Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2868/20 (Uni Bristol d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2868/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2868/20, rješavajući apelaciju Uni Bristol d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Uni Bristol d.o.o. Tuzla podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 219054 19 Rev od 6. maja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Uni Bristol d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zijad Šušić advokat iz Sarajeva, podnio je 6. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 219054 19 Rev od 6. maja 2020. godine. Apelant je osporio i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 219054 17 Pž od 24. oktobra 2018. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 219054 16 Ps 2 od 21. novembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, GP ŽGP d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj), „Atel“ d.o.o Zenica (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 13. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. septembra 2021. godine, Kantonalni sud 16. septembra 2021. godine, umješač 17. septembra 2021. godine, tužitelj 23. septembra 2021. godine i Općinski sud 4. oktobra 2021. godine.
4. Apelantu su 19. januara 2022. godine u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda. Kantonalnog suda, Općinskog suda, tužitelja i umješača na eventualno izjašnjenje.
5. Apelant je 27. januara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Tužitelj je 1. decembra 2011. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv apelanta radi isplate duga i naknade štete dok je apelant sa odgovorom na navedenu tužbu podnio protivtužbu (u presudama nije preciziran datum). Nadalje, na ročištu za glavnu raspravu 30. maja 2014. godine, nakon izvođenja materijalnih dokaza i nakon saslušanja vještaka, Općinski sud je rješenjem odredio nastavak glavne rasprave za 27. oktobar 2014. godine koja je odložena za 11. decembar 2014. godine, nakon čega je prvostepeni spis predat vještaku (revers prema stanju u CMS-u). Iz stanja spisa dalje proističe da je ročište zakazano za 17. decembar 2014. godine odgođeno i glavna rasprava zakazana za 30. mart 2015. godine te da se prema zapisniku sačinjenom tog dana ne može zaključiti da li su punomoćnici stranaka bili prisutni ovom ročištu, a obzirom da je u uvodu konstatirano njihovo prisustvo ali zapisnik nije potpisan, Osim toga Općinski sud je konstatatirao i da se prisutni o terminu novog ročišta obavještavaju usmeno ali i da će biti pismeno pozvani. Nadalje na ročištu od 30. marta 2015. godine je konstatirano da se spis još uvijek nalazi kod vještaka, a kako ročištu nije pristupio punomoćnik tužitelja i kako se prisutni punomoćnici apelanta nisu upuštali u raspravljanje, to je Općinski sud donio rješenje da se tužba smatra povučenom. Pismeni otpravak navedenog rješenja nije dostavljen punomoćniku tužitelja. Nakon toga tužitelj je podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje u vezi s kojim je Općinski sud donio rješenje od 14. oktobra 2015. godine, kojim se usvaja taj prijedlog, ukida rješenje od 30. marta 2015. godine i parnica vraća u stanje prije donošenja rješenja. Ovo stoga jer je utvrđeno da nije bilo zakonskih uvjeta za održavanje ročišta, obzirom da se spis nalazio kod vještaka pa nije bilo mogućnosti da se o predmetu raspravlja i donese odluka.
Činjenice vezane za donošenje osporenih presuda
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 219054 16 Ps 2 od 21. novembra 2016. godine apelant je obavezan da tužitelju isplati iznos od 1.477.889,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. novembra 2011. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen kao neosnovan i nedokazan (st. 1 i 2). Presudom je obavezan tužitelj da apelantu isplati iznos od 80.888,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10 novembra 2012. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan i nedokazan (st. 3. i 4.). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno kako slijedi. Utvrđeno je da su apelant i tužitelj 30. jula 2010. godine zaključili ugovor za izvođenje građevinskih radova za objekat stambeno poslovnog kompleksa Mellain u Tuzli, u kojem je apelant bio naručitelj radova a tužitelj njihov izvršitelj. Utvrđeno je da od samog početka poslovna saradnja nije tekla na način kako su to strane očekivale, ali da su usprkos tome nastavile sa poslovnom saradnjom i zaključile Aneks na osnovni ugovor, čime je ukupna ugovorena vrijednost radova iznosila 9.051,475, 26 KM sa PDV. Utvrđeno je da su stranke ugovorile fiksne jedinične cijene, da će se radovi platiti avansno u iznosu od 4.398.090.50 KM sa PDV u dva dijela odmah po potpisivanju Ugovora, a ostatak po mjesečnim situacijama i okončanoj situaciji. Utvrđeno je i da je nakon uvođenja u posao tužitelj je 21. decembra 2010. godine pozvao apelanta da dostavi izmjene projekta kontra ploče na objektu a koji je apelant dostavio tek u martu 2011. godine. Utvrđeno je i da je ugovoreni rok za završetak radova po Aneksu I bio 1. septembar 2011. godine. Utvrđeno je da je zbog navedenog kasnog reagiranja apelanta na zahtjev tužitelja došlo do kašnjenja u izvođenju i okončanju radova.
9. Nadalje utvrđeno je da je tužitelj 6. septembra 2011. godine ispostavio apelantu 12. privremenu situaciju za radove izvršene zaključno sa 31. augustom 2011. godine a koja nije ovjerena od strane apelanta i nadzornog organa i vraćena tužitelju uz navođenje da je tužitelj probio rokove izvođenja radova. Nakon toga, tužitelj je pozvao apelanta na primopredaju radova na objektu, kako bi apelant kao investitor mogao na cijeloj površini objekta uvesti u posao izvođača radova druge faze, te je 17. oktobra 2010. godine izvršena primopredaja izvedenih radova o čemu je sačinjen zapisnik kojim je konstatirano da je objekat izveden do pozicije 300 prema projektnoj dokumentaciji, te da su obje strane konstatirale nedostatke. Općinski sud je utvrdio da je tužitelj, u skladu sa navedenim zapisnikom o izvršenoj primopredaji, apelantu ispostavio i okončanu situaciju od 31. oktobra 2011. godine za radove zaključno sa 19. septembrom 2011. godine na iznos od 1.844.943,07 KM sa pregledom ispostavljenih situacija ali da ni apelant niti nadzorni organ nisu ovjerili ni tu okončanu situacija i da ista nesporno nije plaćena. Općinski sud je u pogledu kvalitete ugrađenog materijala i izvršenih radova na osnovu nalaza vještaka Građevinskog fakulteta u Sarajevu utvrdio da je izvođač radova (tužitelj) postupio po primjedbama investitora (apelanta), a što potvrđuje upis u građevinski dnevnik ovjeren od nadzornog organa, čime su uočeni nedostaci otklonjeni te radovi kvalitetno i završeni. Također je na osnovu dopunskog nalaza vještačenja utvrđeno da je izvršena i sanacija objekta a sve precizirano u presudi te da je ukupna cijena izvršene sanacije 367.053,29 KM ali da radove sanacije nije izveo tužitelj već druga društva angažirana samoinicijativno, po zahtjevu apelanta te da je nesporno da je tužitelj svo vrijeme vodio građevinski dnevnik.
10. S tim u vezi Općinski sud je zaključio da, obzirom da je članom 4. osnovnog Ugovora ugovoreno da je izvođač (tužitelj) dužan u garantnom roku, po pozivu investitora (apelant) i o svom trošku otkloniti sve nedostatke na objektu koji su posljedica slabe kvalitete izvedbe, a u slučaju da izvođač ne otkloni nedostatke u određenom vremenskom periodu da će investitor angažirati drugu firmu da otkloni nedostatak o trošku izvođača, apelant je i angažirao nove firme za izvođenje sanacije, pa je stoga, prema obrazloženju Općinskog suda, iznos od 1.844.943,07 KM po okončanoj situaciji potrebno umanjiti za iznos cijene sanacije od 367.053,29 KM. Zbog navedenog Općinski sud je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 1.477.889.78 KM na ime izvršenih, a neplaćenih radova.
11. Općinski sud je obrazložio i da, međutim, kako su zapisnikom stranke konstatirale totalna oštećenja obodnog trotoara oko objekta to smatra djelimično osnovanim protivtužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete na ime oštećenja trotoara u iznosu od 50.888,30 KM pa je taj iznos i dosudio apelantu. Općinski sud je obrazložio da smatra da je nenosnovan dio protivtužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio naknadu štete na ime ugovorne kazne u iznosu od 6% ugovorenih sredstava zbog zakašnjenja u završetku radova u trajanju od 176 radnih dana iz Ugovora i Aneksa jer tužitelj sa izvođenjem radova nije započeo sa 25. augustom 2010. godine kako je ugovoreno i iz razloga što je, istina, tužitelj kasnio u izvođenju radova li iz opravdanih razloga jer mu apelant nije na vrijeme odobrio izmjenu armature. Općinski sud je, na kraju, obrazložio da je svoju odluku utemeljio na odredbama čl. 17. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) te čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
12. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom broj 65 0 Ps 219054 17 Pž od 24. oktobra 2018. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u stavu 1. preinačio tako što se apelanti obavezuje da tužitelju isplati dug u iznosu od 1.461.848,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. novembra 2011. godine pa do isplate dok je tužiteljev zahtjev za isplatu preko dosuđenog iznosa odnosno za isplatu iznosa od 16.041,56 KM odbijen kao neosnovan (stav 1.). Presudom je žalba tužitelja u odnosu na stav 2. prvostepene presude odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena (stav 2.). Presudom su žalbe i apelanta i tužitelja u odnosu na st. 3. i 4. kojima je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i u odnosu na troškove postupka djelimično uvažene i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak (stav 3.). U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda i istaknuto da su obje žalbe u navedenim dijelovima u izreci osnovane. Kantonalni sud je obrazložio da prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke nije naveo iz kojih razloga i na osnovu čega prihvata u jednom dijelu nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke kao stručan i objektivan, niti se može zaključiti u kojem dijelu i zbog čega nije prihvatio takav nalaz te da nije obrazložio na osnovu kojih dokazanih činjenica je zaključio osnovanim, odnosno Općinski sud je naveo neosnovanim protivtužbeni zahtjev. U odnosu na navode vezane za neosnovanost povrata u prijašnje stanje Kantonalni sud je istakao da su ti navodi neutemeljeni jer Općinski sud nesporno nije imao mogućnost za vođenje rasprave i donošenja odluke o predmetu jer se spis nalazio kod vještaka. Također vezano za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 16.041,56 KM, Kantonalni sud je obrazložio da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su svi ugovoreni radovi izvršeni a da apelant nije primajući konačnu situaciju nije dokazao da je osporio cijenu, količinu i vrstu izvedenih radova to je, prema mišljenju tog suda, shodno odredbama čl. 17, 623. stav 3. i 635. ZOO trebalo obavezati apelanta na isplatu iznosa od 1,461.848,22 KM u mjesto iznosa koji je dosudio Općinski sud.
13. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 65 0 Ps 219054 19 Rev od 6. maja 2020. godine reviziju tužitelja djelimično uvažio i osporenu drugostepenu presudu u stavu 1 preinačio tako da se žalba u tom dijelu odbija i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđuje (isplata iznosa od 16.041, 56 KM) a zakonske zatezne kamate na ovaj iznos počinju teći od 17. novembra 2011. godine. Presudom je usvojena revizija tužitelja u odnosu na stavove 2. prvostepene i drugostepene presude i obje presude nižestepenih sudova u ovom dijelu su preinačene tako da je apelant dužan tužitelju isplatiti iznos od 367.053,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. novembra 2011. godine pa do isplate dok se u preostalom dijelu revizije odbijaju. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova. Vrhovni sud je obrazložio da se, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključak drugostepenog suda da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos preciziran u presudi pri tom odbijajući zahtjev za isplatu preostalog dijela za iznos od 16.041.56 KM godine, pokazuje nepravilnim. Vrhovni sud je obrazložio da slijedom zaključka prvostepenog suda proizašlog ocjenom provedenih dokaza, prevashodno nalaza i mišljenja Građevinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, drugostepeni sud nije mogao samoinicijativno, protivno ovome utvrđenju, utvrditi drugu vrijednost u iznosu od 1.461.848,22 KM, koji dosuđuje odbijajući tužbeni zahtjev preko tog iznosa za iznos od 16.041.56 KM. Ovo i stoga, kako je obrazložio Vrhovni sud, jer sud nema stručno znanje za izvođenje navedenog zaključka protivno činjeničnim utvrđenjima prvostepenog suda.
