Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-17/22 (Đ. C.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-17/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-17/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Đevad Cokoja, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đevad Cokoja protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 170455 18 Gž od 11. listopada 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Đevad Cokoja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 31. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 170455 18 Gž od 11. listopada 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 170455 15 P od 25. rujna 2018. godine obvezan je apelant isplatiti tužitelju (A.I.) na ime naknade nematerijalne štete iznos od 17.955,00 KM i to na ime umanjenja opće životne aktivnosti 15.000,00 KM, na ime pretrpljenog fizičkog bola iznos od 1.080,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 375,00 KM i na ime naruženosti iznos od 1.500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Presudom Kantonalnoga suda od 11. listopada 2021. godine apelantov priziv je djelomično uvažen i prvostupanjska presuda je preinačena tako da je obvezan apelant isplatiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete iznos od 14.364,00 KM i to: na ime umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 12.000,00 KM, na ime pretrpljenog fizičkog bola iznos od 864,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 300,00 KM i na ime naruženosti iznos od 1.200,00 KM, te troškove postupka u iznosu od 2.518,00 KM. U preostalom dijelu apelantov priziv je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska presuda je potvrđena.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora u ovom postupku zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete nastale posljedicom zadobivenih tjelesnih ozljeda 11. veljače 2012. godine, koje je prema navodima tužbe tužitelju nanio apelant aluminijskom lopatom u predjelu lijeve strane glave. Kantonalni sud je istakao je neutemeljen apelantov prigovor da je u ovoj pravnoj stvari došlo do zastare potraživanja tužitelja, a koji prigovor je prvostupanjski sud pravilno raspravio i odbio. Naime, prema čl. 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu prouzrokovalo (subjektivni rok), a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Nesporno je da je tužitelji saznao da mu je štetu pričinio apelant na sam dan nanošenja tjelesne ozljede. Međutim, kod štete koja je nastala povredom oštećene osobe nije dovoljno samo saznanje za štetu i onoga tko ju je uzrokovao, nego je potrebno utvrditi i opseg nastale štete. Nematerijalna šteta dobiva svoj izražaj kroz vidove štete tek kada se završi liječenje, jer se tek tada može utvrditi kakve je oštećeni trpio fizičke i psihičke boli, kakav je bio strah i općenito trajne posljedice ozljede. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno kao dan završetka liječenja smatrao dan izdavanja nalaza Službe za neurologiju od 29. listopada 2012. godine, od kojeg računa početak tijeka roka zastare, te je pravilno utvrdio da potraživanje nematerijalne štete nije zastarjelo (tužba podnesena 21. listopada 2015. godine, odnosno u subjektivnom roku od 3 godine). Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je sporno je li tužitelj povrede zadobio na način da ga je apelant udario lopatom u predjelu glave i pri tome mu nanio teške i po život opasne tjelesne povrede ili su iste nastale padom na lopatu ili tvrdu podlogu. Kantonalni sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka specijaliste opće i plastične kirurgije D.K., urađen 2012. godine po nalogu tužiteljstva, a ne po nalogu parničnog suda za potrebe parničnog postupka. Stoga, Kantonalni sud je istakao da je za odluku o pravnom osnovu tužbenog zahtjeva relevantno medicinsko vještačenje urađeno po vještaku specijalisti ortopedu-traumatologu D.J., koje je određeno u ovom postupku (2018. godine). Kantonalni sud je istakao da je na temelju nalaza vještaka D.J., utvrdio da je apelant zadobio povredu djelovanjem udarca jako zamahnutog tupog predmeta velike kinetičke energije u navedeni dio glave tužitelja, pri čemu je isključio mogućnost da je ovako opsežna povreda mogla nastati padom sa vlastite visine bez obzira je li pao na neki tvrdi predmet, uključujući kamen i led. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, a posebice nalaza vještaka D.J. i iskaza svjedoka specijaliste neuroķirurgije E.H. utvrdio činjenicu da je apelant lopatom nanio povredu tužitelju, čime je utvrdio njegovu odgovornost za nastalu štetu. Konačno, imajući u vidu da je utvrđeno da se tužitelj sa svog balkona obratio apelantu, te potom došao do apelanta s lopatom u ruci, gdje je došlo do verbalnog sukoba, a potom i do naguravanja, kada je tužitelj htio od apelanta oduzeti lopatu (prema iskazu danom u policiji i tužiteljstvu) uslijed čega je apelant pao, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud podcijenio doprinos tužitelja nastaloj šteti te pogrešno primijenio materijalno pravo. Dakle, istakao je da radi navedenog ponašanja na strani tužitelja postoji doprinos nastaloj šteti, koji se cijeni u omjeru od 20 % u skladu sa odredbom članka 205. ZOO-a.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da se je vještak D.K. u postupku pred Tužiteljstvom dao nalaz i mišljenje u kome je konstatirao da se ne može sa sigurnošću utvrditi na koji način je došlo do ozljede, pa je nejasno kako vještak D.J. u ovom postupku nakon proteka vremena i prilikom izrade svog nalaza mogao tvrditi da je došlo do povrede isključivo udarcem jako zapahnutog tupog predmeta velike kinetičke energije u navedeni predio glave. Također, ističe da je pogrešno ocijenjena zastara potraživanja, jer je prema nalazu vještaka D.J., tužitelj bolove i strah trpi zaključno sa 10. travnjem 2012. godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-17/22 (Đ. C.) | Sudska praksa | Aktio