštite, tj. Zakon o konkurenciji.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenom presudom Suda BiH odbijen zahtjev apelanta za preispitivanje presude Suda BiH kojim je odbijena tužba apelanta protiv zaključka Žalbenoga vijeća (zbog nenadležnosti suda za postupanje po zahtjevu apelanta za oglašavanje ništavnim rješenja Konkurencijskoga vijeća), iz čega slijedi da se u konkretnome slučaju odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti predmetnoga zahtjeva apelanta (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP-4524/21 od 23. veljače 2022. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Dakle, iz navedenoga proistječe da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima i obvezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu da su navodi apelanta o povredi članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić