Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-621/22 (V. M. i drugi)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Radni spor
- Radni odnos
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Opća zabrana diskriminacije
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-621/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-621/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Vaso Milojević i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vaso Milojević, Petar Tomić, Vitomir Smiljanić, Milenko Živković, Radivoj Ivanović i Željko Petrović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 072179 20 Rev od 23. novembra 2021.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vaso Milojević, Petar Tomić, Vitomir Smiljanić, Milenko Živković, Radivoj Ivanović i Željko Petrović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja i Teslića, koje zastupa Vladimir Cvijanović advokat iz Banjaluke, podnijeli su 15. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 072179 20 Rev od 23. novembra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 072179 18 Rs od 30. septembra 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da je tužena („Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj) donošenjem rješenjâ o prestanku radnog odnosa, broj i datum svakog pojedinog rješenja pobliže naznačeni u izreci, povrijedila pravo svakog od apelanata na jednako postupanje u pogledu prava na rad i dostupnost radnih mjesta pod jednakim uslovima u odnosu na ostale željezničke radnike, koji u procesu reorganizacije kod tužene ne ostvare uslove iz člana 116a. stav (2) Zakona o željeznicama RS, kao i u odnosu na radnike na koje se u pogledu uslova za prestanak radnog odnosa primjenjuje član 175. stav (1) tačka 2) Zakona o radu. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev da se navedena rješenja ponište kao nezakonita, te da se naloži tuženoj da svakom od apelanata naknadi materijalnu štetu zbog izgubljene zarade i dobiti, u iznosima pobliže naznačenim u izreci, sa zakonskom zateznom kamatom. Konačno, odbijen je zahtjev apelanata da se naloži tuženoj da ih vrati na rad.
3. Odlučujući o žalbama apelanata izjavljenim protiv presude Osnovnog suda od 30. septembra 2019. godine, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 85 0 Rs 072179 19 Rsž od 22. novembra 2019. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Odlučujući o revizijama apelanata izjavljenim protiv presude Okružnog suda od 22. novembra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 Rs 072179 20 Rev od 23. novembra 2021. godine predmetne revizije odbio.
5. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je po rješenjima o prestanku radnog odnosa apelantima radni odnos na osnovu člana 116a. Zakona o željeznicama RS prestao kako slijedi: Vasi Milojeviću zbog navršenih 44 godine penzijskog staža i 61 godine života, Petru Tomiću zbog navršenih 45 godina penzijskog staža i 59 godina života, Vitomiru Smiljaniću zbog navršenih 44 godine penzijskog staža i 62 godine života, Milenku Živkoviću zbog navršenih 40 godina penzijskog staža i 59 godina života, Radivoju Ivaniću zbog navršenih 42 godine penzijskog staža i 58 godina života i Željku Petroviću zbog navršenih 41 godine penzijskog staža i 58 godina života. Nadalje, da su svi apelanti na osnovu rješenjâ o prestanku radnog odnosa ostvarili pravo na starosnu penziju, kao i da je tužena prije njihovog donošenja započela reorganizaciju poslovanja tako što je 11. novembra 2016. godine sačinila analizu poslovanja u kojoj je navela da radi sa 50 % kapaciteta i da je zbog toga potrebno svesti broj radnika na optimalan broj, a koju je prihvatila Vlada RS, kao i plan reorganizacije podržan od strane Svjetske banke. Vrhovni sud je dalje naveo da je na osnovu ovakvog činjeničnog stanja prvostepeni sud zaključio da zahtjev apelanata nije osnovan, jer rješenja nisu nezakonita s obzirom da su donijeta u skladu sa članom 116a. stav (2) Zakona o željeznicama RS, kojim je propisano da izuzetno od stava (1) tog člana, u slučaju kada se pristupi reorganizaciji u Željeznicama RS, željezničkom radniku prestaje radni odnos sa navršenih 40 godina penzijskog staža i godina života utvrđenim čl. 42. stav (1) i 178. stav (1) Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, a koje su apelanti ispunjavali u momentu reorganizacije tužene. Konačno, da je kod takvog stanja stvari prvostepeni sud zaključio da u odnosu na apelante nije bilo diskriminacije u smislu odredbi člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD), kao ni povrede prava na rad i imovinu, zagarantovanih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Također, da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i zaključak tog suda kada je žalbe apelanata odbio kao neosnovane. Vrhovni sud je dalje ukazao da je odluka drugostepenog suda pravilna, jer iz odredbe člana 116a. stav (2) Zakona o željeznicama RS proizilazi da je njome imperativno propisano da željezničkom radniku prestaje radni odnos po sili zakona kada se pristupi reorganizaciji u Željeznicama RS i kada navrši 40 godina penzijskog staža i godine života utvrđene čl. 42. stav (1) i 178. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u konkretnom slučaju, 57 godina i četiri mjeseca). Dalje, da je tužena dokazala da je pristupila reorganizaciji, te da su apelanti na dan donošenja spornih rješenja imali navršenih najmanje 40 godina penzijskog staža i najmanje 57 godina i četiri mjeseca života, zbog čega ista nisu nezakonita. Vrhovni sud je dalje naveo da je za osnovanost tužbenog zahtjeva po osnovu diskriminacije nužno utvrditi da je do stavljanja u nejednak položaj došlo zbog zabranjenih osnova (čl. 2. stav (1) i 5. ZZD-a), koji predstavljaju ključni element diskriminacije. S tim u vezi, da različito tretiranje može biti okarakterisano kao diskriminacija samo ako se isti zasniva na rasi, jeziku, vjeri, etničkoj pripadnosti, političkom ili drugom mišljenju ili ubjeđenju i drugo ili ako se dokaže da je navodna žrtva diskriminacije zbog neke svoje zaštićene karakteristike morala biti drugačije tretirana kako ne bi bila dovedena u nepovoljan položaj. Vrhovni sud je zatim ukazao da je prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova apelantima radni odnos kod tužene prestao primjenom zakonske odredbe imperativnog karaktera, te da okolnost da je zakonom propisano da svima koji u određenoj godini pune određene godine života prestaje radni odnos u situaciji kada se pristupi reorganizaciji Željeznica RS, ne znači nejednako postupanje u odnosu na sve druge radnike koji nemaju te godine života, odnosno koji uopšte ne rade kod tužene. U konkretnom slučaju apelanti nisu dokazali da su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike, odnosno da bi njihov položaj bio bolji da je njihov radno-pravni status rješavan da su proglašeni tehnološkim viškom, a to je malo vjerovatno u situaciji kada je tužena radila sa samo 50 % kapaciteta i kada je do kraja 2017. godine trebala smanjiti broj radnika za 500, a u narednim godinama za još 500. S tim u vezi je Vrhovni sud zaključio da je tužena pri donošenju spornih rješenja primijenila imperativnu zakonsku odredbu i da je prema svim radnicima koji su se našli u istoj situaciji jednako postupila.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno-pravne propise. Naime, apelanti ukazuju na kvalitet odredbe čl. 116a. stav (2) Zakona o željeznicama RS, te smatraju da je ista suprotna sa principima zakonitosti, odnosno da ista nije predvidljiva niti dostupna, kao i da je diskriminatorna jer se odnosi samo na željezničke radnike, a ne i na zaposlene u drugim javnim i privatnim preduzećima u Republici Srpskoj. Dalje navode da navedena norma nema legitiman cilj, jer se primjenjuje na sve željezničke radnike, čak i za one pozicije gdje postoji manjak broja radnika. Konačno smatraju da navedena norma nije proporcionalna, te da se manje restriktivnim mjerama mogao postići željeni cilj.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić