Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2954/20 (D. M., N. M., D. K. i M. N.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zamjena nekretnina
- Zastara
- Mjera obezbjeđenja
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2954/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2954/20, rješavajući apelaciju Dejana Milića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dejana Milića, Nenada Milića, Dobrile Kapor i Milanije Ninković podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 769418 20 Mož od 17. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dejan Milić (u daljnjem tekstu: prvoapelant), Nenada Milić, Dobrila Kapor i Milanija Ninković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Republike Srbije, koje zastupa Mirza Hadžić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 13. augusta 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 769418 20 Mož od 17. juna 2020. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 769418 19 MO od 24. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Hajre Bunjo, Sefera Bunje i Envera Bunje (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 13. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 17. septembra 2021. godine i Općinski sud 21. septembra 2021. godine. Tužitelji nisu dostavili odgovor na apelaciju.
4. Apelantima su 21. januara 2022. godine u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda na eventualno izjašnjenje.
5. Apelanti su 27. januara 2022. godine dostavili izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 769418 19 MO od 24. decembra 2019. godine zabranjeno je apelantima, kao protivnicima osiguranja, da otuđe, opterete ili raspolažu sa imovinom koju čine nekretnine u Rakovici precizirane u rješenju (stambeni i drugi objekti i zemljište) do pravosnažnog okončanja parničnog postupka pred Općinskim sudom za naknadu štete u ovom predmetu. Određeno je da mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja. U obrazloženju je između ostalog navedeno da je taj sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su prednici tužitelja/predlagatelja Ramo Bunjo i Nail Bunjo (u daljnjem tekstu: prednici tužitelja) sa prvoapelantom i drugim apelantima/protivnicima predlagatelja zaključili ugovor o zamjeni nekretnina i to nekretnina prednika tužitelja u Priboju, Republika Srbija sa nekretninama apelanata u Rakovici Ilidža-Sarajevo (predmetne nekretnine), koje su prema ugovoru imale tržišnu vrijednost 87.000,00 DEM. Utvrđeno je da je presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 207591 17 Gž od 23. marta 2018. godine pravosnažno utvrđena ništavost navedenog ugovora (jer je prvoapelant falsificirao potpise ostalih apelanata na punomoći za zaključenje navedenog ugovora o zamjeni) te da je taj sud, cijeneći činjenicu da je navedena presuda donesena 23. marta 2018. godine, a da su predmetna tužba i prijedlog za donošenjem sudske mjere osiguranja podneseni sudu 11. juna 2019. godine, zaključio da je neosnovan prigovor zastare-neblagovremenosti predmetne tužbe, a time i prigovor neosnovanosti prijedloga za određivanje sudske mjere osiguranja. Ovo stoga, kako je obrazložio Općinski sud, jer su tužitelji tek danom donošenja navedene presude Kantonalnog suda, odnosno njenom dostavom, saznali za štetu koja im je nastala. Obrazloženo je da se zbog navedenog, a shodno odredbama člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i tužba i prijedlog za određivanje mjere osiguranja smatraju blagovremenim.,
8. Općinski sud je, nadalje, istakao da je odlučujući o prigovoru aktivne i pasivne legitimacije, utvrdio da su tužitelji /predlagatelji pravni slijednici Rame Bunjo koji je, pored Naila Bunje, potpisao ugovor o zamjeni svojih i nekretnina Naila Bunje u Priboju za predmetne nekretnine u Rakovici i da je ugovor proveden. Dalje, u predmetu pod brojem P 1289/01 zaključeno da je prednik tužitelja bio savjestan pri zaključenju ugovora o zamjeni, dok je u tom postupku prvoapelant potvrdio da se na ugovoru o zamjeni nekretnina on potpisao umjesto majke, sestre i brata zbog čega sud smatra da su tužitelji aktivno legitimirani za podnošenje tužbe za naknadu štete protiv apelanata, a time i prijedloga za određivanje sudske mjere osiguranja.
9. Nadalje je navedeno da su tokom predmetnog postupka, a na osnovu naprijed navedenog parničnog postupka u kojem je ugovor o zamjeni oglašen ništavim, tužitelji apelantima (za koje je u postupku utvrđeno da su svi osim Nenada Milića nastanjeni u Srbiji) predali u posjed (vratili) nekretnine u Rakovici koje su predmet mjere osiguranja. Navedeno je da su apelanti, također, predali (vratili) tužiteljima u posjed nekretnine u Priboju te da bi u slučaju da tužitelji uspiju sa tužbenim zahtjevom bilo potrebno pokrenuti postupak priznanja strane presude u Republici Srbiji što bi otežalo postupak izvršenja u ovom predmetu. Nadalje je navedeno da iz nalaza i mišljenja vještaka koja je izvršila i procjenu predmetnih nekretnina u Rakovici proizlazi da je tržišna vrijednost predmetnih nekretnina, na dan razmjene 1996. godine iznosila 87.000,00 KM, ali da je tržišna vrijednost nekretnina u međuvremenu porasla do trenutne vrijednosti koja iznosi 1.270.615,55 KM. Pri tom je obrazloženo da je, suprotno tvrdnjama apelanata, navedeni vještak istovremeno i ovlašteni procjenitelj nekretnina na osnovu rješenja Ministarstva pravde F BiH, te da je i certificirani član udruženja eksperata iz oblasti nekretnina u BiH.
10. U vezi s navedenim je istaknuto da tužitelji tužbenim zahtjevom potražuju naknadu štete navodeći da su dugogodišnjim ulaganjem u predmetne nekretnine u Rakovici povećali vrijednost tih nekretnina u odnosu na njihovu vrijednost iz 1996. godine a tužbenim zahtjevom potražuju iznos od 50.000,00 KM, i ističu zahtjev za donošenje mjere osiguranja preciziran u prethodnim tačkama ove odluke. Općinski sud je, s tim u vezi, istakao da je odlučujući o prijedlogu za određivanje mjere osiguranja cijenio odredbu člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da se mjera osiguranja može, između ostalog, odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.
11. Općinski sud je istakao da je cijenio i član 271. istog zakona kojim je, između ostalog, propisano da se radi osiguranja novčanog potraživanja može odrediti mjera osiguranja koja se sastoji u zabrani protivniku osiguranja da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže određenom imovinom u vrijednosti koja je dovoljna za osiguranje potraživanja predlagača osiguranja kao i da je članom 276 ZPP, između ostalog propisao da se mjera osiguranja može predložiti prije pokretanja i tokom sudskog postupka, te nakon završetka tog postupka sve dok izvršenje ne bude provedeno. Općinski sud je istakao da je dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu sa provedenim dokazima zaključio da je prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja osnovan iz razloga što su tužitelji kao predlagatelji učinili vjerovatnim osnovanost tužbenog zahtjeva kako je to istaknuto u prethodnim tačkama ove odluke. Prema obrazloženju tog suda, tužitelji kao predlagatelji su tokom postupka dokazali i drugi bitan uvjet za određivanje mjere osiguranja, a to je da postoji opasnost da će apelanti predmetne nekretnine otuđiti, opteretiti ili raspolagati istima, ili na drugi način otežati ostvarenje potraživanja tužitelja, a sve iz razloga što je utvrđeno da su tri apelanta nastanjeni na području druge države tj. Republike Srbije u Beogradu, pa bi valjalo izvršiti priznanje presude tog suda u drugoj državi, provoditi postupke izvršenja u drugoj državi itd. shodno reciprotetu između država, što bi isto znatno otežalo položaj tužitelja u postupku ostvarivanja njihovih prava i potraživanja.
12. Protiv navedenog rješenja apelanti su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, koji je rješenjem broj 65 0 P 769418 20 Mož od 17. juna 2020. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud cijenio sve provedene dokaze i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je istakao da budući da se u suštini navodi žalbe odnose na tužbeni zahtjev, te se ističu činjenice koje su relevantne za odluku o njegovoj osnovanosti, taj sud, u skladu sa odredbom člana 231. ZPP iste nije posebno cijenio. Kantonalni sud je obrazložio da sudska mjera osiguranja treba da obezbijedi tužbeni zahtjev, ali da bi se odredila shodno članu 269. stav 1. tač. 1. i 2. ZPP moraju se ispuniti dva kumulativna uvjeta - da predlagatelj učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i da postoji opasnost da bi protivnik bez mjere osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, time što postoji bojazan da će apelanti imovinu (nekretnine u Rakovici) otuđiti, prikriti, opteretiti odnosno što će izmijeniti postojeće stanje stvari i štetno uticati na pravo tužitelja/predlagatelja. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su, u ovoj fazi postupka u kojem se odlučuje o prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, a po osnovu ponuđenih dokaza, tužitelji učinili vjerovatnim svoje potraživanje. Kantonalni sud je obrazložio da u ovoj fazi postupka postoji vjerovatnoća da su tužitelji od 1996. godine pa do utvrđivanja ništavosti ugovora o zamjeni, ulagali u nekretnine u Rakovici koje su dobili u zamjenu 1996. godine, te da je iz tog razloga rješenje Općinskog suda pravilno pa je Kantonalni sud donio rješenje kao u dispozitivu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju. Navode da tužitelji u toku postupka nisu proveli niti jedan dokaz kojim bi dokazali da su ulagali u predmetne nekretnine te da je procjena nekretnina izvršena od strane osobe koja nije upisana u imenik i listu procjenitelja imovine fizičkih već samo pravnih lica. Tvrde i da predmetne nekretnine nisu procijenjene u skladu sa propisima te opširno citiraju i daju tumačenje tih propisa. Navode i da tužitelji zbog toga nisu dokazali ni vjerovatnost svoga potraživanja jer su fizičke a ne pravne osobe. Također navode i da je pogrešan stav redovnih sudova da se potraživanje mora učiniti samo vjerovatnim da bi se odredila mjera osiguranja jer se isto mora nesporno dokazati. Apelanti ističu da su donošenjem sporne mjere osiguranja redovni sudovi prejudicirali odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja te da su svi zaključci drugostepenog suda paušalni zbog svih naprijed navedenih razloga te da odluka tog suda ne sadrži adekvatno obrazloženje niti je taj sud dao odgovore na sve žalbene navode apelanata. Navode i da je netačan podatak da nemaju prebivalište u BiH jer je jasno utvrđeno da su preuzeli predmetne nekretnine u posjed od tužitelja te da do danas nije došlo do zaključivanja bilateralnog sporazuma između BiH i Srbije vezano za reguliranje imovinsko pravnih odnosa zbog čega tužitelji i ne mogu biti vlasnici nekretnina u BiH. Apelanti navode i da suvlasnik predmetnih nekretnina Nail Bunjo koji je bio jedna od osoba koja je zaključila sporni ugovor o zamjeni nekretnina u tužbi nije označen kao tužitelj i nije podnio zahtjev za donošenje mjere osiguranja zbog čega smatraju da postoji nedostatak u stranačkoj sposobnosti tužitelja obzirom da se radi o nužnom suparničarstvu koje ne poznaje zakon ali poznaje sudska praksa a čime su nesporno prekršene odredbe čl. 362. i 366. ZPP. Navode da su tužitelji bili svjesni od samog početka nemogućnosti zamjene predmetnih nekretnina jer su na to i upozoreni te su samim danom zaključenja ugovora o zamjeni saznali za štetu koja će im zamjenom nastati. Apelanti smatraju da je zbog navedenog pogrešan zaključak redovnih sudova da su tužitelji za štetu saznali tek danom prijema presude Kantonalnog suda kojom je sporni ugovor o zamjeni oglašen ništavim. Smatraju da je pogrešan i zaključak da su prednik tužitelja i tužitelji bili savjesni jer su postali nesavjesni od momenta kada im je 2001. godine dostavljena tužba koju su podnijeli apelanti radi povrata predmetnih nekretnina te da su tužitelji od samog početka znali i da predmetne nekretnine nisu njihove i da nemaju na osnovu čega tražiti donošenje mjere osiguranja te da apelanti ne mogu biti označeni kao tuženi niti protivnici mjere osiguranja jer nisu ni potpisali punomoć za zaključenje ugovora o zamjeni.
II.Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je naveo da suprotno tvrdnjama apelanata nije bilo kršenja prava na koja se oni u apelaciji pozivaju, da taj sud ostaju u potpunosti kod obrazloženja svoje odluke te da su nesporno ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje mjere osiguranja.
15. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanta jer su ispunjeni svi kumulativni uvjeti za donošenje mjere osiguranja zbog čega je odluka tog suda donesena u skladu sa zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom.
16. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelanti ponavljaju apelacione navode. V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 269. st. 1. i 2.
(1) Mjera osiguranja može se odrediti:
1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja. Član 271. stav 1. tačka 1) (1) Radi osiguranja novčanog potraživanja mogu se odrediti slijedeće mjere:
1) zabrana protivniku osiguranja da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže određenom imovinom u vrijednosti koja je dovoljna za osiguranje potraživanja predlagača osiguranja. Ova zabrana će se zabilježiti u odgovarajućim javnim registrima;
Član 362.
(1) Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):
1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari);
2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se temelje na bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari);
3) ako je to drugim zakonom određeno.
(2) Do zaključenja pripremnog ročišta, može, uz uvjete iz stava 1. ovog člana, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog s njegovim pristankom.
(3) Nakon što se tuženi upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, bez njegovog pristanka ne može uz tužioca pristupiti novi tužilac.
(4) Osoba koja pristupa tužbi, odnosno na koju se tužba proširuje, mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi kad ona u nju stupa.
Član 366.
Ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu poduzeli.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 769418 20 Mož od 17. juna 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 6. jula 2020. godine a apelacija je podnesena 13. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanja koja se tiču naknade materijalne štete iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa, stoga, apelanti u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Apelanti navode da im je pravo na pravično suđenje prekršeno jer odluka Kantonalnog suda nije dovoljno obrazložena niti je taj sud odgovorio na sve njihove žalbene navode te i iz razloga što su, kako apelanti tvrde, redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i proizvoljno utvrdili činjenice.
27. U vezi sa navodima apelanata da Kantonalni sud nije obrazložio svoju odluku i da nije odgovorio na sve žalbene navode Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljena na www.ustavnisud.ba).
28. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelanata, jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kojom je odbijena žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja o određivanju mjere osiguranja. Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje u skladu sa naprijed prezentiranim stavovima Evropskog suda i Ustavnog suda odnosno da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tom Ustavni sud ukazuje da su, kako Općinski sud tako i Kantonalni sud, suprotno navodima apelanata, u svojim odlukama dali odgovore na sva pitanja koja su bila od značaja za donošenje odluke o određivanju mjere osiguranja.
29. U vezi sa prigovorima apelanata koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava i da li je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno.
31. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da su u postupku pred redovnim sudovima, suprotno navodima apelanata, provedeni svi dokazi koji su bili potrebni za donošenje odluke o određivanju mjere osiguranja uključujući i presude donesene u postupku u kojem je sporni ugovor o zamjeni nekretnina oglašen ništavim. Kako proizlazi iz činjenica predmeta sporni ugovor je oglašen ništavim jer je utvrđeno da je prvoapelant prilikom zaključenja tog ugovora na punomoći falsificirao potpise ostalih apelanata a što je, shodno naprijed citiranim odredbama člana 269. ZPP, bio jedan od razloga za donošenje navedene mjere osiguranja. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da navedenim odredbama, suprotno navodima apelanata, nije propisana obaveza dokazivanja osnovanosti potraživanja osobe koja traži donošenje mjere osiguranja (u konkretnom slučaju tužitelja) već, kako to proizlazi iz odredbe člana 269. ZPP potrebno je samo učiniti vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava a što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Nadalje, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi su jasno obrazložili i svoje zaključke vezano za postojanje pasivne i aktivne legitimacije, uključujući i neučestvovanje Naila Bunje u predmetnom postupku. Također, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova vezano za pitanja prebivališta apelanata, te da nema utjecaja na donošenje navedene mjere osiguranja činjenica da li su tužitelji odnosno njihovi prednici bili savjesni ili ne obzirom da se savjesnost ne utvrđuje u postupku donošenja mjere osiguranja već u postupku donošenja meritorne odluke. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u zaključcima redovnih sudova vezanih za vještačenje i procjenu vrijednosti predmetnih nekretnina i ovlaštenja procjenitelja odnosno vještaka za obavljanje te dužnosti. Pri tom Ustavni sud ukazuje da nije sud ni treće ni četvrte instance i da nije u njegovoj nadležnosti da utvrđuje ovlaštenja za provođenje vještačenja i procjene vrijednosti nekretnina kao ni mjesta prebivališta apelanata ili tužitelja. Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.
32. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Obzirom da apelanti navode o kršenju prava na imovinu vezuju za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje zaključke i odluke a koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Također nema kršenja kada su redovni sudovi proveli sve dokaze potrebne za donošenje odluke o određivanju mjere osiguranja uključujući i uvide u presude donesene u postupku u kojem je ugovor o razmjeni nekretnina oglašen ništavim, kada je zaključeno da su tužitelji učinili vjerovatnim svoje potraživanje kako je to predviđeno članom 269. ZPP, i kada Ustavni sud nije sud ni treće ni četvrte distance pa nije u njegovoj nadležnosti da utvrđuje mjesto prebivališta apelanata ili tužitelja niti postojanje ovlaštenja vještaka i procjenitelja nekretnina za obavljanje tih dužnosti. Pri tome su redovni sudovi po tim pitanjima dali jasna obrazloženja.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić