Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-8/22 (N. M.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-8/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-8/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Nidžara Muratović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nidžara Muratović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 457229 21 Rev od 15. listopada 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nidžara Muratović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zahid Hadžić odvjetnik iz Visokog, podnijela je 31. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 457229 21 Rev od 15. listopada 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja („Sarajevo Farm“ d.o.o. Sarajevo) i obvezana je apelantica da tužitelju isplati dug za isporučenu, a nenaplaćenu robu u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke drugostupanjski sud je naveo da je predmet spora isplata duga nastalog za isporučene lijekove i medicinsku opremu apoteci čiji je vlasnik apelantica. Drugostupanjski sud je istakao da, nasuprot apelantičinim prizivnim prigovorima, dužničko vjerovnički odnos nastao je između tužitelja koji je apelantici kao vlasniku apoteke isporučio navedenu robu, a što proizlazi iz dokumentacije u spisu (otpremnica i faktura za isporučene proizvode). Dakle, drugostupanjski sud smatra da je riječ o kupoprodajnom odnosu u koji su stupile parnične stranke. Nadalje, istakao je da je prvostupanjski sud pravilno riješio istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer ugovor od 1. travnja 2013. godine na koji se poziva apelantica nije od utjecaja na rješenje u ovom sporu. Naime, istakao je da je apelantica registrirana kao vlasnik apoteke, te je prema odredbama članka 20. Zakona o zdravstvenoj djelatnosti ona jedina mogla kupovati proizvode od dobavljača na temelju čega je i stupila u obligacioni odnos s tužiteljem. Drugostupanjski sud je istakao da je ugovor od 1. travnja 2013. godine sklopljen s trećim osobama o preuzimanju vlasništva nad djelatnošću i imovinom apoteke, te može imati utjecaja samo na njihove međusobne odnose, ali ne i na vjerovničko dužničke odnose u koje je stupila apelantica kao nositelj samostalne djelatnosti. Drugostupanjski sud je istakao da je neutemeljen prizivni prigovor apelantice da je kao magistar farmacije i odgovorna osoba bila zadužena samo za rad apoteke sa stručnog aspekta, jer je to također suprotno odredbama Zakona o zdravstvenoj djelatnosti koji uređuju način rada apoteka u privatnoj praksi.

4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudova proizlazi da je tužitelj isporučio apelantici robu po ispostavljenim računima za razdoblje od 28. listopada 2013. godine do 24. svibnja 2014. godine, da je apelantica primila robu i da se njen potpis nalazi na fakturama isporučene robe, uz pečat gdje stoji „predmetna privatna apoteka, vlasništvo apelantice“. Vrhovni sud je istakao da iz ugovora u prodaji od 1. travnja 2013. godine proizlazi da zaključen između A.H., kao prodavatelja, E.S. kao kupca i apelantice kao odgovorne osobe. Pri tomu, ukazao je da je u članku 1. tog Ugovora navedeno da prodavatelj prodaje imovinsko vlasništvo nad cjelokupnom imovinom i opremom predmetne apoteke koja ima uredno rješenje za rad od 19. siječnja 2012. godine. Dalje je naveo da je u članku 2. stavak 2. Ugovora navedeno da je kupac suglasan da sve vjerovničko dužničke obaveze prelaze na njega, te je kupac obavezan da će brigu o financiranju i ostalim obligacionim odnosima preuzeti od prodavatelja i iste izvršavati u skladu sa zakonom, kao i da potpisivanjem ugovora prestaju sve pravne i financijske obaveze prodavatelja prema apoteci. Apelantica je (kao garanat realizacije ovog ugovora) obvezana da će obrt voditi u skladu sa dobrom apotekarskom praksom i u skladu sa zakonom, a sve obaveze i prava nastale iz rada obrta padaju na teret isključivo kupca. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da iz rješenja o odobrenju za rad predmetne apoteke izdanom od Ministarstva zdravstva KS od 19. siječnja 2012. godine proizlazi da se apelantici daje odobrenje za rad privatne apoteke i da je ona odgovorna osoba za rad apoteke, dok je u rješenju Ministarstva zdravstva KS od 10. siječnja 2012. godine apelantica navedena kao vlasnica apoteke. Osim toga, istakao je da je apelantica zaključila ugovor o zakupu poslovnog prostora 26. listopada 2011. godine gdje će se obavljati apotekarska djelatnost, te ugovor o radu sa osobom A.I. od 12. rujna 2013. godine, a pored toga apelantica je 31. siječnja 2014. godine podnijela i zahtjev za prestanak rada predmetne apoteke. Imajući u vidu navedenu činjeničnu i pravnu situaciju, Vrhovni sud je istakao su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da je neutemeljen prigovor apelantice o nedostatku pasivne legitimacije, jer je dužničko vjerovnički odnos nastao između tužitelja, koji je isporučio naručenu robu i apelantice, koja je robu primila i potpisala se na ispostavljenim fakturama kao vlasnik apoteke. Kod činjeničnih utvrđenja da su parnične stranke bile u poslovnoj saradnji, da je tužitelj svoju obavezu izvršio, a apelantica svoju nije, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestupanjski sudova da postoji obveza apelantice da izvrši plaćanje za isporučenu robu (čl. 516. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO)). Konačno, istakao je da su neutemeljeni apelantičini revizijski prigovori da tužitelj nije dokazao visinu duga time što nije predložio financijsko vještačenje, jer iz priloženih fakturaotpremnica, s točno označenim iznosima obaveza i datumom dospijeća, može se sa sigurnošću izvesti zaključak o visini duga, kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi. Apelacioni navodi

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, ističe da su sudovi pogrešno ocijenili prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nisu izvršili pravilnu ocjenu Ugovora o prodaji od 1. travnja 2013. godine i iskaza apelantice, a iz kojih proizlazi da se E.S. obvezala da potpisivanjem ugovora prestaju sve pravne i financijske obveze prodavatelja prema predmetnoj apoteci i da se samo od nje može ostvariti potraživanje. Pri tomu, istakla je da je apelantica kao odgovorna osoba i magistar farmacije bila isključivo zadužena za rad apoteke sa stručnog aspekta i nije imala nikakve veze s dužničko vjerovničkim obvezama. Apelantica također ističe da tužitelj nije dokazao visinu duga vještačenjem po vještaku financijske struke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, naime, ukazao na to da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da je neutemeljen prigovor apelantice o nedostatku pasivne legitimacije, jer je dužničko vjerovnički odnos nastao između tužitelja i apelantice, te postoji obaveza apelantice da izvrši plaćanje za isporučenu robu sukladno čl. 516. st. 1. ZOO, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-8/22 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio