Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4107/20 (D. K.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4107/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4107/20, rješavajući apelaciju Draška Krište, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Draška Krište.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 033681 16 Rsž od 21. travnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona 10 da apelantu Drašku Krišti u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona 10 da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Draška Krište podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 033681 16 Rsž od 21. travnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Draško Krišto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, odvjetnik iz Livna, podnio je 13. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 033681 20 Rev od 6. kolovoza 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 033681 16 Rsž od 21. travnja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP 2207/20 od 15. srpnja 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 033681 16 Rsž od 21. travnja 2020. godine, zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije izjavljene protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona 10 (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. listopada 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. listopada do 3. studenog 2021. godine.

5. Odgovori na apelaciju su 13. siječnja 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.

6. Apelantov zastupnik je 20. siječnja 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Apelant je 23. veljače 2015. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa.

9. Presudom Općinskog suda broj 68 0 Rs 033681 15 Rs od 5. veljače 2016. godine utvrđeno je da je apelant bez pravnog osnova premješten sa radnog mjesta šefa Ekonomske službe tuženog na radno mjesto internog kontrolora, te je naloženo tuženom da apelanta vrati na radno mjesto šefa Ekonomske službe tuženog ili slične poslove, kako je to određeno Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 29. siječnja 2010. godine bez umanjenja plaće i ostalih prava iz radnog odnosa (stavak 1). Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženom da zbog neosnovanog raspoređivanja na drugo radno mjesto i radne zadatke isplati apelantu razlike plaća (određeni mjesečni iznos) sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 25. veljače 2014. godine do povrata na ranije radno mjesto (stavak 2). Istom presudom obvezan je tuženi da nadoknadi apelantu troškove postupka u određenom novčanom iznosu (stavak 3).

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 2010. godine zasnovao kod tuženog radni odnos na neodređeno vrijeme (raspoređen na radno mjesto šef Službe za ekonomske poslove), te da mu pripada pravo na polaznu osnovicu osnovne plaće utvrđene prema koeficijentu 3,70. Dalje, da su Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada tuženog od 16. prosinca 2009. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) utvrđene ustrojbene jedinice i njihov djelokrug rada, raspored poslova i zadaća, način rada, ovlasti i odgovornosti u vršenju poslova i zadaća, organizacija rada, te druga pitanja od značaja za unutarnju organizaciju i rad tuženog. Također, da je sastavni dio Pravilnika i sistematizacija poslova i zadaća ustrojena unutarnjom organizacijom s nazivima, opisom poslova i uvjetima za njihovo obavljanje. Zatim, da su Pravilnikom propisane i ustrojbene jedinice u okviru kojih se vrše poslovi i zadaće iz djelokruga tuženog, pa je, između ostalih službi, ustrojena i Služba za ekonomske poslove kojom rukovodi šef službe. Nadalje, da su Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika od 6. veljače 2014. godine, na koji je Vlada Kantona 10 dala suglasnost, izmijenjeni nazivi ustrojbenih jedinica, tako da se Služba za ekonomske poslove sada naziva Odjel za ekonomsko-financijske poslove, kojim umjesto šefa službe rukovodi pomoćnik ravnatelja. Općinski sud je naveo da je rješenjem o otkazu ugovora o radu s ponudom zaključivanja ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima od 25. veljače 2014. godine, zbog promjene organizacije rada kod tuženog, apelantu otkazan ugovor o radu temeljem kojeg je obavljao poslove radnog mjesta šef Službe za ekonomske poslove i zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je apelant raspoređen na radno mjesto interni kontrolor sa utvrđenim koeficijentom na plaću od 3,50. Općinski sud je naveo da je na temelju iskaza ravnatelja tuženog utvrđeno da je apelant od ravnatelja upoznat da će tuženi izmijeniti Pravilnik i da ga je ravnatelj upoznao za koje mjesto mu planira ponuditi novi ugovor o radu.

11. Općinski sud je naveo da je odredbama članka 87. stavak 1. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano da poslodavac može zaposleniku otkazati ugovor o radu uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. Također, da je člankom 97. stavak 1. istog Zakona propisano da se odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz primjenjuju i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. Zatim, da je za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima u smislu članka 97. Zakona o radu neophodno da se ispune kako formalno-pravni, tako i materijalnopravni uvjeti, odnosno postojanje stvarne potrebe da se zaposlenik premjesti na druge poslove. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju ponuda za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima zasnovana na Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika. Općinski sud je naveo da poslovi koje je apelant obavljao prije zaključivanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 25. veljače 2014. godine navedenim pravilnikom nisu ukinuti, a i uvjeti koje uposlenik mora ispunjavati za obavljanje poslova šefa Službe za ekonomske poslove su ostali isti. S tim u vezi, da bez obzira na upražnjeno radno mjesto internog kontrolora, tuženi nije dokazao da su postojali objektivni razlozi u vezi sa novom organizacijom uvedenom sa ciljem efikasnijeg rada za premještaj apelanta na radno mjesto internog kontrolora. Općinski sud je naveo da je premještaj apelanta sa radnog mjesta šefa Službe za ekonomske poslove na radno mjesto internog kontrolora bez pravnog osnova. Općinski sud je naveo da je člankom 96. Zakona o radu propisano da, ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može obvezati poslodavca da vrati zaposlenika, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio i da mu isplati naknadu plaće u visini koju bi zaposlenik ostvario da je radio. Općinski sud je ukazao da je na temelju iskaza apelanta i iskaza svjedoka I. T. (uposlenik tuženog) utvrdio da postoji razlika u plaći koju je apelant ostvarivao kao šef Službe za ekonomske poslove i koju ostvaruje kao interni kontrolor.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 033681 16 Rsž od 21. travnja 2020. godine uvažena je žalba tuženog, preinačena prvostupanjska presuda tako što je tužbeni zahtjev u st. 1. i 2. izreke odbijen u cijelosti. Istom presudom preinačena je i odluka o troškovima postupka (stavak 3) tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nesporna činjenica da je ravnatelj tuženog, temeljem članka 97. stavak 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju, uz suglasnost Vlade Kantona 10, donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika od 6. veljače 2014. godine, kojim su izvršene promjene organizacije rada tuženog, ukinute su službe, a formirani odjeli, kao organizacijske jedinice tuženog. Naime, da je ukinuta Služba za ekonomske poslove i šef Službe, a formiran je Odjel za ekonomsko-financijske poslove, te pomoćnik ravnatelja za ekonomsko-financijske poslove. Dalje, da je tuženi, nakon promjene organizacije rada, u skladu sa člankom 97. Zakona o radu, rješenjem od 25. veljače 2014. godine otkazao apelantu ugovor o radu na neodređeno vrijeme i istovremeno mu ponudio zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima i to obavljanje poslova internog kontrolora. Kantonalni sud je naveo da je nesporna činjenica, koja proizlazi iz ugovora o radu od 25. veljače 2014. godine, da su apelant i tuženi zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da su utvrdili međusobna prava i obveze iz radnog odnosa. Također, da su se suglasili da apelant stupa na rad kod poslodavca (tuženi) 1. ožujka 2014. godine i da se rasporedi na radno mjesto – interni kontrolor s obvezama i opisom poslova kako su navedeni u Pravilniku. Kantonalni sud je naveo da je apelant sa jasno izraženom voljom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 25. veljače 2014. godine, da je apelant prihvatio i suglasio se (potpisao) sa tuženim da ga rasporedi na radno mjesto interni kontrolor. Kantonalni sud je ukazao da apelant nije pobijao valjanost otkaza ugovora o radu, tj. rješenje o otkazu ugovora o radu od 25. veljače 2014. godine sukladno odredbama članka 97. stavak 2. Zakona o radu. Kantonalni sud je istakao da rješenje o otkazu ugovora o radu od 25. veljače 2014. godine nije poništeno, niti je stavljeno izvan snage.

