Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2358/20 (A. K.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Uknjižba
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Nekretnina
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2358/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2358/20, rješavajući apelaciju Adema Kabiljagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Adema Kabiljagića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 029173 19 Gž od 8. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 029173 15 P od 18. februara 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adem Kabiljagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Sanil Hasić i Amel Šabić“, advokati iz Bosanke Krupe, podnio je 13. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 029173 19 Gž od 8. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 029173 15 P od 18. februara 2019. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2358/20.
2. Apelant je 11. decembra 2020. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu nakon što je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 029173 20 Rev od 27. oktobra 2020. godine njegova revizija odbačena kao nedopuštena. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 4500/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 2358/20 i AP 4500/20 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2358/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 5. oktobra 2020. godine, od Vrhovnog suda 29. decembra 2020. godine, a od tuženih M. Š. i E. S. (u daljnjem tekstu: tuženi), putem punomoćnika koji ih je zastupao u predmetnom parničnom postupku, 19. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 2358/20. U predmetu broj AP 4500/20 odgovori su zatraženi 8. februara, odnosno 19. aprila 2021. godine.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelacije (u predmetu broj AP 2358/20) dostavili u periodu od 6. oktobra 2020. godine do 6. januara 2021. godine, odnosno (u predmetu AP 4500/20) 16, 17. i 18. februara 2021. godine. Tuženi nisu dostavili tražene odgovore.
6. Apelantu su 16. februara 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda na eventualno izjašnjenje.
7. Apelant u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore. III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Apelant je 6. marta 2015. godine podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđenja i uknjižbe vlasništva na nekretnini, dok je postupajući po nalogu Općinskog suda svoj tužbeni zahtjev konačno definirao (uredio) podneskom od 16. januara 2019. godine. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 029173 15 P od 18. februara 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je on suvlasnik sa dijelom 3/8 na nekretnini (preciziranoj u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnine), koji idealni dio od 3/8 u naravi predstavlja cijeli neizgrađeni dio predmetnih nekretnina sa lijeve strane objekta tuženih, gledano sa ulice 511. slavne brdske brigade u pravcu objekta tuženih, sve prema skici geodetskog vještaka koja čini sastavni dio presude, te da su tuženi dužni trpjeti da se na osnovu presude apelantovo pravo suvlasništva sa dijelom 3/8 na predmetnoj nekretnini uknjiži u katastru i zemljišnoj knjizi, dok je apelant obavezan tuženim naknaditi troškove postupka.
10. Nakon ocjene dokaza (koji su taksativno pobrojani i analizirani na str. 3–12. obrazloženja), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je odlučio kao u izreci presude utvrdivši da apelant svoje pravo vlasništva izvodi iz rješenja o nasljeđivanju koja su donesena u ostavinskom postupku nakon smrti prednika apelanta F. B. i D. K. Međutim, navedena rješenja br. O.139/77 i O.115/90 donesena su na osnovu posjedovnog stanja na parcelama koje od nacionalizacije, tj. od 1958. godine nisu predstavljala vlasništvo, odnosno suvlasništvo apelantovog prednika, već društveno vlasništvo. Dalje, utvrđeno je da je F. B. kao bivši vlasnik, a tada korisnik nacionaliziranog građevinskog neizgrađenog zemljišta – predmetnih nekretnina, za svoj pripadajući nasljedni dio od 4/8 dala saglasnost da se dodijeli na trajno korištenje Š. Š. iz Bosanske Krupe, što je učinila i Đ. H. za svoj pripadajući nasljedni dio od 1/8, nakon čega nisu više imale bilo kakvo pravo i u bilo kojem obimu na predmetnim nekretninama. Rješenjem nadležnog upravnog organa od 20. oktobra 1970. godine predniku tuženih (Š. Š.) dodijeljen je na trajno korištenje dio predmetnih nekretnina i određena uknjižba u njegovu korist (bivše vlasništvo i posjed F. B.) na kojima je izgradio porodičnu kuću, dok je dopisom od 12. jula 1990. godine nadležni organ obavijestio Š. Š. da se u katastarskom operatu predmetne nekretnine vode sa površinom od 420,00 m², da mu je dodijeljena površina od 262,5 m² i da prilikom dodjele zemljišta nije bilo cijepanja zemljišta. Dalje, iz izvoda posjedovnog lista je utvrđeno da je na predmetnim nekretninama kao posjednik bila upisana F. B., dok je odbijen apelantov zahtjev za provođenje promjena u katastarskom operatu na osnovu rješenja o nasljeđivanju, kao i apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor nezadovoljan rješenjima nadležnih organa uprave u tom postupku. Također, nakon izgradnje stambeno-poslovnog objekta na predmetnim nekretninama su kao posjednici sa dijelom od po ½ upisani tuženi, dok nakon dodjele zemljišta nije bilo cijepanja parcela predmetnog zemljišta.
11. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji) i Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ), te je istakao da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao da je F. B. bila isključivi vlasnik ili suvlasnik predmetnih nekretnina do njihove nacionalizacije, odnosno da je po izvršenoj nacionalizaciji bila nosilac nekog drugog prava propisanog Zakonom o nacionalizaciji. Pri tome, Općinski sud je naveo da nije opravdanje što na području općine Bosanska Krupa nisu postojale zemljišne knjige s obzirom na to da je postojao surogat zemljišne knjige, tj. polaganje kod suda isprave za stjecanje prava vlasništva, uključujući i prava ustanovljena Zakonom o nacionalizaciji, te da su rješenja o nasljeđivanju (iz kojih apelant izvodi svoje pravo vlasništva) donesena na osnovu posjedovnog stanja na parcelama koje od nacionalizacije nisu predstavljale vlasništvo, odnosno suvlasništvo apelantovog prednika, već društveno vlasništvo. S obzirom na to da apelant nije dokazao da su njegovi pravni prednici (F. B. i D. K.) na predmetnim nekretninama imali, odnosno stekli bilo koje pravo i u bilo kojem omjeru, Općinski sud je ocijenio da predmetne nekretnine nisu ni mogle činiti ostavinsku masu iza umrlih F. B. i D. K. niti apelant može neko svoje pravo izvoditi iz nepostojećeg prava svojih prednika. S druge strane, Općinski sud je naveo da su tuženi dokazali da je njihovom predniku (ocu Š. Š.) dodijeljena predmetna nekretnina na kojoj je izgrađen poslovno-stambeni objekat koji ima status legalno izgrađenog objekta, kao i da su naslijedili predmetne nekretnine i upisali se kao njihovi suvlasnici i suposjednici s dijelom od po ½ u zemljišnu knjigu i katastar nekretnina. Pri tome činjenica da su tuženi kao suvlasnici i suposjednici upisani na predmetnim nekretninama na površini 420 m², a ne na površini od 265.5 m², koja površina je dodijeljena njihovom predniku i koju je on držao u faktičkom posjedu, a sada tuženi, ne utječe na drugačiju odluku u ovoj parnici. Ovo iz razloga što površina od 265.5 m² čini 5/8 dijela predmetnih nekretnina od 420 m², koja površina je označena i upisana po popisnom katastru, dok faktički na terenu predmetne parcele po nalazu vještaka geometra imaju ukupnu površinu od 275 m². Sud je naveo da apelant nije dokazao da je razlika između upisane površine u katastru (420 m²) i sadašnje stvarne površine (275 m²) posljedica nepremjeravanja nekretnina prilikom uspostavljanja popisnog katastra i nesačinjavanja njihovog grafičkog prikaza, kao ni tvrdnju da je neizgrađeni dio predmetne nekretnine (u vrijeme dodjele zemljišta predniku tuženih) predstavljao izgrađeno građevinsko zemljište na kojem se nalazila kuća F. B., koje se kao takvo nije moglo dodjeljivati drugim licima. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na izjavu vještaka geometra datu na glavnoj raspravi vezano za razliku upisane površine predmetne nekretnine, odnosno na iskaze parničnih stranaka i svjedoka vezano za postojanje kuće F. B. na dijelu predmetne nekretnine koja se urušila 1978/79. godine. Međutim, sve i da su apelantove prednice (F. B. i D. K.) na predmetnoj nekretnini (kao izgrađenom građevinskom zemljištu) imale pravo korištenja zemljišta koje pokriva zgrada i zemljišta koje služi za njenu redovnu upotrebu, što apelant nije dokazao, prestankom postojanja zgrade prestalo je i pravo korištenja zemljišta njegovim prednicama. Dakle, provedenim dokazima apelant nije doveo u pitanje pravo suvlasništva i suposjeda tuženih na predmetnim nekretninama u ukupnoj površini 262,5 m² (275 m² po aviosnimanju) jer nije dokazao da ima bilo kakvo pravo i u bilo kojem obimu na predmetnim nekretninama. Također, apelant nije dokazao da su njegove pravne prednice (F. B. i D. K.) stekle, odnosno zadržale bilo koje pravo (iz kojeg bi apelant mogao izvoditi svoje pravo) poslije nacionalizacije predmetnih nekretnina, a pogotovo nakon njihove dodjele na trajno korištenje predniku tuženih, te je Općinski sud ocijenio osnovanim prigovor tuženih da apelant nije aktivno legitimiran u predmetnoj parnici, kao i prigovor tuženih da je apelantov tužbeni zahtjev neuredan. Ovo iz razloga što apelant u tužbenom zahtjevu nije označio površinu neizgrađenog dijela predmetne nekretnine za koje je tražio utvrđivanje prava vlasništva, čime je tužbeni zahtjev neodređen jer tužbeni zahtjev koji se odnosi na nekretnine mora sadržavati sve katastarske elemente u koje spada i njihova površina. Osim toga, apelant je tužbenim zahtjevom tražio utvrđivanja prava suvlasništva na predmetnim nekretninama u dijelu 3/8, a potom navedeni traženi dio označio kao „što u naravi predstavlja neizgrađeni dio predmetnih k. č. 22/142 i k. č. 22/143 KO Bosanska Krupa“, što je u suprotnosti s pravnom suštinom pojma suvlasništva. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredbe čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), uspjeha stranaka u postupku i Advokatske tarife.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 P 029173 15 P od 18. februara 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu sastavljanja žalbe po punomoćniku.
13. Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, odnosno da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. U vezi s tim, istakao je da se tužbeni zahtjev zasniva na činjenicama da je na osnovu rješenja o nasljeđivanju (nakon smrti njegovih prednika F. B. i D. K.) nasljeđivanjem stekao suvlasništvo na predmetnim nekretninama, kao i da je upis tuženih u registru nekretnina neispravan, odnosno neistinit. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je stvarna površina predmetnih nekretnina 275 m², odnosno da upisana površina u katastru nije usklađena sa stvarnom površinom na terenu i da postoji nesklad između katastra i stanja na terenu. Također, u registru nekretnina na predmetnim nekretninama su upisani tuženi sa dijelom od po ½, na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza njihovog prednika koji se upisao kao vlasnik na osnovu odluke nadležnog organa Općine Bosanska Krupa. Pored toga, isprave na osnovu kojih je izvršen upis u katastru nekretnina prednika tuženih, kao i rješenje o nasljeđivanju na osnovu kojih je izvršen upis tuženih nisu u bilo kojem postupku stavljene van snage. S druge strane, apelant je vodio određeni upravni postupak, a potom i upravni spor, u kojem sporu je pokušao izdejstvovati provođenje rješenja o nasljeđivanju u katastru na osnovu kojeg rješenja je, prema apelantovom mišljenju, trebao biti upisan u katastru sa dijelom 3/8 na predmetnim nekretninama. Međutim, apelant u upravnom postupku, a kasnije ni u upravnom sporu nije uspio, što znači da je u upravnom sporu utvrđeno da neprovođenjem rješenja o nasljeđivanju u katastru nekretnina apelant nije povrijeđen u svom zemljišnoknjižnom pravu. Dakle, proizlazi da je apelant u ostavinskom postupku naslijedio nešto što nije predstavljalo u stvarnom smislu imovinu njegovog prednika, već da je njegov prednik imao samo ,,goli“ upis u registru nekretnina koji nije odgovarao stvarnom stanju na terenu. Ovo iz razloga što je u konkretnom predmetu utvrđeno da postoji nesklad formalne površine predmetnih nekretnina evidentiranih u katastru u odnosu na njihovu stvarnu površinu na terenu (stvarna površina na terenu je 275 m², a u katastru je upisano 425 m²).
14. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 52. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), kojim su regulirani načini stjecanja prava vlasništva na nekretninama, između ostalog i nasljeđivanjem, uz konstataciju da se nasljeđivanjem stječe imovina koju je za života ostavilac imao, i to se stječe stvarna imovina koja postoji. Osim toga, sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 7. i
123. ZPP-a, te je naveo da apelant u smislu navedenih odredbi ZPP-a izvedenim dokazima, koje je prvostepeni sud cijenio u smislu člana 8. ZPP-a, nije dokazao činjenice na kojima je zasnivao tužbeni zahtjev. Naime, apelant nije dokazao da je na osnovu rješenja o nasljeđivanju stekao pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama sa dijelom 3/8, budući da to pravo u stvarnopravnom smislu nije imao niti njegov prednik, jer se očito na terenu radi o neskladu katastra sa stvarnom površinom parcela na terenu. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom predmetu nije od pravnog značaja Zakon o nacionalizaciji niti ZGZ, koji su bili na snazi od 70-ih godina pa do danas, iz razloga što sud u parničnom postupku ne može ispitivati zakonitost odluka upravnih organa na osnovu kojih su predniku tuženih dodijeljene predmetne nekretnine u određenoj površini. Također, u konkretnom predmetu se ne može raspravljati zašto nije usklađena površina i oblik parcela iz katastra sa stanjem na terenu, zbog čega su neosnovani i ti apelantovi žalbeni prigovori. Kantonalni sud je iz navedenih razloga zaključio da je neosnovana apelantova žalba, uz konstataciju da je cijenio i druge žalbene navode koji nisu od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari jer ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke suda, te je primjenom odredbe člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude. S obzirom na to da apelant nije uspio sa izjavljenim pravnim lijekom, sud je primjenom odredbe člana 397. stav 1. ZPP-a odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.
15. Vrhovni sud je Rješenjem broj 18 0 P 029173 20 Rev od 27. oktobra 2020. godine apelantovu reviziju odbacio, te je odbio zahtjev stranaka za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.
16. Vrhovni sud je ukazao da se tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje i da je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koja je označena u tužbi, te je s obzirom na označenu vrijednost spora u konkretnom slučaju (10.001,00 KM) zaključio da nije ostvaren imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP-a. Dalje, iako je apelant predložio izuzetno postupanje po reviziji (član 237. st. 3. i 4. ZPP-a), Vrhovni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije postupio u skladu sa članom 237. stav 5. ZPP-a, već je u reviziji ukazao samo na povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je njegova revizija odbačena kao nedopuštena (primjenom odredbe člana 247. stav 4. ZPP-a u vezi sa odredbama člana 237. st. 2, 3, 4. i 5. ZPP-a. Vrhovni sud nije dosudio apelantu trošak sastavljanja revizije jer nije uspio u revizionom postupku (član 397. stav 1. ZPP-a), dok tuženim nije dosuđena naknada troškova za sastavljanje odgovora na reviziju jer on nije bio potreban za vođenje parnice (član 387. stav 1. i 397. stav 1. ZPP-a).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije. Apelant je opširno naveo hronologiju predmetnog postupka (u predmetu broj AP 2358/20), te je istakao da su redovni sudovi učinili povrede procesnog zakona i da su proizvoljno i paušalno primijenili materijalno pravo, kao i da je djelovanjem sudova protiv zakona i/ili izvan ovlaštenja koja su im dodijeljena zakonom dovedena u pitanje pravna sigurnost. Pri tome, apelant opširno navodi utvrđeno činjenično stanje i izvedene dokaze, pri čemu daje svoje viđenje predmetnog postupka i smatra da je na osnovu provedenih dokaza njegov tužbeni zahtjev trebao biti usvojen. Također, apelant ukazuje da prvostepeni sud nije cijenio sve provedene dokaze pri donošenju svoje odluke, kao i da je predmetni postupak (pred prvostepenim sudom) trajao nerazumno dugo zbog čega je zatražio i naknadu nematerijalne štete. Osim toga, apelant je naveo da je drugostepeni sud zanemario njegove žalbene navode i da je „glumio punomoćnika tuženih“ ukazujući na sporne dijelove drugostepene presude u pogledu izvedenih dokaza, navoda drugostepenog suda da ima „goli upis“ u registru nekretnina, te u pogledu utvrđene površine predmetnih nekretnina koje su dodijeljene tuženim. Apelant je naveo da je nepriznavanjem njegovog prava na predmetnim nekretninama i odlukom o troškovima postupka povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, dok je diskriminiran od redovnih sudova koji obezvrjeđuju njegove dokaze (rješenja o nasljeđivanju), te smatra da je do zabrane zloupotrebe prava došlo zbog zloupotrebe slobodnog sudijskog uvjerenja pri izradi presude. Pored navedenog, apelant je (u predmetu broj AP 4500/20) istakao da je Vrhovni sud neosnovano odbacio njegovu apelaciju kao nedopuštenu, te smatra da je u izjavljenoj reviziji naveo konkretno pravno pitanje tzv. goli upis (institut koji je naveo drugostepeni sud), pri čemu je naveo da se navedene povrede prava u prvoj apelaciji protežu i na osporenu odluku Vrhovnog suda.
II.Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je u svojim odgovorima na apelacije naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i razlozima navedenim u njoj, te je istakao da je svoju odluku donio u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. Vrhovni sud je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane.
19. Kantonalni sud je u odgovorima naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelacijama, te da je o odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge koji imaju uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava.
20. Općinski sud je u odgovorima naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi koja je donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim propisima, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, kao i da je u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Također, navedeno je da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelacijama, kao i da se u konkretnom slučaju radi o složenom postupku koji je bio kontinuirano u radu i riješen je u razumnom roku.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
22. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH):
Član 52. (stav 1.)
Pravni osnovi sticanja (1) Sticalac prava vlasništva na nekretnini na osnovu zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašten je zahtijevati upis stečenoga prava vlasništva u zemljišne knjige.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Ustavni sud ukazuje da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 18 0 P 029173 20 Rev od 27. oktobra 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena, zbog čega ovo rješenje ne predstavlja efektivan pravni lijek, pa je Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 P 029173 19 Gž od 8. maja 2020. godine konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelant je primio 18. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zatim da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana
17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava).
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosio na utvrđenje apelantovog prava suvlasništva na predmetnim nekretninama i njegove uknjižbe u katastru i zemljišnoj knjizi. Stoga, Ustavni sud ukazuje da je u pitanju predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
31. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, u ovom dijelu, svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, te tvrdnji da je u postupku povrijeđen princip pravne sigurnosti.
32. U odnosu na povredu principa pravne sigurnosti, Ustavni sud nalazi da apelant tvrdi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju djelovali protiv zakona i/ili izvan ovlaštenja koja su im dodijeljena zakonom. Ustavni sud ukazuje da načelo pravne sigurnosti, koje je inherentno pravu na pravično suđenje, između ostalog, jamči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Ştefănică i drugi protiv Rumunije, broj 38155/02, stav 38. od 2. novembra 2010. godine). Ustavni sud, međutim, ističe da se pitanje povrede načela pravne sigurnosti pokreće u slučaju kada iz istog suda, naročito kada se radi o sudu posljednje instance, dolaze protivrječne odluke u različitim postupcima koji su se vodili o istim činjeničnim i pravnim pitanjima. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju odluke sudova donesene u okviru jednog sudskog postupka, čiji cilj upravo jeste da se rasprave sva sporna pitanja kako bi bila donesena pravilna sudska odluka, Ustavni sud smatra da postupanje redovnih sudova unutar jednog parničnog postupka ne pokreće pitanje pravne sigurnosti kao jednog od fundamentalnih aspekata vladavine prava. Ovo iz razloga što apelant ove tvrdnje, kako proizlazi iz njegovih navoda, zapravo dovodi u vezu s ocjenom dokaza, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZPP-a kojim je regulirano pitanje ocjene dokaza i u vezi s tim princip slobodne ocjene dokaza, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi argumente koji potkrepljuju apelantove navode da su sudovi postupali izvan ovlaštenja koja su im dodijeljena relevantnim odredbama ZPP-a.
33. U odnosu na apelantove navode kojima je ukazao na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa.
35. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je apelant suvlasnik s određenim dijelom na predmetnim nekretninama i da su tuženi dužni trpjeti da apelant uknjiži svoje pravo u katastru i zemljišnoj knjizi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su Kantonalni sud i Općinski sud, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od prvostepenog suda, ocjenom izvedenih materijalnih dokaza zaključili da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao činjenice na osnovu kojih je zasnivao svoj tužbeni zahtjev, odnosno nije dokazao da je stekao pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama. Ustavni sud dalje konstatira da je Kantonalni sud u svojoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari potvrdio odlučenje prvostepenog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva pri čemu se pozvao na relevantne odredbe ZSP-a (član 52) i ZPP-a (čl. 7. i 123). U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je nesporno u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da apelant nije dokazao da su njegovi prednici na predmetnim nekretninama stekli bilo koje pravo koje je on mogao naslijediti. Osim toga, sudovi su detaljno obrazložili zašto rješenje o nasljeđivanju na kojem je apelant zasnivao svoj tužbeni zahtjev u datim okolnostima ne može dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke istakao da se u parničnom postupku ne mogu preispitivati odluke donesene od upravnih organa, kojima su dodijeljene predmetne nekretnine predniku tuženih, kao ni neusklađenost površine i oblika parcela u katastru. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u osporenim odlukama dali detaljna obrazloženja zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pa imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka u ovom dijelu, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu.
36. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredbi ZPP-a i ZSP-a na kojim su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na navode o dužini postupka
38. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu Općinskom sudu podnio 6. marta 2015. godine, te da je postupak okončan rješenjem Vrhovnog suda od 27. oktobra 2020. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jeste period od pet godina i sedam mjeseci.
39. Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti i dokaze koje je trebalo provesti, može smatrati relativno složenim.
40. Nadalje, Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi na tri instance donijeli tri odluke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odlučio u roku od tri godine i 11 mjeseci nakon podnošenja tužbe (18. februara 2019. godine), kao i da je apelant svoj tužbeni zahtjev konačno uredio podneskom od 16. januara 2019. godine. Nakon podnošenja žalbe Kantonalni sud je odlučio u roku od godinu i nepuna dva mjeseca tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Nakon podnošenja revizije Vrhovni sud je o apelantovoj reviziji odlučio u roku od četiri mjeseca.
41. Sagledavajući predmetni postupak posmatran u njegovoj sveukupnosti, Ustavni sud smatra da je evidentna kontinuirana aktivnost redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari, koji su u datim okolnostima konkretnog slučaja u relativno primjerenim rokovima donosili odluke iz svoje nadležnosti. Stoga, imajući u vidu da je postupak trajao pet godina i sedam mjeseci, posebno da se radilo o relativno složenom predmetu, da su sudovi donijeli tri odluke, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili predmetni postupak, niti ima elemenata koji ukazuju da su oni zloupotrijebili svoja ovlaštenja, te na takav način suštinski ugrozili načelo efikasnog rukovođenja (kontroliranja) postupka na apelantovu štetu.
42. Stoga, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
43. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na efektivni pravni lijek
44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili apelantove navode koje su ocijenili kao bitne, a da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Nediskriminacija
45. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koju apelant, kako to proizlazi iz apelacije, dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana zloupotrebe prava
46. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim članom propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Kantonalni i Općinski sud dali detaljne razloge zašto je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe ZPP-a i ZSP-a, apelantov tužbeni zahtjev odbijen, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, pri čemu nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku u situaciji kada je postupak na tri sudske instance trajao pet godina i sedam mjeseci. Također, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tokom postupka došlo do kršenja principa pravne sigurnosti.
48. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
50. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustav Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant, osim navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelant pobija.
51. Najzad, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić