Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3254/20 (UniCredit Banka d.d. Mostar, P. T.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Hipoteka
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3254/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3254/20, rješavajući apelaciju UniCredit banke d.d. Mostar, Poslovnica Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija UniCredit banke d.d.

Mostar, Poslovnica Tuzla, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 289548 17 Gži od 29. juna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. UniCredit banka d.d. Mostar, Poslovnica Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Senaid Mujkić, podnijela je 1. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 289548 17 Gži od 29. juna 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i izvršenika „Lječilište Slana banja“ d.d. Tuzla, Kiseljak (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 7. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. decembra 2021. godine, Općinski sud 14. decembra 2021. godine, a izvršenik 16. decembra 2021. godine.

4. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelanticinom punomoćniku 20. januara 2022. godine.

5. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Apelanticin pravni prednik Komercijalna banka d.d. Tuzla je kao tražilac izvršenja podnijela prijedlog za izvršenje 8. novembra 1999. godine protiv izvršenika radi naplate duga prodajom nekretnina na osnovu Rješenja Općinskog suda broj I-5145/98 od 22. decembra 1998. godine. Tim rješenjem je (stav 1) na osnovu sporazuma stranaka određeno osiguranje potraživanja tražioca izvršenja prema izvršeniku po osnovu ugovora o kreditu 21. augusta 1998. godine u iznosu od 342.127,58 KM s kamatom od 2,3% mjesečno i rokom vraćanja od šest mjeseci „popisom nekretnine vlasništvo dužnika, i to zemljište označeno kao k. p. 188, površine 5746 m , upisano u Pl. broj 110 KO Kiseljak, objekta Hotela 'Kiseljak', ljetne bašte i prilaznog platoa“. Stavom 2. je određeno da će popis provesti Općinski sud. Nadalje, stavom 3. određeno je da se dužniku (izvršeniku) zabranjuje raspolaganje založenim nekretninama sve do konačne otplate kredita, te da (stav 4) troškove postupka snosi povjerilac. Konstatirano je da se punomoćnik povjerioca odriče prava na žalbu, a punomoćnik dužnika prava na prigovor, te je utvrđeno da je rješenje o osiguranju sa „današnjim danom“ (22. decembra 1998. godine) postalo pravomoćno i izvršno.

8. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj Ip-1607/99 od 18. novembra 1999. godine određeno je predloženo izvršenje.

9. Rješenjem Općinskog suda broj I.1040/00 od 30. decembra 2003. godine odbijen je prigovor izvršenika i Rješenje o izvršenju Općinskog suda od 18. novembra 1999. godine održano je na snazi tako što je izvršenik obavezan da apelanticinom pravnom predniku kao tražiocu izvršenja plati iznos od 341.735,58 KM na ime glavnog duga s ugovorenom kamatom od 2,3% mjesečno počev od 21. juna 1999. godine pa do konačne isplate, kao i iznos od 1.347,00 KM i iznos od 1.044,77 KM, oba s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (stav 1. izreke rješenja). Stavom 2. izreke usvojen je prijedlog tražioca izvršenja i izvršena izmjena sredstva i predmeta izvršenja tako što je izvršena dopuna prijedloga, pa se izvršenje određuje prvenstveno na novčanim potraživanjima izvršenika koja se vode na njegovom transakcijskom računu kod Union banke d.d. Sarajevo, Filijala Tuzla. Rješenjem je (stav 3. izreke) naloženo Union banci da s navedenog računa izvršenika zaplijeni iznos za koji je određeno izvršenje i prenese ga na račun tražioca izvršenja. Stavom 4. izreke rješenja je određeno da će se izvršenje, ukoliko tražilac izvršenja ne namiri svoje potraživanje na način određen u stavu drugom i trećem izreke rješenja, provesti na nekretnini objekta Hotel „Kiseljak“ sa ljetnom baštom i prilaznim platoom označenim kao u izreci rješenja, i to zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem tražioca izvršenja kako je to određeno rješenjem Općinskog suda od 18. novembra 1999. godine.

10. Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž.80/04 od 14. septembra 2004. godine žalba izvršenika je uvažena, prvostepeno rješenje od 30. decembra 2003. godine ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da Rješenje broj I-5145/98 od 22. decembra 1998. godine (o zasnivanju založnog prava) „nema karakter i snagu rješenja o osiguranju, jer niti određuje osiguranje potraživanja zasnivanjem založnog prava na nekretnini k. č. broj 188 k. o. Kiseljak niti je na osnovu njega, prema raspoloživim podacima u spisu, uknjiženo založno pravo u zemljišnoj knjizi“. Ukazano je da će u ponovnom postupku prvostepeni sud „otkloniti dileme u pogledu pogodnosti Sporazuma o osiguranju i rješenje o osiguranju broj I- 5145/98“ od 22. decembra 1998. godine kao izvršne isprave.

Izvršni postupak okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda

11. U ponovnom postupku je podneskom Općinskom sudu od 22. aprila 2016. godine kao tražilac izvršenja označena apelantica kao pravna sljednica Universal banke d.d. Sarajevo i Komercijalne banke d.d. Tuzla, te je Općinski sud nakon uvida u relevantnu dokumentaciju utvrdio aktivnu legitimaciju apelantice kao tražioca izvršenja u predmetnom izvršnom postupku.

12. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 I 289548 16 I od 9. novembra 2016. godine usvojio prigovor izvršenika i izvršenje određeno rješenjem o izvršenju Općinskog suda obustavio tako što je ukinuo sve provedene izvršne radnje.

13. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prigovor izvršenika osnovan. U vezi s tim je također ukazao da je rješenje o osiguranju kojim je zasnovana hipoteka na nekretninama izvršenika u suprotnosti s prinudnim propisima, s obzirom na to da parcele upisane u k. o. Bokavić predstavljaju društveno vlasništvo s dijelom 1/1, s tim da je kao organ raspolaganja istim upisana Općina Tuzla. Pismenim podneskom od 9. decembra 1999. godine Općina Tuzla je također kao treće lice izjavila prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju tražeći da se izvršenje na predmetnoj nekretnini proglasi nedopuštenim, pa je rješenjem Općinskog suda od 27. marta 2000. godine Općina Tuzla upućena na redovnu parnicu radi proglašenja nedopuštenim izvršenja određenog rješenjem o izvršenju od 18. novembra 1999. godine.

14. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 227. novog Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: novi ZIP) kojim je propisano da će se i nadalje primjenjivati pravila o zasnivanju založnog prava na nekretninama i pokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka iz čl. 251.a–251.f dosadašnjeg ZIP-a („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 16/92 i 13/94). Sporazum iz člana 251.c ranijeg ZIP-a mora sadržavati potraživanje predlagača osiguranja i osnov iz kojeg potječe, vrijeme dospjelosti potraživanja i saglasnost stranaka da se to potraživanje osigura zasnivanjem založnog prava na određenoj nekretnini ili pokretnoj stvari založnog dužnika. U vezi s tim je navedeno da samo sporazum koji ispunjava navedene uvjete ima snagu sudske nagodbe i da shodno odredbi člana 16. ranijeg ZIP-a, odnosno odredbi člana 23. novog ZIP-a predstavlja izvršnu ispravu. Općinski sud je dalje naveo da u predmetnom slučaju „Rješenje broj I- 5145/98 od 22. 12. 1998. godine nema karakter i snagu rješenja o osiguranju, jer niti određuje osiguranje potraživanja zasnivanjem založnog prava na nekretnini k. č. br.188 KO Kiseljak, niti je na osnovu njega prema raspoloživim podacima u spisu uknjiženo založno pravo u zemljišnoj knjizi. Kako se na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi založno pravo zasniva uknjižbom to proizlazi da predmetni sporazum i rješenje broj I-5145/98 ne bi predstavljali izvršnu ispravu jer na osnovu njih založno pravo nije ustanovljeno, što predstavlja razlog za prigovor iz čl. 47. stav 1. tačka 1. novog ZIP-a“. Općinski sud je dalje ukazao na sadržaj odredbe člana 22. novog ZIP-a (kojim su regulirane osnove za određivanje izvršenja), člana 23. stav 1. (kojim se određuje šta su izvršne isprave), te sadržaj člana 24. citiranog zakona (kojim je regulirano šta se smatra odlukom i poravnanjem). U vezi s tim je obrazloženo da isprava na osnovu koje je predloženo izvršenje nije izvršna isprava u smislu odredbe člana 23. stav 1, a u vezi sa članom 24. ZIP-a, pa je Općinski sud shodno odredbi člana 47. stav 1. tačka 1. novog ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.

15. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 I 289548 17 Gži od 29. juna 2020. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.

16. Kantonalni sud je naveo da apelantica osporava rješenje prvostepenog suda iz razloga propisanih odredbom člana 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Zatim je Kantonalni sud ponovio činjenično stanje (na način u bitnom prezentiran u prethodnim tačkama ove odluke). U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 227. novog ZIP-a propisano da dok se založno pravo na nekretninama i pokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka ne regulira posebnim zakonom, sud će primjenjivati odredbe čl. 251.a), 251.b), 251.c), 251.d), 251.e), 251.f) ranijeg ZIP-a. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 251.c) ranijeg ZIP-a bilo propisano da će na prijedlog stranaka sud odrediti ročište na kojem će u zapisniku utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika osigura novčano potraživanje. Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka ima snagu sudskog poravnanja, dok je odredbom člana 251.e) ranijeg ZIP-a bilo propisano da na osnovu sporazuma iz člana 251.c) tog zakona, sud će rješenjem odrediti uknjižbu i preuzeti sve što je potrebno radi provođenja uknjižbe založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno odrediti i provesti popis pokretnih stvari dužnika. Sporazum iz člana 251.c) ranijeg ZIP-a morao je sadržavati potraživanje predlagača osiguranja i osnov iz kojeg potječe, vrijeme dospjelosti potraživanja i saglasnost stranaka da se to potraživanje osigura zasnivanjem založnog prava na određenoj nekretnini ili pokretnoj stvari založnog dužnika. Kantonalni sud je naveo da samo sporazum koji ispunjava navedene uvjete ima snagu sudskog poravnanja i shodno odredbi člana 16. ranijeg ZIP-a, odnosno odredbi člana 23. novog ZIP-a, te predstavlja izvršnu ispravu. Dakle, založno pravo na nekretninama na osnovu sporazuma stranaka se zasnivalo upisom u zemljišne knjige. U vezi s tim, Kantonalni sud je ponovio sadržaj sporazuma stranaka zaključenog u predmetu broj I-5145/98 od 22. decembra 1998. godine, te ukazao „da je sud na osnovu postignutog sporazuma donio rješenje kojim je odredio osiguranje potraživanja povjerioca po osnovu ugovora o kreditu broj [...] popisom nekretnine vlasništvo dužnika, i to zemljišta označenog kao kp. br. 188, površine 5746 m , upisanog u Pl. broj 110 KO Kiseljak, objekta Hotel 'Kiseljak', ljetne bašte i prilaznog puta“. Dalje je navedeno: „Prema tome, Rješenje I-5145/98 od 22. 12. 1998. godine nema karakter i snagu rješenja o osiguranju jer niti određuje osiguranje potraživanja zasnivanjem založnog prava na nekretnini k. č. br. 188 KO Kiseljak niti je na osnovu njega, a što se žalbenim navodima i ne spori, uknjiženo založno pravo u zemljišnoj knjizi.“ S obzirom na to, Kantonalni sud je ocijenio neprihvatljivim apelanticine žalbene navode da sporazum stranaka i Rješenje broj I-5145/98 od 22. decembra 1998. godine predstavljaju izvršnu ispravu na osnovu kojih je zasnovano založno pravo na nekretninama. Ovo tim prije, kako je naveo Kantonalni sud, što ni sama apelantica ne spori „da je založno pravo zasnovano prema katastarskim podacima jer da podaci u zemljišnim knjigama nisu bili sređeni“.

17. U vezi s tim je ukazano da se založno pravo na nekretninama na osnovu sporazuma stranaka zaključenog pred sudom stječe tek sa upisom u zemljišne knjige, a apelantica i ne tvrdi, niti prilaže dokaze da je na osnovu sporazuma zaključenog između apelanticinog pravnog prednika i izvršenika 22. decembra 1998. godine, odnosno Rješenja prvostepenog suda broj I-5145/98 22. decembra 1998. godine, „koje rješenje i ne predstavlja izvršnu ispravu, već ima snagu rješenja o osiguranju (251.f ranijeg ZIP-a) upisano založno pravo u zemljišnim knjigama“. Također je ocijenjeno neosnovanim apelanticino pozivanje na odredbe člana 186. ranijeg ZIP-a jer se navedena odredba odnosi na područja za koja nisu osnovane zemljišne knjige, kao i na područja za koja su osnovane zemljišne knjige ako je odgovarajuća zemljišna knjiga uništena ili nekretnina nije upisana u zemljišnu knjigu. U vezi s tim je ukazano da apelantica u žalbi nije dostavila dokaze da predmetna nekretnina nije upisana u zemljišne knjige, već navodi da je založno pravo zasnovano prema katastarskim podacima jer za predmetne nekretnine „nisu bile sređene zemljišne knjige“. Pri tome je ukazano da iz dokaza koje je dostavio izvršenik uz prigovor proizlazi da predmetnoj nekretnini k. č. 188. odgovaraju precizirane k. č. „koje su po starom premjeru upisane u zemljišnim knjigama kao opštenarodna imovina, organ upravljanja Narodni odbor Srez-Grada Tuzla“. S obzirom na to, ocijenjeno je neosnovanim apelanticino pozivanje na Odluku Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-07- 000244 od 11. septembra 2008. godini i na pravni stav izražen u toj odluci, jer se u konkretnom slučaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Stoga je Kantonalni sud na osnovu člana 235. stav 2. ZPP, a u vezi s odredbom člana 21. ZIP-a, apelanticinu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Povredu prava na pravično suđenje apelantica dovodi u vezu s proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom procesnog prava, konkretno odredbi ZIP-a i pravom na nepristrasan i nezavisan sud. Smatra da je prvostepeni sud proizvoljno tumačio, a drugostepeni sud potvrdio da izvršna isprava iz prijedloga za izvršenje nije u skladu sa članom 23. ZIP-a. Imajući u vidu da je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu sporazuma stranaka pred sudom i rješenja Općinskog suda od 22. decembra 1998. godine, jasno je da se radi o prijedlogu i rješenju za izvršenje na osnovu izvršne isprave suda, zbog čega apelantica također tvrdi da su osporena rješenja zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, ističe da su sudovi stavom da rješenje Općinskog suda od 22. decembra 1998. godine nema karakter i snagu rješenja o osiguranju jer nije upisano u zemljišnim knjigama i da ne predstavlja izvršnu ispravu odstupili od dosadašnje sudske prakse, za što nisu dali „objektivno i razumno opravdanje“. U vezi s tim, apelantica također ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda, jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava načelo pravne sigurnosti, koje se pretpostavlja u Konvenciji, i kojim se, kako ističe, garantira, inter alia, određena stabilnost u pravnom poretku i doprinosi povjerenju javnosti u pravosuđe. Apelantica je uz apelaciju dostavila Rješenje „Kantonalnog suda 003-0-Pž-07-000244 od 11. septembra 2008. godine, Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 lp 000214 09 Pž od 15. 04. 2011. godine, Rješenje Kantonalnog suda u Odžaku br. 25 0 lp 004226 11 Pž od 18. 10. 2011. godine, Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 I 010950 07 Gž od 01. 12. 2010. godine“.

