Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-655/22 (JP "Radio televizija Republike Srpske")

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-655/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-655/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela JP "Radio televizija Republike Srpske", na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JP "Radio televizija Republike Srpske" protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ip 035182 21 Pž od 26.

novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP "Radio televizija Republike Srpske" (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Saša Grabež advokat iz Banjaluka, podnijela je 18. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ip 035182 21 Pž od 26. novembra 2021. godine.

2. „DASTO SEMTEL“ d.o.o. Bijeljina (tražilac protivizvršenja), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Eterović“ d.o.o. Sarajevo, dostavio je 22. marta 2021. godine Okružnom privrednom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) prijedlog za protivizvršenje protiv apelantice (protivizvršenika) u kojem je tražio da sud donese rješenje kojim će naložiti apelantici da mu vrati ono što je dobila rješenjem o izvršenju tog suda od 3. marta 2020. godine u određenom novčanom iznosu za zakonskim zateznim kamatama i troškovima tog izvršnog postupka u iznosu od 2.164,50 KM.

3. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ip 035182 21 Ip 2 od 27. maja 2021. godine usvojen je prijedlog za protivizvršenje tražioca protivizvršenja od 22. marta 2021. godine, te je naloženo apelantici da mu vrati ono što je dobila izvršenjem po rješenju o izvršenju od 3. marta 2020. godine, a sve precizno označeno u prijedlogu tražioca protivizvršenja koji čini sastavni dio ovog rješenja.

4. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja Okružnog privrednog suda od 27. maja 2021. godine, Viši privredni sud je Rješenjem broj 59 0 Ip 035182 21 Pž od 26. novembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu, te je potvrdio odluku o troškovima sadržanu u rješenju Okružnog privrednog suda.

5. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo iz stanja spisa proizilazi da je izvršenik dostavio prvostepenom sudu prijedlog za protivizvršenje na osnovu odluke Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 3. februara 2021. godine navodeći da je po ranijim odlukama na račun apelantice neosnovano izvršen prijenos novčanih sredstava u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom. Dalje, da je prvostepeni sud cijenio da apelantica nije osporavala navode prijedloga za protivizvršenje, pa da stoga nije ni zakazano ročište shodno odredbi člana 55. stav (2) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te je kod utvrđenja da je odlukom Vrhovnog suda pravosnažno ukinuta izvršna isprava, prvostepeni sud na osnovu odredbe člana 54. stav (1) tačka 1) ZIP-a odlučio kao u izreci pobijanog rješenja. Apelantica je u svojim žalbenim navodima osporavala pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka jer je sud troškove postupka protivizvršenja trebao odrediti u skladu sa advokatskom tarifom Republike Srpske, a ne Federacije BiH. Viši privredni sud je u vezi s tim istakao da je članom 5. stav (1) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata RS propisano da za pružanje pravne pomoći u Federaciji BiH, Distriktu Brčko, pred Sudom BiH i u inostranstvu državljanima Republike Srpske/Bosne i Hercegovine ili pravnom licu koje ima sjedište na teritoriji RS, Distrikta Brčko i BiH, advokat ima pravo izbora zahtijevati naknadu troškova i nagradu po ovoj Tarifi, ili tarifi kojom je određena nagrada i naknada za rad u Federaciji BiH, odnosno po tarifi, odgovarajućem normativu, kojem je određena nagrada i naknada za rad advokata u zemlji u kojoj je zastupao klijenta, i kad je zastupanje obavljeno pismenim putem. Dalje, da je prema članu 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Federacije BiH propisana vrijednost boda 3, a da je u skladu sa čl. 12., 14. i 29. predlagač pravilno obračunao sastav prijedloga za izvršenje u iznosu od 1.480,00 KM koji sa paušalom od 25 i PDV 17 % daje ukupan iznos od 2.164,50 KM. Konačno, Viši privredni sud je zaključio da je apelantica neosnovano u žalbi ukazivala da odluka suda o troškovima izvršnog postupka nije pravilno obračunata, pa je ovaj sud primjenom odredbe člana 235. stav (1) tačka 2) Zakona o parničnom postupku i člana 21. ZIP-a odlučio kao u izreci.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj se apelaciji apelantica pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka odluke, pogrešno primijenili materijalno-pravne propise kada su usvojili prijedlog izvršenika–tražioca protivizvršenja za naknadu troškova prema tarifi koja se primjenjuje u Federaciji BiH.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da apelantica kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-655/22 (JP "Radio televizija Republike… | Sudska praksa | Aktio