Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2863/20 ("INTERPROMET" d.o.o. Vitez)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2863/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2863/20, rješavajući apelaciju „Interprometa“ d.o.o. Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Interprometa“ d.o.o. Vitez podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 100532 20 Rev od 29. maja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Interpromet“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 100532 20 Rev od 29. maja 2020. godine. Apelant je 25. i 28. februara 2022. godine dopunio apelaciju (dostavio kompletnu presudu Višeg privrednog suda). II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Vrhovnog suda, te od „Kamena“ s.o.d., vlasnik M. K. (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 5. oktobra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 11. oktobra 2021., Okružni privredni sud 15. oktobra 2021., Viši privredni sud i tuženi 19. oktobra 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu na izjašnjenje 12. januara 2022. godine.
5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Okružni privredni sud je, u ponovnom postupku, Presudom broj 57 0 Ps 100532 18 P 2 od 24. aprila 2019. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama na način preciznije naveden u izreci. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu preciznije navedenom u izreci. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu preciznije navedenom u izreci.
8. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo dokaze koji su tokom postupka provedeni. Nadalje je navedeno da su apelant i tuženi (koji je ranije poslovao pod nazivom ,,Jasentea“ s.o.d., vlasnik M. K.) bili u poslovnom odnosu tokom 2009., 2010. i 2011. godine, da su 22. juna 2009. godine zaključili ugovor o isporuci privrednih eksploziva i inicijalnih sredstava za potrebe gradilišta na magistralnom putu M-20 Gacko – Foča, tunel Čemerno i Surdup, te tunel Stambolčić kod Pala. Navedeno je da su ugovorom regulirani njihovi međusobni odnosi u pogledu isporuke i uskladištenja privrednih eksploziva i inicijalnih sredstava za potrebe gradilišta, pri čemu je, pored ostalog, ugovoreno da će kupac narudžbu dostavljati najmanje tri dana prije isporuke u vidu narudžbe i dispozicije s tačno definiranim karakteristikama potrebne robe, te rješenjem za nabavku izdatim od nadležne institucije (tačka 2.6); da dostavljač ne može bez narudžbenice kupca dostavljati eksplozivne stvari u skladišta za koja kupac ima odobrenje za korištenje dobijen od nadležnih institucija (tačka 3.7), da dobavljač bez pismenog odobrenja – narudžbenice kupca ne može eksplozivne stvari bez odobrenja kupca otpremati na gradilišta (koja nisu navedena u članu 1) na kojima kupac nema odobrenje za njihovo skladištenje (tačka 3.11). Ukazano je da i pored navedene ugovorne odredbe nema niti jedne narudžbenice izdate od tuženog, iako je navedenim ugovornim odredbama predviđena isporuka robe – eksplozivnih stvari na osnovu pismenih narudžbi. U skladu s tim je navedeno da je saslušani svjedok D. N. (dipl. ekonomista, apelantov bivši direktor) istakao da je robu tuženi naručivao telefonom, pismenom narudžbom i sl. i da ne zna čiji su radnici potpisivali otpremnice, niti ko je vršio miniranje, a svjedok V. L. (zaposlenik tuženog) istakao je da je potpisivao otpremnice po kojima je on primio eksploziv, te da su i mineri izvođača radova CPM vršili prebrojavanje robe. Nadalje je Okružni privredni sud citirao odredbe čl. 17. stav (1) ZOO-a i 262. tog zakona.
9. Nadalje je navedeno da je vještakinja ekonomske struke O. D. sačinila nalaz i mišljenje od 25. oktobra 2016. godine, dopunu nalaza i mišljenja 12. decembra 2016. godine, te da je dopunom nalaza i mišljenja vještaka od 3. marta 2017. godine utvrđen konačan dug tuženog prema apelantu. Dalje je navedeno da je apelant kao dokaze priložio otpremne listove u kojima se pri kraju teksta u rubrici ,,primio“ u većini slučajeva nalazi nečitak potpis primaoca. Navedeno je da se u dijelu otpremnica u istoj rubrici ,,primio“ nalaze i čitki potpisi primaoca, kao npr. M. H. (otpremni listovi od 1. i 28 oktobra 2009. godine), Lj. L. (otpremni listovi od 8. i 23. oktobra 2009., te 26. novembra i 9. decembra 2009. godine), Softić (otpremni list od 8. oktobra 2009. godine) i dr., te da apelant nije dokazao ko su lica sa nečitkim potpisom i za koga su primali eksploziv. Navedeno je da su u nekim od rješenja o prijevozu robe kao primaoci pored tuženog navedeni i drugi primaoci kao npr. „Rudeks“ d.o.o. Sarajevo (rješenje MUPSBK od 7. oktobra 2009. godine), „Bim Treyd“ d.o.o. Kakanj (rješenje CSB Istočno Sarajevo od 13. oktobra 2009. godine, rješenje SKB od 12. oktobra 2009. godine, rješenje MUP-a Travnik od 24. novembra 2009. godine), „Bušmin“ d.o.o. Teočak (rješenje MUP-a Travnik od 22. oktobra 2009. godine), „Minersko“ d.o.o. Sarajevo (rješenje MUP-a Travnik od 26. oktobra 2009. godine), „Herc gradnja“ (rješenje od 4. marta 2011. godine) i dr., a u rješenjima nije nedvosmisleno razgraničena količina robe po primaocima, te nije dokazano da li je prijem robe po rješenjima (u cijelosti ili djelimično) izvršen za tuženog.
10. Navedeno je da je tuženi priznao, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke, da je radnik tuženog (V. L.) potpisao samo pet otpremnih listova (detaljno navedenih u presudi), te bi bilo osnova da se dosude neizmireni iznosi po tim računima, za koje je nesporno da je tuženi primio robu. Navedeno je da sud ne može dosuditi iznose po tim računima – otpremnicama jer oni u konačnosti nisu bili predmet tužbenog zahtjeva, tj. apelant ih nakon vještačenja vještaka ekonomske struke nije obuhvatio preciziranim tužbenim zahtjevom. Navedeno je da apelant nije dokazao da je tuženom isporučio robu čije plaćanje traži, te da je bez narudžbe tuženog podnosio zahtjev za izdavanje odobrenja za prijevoz robe.
11. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 100532 19 Pž 2 od 19. decembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i Presuda Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 100532 18 Ps 2 od 24. aprila 2019. godine potvrđena. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
12. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ponovio činjenično utvrđenje Okružnog privrednog suda (detaljno navedeno na str. 2. i 3. presude), te je ukazao da su neprihvatljivi žalbeni navodi u pogledu ocjene provedenih dokaza i postupanja prvostepenog suda u ponovnom postupku.
13. Navedeno je da su prema članu 7. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a prema članu 123. ZPP-a svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Navedeno je da su na glavnoj raspravi održanoj u ponovnom postupku stranke ostale kod ranijih dokaza i navoda, te nisu otklonile dileme u pogledu činjeničnog stanja na koje je ukazano u ukidnom rješenju Višeg privrednog suda od 27. juna 2018. godine. Navedeno je da je u pogledu spornih činjenica potrebno odlučiti u skladu s pravilima o teretu dokazivanja, a budući da se radi o ponovnom postupku mjerodavni su dokazi koji su izvedeni na glavnoj raspravi od 2. novembra 2018. godine.
14. Nadalje je navedeno da apelant u žalbi navodi nekoliko primjera dostavljanja eksplozivnih materijala za koje tvrdi da ih je primio tuženi pozivajući se na račune, otpremne listove i rješenja MUP-a. U skladu s tim je navedeno da je na većini otpremnih listova priloženih uz te račune u rubrici „primio“ nečitak potpis primaoca, odnosno određene otpremne listove su potpisala lica M. U., Lj. L., te Softić, a apelant nije dokazao ko su lica sa nečitkim ili čitkim potpisima, kod koga su zaposlena, niti za koga su primila eksploziv, iako od odgovora na ta pitanja zavisi pasivna legitimacija tuženog, a time i osnovanost dijela tužbenog zahtjeva po tim računima i otpremnicama.
15. Navedeno je da apelant u žalbi tvrdi da sud pogrešno izvodi zaključak da se prijem robe dokazuje isključivo otpremnicom, ali pri tome nije na uvjerljiv način dokazao da je tuženi zaista primio fakturiranu robu, te je bez značaja apelantovo pozivanje na nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke čiji zadatak je bio da utvrdi stanje duga tuženog prema apelantu, pa se vještak nije bavio pitanjem dostavljanja i identifikacije primaoca robe.
16. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje apelant ukazuje u žalbi, niti na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. Za donesenu presudu prvostepeni sud je iznio uvjerljive razloge koje prihvata i drugostepeni sud, a žalbeni razlozi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 100532 20 Rev od 29. maja 2020. godine apelantova revizija je odbijena. Odbijen je i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te je ukazao da apelant nije dokazao da je sporne račune dostavio tuženom, niti da su robu čija se naplata zahtijeva u ovom postupku primili M. K. ili neko od njegovih ovlaštenih radnika (S. G. ili V. L.), te da se iz rješenja koja su pratila prijevoz eksplozivnih materija ne može pouzdano utvrditi da je fakturirana roba isporučena tuženom i u kojoj količini. Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a, uz obrazloženje da se na osnovu izvedenih dokaza nije moglo na pouzdan način utvrditi da je apelant tuženom isporučio fakturiranu robu.
19. Navedeno je da je prvostepeni sud u svojoj odluci iznio sadržaj svih provedenih dokaza, ocijenio ih, svaki pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, kako nalaže odredba člana 8. ZPP-a, imajući u vidu i upute iz ranijeg ukidnog rješenja drugostepenog suda, a drugostepeni sud je takvu ocjenu prihvatio i argumentirano obrazložio zašto žalbeni navodi nisu mogli ishoditi drugačiju odluku. Navedeno je da se u konkretnom slučaju radilo o prometovanju eksplozivnim materijama za koje se mora izdati posebno rješenje ministarstva unutrašnjih poslova za njihovu nabavku kao i transport, te da se u tim rješenjima mora naznačiti ko je pošiljalac, ko je primalac i na koju lokaciju se odvozi eksplozivna materija. U skladu s tim i sva druga prateća dokumentacija mora biti jasna i nedvosmislena. Navedeno je da se u konkretnom slučaju nije moglo na pouzdan način utvrditi da je fakturirana roba isporučena tuženom jer su kao primaoci u rješenjima označena i druga lica. Navedeno je da je apelant u reviziji isticao da su sva rješenja izdata za prijevoz eksplozivnog materijala tuženom, odnosno kooperantima tuženog. U skladu s tim je navedeno da ugovorom od 22. juna 2009. godine apelant i tuženi nisu predvidjeli mogućnost da se nabavljena eksplozivna materija isporuči nekom trećem, već samo tuženom i na mjesto koje tuženi označi, a kooperanti nisu ni spomenuti ugovorom, a ni tokom postupka.
20. Dalje je navedeno da je vještačenje vještaka ekonomske struke izvršeno na osnovu dokumentacije iz spisa i apelantove knjigovodstvene dokumentacije. Tuženi nije, kako pogrešno tvrdi apelant, odbio da dostavi svoju knjigovodstvenu dokumentaciju, nego je rekao da nikada nije primio sporne račune (a apelant nije suprotno dokazao) i da je ugašena firma pod kojom je poslovao u spornom periodu, da je umro knjigovođa koji je za njega vodio knjigovodstvene poslove, te da zbog toga ne može dostaviti traženu dokumentaciju. Vještak ekonomske struke, koji je utvrđivao stanje duga tuženog prema apelantu na osnovu ispostavljenih faktura, nije se bavio pitanjem dostavljanja fakturirane robe i identifikacijom primaoca te robe. Radi razrješenja tih pitanja proveden je dokaz grafološkim vještačenjem potpisa na otpremnim listovima, pa se na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke ne može zasnivati utvrđenje da je apelant fakturiranu robu i isporučio tuženom.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda od 29. maja 2020. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava.