14. Dalje je navedeno da se zahtjev za isplatu iznosa od 367.053.29 KM temelji na odredbama čl. 621, 630. i 641. ZOO a kao posljedice primjene načela jednake vrijednosti davanja (član 15. ZOO) koja se primjenjuje kod obostranih ugovora na način da se naknada snižava u razmjeri između vrijednosti koju bi imao u to vrijeme izvršeni rad s nedostatkom. S tim u vezi je navedeno da je u postupku utvrđeno da apelant nije dokazao postojanje nedostataka građevine, pa time ni ostvarenje materijalno pravnih pretpostavki iz kojih bi predstojalo njegovo pravo iz osnova odgovornosti tužitelja za materijalne nedostatke građevine, već je apelant primio građevinu unatoč tome što smatra da na ovoj postoji nedostatak. Zbog navedenog se, prema mišljenju tog suda, ne može se izvesti valjan zaključak o opstojnosti prigovora apelanta o postojanju nedostataka građevine za kojih je potreban iznos od 367.053. 29 KM za koji treba sniziti potraživanje tužitelja prema apelantu a sve u skladu sa članom 621. u vezi sa članom 618. stav (1) ZOO. Zbog toga je Vrhovni sud u odnosu na ovaj dio revizionih navoda odlučio kao u dispozitivu presude.
15. Obrazloženo je da neosnovano apelant smatra pogrešnim zaključak drugostepenog suda da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj izveo sve građevinske radove shodno Ugovoru i Aneksu jer je za takav zaključak prvostepeni sud dao razloge i naveo dokaze kojima su takve činjenice utvrđene zbog čega taj sud smatra da je pravilna odluka drugostepenog suda u dijelu stava 2. izreke pobijane presude. Vrhovni sud utvrdio da apelant neosnovano smatra da je nastala povreda odredaba parničnog postupka donošenjem odluke kojom je usvojen prijedlog tužitelja za povrat u pređašnje stanje kojim je rješenje o povlačenju tužbe stavljeno van snage. Ovo stoga jer je, kako je obrazložio Vrhovni sud, drugostepeni sud raspravljajući o istom prigovoru u žalbenom postupku, dao jasne i potpune razloge, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant u opširnoj apelaciji u kojoj komentira i analizira odluke redovnih sudova i relevantne zakonske odredbe, navodi i da smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant navodi da je nesporno da je prijedlog tužitelja za povrat u pređašnje stanje podnesen nakon roka od 60 dana koji je propisan članom 111. ZPP obzirom da je podnesen 15. juna 2016. godine a tužitelj se nije pojavio na ročištu zakazanom za 30. mart 2015. godine. Apelant navodi da je punomoćnik tužitelja bio prisutan ročištu od 11. decembra. 2014. godine na kojem je konstatirano da se nisu stekli uvjeti za raspravljanje jer se predmetni spis i dalje nalazi kod vještaka zbog čega je ročište zakazano za 30. mart 2015. godine. Osim toga navodi i da je neshvatljivo kako redovni sudovi tvrde da zapisnik sa ročišta od 11. decembra 2014. godine nije potpisan a da pri tom nisu mogli izvršiti uvid u CMS bazu za koju su također naveli da ne sadrži potpisan navedeni zapisnik iz kojeg se jasno vidi da je tužitelj bio prisutan tom ročištu i znao je za kada je novo zakazano. Apelant navodi i da je Vrhovni sud mimo zakonskih ovlaštenja odlučivao o činjeničnim pitanjima i prekršio odredbe čl. 240. i 241. ZPP te da je rješavao i o protivtužbenom zahtjevu apelanta koji je drugostepenom presudom vraćen na ponovni postupak. Apelant navodi i da Vrhovni sud nije dao adekvatno obrazloženje svoje odluke što se kosi sa osnovnim principima prava na pravično suđenje odnosno obrazloženu odluku. Apelant smatra i da drugostepeni sud nije pravilno utvrdio činjenicu da li je tužitelj izvršio sve predviđene radove, da li je izvršena sanacija objekta i kako je moguće da da je tužitelj pravilno apelantu fakturirao i te radove iako se ne zna da li su izvršeni čime su, prema mišljenju apelanta, prekršene odredbe čl. 123. i 126. ZPP i , između ostalih, i čl. 623, 635, i 640. ZOO. Apelant smatra da je potpuno pogrešan i zaključak drugostepenog suda da apelant u toku postupka nije dokazao da je tužitelju po dospjelosti duga ponudio kompenzaciono plaćanje jer je nesporno da je ugovorena takva vrsta plaćanja za dio vrijednosti radova. Smatra da je pravo proizvoljno primijenjeno i u odnosu na odluke redovnih sudova vezano za obavljanje vještačenja od strane Građevinskog fakulteta u Sarajevu čemu se apelant protivio i iz razloga što su odluke zasnovane na njegovom nalazu i mišljenju koji je nejasan i neprecizan. Također navodi da je odgovor tužitelja na protivtužbu apelanta konfuzan i nejasan i da se navodi da je apelant na svoju ruku preduzeo poslove sanacije iako to nikada nije dokazano a da su taj odgovor i tvrdnje tužitelja ipak prihvaćen od strane redovnih sudova ali da nije pravilno prihvaćena činjenica da je apelant vraćanjem 12 privremene kao i konačne situacije prigovarao zbog cijene, količine i vrste izvedenih radova.
II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da je dao obrazloženje za svoju odluku te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva zbog čega taj sud smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
18. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod stanovišta i pravnog shvatanja koje je istakao u svojoj odluci te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Općinski sud je naveo da je postupak vođen objektivno i nepristrano i da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
20. Tužitelj je naveo i komentirao osporene odluke te istakao da smatra da nije bilo kršenja prava apelanta i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
21. Umješač je naveo da je nakon zaključenog poravnanja sa tužiteljem odustao od daljnjeg učešća u postupcima na strani tužitelja.
22. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju, apelant ponavlja činjenice predmeta i svoje stavove već iskazane u postupku pred redovnim sudovima i apelaciji.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
2. Odgoda, odlaganje i nastavak ročišta Član 111.
(1) Sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog održavanja, ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta (odgoda ročišta).
(2) Sud je dužan, najkasnije osam dana prije održavanja ročišta, provjeriti da li su ispunjeni uslovi iz stava 1. ovog člana.
(3) Kad odgodi ročište, sud će o vremenu održavanja novog ročišta odmah obavijestiti sve pozvane.
3. Povrat u prijašnje stanje Član 328.
(1) Ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje neke radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju (povrat u prijašnje stanje) ako ocijeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći. (2) Kad se dopusti povrat u prijašnje stanje, parnica se vraća u ono stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja donio. Član 329.
(1) Prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnosi se sudu kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju.
(2) Prijedlog se podnosi u roku od osam dana, računajući od dana kad je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje od dana kad je za to saznala.
(3) Nakon proteka 60 dana od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje.
(4) Ako se povrat u prijašnje stanje predlaže zbog propuštanja roka, predlagač je dužan istovremeno s podnošenjem prijedloga obaviti i propuštenu radnju.
24. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", br. 29/03 i 42/11), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, relevantne odredbe glase:
Pravo zahtijevati uklanjanje nedostataka Član 618.
(1) Naručilac koji je uredno obavijestio poslenika da izvršeni rad ima neki nedostatak može zahtijevati od njega da nedostatak ukloni i za to mu odrediti primjeren rok. (2) On ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog toga.
(3) Ako uklanjanje nedostatka zahtijeva pretjerane troškove, poslenik može odbiti da ga izvrši ali u tom slučaju naručiocu pripada, po njegovom izboru, pravo na sniženje naknade ili raskid ugovora, kao i pravo na naknadu štete.
Sniženje naknade Član 621.
Sniženje naknade vrši se u razmjeru između vrijednosti izvršenog rada bez nedostatka u vrijeme zaključenja ugovora i vrijednosti koju bi imao u to vrijeme izvršeni rad sa nedostatkom.
ODJELJAK 6.
Obaveze naručioca Obaveza da primi rad Član 622.
Naručilac je dužan primiti rad izvršen prema odredbama ugovora i pravilima posla. Određivanje i isplata naknade Član 623. stav 1.
(1) Naknada se određuje ugovorom ako nije određena obaveznom tarifom ili kojim drugim obaveznim aktom.
Član 630.
(1) Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da, prema određenom projektu, sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.
(2) Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.
Nadzor nad radovima i kontrola kvaliteta materijala Član 632.
Izvođač je dužan omogućiti naručiocu stalan nadzor nad radovima i kontrolu količine i kvaliteta upotrijebljenog materijala.
Odstupanje od projekta Član 633.
(1) Za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pismenu saglasnost naručioca.
(2) On ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove koje je izvršio bez takve saglasnosti.
Hitni nepredviđeni radovi Član 634.
(1) Nepredviđene radove izvođač može izvesti i bez prethodne saglasnosti naručioca ako zbog njihove hitnosti nije bio u mogućnosti da pribavi tu saglasnost.
(2) Nepredviđeni radovi su oni čije je preduzimanje bilo nužno zbog osiguranja stabilnosti objekta ili radi spriječavanja nastanka štete, a izazvani su neočekivanom težom prirodom zemljišta, neočekivanom pojavom vode ili drugim vanrednim i neočekivanim događajima.
(3) Izvođač je dužan bez odlaganja izvijestiti naručioca o ovim pojavama i preduzetim mjerama.
(4) Izvođač ima pravo na pravičnu naknadu za nepredviđene radove koji su morali biti obavljeni.
(5) Naručilac može raskinuti ugovor ako bi usljed ovih radova ugovorena cijena morala biti znatno povećana, o čemu je dužan bez odlaganja obavijestiti izvođača. (6) U slučaju raskidanja ugovora, naručilac je dužan isplatiti izvođaču odgovarajući dio cijene za već izvršene radove, kao i pravičnu naknadu za učinjene neophodne radove.
Cijena radova Član 635.
Cijena radova se može odrediti po jedinici mjere ugovorenih radova (jedinična cijena) ili u ukupnom iznosu za cijeli objekat (ukupno ugovorena cijena).
Izmjena cijene Član 636.
(1) Ako ugovorom u pogledu izmjene cijene nije predviđeno što drugo, izvođač, koji je svoju obavezu ispunio u predviđenom roku, može zahtijevati povećanje cijene radova ako su se u vremenu između zaključenja ugovora i njegovog ispunjenja povećale cijene elemenata, na osnovu kojih je određena cijena radova, tako da bi trebalo da ta cijena bude veća za više od dva procenta.
(2) U slučaju da izvođač svojom krivicom nije izveo radove u roku predviđenom ugovorom, on može zahtijevati povećanje cijene radova ako su se u vremenu između zaključenja ugovora i dana kad je, prema ugovoru, trebalo da radovi budu završeni, povećale cijene elemenata, na osnovu kojih je određena cijena radova, tako da bi trebalo da ona, prema novim cijenama tih elemenata, bude veća za više od pet procenata.
(3) U slučajevima iz prethodnih stavova, izvođač može zahtijevati samo razliku u cijeni radova koja prelazi dva, odnosno pet procenata.
(4) Izvođač se ne može pozivati na povećanje cijena elemenata, na osnovu kojih je određena cijena radova, ako je do povećanja cijene došlo nakon njegovog dolaska u docnju.
Odredba o nepromjenljivosti cijena Član 637.
(1) Ako je ugovoreno da se cijena radova neće mijenjati u slučaju da se poslije zaključenja ugovora povećaju cijene elemenata, na osnovu kojih je ona određena, izvođač može, i pored ovakve odredbe ugovora, zahtijevati izmjenu cijene radova ako su se cijene elemenata povećale u tolikoj mjeri da bi trebalo da cijena radova bude veća za više od deset procenata.
(2) Ali, i u ovom slučaju izvođač može zahtijevati samo razliku u cijeni koja prelazi deset procenata, osim ako je do povećanja cijena elemenata došlo poslije njegovog dolaska u docnju.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 219054 19 Rev od 6. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. juna 2020. godine a apelacija je podnesena 6. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanja koja se tiču novčanih obaveza i naknade štete proisteklih iz ugovora o građenju iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Apelant navodi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno jer odluka Vrhovnog suda nije dovoljno obrazložena niti je taj sud odgovorio na sve njihove žalbene navode a rješavao je i činjenična pitanja što ni je dopušteno u revizionom postupku te i iz razloga što je rješavao o protivtužbenom zahtjevu a u kojem je predmet vraćen na ponovni postupak
34. U vezi sa navodima apelanata da Vrhovni sud nije obrazložio svoju odluku i da nije odgovorio na sve žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljena na www.ustavnisud.ba).
35. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanta, jasno i argumentirano obrazložio svoju presudu kojom je preinačio obje nižestepene presude na način prezentiran u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje u skladu sa stavovima Evropskog suda i Ustavnog suda odnosno da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tom Ustavni sud ukazuje da Vrhovni sud, suprotno navodima apelanta, u svojoj presudi dao odgovore na sva pitanja koja su bila od značaja za donošenje zaključaka i odluka u konkretnom predmetu.
36. U vezi sa prigovorima apelanta koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava i da li je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno.
38. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da su u postupku pred redovnim sudovima, suprotno navodima apelanata, provedeni svi dokazi koji su bili potrebni za donošenje odluke o predmetu spora i da su redovni sudovi jasno naveli koji su dokazi provedeni, koji su prihvaćeni i zašto a koji nisu te da su sve dokaze cijenili kako posebno tako i u međusobnom odnosu. Ustavni sud ukazuje da, shodno obrazloženjima redovnih sudova, nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili pravo kada je prihvaćen tužiteljev zahtjev za povrat u prijašnje stanje. Ovo stoga jer, suprotno apelantovim navodima, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je tužitelj prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnio te u junu 2016. godine a obzirom da je rješenje o prihvatanju tog prijedloga doneseno 14. oktobra 2015. godine te da iz činjenica predmeta proizlazi i da punomoćniku tužitelja nije dostavljen pismeni otpravak rješenja da se tužba smatra povučenom zbog neprisustva tužitelja ročištu niti je apelant nakon toga dokazao da li je tužitelj tom ročištu prisustvovao ili ne. Pri tom, Ustavni sud podsjeća da, suprotno navodima apelanta, nije sud četvrte instance i da nije u njegovoj nadležnosti da provjerava podatke vezano za stanje zapisnika ili bilo kojeg drugog dokumenta iz spisa u CMS sistemu ili na bilo koji drugi način kao i da Ustavni sud ne može uticati na izbor suda po pitanju određivanja stručne ustanove koja će vršiti vještačenja kao ni ulaziti u analizu sadržaja odgovora na žalbu ili tužbu. Ustavni sud, u vezi s tim, ukazuje i da iz činjenica predmeta proizlazi da se ni apelant ni tužitelj nisu protivili određivanju stručne ustanove, Građevinskog fakulteta u Sarajevu, za vještačenje ali da je apelant prigovorio nalazu i mišljenju vještaka nakon njegove izrade zbog čega je predmet u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev i vraćen na ponovni postupak pa se Ustavni sud o tome i ne može izjašnjavati. Osim toga Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova da apelant nije dokazao da tužitelj nije izvršio radove predviđene ugovorom, da mu je apelant ponudio kompenzaciono plaćanja i da je cijenu njihovog izvođenja povisio mimo relevantnih odredbi ZOO već da je naprotiv tužitelj dokazao svoje tvrdnje po tim pitanjima a što je precizirano u prethodnim tačkama ove odluke. Nadalje, Ustavni sud smatra i da, suprotno apelantovim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud u revizionom postupku utvrđivao činjenično stanje niti da je rješavao pitanje protivtužbenog zahtjeva koje je vraćeno na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.
39. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Obzirom da apelant navode o kršenju prava na imovinu vezuje za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni suda dao obrazloženje svoje presude koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i pri tom odgovorio na revizione navode koji su od bitnog utjecaja na donošenje odluke, kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili utvrdili činjenice u situaciji kada apelant nije dokazao sve svoje tvrdnje dok je nasuprot tome tužitelj dokazao ono što je tvrdio, kada Ustavni sud nije sud četvrte instance zbog čega nije u njegovoj nadležnosti da vrši analizu sadržaja odgovora na tužbu ili žalbu, utiče na izbor stručne ustanove za vještačenje ili provjerava dokumente u CMS bazi ili na bilo koji drugi način.
42. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić