Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3988/21 (S. Đ.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3988/21

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-3988/21, rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Smiljke Đukić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Smiljka Đukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kiseljaka, podnijela je 22. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 062350 19 Rev od 19. oktobra 2021. godine.

2. Apelantica je 17. februara 2022. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere u kojem je zatražila da se odloži provođenje izvršnih radnji u predmetu koji se vodi kod Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 I 060568 21 I, kao i izvršenje presude Vrhovnog suda broj 41 0 P 062350 19 Rev od 19. oktobra 2021. godine, do donošenja konačne odluke u predmetnoj apelaciji.

3. A. N. i H. N. (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužiteljica ili tužitelji) su 30. novembra 2016. godine podnijeli tužbu protiv apelantice (notara), Addiko Bank d.d. Sarajevo, BLUE-STAR d.o.o. Kiseljak i M. T. (u daljnjem tekstu: drugotužena, trećetuženi i četvrtotuženi ili tuženi). Tužitelji su primarnim tužbenim zahtjevom tražili da se utvrdi da je ništav ugovora o zasnivanju hipoteke na nekretninama (preciziranoj k.č.) tužitelja kao hipotekarnih dužnika, kao i zahtjev tužitelja za brisanje upisanog vlasnika u zemljišnim knjigama (drugotužene) i upis tužitelja kao vlasnika, kao i alternativni zahtjev kojim su tražili da se naloži tuženim da im solidarno isplate iznos od 487.995,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 062350 16 P od 18. aprila 2018. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 062350 18 Gž od 11.decembra 2018. godine, odbijen je (stav1.) kao neosnovan primarni zahtjev tužitelja (za utvrđivanje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke i brisanje upisanog vlasništva drugotužene banke te upis prvotužitelja kao vlasnika). Također je odbijen alternativni tužbeni zahtjev u odnosu na apelanticu i drugotuženu banku te su tužitelji obavezani da apelantici i drugotuženoj naknade troškove postupka (st. 2, 3. i 4) dok je usvojen alternativni zahtjev u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog (korisnika kredita i drugog založnog dužnika) koji su obavezani da tužiteljima isplate potraživani iznos zajedno sa troškovima postupka, (sve preciznije navedeno u izreci presude).

5. Iz obrazloženja navedenih presuda proizlazi da je nakon izvedenih dokaza utvrđeno da su tužitelji, na osnovu zaključenih ugovora (Ugovora o odobravanju Okvira o finansijskom praćenju za iznos od 100.000,00 KM i Ugovora o dugoročnom kreditu na iznos od 300.000,00 KM, koji su zaključili drugotužena-banka i trećetuženi) i dva ugovora o hipoteci (zaključenih u formi notarski obrađene isprave pod brojem OPU-682/08 i OPU-683/08 od strane apelantice kao notara), svojim nekretninama (preciznije navedenim u presudi, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) kao hipotekarni (založni) dužnici osigurali povrat kredita i potraživanja povjerioca-banke (drugotužene). Pored tužitelja hipotekarni dužnik je bio i M. T. direktor trećetuženog, koji je svoje nekretnine opteretio hipotekom radi osiguranja potraživanja koje je dobio trećetuženi. Rješenjem Općinskog suda od 29. februara 2008. godine uknjižena je hipoteka na predmetnim nekretninama tužitelja, na ime kredita u iznosu od 300.000,00 KM (zaključenog između drugotužene-banke i trećetuženog), u korist drugotužene banke kao vjerovnika. Dalje, zaključkom o prodaji nepokretnosti Općinskog suda od 5. marta 2012. godine određena je prodaja predmetne nekretnine (javnim nadmetanjem), dok je vrijednost predmetne nekretnine utvrđena nalazom vještaka (487.995,00 KM). Rješenjem Općinskog suda od 8.augusta 2012. godine, drugotuženoj kao tražitelju izvršenja dosuđena je predmetna nekretnina (uz predaju u posjed), te je određen prestanak založnog prava i njegovo brisanje. Prodajom predmetne nekretnine u izvršnom postupku realizovano je potraživanje davaoca kredita po ugovoru o dugoročnom kreditu, dok je provedenim vještačenjem (po vještaku grafologu) utvrđeno je da je apelantica u formi notarski obrađene isprave sačinila dva ugovora o hipoteci (OPU-682/08 i OPU-683/08 od 27. februara 2008. godine), da zadnja stranica prvog ugovora OPU- 682/08 nije iskorištena za ugovor broj OPU-683/08 i da numerička greška u gornjem desnom uglu ,,OPU-682/08“ na ugovoru OPU-683/08 predstavlja štamparsku grešku koja je ostala od prvog ugovora (koji je korišten za izradu drugog ugovora).

6. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe člana 80. Zakona o notarima kao i na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je pri notarskoj obradi ugovora došlo do propusta koji se ogleda u tome da ugovor nije pročitan strankama (koje su se odrekle prava na čitanje ugovora). Međutim, kako dalje navodi sud, navedeni proceduralni propust notara predstavlja povredu službene dužnosti iz člana 120. tačka 1. Zakona o notarima za koji se može izreći disciplinska kazna. Dakle, obzirom da navedeni proceduralni propust ne utiče na valjanost ugovora, te budući da tužitelji nisu uspjeli dokazati da ugovor nije ni zaključen ili da postoje drugi razlozi ništavosti, kao i da su ispunjeni svi ostali uslovi propisani odredbom člana 80. Zakona o notarima, odbijen je zahtjev kojim su tužitelji tražili da se utvrdi ništavost ugovora. S druge strane, sudovi su se pozvali na odredbe čl. 1003., 1005., 1013. i 1018. ZOO i usvojili alternativni zahtjev u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 41 0 P 062350 19 Rev od 19. oktobra 2021. godine djelomično je usvojena revizija tužitelja i preinačene su nižestepene presude, na način što je usvojen deklaratorni dio primarnog zahtjeva i utvrđeno da je ništav ugovor o zasnivanju hipoteke OPU- 683/08 od 27. februara 2008. godine, te su obavezani apelantica i trećetuženi da solidarno tužiteljima naknade štetu u iznosu od 487.995.00 KM, dok je obavezana apelantica da sa četvrtotuženim solidarno naknadi tužiteljima pola dosuđenog iznosa (243.997,50 KM). U preostalom dijelu, u odnosu na odluku o odbijanju zahtjeva za uknjižbu i zahtjeva u odnosu na drugotuženu, odbijena je revizija, dok su apelantica i trećetuženi obavezani da solidarno naknade tužiteljima troškove postupka u iznosu od 9.380,00 KM, dok je četvrtotuženi obavezan da solidarno sa apelanticom i trećetuženim naknadi pola od ukupnih troškova (4.690.00 KM).

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je u revizijskoj fazi postupka sporno pitanje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke (prvi dio primarnog tužbenog zahtjeva) i odgovornost apelantice po eventualnom tužbenom zahtjevu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da, suprotno odredbi člana 80. stav 3. Zakona o notarima, sporni ugovor o zasnivanju hipoteke nije pročitan strankama u prisustvu notara (apelantice), kao i da navedeni propust nižestepeni sudovi cijene kao proceduralni propust a ne kao propust koji ima za posljedicu ništavost isprave. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je postupak notarske obrade formalizirani postupak kojeg se notar mora pridržavati da bi pravni posao koji se pred njim zaključuje bio pravno valjan, kao i da učesnici ne mogu notara osloboditi čitanja ili odobravajućom izjavom „spasiti“ ništavost forme. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da su tužitelji pravilno ukazali na pogrešnu primjenu materijalnog prava (čl. 73. stav 2., 74. stav 5. i 80. stav 3. Zakona o notarima) od strane nižestepenih sudova. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je sporni ugovor o zasnivanju hipoteke ništav u skladu sa odredbom člana 103. ZOO jer je protivan prinudnim propisima (navedenim odredbama Zakona o notarima), zbog čega je osnovan prvi dio primarnog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke.

9. Vrhovni sud je ukazao na pravilan stav nižestepenih sudova da tužbeni zahtjev u procesnom smislu predstavlja institut objektivne eventualne kumulacije (član 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), kao i da za odlučivanje o tako postavljenom zahtjevu postoje specifična pravila u prvostepenom i instancionim postupcima, te je ukazao na sudsku praksu da kod eventualne kumulacije sud nije ovlašten odlučivati o eventualnom zahtjevu ni u slučaju kada makar i djelimično prihvati prvi od istaknutih tužbenih zahtjeva. Međutim, Vrhovni sud je istakao da se navedeni stav ne može prihvatiti kao apsolutno pravilo u svakom slučaju kada primarni zahtjev predstavlja nenovačno potraživanje, kao što je to slučaj u predmetnoj parnici. S tim u vezi je ukazao da se u konkretnom slučaju primarni zahtjev sastoji od deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora i kondemnatornog zahtjeva za upis prvotužitelja u zemljišnu knjigu kao isključivog vlasnika. Pri tome, osnovna svrha utvrđenja ništavosti je vraćanje izgubljenog po osnovu takvog ugovora (u predmetnom slučaju vraćanje ranijeg upisa vlasništva i brisanje naknadnog), pa imajući u vidu da je upis u zemljišne knjige izvršen u postupku izvršenja (prodajom nekretnine na osnovu rješenja o dosudi) a ne na osnovu ništavog ugovora o zasnivanju hipoteke, usvajanjem prvog primarnog zahtjeva za utvrđenje (da je ugovor o hipoteci ništav) ne znači da je primarnom zahtjevu udovoljeno (pa ni djelomično) jer zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora u konkretnom slučaju predstavlja samo deklaratorni zahtjev koji nije morao biti postavljen. S toga, njegovo usvajanje, imajući u vidu suštinski vid i sadržaj primarnog zahtjeva, ne može ni biti tretirano kao djelomično usvajanje koje onemogućava odlučivanje o eventualnom zahtjevu. Također, isti deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke je prethodno pitanje za donošenje odluke o odgovornosti apelantice (notara) za štetu koju potražuju tužitelji, jer je notar prema odredbi člana 58. stav 1. Zakona o notarima dužan naknaditi štetu koju je drugom prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti. Obzirom da je utvrđeno da apelantica (notar) u postupku notarske obrade isprave nije poduzela radnju propisanu odredbom člana 80. stav

3. Zakona o notarima, proizlazi da odgovara za povredu službene dužnosti jer je propustila radnju, protivno zakonu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je sud je primjenom odredbe čl. 249. stav 1. i 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude, dok je primjenom odredbe člana 248. ZPP odbio reviziju u odnosu na odluku o dijelu primarnog zahtjeva za uknjižbu i odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu. Odluku o troškovima cjelokupnog postupka Vrhovni sud je donio u skladu sa odredbom člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP, pri čemu je imao u vidu uspjeh tužitelja u postupku.

10. U nastavku postupka, na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda od 18. aprila 2018. godine, presude Kantonalnog suda od 11.decembra 2018. godine i presude Vrhovnog suda od 19. oktobra 2021. godine, tužitelji (kao tražitelji izvršenja) su 11. februara 2022. godine podnijeli prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (apelantice), radi isplate iznosa od 487.995.00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, pljenidbom novčanih sredstava sa računa apelantice kod poslovnih banaka. Općinski sud u Kiseljaku je rješenjem broj 49 0 I 060568 21 I od 14. februara 2022. godine odredio predloženo izvršenje.

11. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je opširno navela hronologiju predmetnog postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda, pri čemu je dala svoje viđenje predmetnog spora, te istakla da je do povrede njenih prava došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, proizvoljnog utvrđivanja činjenica i ocjene dokaza, kao i povrede načela pravne sigurnosti. S tim u vezi apelantica je istakla da Vrhovni sud nije imao osnova da raspravlja o reviziji, te da je svoju odluku zasnovao na očigledno proizvoljnoj primijeni odredbe člana 55. stav 4. ZPP (jer je usvojio istovremeno primarni i eventualni tužbeni zahtjev), pri čemu je ukazala na praksu od koje je Vrhovni sud odstupio u konkretnom slučaju. Također, smatra da su proizvoljno primijenjene odredbe čl. 7. i 123. ZPP, jer je Vrhovni sud svoju presudu zasnovao na činjenici koju tužitelji nisu isticali u postupku niti je navedena u tužbi (da sporni ugovor nije pročitan strankama u prisustvu notara). Dalje, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene odredbi člana 58. stav 1. ZOO i odredbe člana 80. stav 3. Zakona o notarima, pri čemu su zanemarene odredbe čl. 104. stav 2. i 107. stav 2. ZOO.

12. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelantica je navela da je od svoje poslovne banke obaviještena da je otvoren postupak prinudne naplate protiv nje i da su zaplijenjena raspoloživa sredstva sa njenih računa radi plaćanja tradžbine tužiteljima. Apelantica je navela da se navedenim izvršnim postupkom (u postupku provođenja osporene presude Vrhovnog suda) njoj i građanima na području nadležnosti Općinskog suda u Kiseljaku nanosi nesaglediva šteta, obzirom da bi blokadom računa apelantice (koja je notar) rad u uredu bio spriječen za jedan dugi period (zbog visine potraživanja koja je u obavezi da isplati) i time bilo onemogućeno pružanje usluga građanima, kao i da ne bi mogla da isplaćuje plate i naknade za svoje uposlenike. Apelantica je istakla da apelacioni osnovi ukazuju na osnovanost njenog zahtjeva za donošenje privremene mjere, obzirom na ukazane povrede njenih ustavnih prava koje su učinjene osporenom presudom Vrhovnog suda i koje je detaljno obrazložila u apelaciji za koju smatra da je osnovana.

13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji koju je podnijela protiv konačne presude Vrhovnog suda.

16. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere, kojim traži da se odloži postupak izvršenja, zapravo zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji odnosno tvrdnjama, da je u postupku izvršenja osporene presude Vrhovnog suda, protiv koje je apelantica podnijela apelaciju i za koju tvrdi da je proizvoljna, dovedeno u pitanje rad njenog notarskog ureda (pružanje usluga građanima i izmirenje obaveza prema svojim uposlenicima). Iz navedenog proizlazi da se dakle suština apelanticinih navoda zapravo svodi na navode koji se tiču merituma apelacije, te tvrdnji da zbog provođenja predmetnog izvršenja trpi posljedice koje se odražavaju na poslovanje njenog notarskog ureda. Međutim, Ustavni sud ukazuje da, u smislu naprijed navedenih stavova, u ovoj fazi postupka ne može razmatrati navode apelantice vezane za proizvoljnost odluke Vrhovnog suda na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje (čije se odlaganje traži privremenom mjerom) jer bi time prejudicirao odluku o meritumu apelacije. S druge stane navodi o nemogućnosti poslovanja njenog notarskog ureda, sami po sebi, ne mogu biti dovoljan razlog za usvajanje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on regulisan Pravilima Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis Odluka o privremenoj mjeri Ustavnog suda AP-3777/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 16.). Ovo posebno ako se imaju u vidu odredbe čl 58. i 59. Zakona o notarima kojima je propisano da notar za prouzrokovanu štetu odgovara po općim pravilima za naknadu štete odnosno, da je notar dužan prije po četka rada da se osigura od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećim licima obavljanjem svoje službene dužnosti, pri čemu osigurana suma iznosi najmanje 250.000 KM za svaki osigurani slučaj.

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru odnosno nije dokazala da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.

18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3988/21 (S. Đ.) | Sudska praksa | Aktio