II.Odgovori na apelaciju

20. Kantonalni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u rješenju tog suda od 29. juna 2020. godine i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Osnovni sud također ističe da ostaje pri razlozima navedenim u rješenju tog suda. Osim toga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Izvršenik apelanticine navode smatra neosnovanim. U vezi s tim ističe da je nad njim 19. marta 2008. godine objavljeno rješenje o pokretanju postupka likvidacije, kao i da apelantica nije prijavila svoja potraživanja, te da su svi povjerioci koji su se javili u ovom postupku namireni za svoja potraživanja.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 235.

Rješavajući o žalbi drugostepeni sud može:

1) odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu;

2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostepenog suda;

3) uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, te prema potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.

24. Zakon o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 16/92) u relevantnom dijelu glasi: ZASNIVANJE ZALOŽNOG PRAVA NA NEPOKRETNIM I POKRETNIM STVARIMA NA

OSNOVU SPORAZUMA STRANAKA

Mjesna nadležnost Član 251a.

Za odlučivanja o prijedlogu za obezbjeđenje novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na nekretnini na osnovu sporazuma stranaka nadležan je sud koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis, odnosno prvostepeni sud opšte nadležnosti na čijem je području organ koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis.

Za odlučivanje o prijedlogu za obezbjeđenje novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na pokretnoj stvari na osnovu sporazuma stranaka i za provođenje obezbjeđenja nadležan je sud na čijem se području ta stvar nalazi.

Za provođenje obezbjeđenja nadležan je sud, odnosno organ koji vodi javnu knjigu za tu nekretninu.

Prijedlog za obezbjeđenje Član 251b.

Povjerilac i dužnik mogu saglasno tražiti od suda da odredi i sprovede uknjižbu založnog prava na nekretnine dužnika, odnosno da odredi i provede popis pokretnih stvari dužnika radi obezbjeđenja novčanog potraživanja povjerioca obezbjeđenjem založnog prava na nepokretnoj ili pokretnoj stvari dužnika.

Ročište za prijedlog i sporazum stranaka Član 251c.

Na prijedlog stranaka sud će odrediti ročište na kome će u zapisnik utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika obezbjeđuje novčano potraživanje.

Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka iz stava 1. ovog člana ima snagu sudskog poravnanja.

Određivanje i sprovođenje obezbjeđenja Član 251d.

Na osnovu sporazuma iz člana 251c. ovog zakona sud će rješenjem odrediti uknjižbu i preduzeti sve što je potrebno radi provođenja uknjižbe založnog prava na nekretnine dužnika, odnosno odrediti i provesti popis pokretnih stvari dužnika. Rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o obezbjeđenju.

Primjena drugih odredaba Zakona Član 251e.

Na obezbjeđenje novčanih potraživanja povjerioca zasnivanjem založnog prava na nekretnini dužnika, na osnovu sporazuma stranaka, shodno se primjenjuju odredbe čl. 250. i 251. ovog zakona.

Na obezbjeđenje novčanog potraživanja povjerioca zasnivanjem založnog prava na pokretnoj stvari dužnika, na osnovu sporazuma stranaka, shodno se primjenjuju odredbe čl. 73. do 78. ovog zakona.

Prodaja nepokretne, odnosno pokretne stvari dužnika Član 251f.

Na prijedlog povjerioca, sud će rješenjem, kad utvrdi da je sporazum stranaka iz člana 251c. ovog zakona postao izvršan (član 19), odrediti i provesti izvršenje na nepokretnoj, odnosno pokretnoj stvari dužnika, zbog namirenja obezbijeđenog novčanog potraživanja povjerioca prema odredbama o izvršenju na nekretnini (čl. 140. do 186), odnosno odredbama o izvršenju na pokretnim stvarima (čl. 69. do 90), osim odredaba o izuzimanju od izvršenja.

Rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o izvršenju.

Zabilježba rješenja o izvršenju na nekretnini (član 144. stav 1) ima pravno dejstvo od dana uknjižbe založnog prava na nekretninama u postupku obezbjeđenja (čl. 251d. i 251e).

Radnja popisa pokretnih stvari ne ponavlja se, a obavljeni popis stvari ima pravno dejstvo od dana sticanja založnog prava u postupku obezbjeđenja (član 251d. i član 251e. stav 2).

25. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/0, 33/06, 39/09, 35/12 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 21.

Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Izuzeće sudije može se zahtijevati najkasnije do odluke po prigovoru, a službena lica do preuzimanja prve radnje u izvršnom postupku.

(3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.

Član 22.

Osnove za određivanje izvršenja Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 23 stav (1) Izvršna isprava (1) Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;

2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno, 3) izvršna notarska isprava;

4) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave.

Član 24 Odluka i poravnanje (1) Sudskom odlukom, prema ovom zakonu, smatra se presuda, rješenje, te druga odluka donesena u postupku pred sudom i arbitražom, a sudskim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u postupku pred sudom i arbitražama.

(2) Odlukom u upravnom postupku, prema ovom zakonu, smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli upravni organi i službe ili pravno lice s javnim ovlaštenjima, a upravnim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u smislu Zakona o upravnom postupku.

Član 47. stav 1. tačka 1.

Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji spriječavaju izvršenje, a naročito ako:

1) isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije izvršna isprava, ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti;

Član 227.

Važenje odredbi o zasnivanju založnog prava na nepokretnim i pokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka Dok se zasnivanje založnog prava na nepokretnostima i pokretnim stvarima na temelju sporazuma stranaka ne regulira posebnim zakonom sud će primjenjivati odredbe čl. 251.a, 251.b, 251.v, 251.g, 251.d i 251.đ Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list RBIH", br. 2/92, 16/92 i 13/94).

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 I 289548 17 Gži od 29. juna 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 7. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena je 1. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantica ukazuje na to da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena odluka odnosi se na izvršni postupak u kojem apelantica ima poziciju tražioca izvršenja i traži naplatu novčanog potraživanja proisteklog iz ugovora o kreditu i u vezi s tim zaključenim sporazumom i donesenim Rješenjem Općinskog suda broj I-5145/98 od 22. decembra 1998. godine. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. Apelantica, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju osporena rješenja zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava, odredbi ZIP-a.

35. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica ili u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelantica ukazala, ispitati da li su osporena rješenja zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni postupak pokrenula podnošenjem prijedloga za izvršenje radi naplate novčanog potraživanja. Naime, apelantica je tražila da se postupak izvršenja provede na osnovu sporazuma zaključenog između apelanticinog pravnog prednika (Komercijalne banke d.d. Tuzla) i izvršenika i rješenja Općinskog suda od 22. decembra 1998. godine. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Općinskog suda od 9. novembra 2016. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, usvojen prigovor izvršenika i izvršenje određeno rješenjem o izvršenju od 18. novembra 1999. godine obustavljeno tako što su ukinute sve provedene izvršne radnje.

38. Ustavni sud u vezi s tim konstatira de se kao ključno pitanje u konkretnoj pravnoj stvari zapravo postavlja pitanje da li Rješenje Općinskog suda broj I-5145/98 od 22. decembra 1998. godine doneseno u vezi sa zaključenim sporazumom predstavlja rješenje o osiguranju potraživanja apelantice kao povjerioca i u vezi s tim da li ono u smislu relevantnih odredbi ZIP-a predstavlja izvršnu ispravu na osnovu koje je zasnovano založno pravo na predmetnim nekretninama.

39. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu gotovo identičnih apelacionih navoda vezano za naplate novčanih potraživanja na osnovu sporazuma i rješenja o zasnivanju založnog prava na nekretnini izvršenika primjenom odredbi čl. od 251a. do 251g. ZIP-a, koje su sadržajno identične (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3431/20 od 7. aprila 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci odbio apelaciju apelantice Raiffeisen banke d.d. (tražioca izvršenja) protiv odluka redovnih sudova donesenih u izvršnom postupku kojim je odbijen prijedlog za izvršenje na osnovu sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretninama izvršenika u korist apelantice kao tražioca izvršenja i rješenje radi osiguranja apelanticinih novčanih potraživanja prema korisniku kredita po osnovu ugovora o kreditu shodno odredbi čl. od 251a. do 251g. ZIP-a („Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 14/94), a u vezi sa članom 230. ZIP-a. Ukazano je da sporazum i rješenje nisu izvršne isprave podobne za izvršenje jer ne sadrže sve elemente propisane odredbom člana 27. stav 1. ZIP-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo: „[...] Okružni sud je obrazložio da navedeni sporazum – rješenje ima takve nedostatke koji ga čine nepodobnim za izvršenje, tj. da rješenje na osnovu kojeg je zatraženo izvršenje prema svom sadržaju ne ispunjava uvjete za izvršenje jer ne sadrži bitne elemente koji su propisani u odredbi člana 27. ZIP-a. [...]. Okružni sud je, usvajajući izvršenikov prigovor, prijedlog za izvršenje odbio uz zaključak da rješenje o postignutom sporazumu zbog navedenih nedostataka u svom sadržaju ne predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja predmetne odluke proizlazi stav da odredbom čl. od 251a. do 251g. ranijeg ZIP-a nije propisano da su sporazum i rješenje o zasnivanju založnog prava na nekretnini izvršenika doneseni radi namirenja novčanih potraživanja apelantice prema izvršeniku, nego radi osiguranja tog potraživanja shodno citiranim odredbama ZIP-a. Stoga, Ustavni sud zapaža da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta jasno ukazali da ako u rješenju nije naznačeno da je doneseno radi namirenja potraživanja tražioca izvršenja, isto rješenje kao takvo ne može predstavljati izvršnu ispravu podobnu za izvršenje, na osnovu koje je apelantica kao tražilac izvršenja mogla namiriti svoje potraživanje prema izvršeniku na založenim nekretninama. Ovo iz razloga jer je pojam 'osiguranja potraživanja' potpuno različit pojam od izvršnog naslova za namirenje potraživanja, pa sporazumom – rješenjem apelantici kao hipotekarnom povjeriocu nije dato pravo na direktno izvršenje – prodaju nepokretnosti izvršenika radi namirenja potraživanja bez izvršne isprave kojom bi se utvrdila nesporna obaveza izvršenika (tačka 35). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbi ZIP-a jer rješenje na osnovu kojeg je zatraženo izvršenje prema svom sadržaju ne predstavlja ispravu podobnu za izvršenje, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i potpuni razlozi u vezi s primjenom relevantnih odredbi ZIP-a na činjenice apelanticinog slučaja (tačka 40).“

40. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom slučaju dali jasno i argumentirano obrazloženje da sporazum stranaka i Rješenje broj I-5145/98 od 22. decembra 1998. godine ne predstavlja izvršnu ispravu na osnovu kojih je zasnovano založno pravo na nekretninama izvršenika primjenom odredbi čl. od 251a. do 251g. ranijeg ZIP-a radi namirenja potraživanja apelantice kao tražioca izvršenja, jer se založno pravo na nekretninama izvršenika zasniva upisom u zemljišne knjige, zbog čega su apelanticini navodi odbijeni kao neosnovani. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju osporenog rješenja, koje je u cijelosti potvrdio Kantonalni sud, a suprotno apelanticinim navodima, ukazao da samo sporazum koji ispunjava uvjete definirane odredbom člana 251c) ranijeg ZIP-a ima snagu sudskog poravnanja i shodno odredbi člana 16. ranijeg ZIP-a, odnosno odredbi člana 23. novog ZIP-a predstavlja izvršnu ispravu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud eksplicitno obrazložio da navedenim sporazumom i rješenjem nije određeno osiguranje potraživanja zasnivanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini k. č. broj 188 KO Kiseljak, niti je na osnovu sporazuma i rješenja u zemljišnim knjigama uknjiženo založno pravo, a koju okolnost, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, nije osporavala ni sama apelantica. Stoga je, Kantonalni sud, pozivajući se na član 23. novog ZIP-a, potvrdio stav iz prvostepenog rješenja da isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije izvršna isprava, odnosno da je pravilna odluka prvostepenog suda koji je usvojio prigovor izvršenika, obustavio izvršenje i ukinuo sve provedene izvršne radnje. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i dovodeći ih u vezu s relevantnim odredbama ZIP-a, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u datom obrazloženju Kantonalnog suda ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost u primjeni procesnog prava, odredbi ZIP-a na apelanticinu štetu.

41. Nadalje, apelantica smatra da su redovni sudovi odstupili od dosadašnje sudske prakse o istim pitanjima, za što nisu dali „objektivno i razumno opravdanje“. U pogledu ovih navoda apelantica se pozvala na Odluku Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-07-000244 od 11. septembra 2008. godine. Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud razmatrao ove apelanticine navode ocijenivši neosnovanim apelanticino pozivanje na pravni stav izražen u toj odluci i apelanticino pozivanje na odredbe člana 186. ranijeg ZIP-a jer se navedena odredba, prema ocjeni Kantonalnog suda, odnosi na područja za koja nisu osnovane zemljišne knjige, kao i na područja za koja su osnovane zemljišne knjige, ali koje su nesređene, ili ako je odgovarajuća zemljišna knjiga uništena ili nekretnina nije upisana u zemljišnu knjigu. Kako u predmetnom slučaju apelantica nije priložila dokaze da predmetna nekretnina nije upisana u zemljišne knjige, već je navela da je založno pravo zasnovano prema katastarskim podacima, jer za predmetne nekretnine nisu bile sređene zemljišne knjige, dok iz priloženih dokaza proizlazi da navedene nekretnine prema podacima Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Grada Tuzle odgovaraju nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama kao općenarodna imovina, čiji je organ upravljanja Narodni odbor Srez – Grada Tuzla. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je bez osnova apelanticino pozivanje na navedenu odluku Kantonalnog suda i na pravni stav izražen u toj odluci.

42. Ustavni sud također zapaža da je apelantica uz apelaciju dostavila i druge odluke – „Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 lp 000214 09 Pž od 15. 04. 2011. godine, Rješenje Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 lp 004226 11 Pž od 18. 10. 2011.godine, Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 I 010950 07 Gž od 01. 12. 2010. godine“. Uvidom u navedena rješenja Ustavni sud zapaža da se u tim predmetima radilo u upisu založnog prava na nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige jer su uništene, te o upisu tog prava na nekretninama koje se nalaze u područjima za koja nisu osnovane zemljišne knjige. S obzirom na to, pravni stav iz navedenih odluka nije primjenjiv u predmetnom slučaju, tj. neosnovano je apelanticino pozivanje na pravni stav iz navedenih odluka. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji budući da je predmetna nekretnina, kao što je već naprijed navedeno, upisana u zemljišnu knjigu kao općenarodna imovina, čiji je organ upravljanja Narodni odbor Srez – Grada Tuzla, te budući da je i sama apelantica, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, navela „da je založno pravo zasnovano prema katastarskim podacima jer da podaci u zemljišnim knjigama nisu bili sređeni“. Uostalom, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Kantonalnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost, vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za šta apelantica u konkretnom predmetu nije predočila dokaze.

43. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredbi ZIP-a kada je Kantonalni sud zaključio da sporazum i rješenje na osnovu kojeg je zatraženo izvršenje prema svom sadržaju ne predstavljaju izvršnu ispravu, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i potpuni razlozi u vezi s primjenom relevantnih odredbi ZIP-a na činjenice apelanticinog slučaja, zbog čega su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

44. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakla u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, dakle primjeni prava, tj. relevantnih odredbi ZIP-a, a te je navode Ustavni sud detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju kada je Kantonalni sud, primjenom relevantnih odredbi ZIP-a, zaključio da sporazum i rješenje na osnovu kojeg je zatraženo izvršenje prema svom sadržaju ne predstavljaju izvršnu ispravu, pri čemu je u obrazloženju dao jasne i potpune razloge u vezi s primjenom relevantnih odredbi ZIP-a na činjenice apelanticinog slučaja.

46. Nadalje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je apelantica navode o kršenju prava na imovinu zasnovala na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3254/20 (UniCredit Banka d.d. Mostar, P. T.) | Sudska praksa | Aktio