22. Apelant ističe da je s tuženim zaključio ugovor za isporuku privrednih eksploziva i inicijalnih sredstava za potrebe gradilišta, da je u skladu s potpisanim ugovorom ispunio svoju obavezu, tuženom je isporučio velike količine eksploziva, te da tuženi apelantu nije isplatio ugovoreni iznos na ime isporučene robe. Apelant ističe da tokom postupka nisu pravilno cijenjeni svi provedeni materijalni dokazi, tj. pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. U skladu s tim, apelant navodi da je na glavnoj raspravi održanoj 3. februara 2017. godine izveo dokaze iz kojih je vidljivo da je apelant uz svaku fakturu izveo i dokaz – rješenje nadležnog ministarstva unutrašnjih poslova iz kojih je vidljivo ko je pošiljalac, ko je primalac, te na koju lokaciju se odvozi eksplozivna materija. Iz svih rješenja je vidljivo da su ona izdata za prijevoz eksplozivnog materijala tuženom, odnosno kooperantima tuženog s kojima je imao poslovni odnos, te da je svaka isporuka imala odobrenje koje je glasilo na apelanta koji je vršio prijevoz s oznakom količine i vrste eksplozivnog sredstva, vozila kojim se prevozi, registarske oznake, datum, vrijeme i mjesto prijevoza, pravce kretanja vozila, te u konačnici samog korisnika, odnosno kupca. Apelant navodi da je Okružni privredni sud potpuno izostavio ocjenu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, odnosno da nije obrazložio iz kojih razloga nije cijenio i prihvatio taj nalaz. Apelant ističe da je tokom žalbenog i revizionog postupka posebno ukazao na činjenicu da je tuženi odbijao da vještaku ekonomske struke učini dostupnom svoju finansijsku dokumentaciju iz koje bi se jasno vidjelo da su i kod tuženog identično knjižene obaveze prema identičnim fakturama. Apelant smatra da je tokom postupka dokazao da je isporučio robu naručenu od tuženog, te da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev trebao usvojiti. Apelant ističe da je tokom postupka predložio da se izvedu dokazi koje on nije mogao pribaviti jer su se ti dokazi nalazili kod tuženog, a sud na glavnoj raspravi nije izveo takve dokaze, niti je ponovo pozvao tuženog da dostavi dokaze koje je apelant predložio. II.Odgovor na apelaciju
23. Okružni privredni sud, Viši privredni sud, te Vrhovni sud su istakli da tokom postupka nisu povrijedili apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, da ostaju pri obrazloženju odluka koje su tokom postupka donijeli, te su predložili da se apelacija odbije. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da su pri odlučivanju o reviziji primijenjene relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, zlonamjernim ili arbitrarnim. Naveo je da apelant nije ponudio valjane argumente kojima bi dokazao svoje tvrdnje o povredi navedenih prava, te da je samo nezadovoljan rezultatom postupka.
24. Tuženi je istakao da je apelacija neosnovana, da su u ponovljenom postupku redovni sudovi postupili zakonito, da su donijeli pravilne i zakonite odluke, te da tokom postupka apelantu nije povrijeđeno niti jedno Ustavom zagarantirano pravo.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17. stav (1) (1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
Ispunjenje obaveze i posledica neispunjenja Član 262 stav (1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 100532 20 Rev od 29. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 7. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u predmetnom postupku apelant tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos, dakle predmet je građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenljiv.
35. Ustavni sud dalje ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. U konkretnom slučaju apelant smatra da je presuda Vrhovnog suda donesena na osnovu proizvoljne primjene odredbi ZPP-a, odnosno da je tokom postupka dokazao da je tuženom isporučio robu koju je naručio, da redovni sudovi nisu pravilno cijenili provedene materijalne dokaze, te da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev trebao biti usvojen.
37. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena apelantova revizija izjavljena protiv presude Višeg privrednog suda kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena presuda Okružnog privrednog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određene novčane iznose, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a, uz obrazloženje da se na osnovu izvedenih dokaza nije moglo na pouzdan način utvrditi da je apelant tuženom isporučio fakturiranu robu. U odnosu na apelantove navode da je uz svaku fakturu izveo i dokaz – rješenje nadležnog ministarstva unutrašnjih poslova, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da se nije moglo na pouzdan način utvrditi da je fakturirana roba isporučena tuženom jer su kao primaoci u rješenjima označena i druga lica, a ugovorom od 22. juna 2009. godine apelant i tuženi nisu predvidjeli mogućnost da se nabavljena eksplozivna materija isporuči nekom trećem, već samo tuženom i na mjesto koje tuženi označi, a kooperanti nisu ni spomenuti ugovorom, a ni tokom postupka. Vezano za apelantove navode da je tuženi odbijao da vještaku ekonomske struke učini dostupnom svoju finansijsku dokumentaciju iz koje bi se jasno vidjelo da su i kod tuženog identično knjižene obaveze prema identičnim fakturama, odnosno da je izostavljena ocjena nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud odgovorio detaljno i na ove apelantove navode (vidi tačku 20. odluke). Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP-a, te obrazloženja odluka redovnih sudova, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost niti u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, niti u pogledu primjene prava.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u postupku nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
39. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava, proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju odluka redovnih sudova nema bilo kakve proizvoljnosti niti u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, niti u pogledu primjene prava.
41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić