Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3646/20 (Bosna i Hercegovina – Granična policija Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3646/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3646/20, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine – Granične policije Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Bosne i Hercegovine – Granične policije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Mals 039279 20 Pž od 24. rujna 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Goraždu koji je dužan u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Goraždu da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bosna i Hercegovina – Granična policija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 13. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Mals 039279 20 Pž od 24. rujna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Mals 039279 19 Mals od 2. srpnja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zavoda zdravstvenog osiguranja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. rujna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 30. rujna do 4. listopada 2021. godine. Ti odgovori su 24. prosinca 2021. godine dostavljeni apelantici. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 45 0 Mals 039279 19 Mals od 2. srpnja 2020. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obveže tuženi da joj isplati iznos od 5.450,11 KM, i to na ime neto plaća iznos od 2.212,37 KM i na ime doprinosa iznos od 3.237,74 KM (u daljnjem tekstu: utuženi iznos), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelantica kao poslodavac svojim uposlenicima E. Č., S. K., E. K. i A. M., koji su bili privremeno spriječeni za rad zbog bolovanja u trajanju duljem od 42 dana, isplatila naknadu plaće i pripadajuće doprinose, te da je iznos isplaćen iz te osnove refundiran djelomično od tuženog u iznosu od 25.805,59 KM, ali ne i u potpunosti. Općinski sud je naveo da je tijekom postupka provedeno vještačenje po vještaku financijske struke kojim je utvrđen točan iznos uplaćenih sredstava koji pada na teret tuženog, kao u izreci presude. Na temelju provedenih dokaza i nespornih činjenica Općinski sud je utvrdio da se apelantičino potraživanje odnosi na utuženi iznos koji je od apelantice isplaćen po osnovi privremene spriječenosti za rad dulje od 42 dana apelantičinim uposlenicima, a koji iznos apelantica smatra da ima pravo refundirati od tuženog u primjeni odredbi Zakona o zdravstvenom osiguranju, Zakona o doprinosima, te Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju. Općinski sud je dalje naveo da je tuženi osporio apelantičino potraživanje, naglasivši da je obračun i isplatu naknade za privremenu spriječenost za rad preko 42 dana sa obračunatim doprinosima izvršio u skladu sa Odlukom Upravnog odbora Zavoda zdravstvenog osiguranja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad). Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredaba članka 47. st. 1. i 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZZO) i članka 3. Odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neutemeljen. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je tuženi u apelantičinu korist na ime naknade plaća njezinim uposlenicima za privremenu spriječenost za rad preko 42 dana refundirao iznos od 25.805,59 KM (naknada plaće i doprinosa), koji iznos je obračunao u skladu sa Odlukom o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad, koja u članku 3. utvrđuje „da neto plaću za vrijeme privremene spriječenosti za rad koja se refundira od Zavoda zdravstvenog osiguranja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde čini 80 % neto isplaćene plaće na koju su plaćeni doprinosi na i iz plaće i porez na dohodak“. Isplatom navedenog iznosa u apelantičinu korist – refundacijom, tuženi je, prema ocjeni Općinskog suda, postupio shodno odredbama članka 47. st. 1. i 3. a u svezi sa člankom 56. ZZO-a.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 Mals 039279 20 Pž od 24. rujna 2020. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda.

8. Kantonalni sud je naveo da je apelantica u žalbi, između ostalog, navela da zavodi zdravstvenog osiguranja nisu ovlašteni da odlučuju o plaćanju ili neplaćanju, o refundaciji ili nerefundaciji doprinosa, da nisu ovlašteni da određuju da će refundirati samo neto naknadu, a da su doprinose obvezni uplatiti poslodavci iz svojih sredstava. Kantonalni sud je istaknuo da je apelantica u žalbi navela da je Odluka o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad u suprotnosti sa ZZO, i to sa člankom 56. st. 1., 3. i 4. i člankom 6.a) Zakona o doprinosima, te da se obračun i isplata plaća za vrijeme privremene spriječenosti za rad treba vršiti na temelju odredbi članka 47. stavak 2. ZZO. Kantonalni sud je utvrdio da su žalbeni navodi neutemeljeni, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, kao i zaključke tog suda o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo nepravilnosti u primjeni prava. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je apelantica za svoje zaposlenike koji su bili na bolovanju preko 42 dana isplatila naknadu plaće uz doprinose, podnijela zahtjev za vraćanje isplaćene naknade, a tuženi je isplatio apelantici iznos koji je smatrao da je u skladu sa Odlukom o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je apelantičino potraživanje neutemeljeno jer je isplaćena naknada isplaćena na teret tuženog prema Odluci o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni navodi žalbe da je tuženi na temelju svog akta odlučio refundirati samo neto plaću jer to ne stoji ni u Odluci o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad, a niti prema nalazu vještaka jer je člankom 4. navedene odluke propisano: „Obračun i isplatu naknade plaće osiguraniku vrši poslodavac s tim što povrat neto plaće zajedno sa doprinosima za mirovinsko i invalidsko osiguranje na i iz plaće vrši Zavod zdravstvenog osiguranja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, u roku od 45 dana od dana podnošenja zahtjeva za povrat. Pravna odnosno fizička osoba zahtjev za refundaciju podnosi za neto isplaćeni iznos. Refundacija doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje na i iz plaće vršit će se u fiskalnoj 2009. godini, počev od 1. siječnja 2009. godine i primjenjivat će se sve do donošenja Izmjena i dopuna Zakona o zdravstvenom osiguranju.“ Kako je utvrdio i prvostupanjski sud, prema članku 3. Odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad neto plaća koja se refundira od tuženog čini 80 % neto isplaćene plaće na koju su plaćeni doprinosi na i iz plaće i porez na dohodak. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da nije tuženi odlučio da ne plaća doprinose, već je, naprotiv, čl. 3. i 4. Odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad propisao iznos neto plaća i povrat neto plaće zajedno sa doprinosima za mirovinsko i invalidsko osiguranje na i iz plaća. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je tuženi, suprotno navodima žalbe, Odluku o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad donio suglasno članku 47. stavak 3. ZZO-a, kojom je uredio i postupak povrata neto plaće pa je sve navode žalbe ocijenio kao neutemeljene. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi da Odluka o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad predviđa manji iznos sredstava koji se refundira nego što je to propisano odredbom članka 47. stavak 1. ZZO, iako se radi o aktu niže pravne snage koji mora biti u suglasnosti sa zakonom. Navodi da osporene presude ne daju odgovor na apelantičinu tvrdnju o nezakonitosti Odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad, te da je navedena nepravilnost potvrđena od Ureda za reviziju institucija u Federaciji BiH u Izvješću o reviziji financijskih izvješća Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo za 2010. godinu, kao i Ureda za reviziju institucija Bosne i Hercegovine u Izvješću o reviziji izvješća o izvršenju proračuna institucija BiH za 2011. godinu. Navodi da Odluka o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad nije u suglasnosti sa odredbama članka 56. st. 1., 3. i 4. ZZO i članka 6.a) Zakona o doprinosima, a što je iskazano u mišljenju Federalnog ministarstva financija od 30. travnja 2014. godine. Također, navodi da kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja nisu ovlašteni da odlučuju o plaćanju ili neplaćanju, tj. refundiranju ili nerefundiranju doprinosa, odnosno nisu ovlašteni da svojim provedbenim aktima određuju da će refundirati (samo) neto naknadu, a da su doprinose obvezni uplatiti poslodavci iz svojih sredstava, već su u obvezi refundirati i neto iznos naknade za bolovanje preko 42 dana i doprinose iz osnovice za tu naknadu.

II.Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni navodi apelacije, te da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantičina prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom na koje se apelantica u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

11. Općinski sud je naveo da je osporena odluka utemeljena na dokazima i činjenicama koje je sud prihvatio i poklonio im vjeru i pažnju, te da je donesena u skladu sa važećim zakonskim propisima i u zakonom propisanoj proceduri. Općinski sud je naveo da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantičina prava na koja je ukazala u apelaciji, pa je predložio da se apelacije odbije.

12. Tuženi je naveo da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se poziva, osim što je očito nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Nadalje, navodi da iz sadržaja prvostupanjske i drugostupanjske odluke proizlazi da su sudovi utvrdili da je Odluka o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad u skladu sa ZZO, te da je tuženi u cijelosti izvršio svoje obveze iz te Odluke.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18, 32/20 i 65/20. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18 i 32/20) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 34.

(Naknada za bolovanje) (1) Zaposlenik u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na naknadu za vrijeme privremene spriječenosti za rad (bolovanje) do 30 dana u visini osnovne netoplaće isplaćene za prethodni mjesec.

(2) Za obračun naknade bolovanja za više od 30 dana primjenjuju se propisi kojima se uređuje ovo područje prema mjestu uplate doprinosa zaposlenika.

14. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – odluka USFBiH i 36/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

a) Nadoknada plaće Članak 42. stavak (1) Osiguranici iz članka 19. toč. 1. do 7. i toč. 16. i 17. ovoga zakona imaju pravo na nadoknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad (u daljnjem tekstu: nadoknada plaće), ako su:

1. privremeno spriječeni za rad zbog bolesti ili ozljede, odnosno dok su-radi liječenja ili medicinskih ispitivanjasmješteni u zdravstvenu ustanovu, 2. privremeno spriječeni za rad zbog određenog liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne može obaviti izvan radnog vremena osiguranika, 3. izolirani kao kliconoše ili zbog pojave zaraze u njihovoj okolici, 4. određeni za pratioca bolesnika upućenog na liječenje ili liječnički pregled u najbliže mjesto, 5. određeni da njegu oboljelog supružnika ili djeteta uz uvjete propisane ovim zakonom.

Članak 46. stavak (1) Nadoknade se plaće utvrđuju od osnovice za nadoknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na temelju kojega se stječe pravo na nadoknadu.

Članak 47.

Nadoknada se plaće određuje se u visini od najmanje 80% osnovice za nadoknadu, s tim da ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje nadoknada.

Nadoknada plaće iznosi 100% od osnovice za nadoknadu:

1. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog ozljede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti, 2. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzročnih trudnoćom i porođajem, 3. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe.

Visinu nadoknade plaće i najviši iznos nadoknade plaće, koja se isplaćuje na teret županijskog zavoda osiguranja, utvrđuje upravno vijeće županijskog zavoda osiguranja.

Članak 56.

Nadoknadu plaće iz članka 42. toč. 1. i 2. ovoga zakona obračunava i isplaćuje osiguraniku na teret svojih sredstava:

1. pravna ili fizička osoba za prvih 42 dana bolovanja kao i za vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u inozemstvu na koje ga je uputila pravna ili fizička osoba, 2. preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, odnosno pravna ili fizička osoba za rad osiguranika invalida za prvih sedam dana bolovanja.

Visinu nadoknade plaće iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje općim aktom nadležni tijelo pravne osobe, odnosno fizičke osobe.

Pravne i fizičke osobe iz stavka 1. ovog članka obračunavaju i isplaćuju osiguraniku nadoknadu plaće i istekom 42 odnosno sedam dana bolovanja na teret sredstava kantonalnog zavoda osiguranja.

Kantonalni zavod osiguranja obvezan je vratiti isplaćenu nadoknadu plaće iz stavka 3. ovog članka u roku od 45 dana od dana prijema zahtjeva za povrat.

Članak 57.

Nadoknada se plaće u svezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz članka 42. toč. 3. do 5. ovoga zakona isplaćuje osiguraniku na teret sredstava županijskog zavoda osiguranja od prvog dana korištenja prava.

Nadoknadu plaće iz stavka 1. ovoga članka obračunava i isplaćuje pravna odnosno fizička osoba, s tim da je županijski zavod osiguranja obvezan vratiti isplaćenu nadoknadu u roku od 45 dana od dana primitka zahtijeva za povrat.

Provedbene propise o načinu ostvarivanja prava na nadoknadu plaće iz stavka 1.

ovoga članka donijet će upravno vijeće županijskog zavoda osiguranja.

15. Odluka o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad Zavoda zdravstvenog osiguranja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (Upravni odbor broj 14- 2906/09 od 31. kolovoza 2009. godine). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad, dostavljen u prilogu apelacije, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Neto plaća za vrijeme privremene spriječenosti za rad koja se refundira od strane Zavoda zdravstvenog osiguranja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde čini:

80% neto isplaćene plaće na koju su plaćeni doprinosi na i iz plaće i porez na dohodak, s tim da neto plaća ne može biti veća od 80% prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku […].

VI.Dopustivost

16. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 45 0 Mals 039279 20 Pž od 24. rujna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda donesena 24. rujna 2020. godine, a apelacija je podnesena 13. listopada 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena pravovremeno, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

21. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

23. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

24. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

26. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati razliku između iznosa koji je isplatila svojim zaposlenicima u skladu sa odredbom članka 47. stavak 1. ZZO i iznosa koji joj je tuženi refundirao u skladu sa Odlukom o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad, uz obrazloženje da je navedena odluka donesena na temelju ovlaštenja iz članka 47. ZZO. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelantica tijekom drugostupanjskog postupka osporavala zakonitost Odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad smatrajući je suprotnom odredbama članka 56. st. 1., 3. i 4. ZZO.

27. Imajući u vidu pitanje koje se predmetnom apelacijom postavlja, Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu zauzetu u predmetu broj AP 120/19, koji je pokretao slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 120/19 od 9. rujna 2020. godine, točka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu redovni sudovi su odbili kao neutemeljen tužbeni zahtjev Bosne i Hercegovine – Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća BiH (u tom predmetu apelanta) kojim je tražio da se obveže tuženi da plati apelantu razliku manje refundirane naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad [...]. U presudi Kantonalnog suda, koja je osporena navedenom apelacijom, između ostalog, istaknuto je „da je navedena odluka donesena na temelju ovlaštenja iz čl. 47. st. 3. i čl. 57. st. 3. ZZO, te da su neutemeljeni žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešne primjene navedenih zakonskih odredaba. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je (Zavod zdravstvenog osiguranja USK Bihać) izvršio refundaciju plaće u skladu sa odlukom (o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plaća koja se isplaćuje na teret Zavoda zdravstvenog osiguranja USK) svog upravnog odbora, te da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev“. Ustavni sud je u citiranom predmetu utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje jer je utvrđeno da su redovni sudovi obrazložili da je Odluka koju je donio Zavod zdravstvene zaštite USK zakonita sa formalnog aspekta s obzirom na to da je donesena na temelju izričitog zakonskog ovlaštenja, pri čemu nisu problematizirali materijalnopravnu zakonitost takve odluke. Ustavni sud je u citiranom predmetu, između ostalog, istaknuo da odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranja daju diskrecijsko pravo upravnim odborima kantonalnih zavoda osiguranja da svojim odlukama utvrde „visinu naknade plaće i najviši iznos naknade plaće“, ali da se upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja pri donošenju odluke kao podzakonskog akta mora kretati u zakonom propisanim okvirima Zakona o zdravstvenom osiguranju. Ustavni sud je u citiranom predmetu zaključio da su redovni sudovi bili dužni da, pored formalnog, ocijene i materijalnopravni aspekt zakonitosti Odluke, te da su propuštanjem vršenja te dužnosti, unatoč apelantovim prigovorima u tom pravcu, redovni sudovi povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje.

28. Dovodeći u svezu navedene stavove iz citirane Odluke broj AP 120/19 od 9. rujna 2020. godine sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom predmetu apelantica isticala da je Odluka o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad u suprotnosti za ZOO, te da su redovni sudovi bili dužni da, pored formalnog, ocijene i materijalnopravni aspekt zakonitosti Odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad, te da su propuštanjem vršenja te dužnosti, unatoč apelantičinim prigovorima u tom pravcu, redovni sudovi povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje.

29. Stoga, podržavajući svoju praksu iz Odluke broj AP 120/19, te uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju prilikom odlučenja bio u obvezi da, pored formalnog, ocijeni i materijalnopravni aspekt zakonitosti Odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad, a takav propust je doveo do kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

30. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi osporenim odlukama povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su primijenili Odluku o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad bez ispitivanja njezine materijalnopravne suglasnosti sa ZZO, unatoč apelantičinim prigovorima u tom pravcu.

32. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3646/20 (Bosna i Hercegovina – Granična… | Sudska praksa | Aktio