14. Kantonalni sud je ukazao da je ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 25. veljače 2014. godine pravni osnov za uspostavljanje radnog odnosa (dvostrani pravni posao) i da je izraz volje apelanta i tuženog. Naime, da je na temelju konkretnog ugovora o radu dobrovoljno uspostavljen pravni (ugovorni) odnos – radni odnos između apelanta i tuženog (apelant se jasno izraženom voljom suglasio da ga tuženi rasporedi na radno mjesto internog kontrolora). S tim u vezi, da je neutemeljena apelantova tvrdnja da je bez pravnog osnova premješten sa radnog mjesta šefa Službe za ekonomske poslove na radno mjesto internog kontrolora, pa je, shodno tome, u cijelosti neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 033681 20 Rev od 6. kolovoza 2020. godine odbačena je apelantova revizija.

16. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da prema odredbama članka 237. stavak 2. ZPP revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude u odbijajućem dijelu 17.201,00 KM, tako da imovinski cenzus, kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz navedene odredbe ZPP, nije ostvaren. Također, da ne postoje uvjeti za dopuštenje izvanredne (izuzetne) revizije u ovom slučaju iz razloga što apelant nije postupio u skladu sa odredbama članka 237. stavak 5. ZPP, jer nije u reviziji naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

18. Apelant je naveo da je Kantonalni sud mimo žalbenih razloga i navoda preinačio prvostupanjsku presudu i odbio njegov tužbeni zahtjev, te ga je onemogućio da ispituje dopuštenost izmjene ugovora o radu. Apelant je naveo da je tužbeni zahtjev temeljio na članku 97. stavak 2. Zakona o radu kojim je propisano da se pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora. Zatim, da je navod Kantonalnog suda da se apelant suglasio sa izmjenama ugovora o radu suprotan ne samo apelantovom zahtjevu nego i članku 97. stavak 2. Zakona o radu. Nadalje, da je morao prihvatiti izmjenu ugovora o radu, jer bi u protivnom dobio otkaz, ali da je tražio preispitivanje dopuštenosti takvog otkaza. Apelant je naveo da ne posjeduje posebne uvjete za obavljanje poslova internog kontrolora, te da mu je tuženi isplaćivao manju plaću od plaće koju je ostvarivao po osnovu ranijeg ugovora o radu.

19. U odnosu na navode o duljini trajanja predmetnog postupka, apelant je naveo kronologiju postupka i ukazao da je od dana podnošenja tužbe pa do donošenja presude Kantonalnog suda prošlo više od pet godina. Apelant je istakao da je u pitanju radni spor, te s tim u vezi ukazao na odredbe članka 420. ZPP.

II.Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju presude iznio detaljne razloge kojim se rukovodio prilikom uvažavanja žalbe tuženog. Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni apelacioni navodi, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

21. Općinski sud je naveo da je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku, te da stoga apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

22. Tuženi je naveo da u cijelosti osporava apelacione navode jer su netočni i neutemeljeni. Naime, da su zbog izmijenjenih uvjeta, odnosno promjene organizacije rada, donijete izmjene Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada tuženog. Zatim, tuženi je naveo da je ukidanjem Službe za ekonomske poslove bio u obvezi otkazati ugovor o radu apelantu, te mu istovremeno punuditi novi ugovor o radu. Tuženi je naveo da je u cijelosti postupio u skladu sa odredbama Zakona o radu, Zakona o zdravstvenom osiguranju i Statutom tuženog.

23. Apelantov zastupnik je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju, u suštini, ponovio apelacione navode. Zatim je ukazao da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio o navodima o duljini trajanja postupka.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu Članak 97.

Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi uposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.

Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stavka 1. ovog članka, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućitii svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2207/20 od 15. srpnja 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 033681 16 Rsž od 21. travnja 2020. godine jer je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak po apelantovoj reviziji. Obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 033681 20 Rev od 6. kolovoza 2020. godine (koje je apelant primio 8. listopada 2020. godine) revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 033681 16 Rsž od 21. travnja 2020. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. Obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda dostavljena apelantu 6. svibnja 2020. godine, a apelacija u predmetu broj AP 2207/20 je podnesena 30. lipnja 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi zaštite prava iz radnog odnosa, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

34. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu proizvoljno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. Lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

35. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je bez pravnog osnova premješten sa radnog mjesta šefa Ekonomske službe tuženog na radno mjesto internog kontrolora, te da se naloži tuženom da ga vrati na radno mjesto šefa Ekonomske službe ili slično radno mjesto, kao i da mu zbog neutemeljenog raspoređivanja na drugo radno mjesto isplati razlike plaća. S tim u svezi, prvostupanjski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, dok je nasuprot tome drugostupanjski sud uvažio žalbu tuženog, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene konačne odluke proizlazi da je drugostupanjski sud imao u vidu činjenicu da je tuženi (na temelju Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika iz 2014. godine i sukladno odredbama članka 97. stavak 1. Zakona o radu) rješenjem od 25. veljače 2014. godine otkazao apelantu ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da mu je istovremeno ponudio zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. Nadalje, da nije sporna činjenica da je apelant prihvatio konkretnu ponudu, zaključio sa tuženim ugovor o radu na neodređeno vrijeme i prihvatio da bude raspoređen na drugo radno mjesto. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je odredbom članka 97. stavak 2. Zakona o radu, na koju se u obrazloženju osporene odluke pozvao drugosteupanjski sud i na koju se poziva apelant, propisano da, ukoliko uposlenik prihvati ponudu poslodavca (sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima – stavak 1. istog članka Zakona o radu), zadržava pravo da osporava dopuštenost takve izmjene ugovora pred nadležnim sudom. Shodno tome, drugostupanjski sud je ukazao da apelant nije osporavao valjanost rješenja od 25. veljače 2014. godine kojim mu je tuženi otkazao ugovor o radu. Naime, drugostupanjski sud je, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, ukazao da je postojao pravni osnov za premještaj apelanta sa jednog radnog mjesta na drugo radno mjesto, a to je upravo ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 25. veljače 2014. godine koji su zaključili apelant i tuženi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud, shodno apelantovom tužbenom zahtjevu, na temelju činjenica utvrđenih u tijeku postupka i primjene odredaba Zakona o radu, u obrazloženju osporene konačne odluke dao jasne i precizne razloge zbog čega apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

36. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na duljinu trajanja postupka Relevantna načela

37. U svezi s apelacionim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

Razdoblje koje se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo tužbom od 23. veljače 2015. godine, a da je konačna odluka (presuda Kantonalnog suda) u ovoj pravnoj stvari donesena 21. travnja 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine osporenog postupka jeste pet godina i dva mjeseca.

Analiza razumnosti trajanja postupka

39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu.

40. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja postupka, koji je za njega od većeg značaja, jer je pokušavao da ostvari prava iz radnog odnosa. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvostupanjsku presudu u periodu kraćem od jedne godine. Zatim, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud, odlučujući u žalbenom postupku, drugostupanjsku presudu donio nakon četiri godine i oko dva mjeseca (računajući od datuma donošenja prvostupanjske presude). Pri tome Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je Kantonalni sud tijekom žalbenog postupka poduzimao bilo kakve procesne radnje, odnosno da je pred tim sudom održana rasprava. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvosteupanjski postupak obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina trajanja konkretnog postupka u periodu od pet godina i dva mjeseca ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud smatra da se odgovornost za to u odlučujućoj mjeri može pripisati Kantonalnom sudu, kojem su u žalbenom postupku bile potrebne četiri godine i oko dva mjeseca da donese drugostupanjsku odluku. Pri tome Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu postupka pred tim sudom.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

45. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona 10 u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

46. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u svezi s pravom na pravično suđenje (primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak, koji nije složen, trajao pet godina i dva mjeseca, pri čemu odgovornost za duljinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku po žalbi donio nakon četiri godine i oko dva mjeseca, a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio u pogledu navoda o duljini trajanja postupka.

48. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u odnosu na ostale aspekte, u situaciji kada je Kantonalni sud, na temelju relevantnih činjenica i primjenom odredaba Zakona o radu, zaključio da nije utemeljen apelantov tužbeni zahtjev, te za takav zaključak dao jasno i precizno obrazloženje.

49. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u svezi sa pravom na pravično suđenje (primjena prava), a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.

50. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić